Otvori glavni izbornik
Cumulonimbus incus ili kumulonimbusi oblika nakovnja.
Cumulonimbus calvus ili ćelavi kumulonimbusi.
Prema morfološkoj klasifikaciji (prema visini i obliku) postoje 4 osnovne porodice oblaka: visoki oblaci, srednji oblaci, niski oblaci i oblaci velikog okomitog prostiranja.

Kumulonimbus (lat. cumulus: gomila, hrpa + nimbus: oblak; međunarodna kratica Cb) je veliki, debeli i gusti oblak koji se uzdiže okomito uvis, katkada i iznad 10 kilometara. Donji mu je dio tamne, olovnosive boje, a gornji sadrži vlaknaste strukture, ispod kojih se često pojavljuju tamni rastrgani oblaci. Prema obliku može biti ćelav (calvus) i kosmat (capillatus). Gornji dio oblaka često se razvlači vodoravno pa oblak poprima oblik nakovnja (incus). Ako je podnica razvijenoga kumulonimbusa na temperaturi iznad 0 °C, sastoji se od kapljica vode. Iznad podnice nalazi se sloj pothlađenih kapljica (kapljica vode na temperaturama nižim od 0 °C), u većim visinama nalazi se mješavina ledenih kristalića i pothlađenih kapljica vode, a u najgornjem dijelu kumulonimbusa nalaze se samo kristali leda. Kad im se zaledi gornji dio, nazivamo ih olujnim oblacima.

Ubraja se u konvekcijske oblake, jer nastaje razvojem kumulusa u nestabilnoj atmosferi (termika). Zbog burnih procesa u kumulonimbusu s velikim okomitim brzinama (više od 20 m/s) te jakim silaznim strujama na dijelu područja ispod oblaka, katkada je uzrokom vremenskih nepogoda (tuče, jakih mahova vjetra, udara munje, kratkotrajnih no vrlo snažnih pljuskova, a zimi gustih i krupnih snježnih pahulja) pa je opasn za zračne letjelice, a i za građevine na tlu. [1]

Vrste oblaka prema visini i oblikuUredi

Osnovna podjela oblaka temelji se na činjenici da je, usprkos velikoj raznolikosti oblaka, moguće izdvojiti ograničen broj svojstvenih oblika, koji se često mogu naći u gotovo svim dijelovima svijeta. Takva podjela svojstvenih oblika sadrži podjelu na rodove, vrste i podvrste, a kao dopunu daje i odlike koje detaljnije opisuju pojedina svojstva oblaka. Druga osnovna podjela odnosi se na visinu na kojoj se pojavljuju oblaci. [2]

S obzirom na visinu nad tlom na kojoj se pojavljuju, razlikuju se niski, srednji i visoki oblaci te oblaci okomitog razvoja. U umjerenim zemljopisnim širinama niski oblaci nalaze se na visinama između tla i 2 km, srednji na visinama između 2 i 7 km, a visoki između 7 i 13 km. Oblaci okomitog razvoja pojavljaju se u pravilu na visinama između 800 m i 13 km (iznimno i do 16 km). Gornje su granice slojeva oblaka u tropima podignute za koji kilometar, a u polarnim su predjelima za nekoliko kilometara spuštene.

Prvu morfološku razredbu oblaka izradio je 1803. engleski amaterski meteorolog Luke Howard (1772. – 1864.) i ona se u proširenom obliku zadržala do danas. Osnovna je pretpostavka te podjele da je unatoč velikoj raznovrsnosti oblika oblaka moguće izdvojiti 10 vrsta karakterističnih oblika koji se nalaze u svim krajevima svijeta:

Vrste se dalje dijele na podvrste: castellanus (poput dvorca s tornjevima), fibratus (vlaknast), floccus (poput pramena vune), fractus (izlomljen), lentikularis (lećast), nebulosus (bezobličan), stratiformis (slojevit), uncinus (kukičast), spissatus (zgusnut) i tako dalje. Neki oblici dodatno karakteriziraju pojedine oblake, na primjer vrh u obliku nakovnja (inkus) ili vrećaste izbočine na podnici (mamatus).

SlikeUredi

       
Kumulonimbusi koji stvaraju grmljavinsku oluju. Cumulonimbus calvus ili ćelavi kumulonimbusi. Cumulonimbus fibrous ili vlaknasti kumulonimbusi. Cumulonimbus incus ili kumulonimbusi oblika nakovnja.

IzvoriUredi

  1. kumulonimbus, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
  2. "Tehnička enciklopedija" (Meteorologija), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Kumulonimbus.