Srbi u Hrvatskoj

Srbi su južnoslavenski narod koji čini najveću nacionalnu i etničku manjinu u Republici Hrvatskoj. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih 186.633 i čine 4,4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine, bilo ih je 201.631 i činili su 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio znatno veći 1991. godine, prije Domovinskog rata, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12,2 % stanovništva.

Srbi u Hrvatskoj
Milutin Milanković.jpg Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski, pesnik.jpg Srećko Bijelić.jpg Tesla2.jpg
Pero Kvrgić.jpg Rade Končar.jpg Josip Runjanin.jpg DedicArsen.JPG
Jovan Sundečić.JPG Milan Đukić.jpeg Svetozar Kurepa.jpg Gerba.jpg
Ukupno pripadnika
186.633[1]
(4,4 % ukupnog stanovništva Hrvatske, popis 2011.)
Značajna područja naseljavanja
središnja i istočna Lika, Kordun, Banovina, Kninska krajina, Bukovica, zapadna i istočna Slavonija, Baranja, veliki gradovi[2]
Jezik
hrvatski,[3] srpski
Vjera
pravoslavlje
Povezane etničke grupe
Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci
Južni Slaveni

Nakon više stoljeća mirnog suživota bez većih sukoba s većinskim Hrvatima, tijekom 20. stoljeća su između Hrvata i Srba nastale znatne napetosti, povodom propasti Austrou-Ugarske i ulaska Hrvatske i susjednih područja u sastav Kraljevine Jugoslavije, te potom nastanka Nezavisne Države Hrvatske, SFRJ i naposljetku ostamostaljena Republike Hrvatske od SFRJ: Hrvati uglavnom nisu bili zadovoljni položajem svoje nacije u okvirima Stare i Nove Jugoslavije, a Srbi su velikim dijelom pokazivali volju da ostanu u državi koja će obuhvaćati i njihove sunarodnjake u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Hrvatsko - srpske napetosti su u okolnostima uzastopnih velikih geopolitičkih nestabilnosti u Europi tijekom 20. stoljeća (izbijanje Prvog svjetskog rata i potom propast nekoliko velikih imperija na njegovom kraju; početak Drugog svjetskog rata 1940.-ih; raspad Istočnog bloka početkom 1990.- ih godina) eskalirale do ozbiljnih ratnih sukoba i velikih ljudskih i materijalnih žrtava. Osobito kao posljedica ratnih događaja u svezi osamostaljenja Republike Hrvatske, jako je smanjen udio Srba u stanovništvu Hrvatske, makar u tom zadnjem ratu nije broj poginulih Srba bio izrazito velik, nego naprotiv manji nego u I. i u II. svjetskom ratu.

Demografska povijest Srba u Hrvatskoj

Srbi u Hrvatskoj u znatnoj mjeri potječu iz zajednica Vlaha, koji su se kao selilačko stanovništva sa svojim stadima doseljavali s balkanskih područja u hrvatske zemlje demografski opustošene stoljetnim Hrvatsko-osmanskim ratovima; kao pravoslavci koji su se našli obuhvaćeni Srpskom pravoslavnom crkvom, ti su Vlasi s vremenom uglavnom prigrlili srpski nacionalni identitet - s većim izuzetkom onih Vlaha koji su se našli obuhvaćeni Grkokatoličkom crkvom u Hrvatskoj.[4]

Valja opaziti da je osim ovih kasnije doseljenih balkanskih Vlaha postojale ranije relativno slične zajednica Vlaha odprije nastanjenih u hrvatskim područjima, tako na području Dalmacije, Like i na južnoj velebitskoj padini. Ti su Vlasi bili rimokatolici, a s vremenom ih se etnografski ih nije moglo razlučiti od Hrvata jer su bili vrlo rano kroatizirani i snažno su se integrirali u hrvatsko društvo.[5][6]

Odranije naseljenim Vlasima, pridružio se u organiziranim migracijama 1691. i 1738. godine i značajan broj Srba iz Srbije, koji su se naselili u prvom redu na području Slavonije.

Doseljavanje na poticaj Osmanskog Carstva

Balkanski su se Vlasi doselili u Hrvatsku u istim migracijskim valovima kojim su došli na područje današnje BiH.[5] Tako se već 1530. spominje veći broj Vlaha u nekim mjestima u središnjoj Hrvatskoj, kao što su Unac i Srb.[5] Ti migracijski valovi nisu bili spontani i nekontrolirani, nego je bila uvijek riječ o "strogo usmjerenoj turskoj kolonizaciji ili planskoj turskoj politici, koja kolonizacijom stočarskog vlaškog stanovništva nastoji odmah popuniti osvojene krajeve iz gospodarskih i strateških razloga." Osmansko Carstvo nije slučajno koristilo Vlahe u te svrhe, jer su bili "nesjedilački, pokretljiv svijet' ", i kao takvi su imali osobitu ulogu u osvajanju novih prostora i u njegovu naseljavanju.[5]

U to vrijeme pojmovi Srba i Vlaha nisu bili istovjetni; zapravo su središnje osmanske vlasti nastojale sprječavati pokušaje Srba i Hrvata da pristupaju u donekle povlaštenu vlašku zajednicu. Slično su još ranije, u doba srednjovjekovne srbijanske države, srpski vladari zabranjivali brakove između Srba i Vlaha.[5] Iz dokumenata od 13. do 15. stoljeća vidljivo je da Srbi Vlahe, potomke starosjedilaca, doživljaju kao „druge“, različite od sebe.[7]

Izvorište odakle su došli balkanski Vlasi bilo je područje balkanskih planina i balkansko-bizantske civilizacije, odakle su selili prema zapadu, a najčešće su išli trima velikim pravcima. Prvi migracijski pravac je "išao sjevernom padinom Dinarida, poglavito iz hercegovačkog sandžaka preko velikih kraških polja: Livanjskog i Glamočkog";[5] drugi migracijski pravac je vodio preko "Banjaluke, Ključa i Petrovca u Pounje",[5] a treći migracijski pravac je išao "iz Hercegovine dolinom rijeke Drine i Bosne u Srijem i Slavoniju",[5] gdje su osmanske vlasti osnovale sandžak i Pakrački sandžak.[5] Kolonizacija Vlaha za vrijeme osmanske vlasti je trajala do sredine 16. stoljeća.

Opadanje snage Osmanskog Carstva krajem 16. stoljeća, Mlečani i Habsburzi, doseljavanje nakon pada habsburške Kraljevine Srbije (1718. – 1739.),

 Podrobniji članak o temi: Vojna krajina

Na Bečkoj konferenciji 1577. se odlučilo ojačati hrvatsko ratište uspostavom uredno opskrbljene i plaćene Vojne krajine, a uslijedile su pobjeda u Bitci kod Siska 1593. i sklapanje Žitvanskog mira 1606. Postalo je očitim opadanje vojne i gospodarske moći Osmanskog Carstva, te da se za one na turskoj strani "doista primiče kraj pljačkama i obilnu plijenu što su ga više od stotinu godina nemilosrdno uzimali s ove strane hrvatske obrambene linije". Na poziv austrijske strane, dio Vlaha prelazi k novim gospodarima, koji im nude sličan (donekle, u odnosu na široke slojeve zemljoradničkog stanovništva) povlašteni status kakvoga su do tada uživali na turskoj strani. Vlasti iz Beča Vlasima dijele "opustjelu zemlju hrvatskoga plemstva i svećenstva vežući doseljene Vlahe različitim povlasticama uz krajiške generale i Dvorsko ratno vijeće u Grazu".[5] Time je nakon turske, došao val austrijske kolonizacije Vlaha u Hrvatsku koja je trajala u 16. i 17. stoljeću.

