Lujo Konstantinov Vojnović (Split, 15. travnja 1864.Zagreb, 18. travnja 1951.),[1] hrvatski dubrovački pravnik, diplomat, književnik i povjesničar, član srbokatoličkog pokreta. Poznati književnik Ivo bio mu je stariji brat.[2]

Životopis

uredi

Provodio je vrlo buran život po južnoslavenskim dvorovima i drugdje. Godine 1898. postaje osobni tajnik crnogorskoga knjaza Nikole Petrovića, a 1899. ministar pravde Crne Gore i njen opunomoćeni predstavnik u Vatikanu. Posebno uspješna njegova misija u Vatikanu bila je pobjeda Crnogoraca u tzv. svetojeronimskoj krizi 1901. godine. Iz Vatikana je na zahtjev Austrije pošao 1903. U razdoblju od 1904. do 1906. bio je u Beogradu odgajatelj kneževića Aleksandra Karađorđevića, nakon toga voditelj Ferdinandove knjižnice u Sofiji,[3] u rangu ministra. Godine 1912. ponovno je bio predstojnikom ureda (sada kralja) Nikole Petrovića na Cetinju; 1913. predstavnik je Crne Gore i potpisnik na Mirovnoj konferenciji u Londonu. Uoči Prvog svjetskog rata pobjegao je preko Skadra u Srbiju; godine 1915. bio je specijalni izaslanik vlade Nikole Pašića u misiji u Rimu, odakle je bio potjeran, pa 1917. odlazi u srpsko poslanstvo u Pariz. Godine 1919. bio je delegat Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Bio je postojan Srbin katolik umjerenih političkih pogleda. Kao povjesničar nekritički prikazivao povijest južnih hrvatskih krajeva: Dalmacije i Dubrovnika.[4]

Djela

uredi
  • Dubrovačke elegije (1898.)
  • Pad Dubrovnika (1908.)
  • Književni časovi (1912.)
  • Dubrovnik: jedna istorijska šetnja (1907.)

Povezani članci

uredi

Izvori

uredi

1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.

  1. www.rastko.rs, "Admirali i generali Vojnovići u ruskoj vojsci"
  2. Hrvatska enciklopedija - Vojnović, Lujo, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  3. runeberg.org, norveška enciklopedija iz 1921. o Luju Vojnoviću
  4. Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 661.

Dodatna literatura

uredi

Vanjske poveznice

uredi