Slično je na području Dalmacije postupala mletačka vlast: s područja u Bosni koja su ostala pod vlašću Osmanlija doseljavala su se na područja pod kršćanskom vlašću kako katolici, tako i pravoslavci.

Prvi balkanski Vlasi koji dolaze na slobodni teritorij, pod kršćanskom vlašću, su bili oni koji su u 16. st. došli iz Hercegovačkog sandžaka na područje današnje Dalmacije i Like. To je bilo dijelom mletačke kolonizacije balkanskih Vlaha.

Hrvatski sabor je pokušao 1629. riješiti balkanskovlaško pitanje posebnim zakonom kojim bi ih se stavilo u okvire Hrvatskog Kraljevstva, no balkanski Vlasi su se izravno nagodili s Habsburzima izborivši Vlaške statute.[5]

Početkom 18. stoljeća je veliki dio Srbije došao u sastav Kraljevine Srbije (1718. – 1739.) pod Habsburškom vlašću, da bi austrijske vlasti nakon napuštanja toga područja organizirale evakuaciju znatnog dijela stanovništva toga područja na teritorij današnje Vojvodine i u Hrvatsku. Dolazak znatnog broja etničkih Srba s pravoslavnim klerom u velikoj je mjeri smanjio utjecaj grkokatolištva u Hrvatskoj, te pospješio identifikaciju pravoslavnih Vlaha sa srpstvom - kakav je bio slučaj i u drugim područjima pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve.

Kad je mletačku vlast u južnim hrvatskim krajevima zamijenila austrijska pa 1805. Napoleonova, došlo je do promjene crkvene organizacije. Onaj dio kršćanskih vjernika grčkog obreda koji su dotad djelovali pod krovom rimokatoličke Crkve izuzeti su od njene nadležnosti odlukom francuskih vlasti. Iste su dale utemeljiti dalmatinsku biskupiju vjernika grčkog obreda, utemeljili su konsistoriju i bogosloviju. Napoleon je za episkopa (biskupa) odredio Benedikta Kraljevića koji je prije bio metropolit dabrobosanski. Nosio je naslov biskupa "Dalmacije i Boke Kotorske". Odlaskom francuskih vlasti 1813. i dolaskom austrijskih nije se promijenila nova crkvena organizacija.[8]

Habsburška Monarhija i Austro-Ugarska

 
Zemljovid Vojne krajine

Izgradnja srpskog identiteta u Vlaha na području Hrvatske počela je u 18. st. pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve; ponajviše djelovanjem domaćih pravoslavnih svećenika Karlovačke mitropolije koji su se školovali u manastirima izvan Hrvatske (Ugarska) pod vodstvom svećenika SPC koji su u južnougarske krajeve došli velikim seobama Srba 1690. i 1737. 1695. je srpski patrijarh Arsenije III. Čarnojević organizirao crkvenu hijerarhiju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, čime je zahvatio i pravoslavne Vlahe. Pri tome je dio (Vojna Krajina) podredio Gornjokarlovačkoj eparhiji (biskupiji), a drugi dio (Varaždinski generalat i civilnu Hrvatsku) 1705. je podredio Pakračkoj eparhiji.[9]

Srbiziranje Vlaha u južnoj Hrvatskoj je bilo posljedicom što su se pravoslavni Vlasi iz južnih hrvatskih krajeva pod mletačkom upravom hijerarhijski povezali sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u sjevernoj Hrvatskoj, što je pojačalo obrednu i crkvenu povezanost Vlaha s tim iz Srbije doseljenim Srbima.[9]

Hrvatsko plemstvo okupljeno u Hrvatskom saboru i katolička crkvena hijerarhija su ohrabrivali pristupanje Vlaha u grkokatolištvo[10], što je u većini područja prilično grubo prekinuto najprije krajem 17. stoljeću znatnim doseljavanjem Srba iz Srbije 1691. godine na poziv austrijskih vlasti, a potom definitivno u 18. stoljeću, nakon velike seobe Srba s područja bivše Kraljevine Srbije (1718. – 1739.), kada su brojne grkokatoličke župe i druge ustanove silom preuzete od strane srpskog pravoslavnog klera - čije je djelovanje tada i poslije ostalo pod zaštitom središnjih austrijskih vlasti.[11]

U 19. stoljeću - kada diljem Europe na podlozi stoljećima starih etničkih pripadnosti sazrijevaju moderne nacije - i razvitak srpske nacionalne svijesti u pravoslavaca na području Hrvatske i Mađarske dobija novi zamah. 1835. Božidar Petranović u Zadru počinje tiskanje Srbsko-dalmatinskog magazina. Sljedećih trideset godina Srbi i Hrvati zajedno surađuju u narodnjačkom pokretu, protiv autonomaškog, talijanaškog, a neutralnim narodnim imenom izbjegava se slabljenje pokreta.

Josif Rajačić koji je od 1828. godine episkop dalmatinski, da bi potom posao episkopom u Vršcu i potom mitropolitom u Srijemskim Karlovcima, okuplja tijekom revolucionarnih gibanja 1848. godine Majsku skupštinu Srba u Srijemskim Karlovcima 1848. godine, na kojoj su se okupili predstavnici srba iz Hrvatske, Mađarske i Kneževine Srbije. Osim što je tu bila uspostavljena kratkotrajna Srpska Vojvodina, sam je rajačić tu bio proglašen za srpskog patrijarha, započevši postupak odvajanja srpskih pravoslavaca od (grčkog) Ekumenskog patrijarhata u Carigradu. Makar su habsburške vlasti održale dio pravoslavaca u Hrvatskoj pod ingerencijama pravoslavnih metropolije u Erdelju (osnovana 1876.) i Bukovini (osnovana 1873.), pravoslavni kler se uglavnom obrazovao u srpskom duhu, a takva je bila i vjerska poduka i tiskovine.[8]

Tijekom 19. stoljeća bilo je na nekim mjestima prelazaka pojedinih pravoslavnih svećenika u grkokatolištvo, i u takvim slučajevima bi redovno stanoviti broj vjernika za njima napustio pravoslavlje

takvi pokušaji međutim nisu ostavili dubljeg traga, jer je pravoslavna hijerarhija uspijevala s vremenom privući te vjernike natrag u pravoslavlje, a posljedično i u srpstvo.[12]

   
Petar Preradović 6, preporodni pjesnik i rodoljub
Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, političar i književnik, desna ruka bana Jelačića 1848.


U drugoj polovini 19. stoljeće srpsku nacionalnu ideju prigrlili su i neki katolički intelektualci, zamjetnije jedino u Dubrovniku; ti su bili "Srbi katolici".[13] Taj nadobudni pokušaj je bio vezan uz naivne predodžbe o srpstvu toga doba i njegovoj blistavoj budućnosti, ali nije pridobio nikakvu širu podršku i nije potrajao više od jednog naraštaja.[14] U velikoj mjeri je bila riječ o dijelu aktivnosti vlasti Kneževine Srbije, koja je još uvijek imala status autonomne kneževine u okviru Osmanskog Carstva, slabe gospodarske moći i praktično bez ikakvih spomena vrijednih obrazovnih, kulturnih i administrativnih institucija - ali je svejedno iznjedrila Garašaninovo Načertanije iz 1844. god. i započela tajne operacije radi širenja propagande koja je imala za cilj pripremu za ostvarenje projekta Velike Srbije na razvalinama koje će ostati nakon očekivanog raspada Osmanskog Carstva, a možda i Austrijskog Carstva (današnja Srbija doista i obuhvaća dijelove obje te bivše države, makar znatno manje od raznih maksimalističkih ciljeva). Od područja Današnje Hrvatske, konspirativno provođeni velikosrpski projekti su osobito bili usmjereni na dijelove Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koje nisu bile pod upravljanjem Hrvatskog sabora i vlade u Zagrebu, nego se njima upravljalo izravno iz Beča: Vojnu krajinu i Dalmaciju. Kao osobito prodorni agenti na provođenju prosrbijanske propagande iskazali su se dubrovački paroh Đorđe Nikolajević i prvak Narodne stranke Stefan Mitrov Ljubiša[15] Takve megalomanske ideje širenja imale su u to doba pandane u novim kršćanskim elitama također i u drugim pravoslavnim državama na jugoistoku Europe: Grci su željeli obnoviti Bizantsko Carstvo, Bugarsi Bugarsko Carstvo iz doba cara Simeona, a Srbi Srpsko Carstvo iz doba cara Dušana.[16]

Veliki dio prosrbijanske propagande se sastojao u učvršćivanju veze pravoslavlja i srpstva.[17] Nešto manje uspješno je bilo nastojanje da se na jezičnom polju izjednači korištenje štokavskog narječja s pripadnošću srpstvu.[18] Ironično je da je ovu ideju "svi su štokavci Srbi" bili osmislili njemački slavisti, a od 1850.-ih promicale austrijske vlasti u sklopu svojih ideja da Austrijskoj Carevini priključe oveća slavenska podrtučja kojima je vladala Turska[18] - da bi kasnije upravo srpska težnja za vlastitom državom, i to po mogućnosti što većom, postala teškim problemom austrijske geopolitike. I paktiranje mađarskih elita iz vremena Khuena Hedervariya i iz kasnijeg razdoblja sa srpskim jezičnim i drugim nacionalnim politikama (sa svrhom obuzdavanja za Mađarsku relativno bezopasnih hrvatskih težnji, poticale su mađarske politike zasebne srpske interese, a kod Hrvata se naprotiv propagiralo kako Bunjevci i Šokci uopće nisu Hrvati) je naposljetku, na kraju I. svjetskog rata, pridonijelo onome što Mađari do danas složno zovu "Trianonskom katastrofom".[19]

Nakon hrvatskog oduševljenja austro-ugarskim zaposjedanjem BiH 1878. godine - u kojem su sudjelovali brojni hrvatski vojnici, pretrpjevši značajne gubitke - i traženja sjedinjenja BiH s Hrvatskom i Slavonijom lom je bio neminovan.[20] Srbija, koja je iste 1878. godine međunarodno priznata kao neovisna država, traži da se Bosna i Hercegovina pripoje Srbiji. Oprečne nacionalne težnje dovode i do lošijih odnosa na terenu. Tako 1879. Srbi u Bukovici glasalaju za talijanaškog kandidata Autonomaške stranke umjesto za Mihovila Klaića, usprotivivši se programu narodnjaka za sjedinjenje s Hrvatskom.[20] Taj događaj su narodnjaci prozvali bukovičkim izdajstvom. Ubrzo se osnivaju odvojene hrvatske i srpske stranke, a hrvatske stranke imaju većinu u Dalmatinskom saboru. Srpske stranke u Dalmaciji od toga doba surađuju s talijanaškima.[21]

Za vrijeme bana Mažuranića (1873.-1880.) ukida se srpska prosvjetna autonomija pod okriljem SPC u sklopu obrazovnih reformi i liberalnih nastojanja; unatoč tumačenju tog poteza kao protusrpskog, u Mažuranićevom kabinetu neke od najvažnijih položaja držali su hrvatski Srbi: podban je bio Jovan Živković, ravnatelj Stola sedmorice Livije Radivojević, a Nikola Krestić je bio predsjednik Hrvatskog sabora.[22]

Tijekom svog dugogodišnjeg banovanja (1883.-1903.), obilježenog političkim nasiljem i agresivnom mađarizacijom, ban Hedervary je poticao međustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog građanstva. Nametnuo je ćirilicu u gimnazije te ju izjednačio s latinicom (nije se korištenje ćirilica stoga bilo osobito ukorijenilo u Hrvatskoj - ni kod Hrvata, ni kod Srba), a dopustio je i korištenje srpskih zastava.[23] Promijenio je službeno ime jezika iz "hrvatski" u "hrvatsko-srpski".[23] Za predsjednika sabora postavio je Srbina Vasu Đurđevića.[23] 1884. izglasani su tzv. Srpski zakoni, upotpunjeni 1887., kojima pravoslavna crkva na području Hrvatske dobiva pravo na samostalno školstvo.[23]

Srbi u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća inicijativama Vladimira Matijevića stvaraju niz institucija kao što su Srpska banka, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i Srpsko privredno društvo "Privrednik".

Aktivnostima koje su poniknule među Srbima u samoj Hrvatskoj, pridružuju se one organizirane i financirane iz Srbije: sukladno planovima teritorijalnog širenja Srbije prema jugu i zapadu, te su aktivnosti bile protuaustrijske i protuhrvatske, a koordinirane su potajice. Velikosrpske je agente čekalo puno posla na početku ovog projekta. Srpski list "Srbobran" - kojega financira Srbijanska vlada, i u kojemu pišu neki novinari iz Beograda - u članku Naša prva desetgodišnjica iz listopada 1894. godine opisao je buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod pravoslavnih, težnje ka zapadnim vrijednostima i o neindoktriniranosti svećenstva srpstvom: "U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su "pravoslavni Hrvati" koji sa amvon srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice."[24]

Tinjajući hrvatsko-srpski sukob je kulminirao 10. kolovoza 1902., kada je, nakon godina izazovnog pisanja u svrhu potpirivanja razmirica između Srba i Hrvata,[25] zagrebački časopis Srbobran ( koji je financirala srbijanska radikalska vlada)[26], prenio je tekst iz jednog beogradskog lista pod nazivom Do istrage vaše ili naše, u kojem se nijekalo postojanje hrvatske nacije i prognozirao rezultat sukoba Hrvata i Srba, pozivajući na uništenje:

  „Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantira nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomiješani sa Srbima i proces opće evolucije po kojem ideja srpstva znači napredak.[27]
(N. Stojanović, 1902.)

Razjarene mase kojima se pridružila većina odraslih muškaraca u gradu - te mase nisu bile pokrenute nekom osobitom organizacijom, nego naprosto iziritirane ekstremno uvredljivim pisanjem "Srbobrana" - palile su u Zagrebu srpske zastave i razbijale srpske institucije, te trgovine i druge radnje u vlasništvu Srba.[28]

Politika novog kursa

 Podrobniji članci o temama: Politika novoga kursa, Hrvatsko-srpska koalicija, i Zadarska rezolucija

 
Zemljovid Kraljevine Hrvatske i Slavonije obzirom na vjerski sastav kotara, 1910. Crvena boja označava pravoslavne vjernike.[29]

S dolaskom tzv. politike novog kursa događa se zaokret prema hrvatsko-srpskoj suradnji u svrhu borbe za zajedničke interese, što je potvrđeno Zadarskom rezolucijom 1905., kad je hrvatska oporba (oporba protiv mađaronske vlade) pristala na široke ustupke što se tiče zastava, obrazovanja, naziva jezika i ravnopravnosti Srba. Stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija, a srpski političar Svetozar Pribićević postaje njen istaknuti čelnik. Politika HSK temeljila se na suradnji s Ugarskom, talijanaškim strankama u Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj i Slavoniji, jamčeći široke ustupke što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj. 25. veljače 1907. Frano Supilo prenio je riječi dr. Lovre Montija o općoj hrvatsko-srpskoj suradnji: "Sa Srbima možemo mnogo, bez Srba malo, a protiv Srba ništa".[30]

Kako će se poslije u doba osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba po raspadu Austro-Ugarske Carevine 1918. godine pokazati, srpskom političkom vodstvu na čelu sa Svetozarom Pribičevićem je paktiranje s hrvatskim političarima nakon Zadarske rezolucije imalo svrhu uključivanje u jednu južnoslavensku politiku koja će u pogodnim okolnostima moći privući područja Hrvatske i BiH u državnu zajednicu sa Srbijom: pri tome je Svetozar Pribičević još u članku "Misao vodilja Srba i Hrvata" iz 1897. godine objavio svoju programatsku ideju da su Srbi i Hrvati - jedan narod s dva imena.

U političkom životu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Srbi su imali nerazmjerno veliku ulogu. Izborne jedinice nisu bile ujednačene po stanovništvu, već skrojene po želji vlade, koje su nastojale onemogućiti hrvatske nacionaliste jačanjem malobrojnijih Srba - kako to i inače običavaju činiti strani vladari koji provode "podijeli pa vladaj" politiku. Tako je primjerice na izborima 1913. Hrvatska pučka seljačka stranka s 12.917 glasova dobila tek 3, a Srpska samostalna stranka s 11.704 glasača čak 17 zastupničkih mandata.[31] Zastupnici Mišćević, Pribićević, Krajnović i Budisavljević - njih četvorica - zajedno su dobili 1.062 glasa, što im je omogućilo četiri saborska mandata, za razliku od pravaša M. Uroića, koji je osvojio 1.138 glasova i nije osvojio mandat.[31] Djelovanje političara iz srpskih redova je nekada bilo sukladno interesima Hrvatske i Hrvata, ali se ponude hrvatskim interesima ne uvijek sklonih politika Beča i Pešte isto nisu odbijale - uostalom su i mnogi Hrvati također spremno surađivali u raznim mađaronskim politikama.

Austrijska vlada je - kako ne bi uspio hrvatsko-srpski politički dogovor - poticala protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj (tu su s vlastima surađivali Frankovci, koji su smatrali Srbe i Srbiju potencijalno najvećim problemom za hrvatske probitke), a pokrenula je i montirane procese kako bi oslabila HSK: Friedjungov proces 1908. i Veleizdajnički proces 1909. godine. Na suđenju u Friedjungovom procesu je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim i krivotvorenim dokumentima, dok je među nekim okrivljenim Srbima u Veleizdajničkom procesu ipak bilo velikosrpskih agitatora i protudržavne djelatnosti.[32] Po popisu 1910., na teritoriju Kraljevine Hrvatske i Slavonije živjelo je 644.955 Srba, koji su činili 24,5% stanovništva (tu je bio obuhvaćen i istočni Srijem, koji danas više nije dio Hrvatske, a u kojemu je bio znatniji udio Srba). U Kraljevini Dalmaciji 1900. živjelo je oko 95.000 Srba te su činili 16% stanovništva.

Prvi svjetski rat

Odmah po izbijanju rata zabranjene su sve organizacije i udruge koje je vlast smatrala naklonjenima Srbiji ili južnoslavenskoj ideji. Frankovci su iskoristili pojedine provokacije sa srpske strane te ozračje i ogorčenost naroda nakon sarajevskog atentata da iniciraju protusrpske demonstracije. Nakon što je bačen kamen na povorku sa slikom Franje Ferdinanda, demolirane su radnje u vlasništvu Srba u Zagrebu te kavane i okupljališta projugoslavenskih političara.[33][34] Napadnuti su i saborski zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije (HSK).[35] S druge strane, socijaldemokratska stranka je održala skup na kojem je osuđeno protusrpsko raspoloženje.[36] Istodobno s velikim protusrpskim neredima u Beču, Budimpešti i teškim izgredima u BiH, u kojima je bilo mrtvih i ranjenih, i u drugim hrvatskim gradovima je došlo do sukoba s jugoslavenski orijentiranim građanima i udrugama, a pogotovo prema srpskim društvima i klubovima, kao u Dubrovniku, gdje je nastradalo srpsko društvo "Dušan Silni".[37] Veliki neredi zabilježeni su i u Zadru, Konavlima, gdje su paljene srpske zastave, i Metkoviću. U Đakovu i Slavonskom Brodu nemiri su poprimili razmjere u kojima je zatražena intervencija vojske.[36] U Petrinji je uveden policijski sat, a redarstvo je imalo pune ruke posla i u Bjelovaru i Virovitici. U Vukovaru i Zemunu redarstvo je uspjelo spriječiti veće sukobe. Većina Srba u Hrvatskoj je s odobravanjem dočekala vijest o ubojstvu Franje Ferdinanda i supruge, a ponegdje su zabilježene i teže provokacije, poput isticanja slika kralja Petra, veselja, vrijeđanja i slavlja.[38][39] U Zadru je uhićeno 14 Srba zbog slavljenja atentata.[40] Tijekom rata mnogi istaknuti političari iz redova Srba su bili progonjeni i uhićeni, a neki su emigrirali.

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Stvaranjem Kraljevine SHS dolazi do jačanja veza Srba u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Nakon što su odmah po kraju I. svjetskog rata 1918. godine srpski pravoslavni episkopi žustro prionuli potpunom ujedinjavanju svih pravoslavaca u novoj državi (ne obazirući se uopće na želje Makedonaca i Crnogoraca, koje srpski episkopi uostalom i nisu smatrali zasebnim narodima), 1920. godine je Carigradska patrijaršija napokon službeno priznala autokefalnost Srpske pravoslavne crkve, koja je obuhvatila svih 46,1 posto stanovnika nove države, koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti.[41] Srpska pravoslavna crkva preuzela je i imovinu Bukovinsko-dalmatinske metropolije, koja je dotad bila pod vrhovnom crkvenom vlašću Carigradske patrijaršije, a sjedište je imala u Bukureštu. Preuzete su i imovine Dalmatinsko-Istarske i Bokokotorsko-Dubrovačke eparhije.

Odmah nakon 1918. organizirano je doseljavanje Srba iz Srbije na područje Hrvatske, osobito na područje Srijemske i Ličko-krbavske županije.[42] Relativni je rast udjela Srba zabilježen u Virovitičkoj (porast od 35%), Srijemskoj i Modruško-riječkoj županiji, ponajviše zbog kolonizacije srpskih solunskih dobrovoljaca u Slavoniji tijekom agrarne reforme, organizirane od strane vlasti.[43] Tako je na područjima agrarnih ureda u Osijeku i Vukovaru podignuto po 25 naselja za dobrovoljce na koje je naseljeno 8.000 obitelji.[44]

U novoj državi, nastojali su Srbi vrlo uporno uspostaviti svoju hegemoniju (smicalicama u državnim financijama i gospodarstvu, izrazitim favoriziranjem Srba u vojnim i policijskim snagama, diplomaciji i javnoj upravi, naposlijetku grubim korištenjem policijskih snaga), te su odnosi Srba s praktično svim drugim zajednicama bili konstantno loši. Osobito su konstantno loši bili odnosi s Hrvatima, kao drugom najbrojnijom, a po gospodarskoj i drugoj snazi barem ravnom etničkom zajednicom, stalno prijetili raspadom države.

Režim je poticao uključivanje Srba u Hrvatskoj u četnička udruženja, te je početkom 1935. godine samo na području Savske banovine bilo 114 mjesnih četničkih pododbora.[45]

Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama surađivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, 1927. stvarajući veliku Seljačko-demokratsku koaliciju, prilikom uspostave Banovine Hrvatske 1939. dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati.[46] Uslijedila su i traženja za pripajanjem ličkih i kordunskih kotareva većinski srpskoj Vrbaskoj banovini.[46]

NDH

 Podrobniji članci o temama: Srbi u NDH i Srbi u NDH: Broj žrtava

 
Izgnani Srbi napuštaju svoje domove

Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba,[47][48] a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti. Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba,[49] Zagrebom su se mogli kretati samo danju,[50] određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni,[51] naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica.[52][53] Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine.[54] Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba.[55] Ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni, prisilna pokrštavanja) pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Manji dio ih se priklonio ekstremnim nacionalistima i rojalistima četnicima, a veći dio ih se na početku rata priključio partizanima. 1941. i 1942. većina partizana na području današnje Hrvatske bili su Srbi, da bi se njihov postotak počeo smanjivati većim pristupanjem Hrvata te je 1944. iznosio 28,6%.[56][57][58]

Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvi incident u uvjetima opće anarhije dogodio se 12. travnja u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom.[59] 27. srpnja izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Pobunu su organizirali četnici Draže Mihailovića, kojima su pripadali ondašnji vodeći srpski komunisti tih krajeva, radi stvaranja Velike Srbije po Moljevićevu projektu.[59] U isto vrijeme, četnici uz podršku talijanske vojske preuzimaju kontrolu nad širokim područjem sjeverne Dalmacije. U Istočnoj Hercegovini započinje ustanak Srba - ponekad zvan Vidovdanski ustanak, makar su oružani sukobi počeli čak 3 tjedna prije Vidovdana 28. lipnja 1941. godine - nakon kojega četnici u suradnji s talijanskom vojskom preuzimaju kontrolu i nad tim područjem.

 
Pavelić, Artuković i Germogen, imenovani patrijarh HPC

Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, jer su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima jačala pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH.[60] Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe.[61] Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama kako bi se izbjegli međusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana.[62][63]

Vladimir Žerjavić na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH (dakle, na području širem od današnje Hrvatske) na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora (većinom pobijeni od ustaša).[64] Ustaše su, od dosad identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH.[65] Od te brojke, u logorima je stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske.[65]

Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, udio Srba je u Hrvatskoj bio ponešto opao, zbog kolonizacije na imanja Folksdojčera u Vojvodini: među 9.279 obitelji s 52.868 članova koje su iz Hrvatske odselile za Vojvodinu, bilo je ukupno samo 7.134 Hrvata.[66]

Socijalistička Jugoslavija

Nakon Drugog svjetskog rata i teških stradanja, Srbi su u Ustavu NR Hrvatske 1947. (članak 11.) potvrđeni kao potpuno ravnopravni s Hrvatima, dok su u 2. članku spominje "bratsko jedinstvo Hrvata i Srba u oslobodilačkoj borbi".[67] Ustavom SR Hrvatske iz 1974. posebno su spomenuti već u prvom članku.

Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive.
— Ustav SR Hrvatske, članak 1., 1974.

No, usto je izričito navedeno da je Hrvatska nacionalna država samo hrvatskog naroda, dok je za ostale narode država, s time da su Srbi bili posebno spomenuti.[68]

...utvrđeno je da je hrvatski narod zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj...izvojevao...u zajedničkoj borbi sa drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u NOR-u i socijalističkoj revoluciji...nacionalnu slobodu, te uspostavio svoju državu - SR Hrvatsku.
— Ustav SRH, Osnovna načela, odlomak I, 1974.
Stanovništvo 1931.-1991.[69]
Godina Broj Srba Udjel Ukupno
1921. 584.058 16,94% 3.447.594
1931. 636.518 16,81% 3.785.455
1948. 545.686 14,54% 3.753.524
1953. 591.534 15,03% 3.936.019
1961. 624.935 15,02% 4.159.696
1971. 626.789 14,16% 4.426.221
1981. 531.502 11,55% 4.601.469
1991. 581.663 12,16% 4.784.265

Srbi u Hrvatskoj bili su predstavljeni u upravi, policiji i gospodarstvu nerazmjerno svom udjelu u stanovništvu, osobito u službama sigurnosti. Iako su činili 11,5% stanovništva Hrvatske, 1984. Srbi su činili 49,9% milicije u Hrvatskoj, uz mnoge druge Srbe koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni.[70]

1945./6. pristupilo se saveznoj kolonizaciji Vojvodine, Srijema, Baranje i Bačke. S područja NR Hrvatske dobrovoljno je migriralo oko 11.000 obitelji (s prosječno oko 6 članova), od kojih su skoro 9/10 bili Srbi, najviše iz Like i sa Korduna. Nije istraženo koliko je od ukupno 162.447 Srba doseljenih tada u Vojvodinu bilo iz reda onih koji su tijekom II. svjetskog rata bili protjerani ili izbjegli s područja NDH u Srbiju.[71] Popis stanovništva iz 1948. godina će zabilježiti pad udjela Srba u stanovništvu sa 16,81%, koliki je bio 1931.godine, na 14,54% - što približno odgovara tom odljevu stanovništva u Vojvodinu.

U isto vrijeme je bilo i slučajeva naseljavanja Srba iz Hrvatska u obližnjim selima i gradićima gdje su Hrvati stradali tijekom Drugog svjetskog rata, a preživjeli protjerani bez mogućnosti povratka. Takvi primjeri su Zrin, Gvozdansko, Španovica[72] , Udbina itd.

Od 1971. godine se ipak bilježi konstanti pad udjela Srba u stanovništvu Hrvatske, kako je opadalo stanovništvo u ruralnim područjima Like, Korduna, Banovine i Sjeverne Dalmacije - tzv. pasivnim krajevima koje su Srbi uglavnom naseljavali.[73] Premda je ukupni udio Srba u stanovništvu Hrvatske opadao, bilježio se pad njihovog udjela u stanovništvu hrvatskih gradova (često kao vojno, policijsko i upravno osoblje). Postojao je i trend povremenog doseljavanja Srba na područja Hrvatske uz Jadran, gdje su Srbi iz drugih dijelova Jugoslavije gradili vikendice.[74] U nekim slabije razvijenim dijelovima Hrvatske povećan je udio Srba stoga što su Hrvati češće iseljavali iz države iz ekonomskih i političkih razloga.[74]

Makar se u komunističkoj Jugoslaviji nastojalo "koliko je moguće" izaći u susret interesima nesrpskih naroda - koji su dobili svoje federalne jedinice i nacionalne institucije - napetost u hrvatsko-srpskim odnosima je bila stalna. Svaki izraz hrvatskog nacionalizma smatrao se protudržavnim, na što je hrvatska elita reagirala dugotrajnom tzv. hrvatskom šutnjom, gdje se za hrvatske interese smjelo raditi, ali ne o njima i govoriti. Kada se ta šutnja nakratko prekinula u vrijeme Hrvatskog proljeća, hrvatske ustanove su nastojale njegovati dobre odnose sa Srbima, što je međutim bilo teško zbog protivnih utjecaja SKD Prosvjeta, srpskih generala u JNA (gen. Vidović i dr.) te raznih emisara iz drugih dijelova Jugoslavije[75] koji su stvarali netolerantno ozračje prema Hrvatima. Svaki spomen hrvatstva napadan je kampanjama stigmatiziranja, koje su uključivale klevete o stvaranju nove NDH, aludiranja na ustaške ratne zločine, potpirivali su ustaničko raspau Hrvatskoju Srbima i , prijetili Hrvatima. Čelnike Hrvatskog proljeća se pogrdno nazivalo ustašama, makar je među njima bilo mnogo komunista. Tražilo se autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije.[76] Nažalost, ta kampanja polučila je plod kod većine hrvatskih Srba,[77] unatoč tome što su se hrvatske ustanove, poput Matice hrvatske, demokratično odnosile prema Srbima iz Hrvatske, kojih je nemali broj surađivao u Matičinim glasilima.[76]

Domovinski rat

 Podrobniji članak o temi: Domovinski rat

   
Srbi u Hrvatskoj po popisu iz 1991.[78]

U ozračju porasta srbijanskog nacionalizma i trvenja između republika u Jugoslaviji, 8. srpnja 1989. u Kninu je održan miting Srba s brojnim četničkim znakovljem i zazivanjem intervencije JNA, jer da su navodno Srbi u Hrvatskoj ugroženi.[79]

S dolaskom višestranačja, osnivaju se i prve etničke srpske stranke u Hrvatskoj, od kojih je najveći bio SDS, sklon velikosrpskom nacionalizmu. Ubrzo se kao vođe pokreta Srba u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu i Podunavlju profiliraju ekstremisti koji zazivaju oružanu pobunu,[80] nasilje prema Hrvatima te odbijaju priznati izbore i legalnu hrvatsku vlast. Napetosti rastu pobjedom HDZ-a i Franje Tuđmana na izborima u travnju 1990., jer su u programu imali uspostavu samostalne Hrvatske.

SDS Jovana Raškovića odbija sudjelovati u radu Sabora u svibnju 1990. Pojedini istaknuti srpski političari i znanstvenici, poput Sime Rajića i Jovana Bamburača, pozivali su na mir, suživot i smirivanje strasti.[81][82] 17. kolovoza 1990. počinje tzv. Balvan-revolucija. Stvoreno je i Srpsko narodno vijeće, a za predsjednika je izabran Milan Babić, kninski stomatolog. Proglašenje novog hrvatskog ustava u prosincu 1990., u kojem su Srbi svrstani u nacionalne manjine, iskorišteno je kao dokaz neprijateljstva Hrvata prema Srbima. Pod utjecajem velikosrpske propagande i uz podršku i kontrolu Srbije,[83] uspostavljaju se srpske autonomne oblasti, koje prerastaju u Republiku Srpsku Krajinu. JNA dijeli vojno naoružanje Srbima u Hrvatskoj da ih drže po kućama, a u proljeće 1991. izbio je otvoreni rat i agresija, u kojemu je JNA uspostavila vojnu kontrolu na većini područja Republike Hrvatske s većom koncentracijom Srba. Potom se čitave postrojbe JNA s kompletnim naoružanjem, materijalnim sredstvima i zapovjednim kadrom dodjeljuju da djeluju kao Srpska vojska Krajine, koja će sve do kraja Domovinskog rata djelovati uz opskrbu i pod efektivnim zapovijedanjem iz Srbije. S područja RSK bilo je prognano gotovo svo nesrpsko stanovništvo - preko 170.000 ljudi, a zbog učestalog granatiranja područja Hrvatske uz "granice" RSK, moralo se i iz njih evakuirati desetke tisuća stanovnika. Srbi koji su na tom području ostali, uglavnom su disciplinirano poštivali vlast tzv. Republike Srpske Krajine, a oni u dobi prikladnoj za vojnu službu su mahom bili uključeni u oružane postrojbe i sudjelovali u ratovanju protiv Hrvatske.

Hrvatsku su prije početka velikosrpske agresije u velikom broju napustile obitelji časnika JNA srpske nacionalnosti, kao i brojni građani srpske nacionalnosti koji se nisu slagali sa novim poretkom u Hrvatskoj, već su -ponegdje u organizaciji JNA - otišli u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili na područja pod nadzorom pobunjenih Srba iz Hrvatske.[84] U slučajevima nekih naselja mješovitog nacionalnog sastava, srpsko se stanovništvo iselilo "upravo uoči terorističkoga ili vojnoga napada na ta mjesta".[85]

Dio Srba je ostao živjeti na području pod kontrolom hrvatskih vlasti. Iako je dosad neutvrđen točan broj, između 9 i 20 tisuća Srba branilo je Hrvatsku u redovima HV-a i MUP-a.[86] Zabilježeni su slučajevi u kojima su hrvatski Srbi stradali zajedno sa sumještanima Hrvatima nakon pada naselja u ruke paravojnih snaga pobunjenih Srba.

Dijelom zbog straha od "izdajnika" ili "snajperista"[87] te općenite ratne psihoze i porasta netrpeljivosti uslijed ratnih stradanja, mnogi Srbi koji su ostali na području pod kontrolom hrvatskih vlasti bili su šikanirani i diskriminirani.[87] Dio djece iz mješovitih brakova se osamostaljenjem Hrvatske, u ratnoj klimi, izjasnio kao Hrvati - u suprotnosti s dotadašnjom neobičnim pravilom da se djeca iz hrvatsko-srpskih brakova odrasla u Hrvatskoj izjašnjavaju kao Srbi.[nedostaje izvor]

Prema podatcima organizacije "Veritas" iz Banja Luke (riječ je o organizaciji s prilično jasnim antihrvatskim stavom, pa se u Republici Hrvatskoj njeni podatci uzimaju s rezervom), tijekom Domovinskog rata je na području RH (kako onom pod kontrolom legalnih vlasti iz Zagreba, tako i onih kojima je tijekom rata efektivno upravljala samoproglašena "Republika Srpska Krajina") evidentirano ukupno 5.186 poginulih na srpskoj strani; daljnjih 1.948 osobe se na dan 20. veljače 2014. god. vodilo u kategoriji "nestali", jer za njih nije činjenica smrti utvrđena s potpunom sigurnošću. Od poginulih na srpskoj strani, bilo je 90% muškaraca i 10% žena; 75% poginulih su bili vojnici i policajci (ako se među žrtve uračunaju i nestali, vojnici i policajci u ukupnom broju sudjeluju sa 63%).[88] Ovi "Veritasovi" podatci su podložni kritikama, te je osobito vrlo vjerojatno da je među 1.773 žrtava koje se iskazuju za vrijeme kada je 1995. godine područje tzv. RSK stavljeno pod nadzor hrvatskih vlasti među poginule ubrojen i stanoviti broj osoba koja su umrle od bolesti ili prirodnom smrću.[89]

Nakon i tijekom hrvatskih vojnih operacija Bljesak i Oluja, najveći dio srpskog stanovništva tzv. RSK (150-200.000 ljudi) organizirano je i planski napustio Hrvatsku.

Organizirana evakuacija tijekom operacije Oluja

 Podrobniji članak o temi: Operacija Oluja

Službene hrvatske izjave koje pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju se promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnošću. Čak ako ova djelovanja nisu nastala uslijed svjesne službene politike, nedostatak djelotvornosti koje su hrvatske vlasti pokazale u njihovom kontroliranju i obustavljanju kroz čitavih mjesec dana zasigurno stavlja veliku odgovornost na čitavu vlast.[90]

Izvještaj Misije EU iz rujna 1995. godine.

 
Naredba Milana Martića za evakuaciju civila s područja pogođenih vojnim djelovanjima.
 
Starica iz Krajine na traktorskoj prikolici prelazi srbijansku granicu.

Par godina prije ("predbjeglice"[91]) te tijekom čitavog rata Srbi su napuštali svoje domove u Hrvatskoj i odlazili u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili udaljene zemlje, nastojeći uspostaviti egzistenciju izvan područja ratovanja. No, najveće masovno iseljavanje Srba iz Hrvatske zbilo se tijekom operacije Oluja.

Srbi su iseljeni po naređenju vlade "Republike Srpske Krajine" za evakuiranje civila s područja pogođenih vojnim djelovanjima, izdanom 4. kolovoza 1995.[92] Tumačeći goleme demografske promjene nastale povodom Domovinskog rata, valja prepoznati da Srpski odlazak nije bio stihijski, nego planiran već početom druge godine rata, kad je međunarodna zajednica priznala Hrvatsku u avnojskim granicama te je velikosrbima bilo očigledno da ne će biti ništa od međunarodnog priznanja osvajanja hrvatskih teritorija. "Već početkom 1992. Srbi su zaključili da treba provesti istragu "pod kojim uslovima, zbog kojih razloga i po čijoj naredbi" je izvršeno "iseljavanje stanovništva" s područja zapadne Slavonije. Vidljivo je da se ne govori o "protjerivanju" koje su proveli Hrvati, nego o "iseljavanju", za koju je netko na srpskoj strani trebao preuzeti odgovornost. Ubrzo je postalo jasnim da vlastodršci RSK nisu pokazivali spremnost da dozvole ostanak Srba na bilo kojem podruju koje dođe pod kontrolu legitimnih vlasti Republike Hrvatske. Na provođenju mjera evakuacije u Krajini posebno je radila Civilna zaštita. Djelokrug njezina rada bio je definiran još 21. ožujka 1992., kada je Skupština "RSK" donijela "Zakon o odbrani"" Republički štab civilne zaštite RSK 14. lipnja 1993. uputio je dopis Vladi "RSK" i Ministarstvu za energetiku "RSK" u kojem moli da se u skladu s procjenom o eventualnoj "ponovnoj agresiji" na "RSK" hitno osigura potrebna količina motornog goriva za izvršavanje evakuacije civilnog stanovništva, ako ona bude potrebna, Štab Civilne zaštite općine Benkovac je krajem 1994. izdavao potvrde za izdavanje goriva za potrebe evakuacije. Odmah po početku te opercije "Bljesak" vlasti "RSK" pokrenule su organiziranu evakuaciju srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije, i 1. svibnja 1995. Republički štab civilne zaštite "RSK" svim je regionalnim štabovima civilne zaštite uputio naredbu, u skladu sa stanjem koje je nastalo hrvatskom "agresijom" na zapadnu Slavoniju. U skladu s takvim razvojem stanja trebalo je aktivirati sve regionalne i općinske štabova civilne zaštite, uvesti njihova trajna dežurstva i poduzeti sve potrebne mjere za provođenje zaštite i spašavanja, s težištem na "sklanjanju, evakuaciji i zbrinjavanju stanovništva". Već između 9 i 10 sati ujutro 1. svibnja srpsko stanovništvo u zapadnoj Slavoniji obaviješteno je da se "priprema za evakuaciju", a u 13 sati istog dana ona se počela i provoditi.[93]

Do organizirane evakuacije po unaprijed planiranim pravcima je došlo kada vojna pomoć koja je "Krajini" ranije bila od Srbije obećavana nije stigla.[94] Vojnici su u velikom dijelu također napustili bojne redove i zajedno sa stanovništvom krenuli prema Bosni i Hercegovini i potom u Srbiju. Babić, načelnik Republičkoga štaba Civilne zaštite, poduzeo je sve potrebne mjere kako bi pravovremene pripreme, kako samih djelatnika Civilne zaštite, tako i civilnoga stanovništva, bile učinjene. Ljude koji su odlučili ostati kod kuće, Civilna je zaštita također uputila i pripremila im potrebna sredstva za sklanjanje u blizini vlastitih kuća.[94] Ljude koji su odlučili ostati u svojim kućama obilazili su djelatnici Civilne zaštite, lokalnih vlasti i vojske SVK-a. Oni su ljudima govorili da „bježe“ prema Srbu jer dolaze „ustaše“ izazivajući na taj način paniku i strah kod ljudi.[94] Ti su ljudi nakon takvih upozorenja također odlučili otići.[94] Posljedično, ljudi su se međusobno poticali da odu od svojih kuća.[94] Iako nije utvrđeno tko je i kada izdao zapovijed za povlačenje postrojbi SVK-a u BiH, razvidno je da je rukovodstvo SVK-a unaprijed isplaniralo povlačenje svojih postrojbi, vojne opreme i mehanizacije preko državne granice i dogovorilo predaju istog s Vojskom Republike Srpske.[94] Po dolasku u BiH, unatoč spomenutoj podršci RS-a, ljudima nije bilo omogućeno da ostanu privremeno, nekoliko dana, i kada se situacija smiri, da se vrate svojim kućama. Naprotiv, ljudi su morali napustiti i područje Republike Srpske i otići u Srbiju. Vrlo mali broj ljudi ostao je na području Republike Srpske.[94]

Postoje izravni dokazi o sustavnom paljenju civilnih kuća i društvenog vlasništva, uključujući i tvrtke, od strane HV-a, civilne policije i pripadnika specijalnih postrojbi policije.[90]

Izvještaj komisije Međunarodne helsinške federacije OESS 25. kolovoza 1995.


Rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1009 od 10. kolovoza 1995. godine, Ujedinjeni narodi su oštro osudili granatiranje civilnih ciljeva tijekom akcije Oluja, izrazili "duboku zabrinutost zbog teške situacije osoba prognanih iz svojih domova" i tražili od vlade Hrvatske zaštitu civila, njihove imovine i kažnjavanje počinitelja zločina.[95]

Tijekom Oluje predsjednik RH uputio je Srbima poziv na ostanak i mnogi su ga Srbi poslušali i mnogi su ga htjeli poslušati. Neke od onih koji su uporno htjeli ostati, usmrtili su do danas nepoznati počinitelji sa velikosrpske strane, u vrijeme dok hrvatske snage nisu niti bile došle do tih Srba. Poslije je bilo i slučaja ubojstava Srba koje su počinili hrvatski pojedinci; hrvatsko je pravosuđe promptno procesuiralo te slučaje.[96]

Stanje nakon operacije "Oluja"

Nakon operacije Oluja bilo je masovne paleži, a na nekim mjestima ubojstava srpskih civila. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bilo je optuživano da se ne procesuiraju ratni zločini počinjeni tijekom operacije Oluja i nakon nje. DORH je te optužbe u potpunosti odbacio, argumentirajući da je povodom kaznenih djela počinjenih tijekom Oluje i (uglavnom) u razdoblju nakon nje podneseno 6.390 prijava protiv poznatih i nepoznatih osoba. Među tim osobama prijavljeno je 439 pripadnika oružanih snaga. Do konca studenoga 2012. osuđeno je bilo 2.380 osoba. Većina postupaka odnosila se na djela protiv imovine, masovne paleži. Također su izricane presude "protiv života i tijela, ubojstva i kvalificirana ubojstva", od kojih je dio kvalificiran kao "ubojstava iz koristoljublja", a u manjem broju za ratne zločine.[97]

Organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Human Rights Watch-a, su i tijekom naredne 1996. godine slale izvješća, u kojima su pisale da su hrvatske oružane snage činile masovne ratne zločine ("skupna pogubljenja, nasilna odvođenja, mučenja i druga fizička zlostavljanja, palež, krađu i razaranja čitavih sela") koji su, uz rijetke izuzetke, ostali nekažnjeni.[90] Takve su ocjene dalje širili mediji iz zemalja nesklonih Hrvatskoj, organizacije, političari koji su se protivili hrvatskim oslobodilačkim akcijama i hrvatskoj neovisnosti, koji su nerijetko prešućivali velikosrpske zločine. Pritom su i međunarodne organizacije i mediji nerijetko preuzimale i prenosile netočne brojke. Iz brojki zapravo proizlazi da je hrvatsko pravosuđe promptno reagiralo na događaje koji su slijedili vojnoredarstvene akcije Bljesak i Oluje; OESS je u Izvješću za 2005. primjerice prenio brojke iz izvješća glavnog državnog odvjetnika RH za 2001. godinu, prema kojima je za zločine na bivšem podruju RSK podneseno ukupno 3.970 prijava i doneseno 1.492 osuđujućih presude; protim navodeći da su "zločini počinjeni tijekom oslobodilačkih operacija Oluje i Bljeska".[98] Zamjenici glavnog državnog odvjetnika RH Petar Pulišelić i Slavko Zadnik, naprotiv, istaknuli su da se radilo o zločinima nakon tih akcija HV-a.[96]

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je 26. kolovoza 1995. godine pozvao Hrvate da "ne uništavaju kuće Srba, koji su otišli, jer to je sada hrvatska imovina", najavljujući da se mora smjestiti 380.000 hrvatskih prognanika i izbjeglica "u domove, kuće i imanja, koja su ostala, koja su na hrvatskoj zemlji i koja su vlasništvo hrvatskog naroda, hrvatske države".[99][100] U područja RH oslobođena u akciji Oluja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana narednih mjesaeci počela organizirano naseljavati izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH, gdje su vlasti Republike Srpske - izvan bilo kakvih ratnih operacija - provele zadnje masovno protjerivanje Hrvata u vremenu nakon akcije Oluja.

U godinama nakon završetka rata, oko 133.000 Srba se vratilo u Hrvatsku[101]; među povratnicima je bio veći broj starijih ljudi, dok su se mlađe obitelji s djecom rjeđe vraćale.

Položaj Srba u Hrvatskoj danas

Srbi u Hrvatskoj danas čine po brojnosti najveću nacionalnu manjinu, čiji pripadnici čine približno 4,4 posto stanovništva Hrvatske. Uživaju kulturnu autonomiju i prava sukladno Ustavu, Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine i drugim zakonskim propisima i međunarodnim sporazumima. Brojni Srbi su eksponirani u javnosti, ima ih dosta među socijalno uspješnima i među osobama na visokim javnim funkcijama.

 
Srbi po hrvatskim općinama, po popisu iz 2011.
     Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Kultura

     Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Pri Srpskom kulturnom društvu Prosvjeti djeluje Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj.[102]

Dani srpske kulture su manifestacija koja se održava od 2006. godine. Temeljem prava kao nacionalna manjina, kroz svoje udruge i kulturna društva, Srbi u Republici Hrvatskoj iz proračuna godišnje (podatci za 2011. godinu) primaju 11 milijuna kuna.[103]

Šport

Od 2016. godine postoji Nogometna reprezentacija Srba iz Hrvatske.[104][105][106]

Poznati Srbi u Hrvatskoj

 
Nikola Tesla, najpoznatiji Srbin iz Hrvatske
 
Rade Šerbedžija, glumac i redatelj

Napomene

  1. 1  - Obraćao se narodu (mahom Srbima) u svom izbornom govoru u Kninu kao Hrvatima, govoreći "mi smo Hrvati".[116][117]
  2. 2  - Mijenjao nacionalno izjašnjavanje kroz vrijeme, pa se poslije izjašnjavao Jugoslavenom.
  3. 3  - Talijanskog podrijetla.
  4. 4  - Vidjeti izjašnjavanje njegovog brata.
  5. 5  - Majka Hrvatica.[118]
  6. 6 ,6a  - U svome životopisu, Crtice moga života, u nekoliko navrata o sebi govori kao o Hrvatu.[119]
  7. 7  - Njegova kćerka Wilhelmina u nekoliko navrata izjavila je kako je Runjanin Hrvat.[120]

Vidi još

Literatura

Izvori

  1. Državni zavod za statistiku RH 2. Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama, popis 2011.
  2. U pet najvećih gradova živi više od petine hrvatskih Srba. Državni zavod za statistiku RH 2. Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama, popis 2011.
  3. Radoslav Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, 2. dopunjeno izd., Školska knjiga, Zagreb, 1992., ISBN 86-03-00484-6, str. 310.
      „Zbog toga što je to tako, zbog važnosti reformirane ćirilice za standardnu novoštokavštinu, a i zato što ćirilica otvara pristup do srodnih jezika: makedonskog, bugarskog, ukrajinskog, bjeloruskog i ruskog pa time jako proširuje obzorje, ćirilici bi trebalo osigurati mjesto u kulturi i nastavi hrvatskoga književnog jezika čak i bez obzira na srpski narod u Hrvatskoj. A on, kada se u osobnoj i javnoj upotrebi služi svojim pismom, ne izlazi iz okvira hrvatskoga književnog jezika.
        Ne izlazi iz njega ni onda kad njegovi pripadnici u osobnoj i javnoj upotrebi biraju izraze koji u hrvatskom književnom jeziku nisu standardno neutralni nego obilježeni, i to obilježeni kao srpska izražajnost.
    Biraju ih upravo na temelju te obilježenosti, izražavajući tako i potvrđujući svoj nacionalni i kulturni identitet. U javnoj se upotrebi i u jezičnoj nastavi udio ćirilskoga pisma i srpske jezične izražajnosti može, ako je to potrebno, regulirati i normativnim aktima, vodeći računa o nacionalnom sastavu pojedinih općina.”
    (Katičić, 1992. (izvorno 1987.), str. 310.)
  4. Mirko Valentić. O etničkom korijenu hrvatskih bosanskih Srba. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 24 No. 3, pristupljeno 14. rujna 2020.
  5. 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 Stranica Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora dr Mirko Valentić: O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba
    Članak je izašao i u:
    Nastavni vjesnik (časopis Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora), br.2/1996., str. 20-30
    Hrvatska revija (časopis Matice hrvatske), br.2-3 (174-175)/1994., str. 309-332
    Časopis za suvremenu povijest, br.3/1992.. str. 1-21
  6. Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 178., 179., 181.
  7. http://www.mo-vrebac-pavlovac.hr/attachments/article/451/Sima%20%C4%86irkovi%C4%87%20SRBI%20ME%C4%90U%20EVROPSKIM%20NARODIMA.pdf Sima Ćirković, SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, Zagreb 2008. str. 5
  8. 8,0 8,1 Razvitak Pravoslavlja u Hrvatskoj od IX. stoljeća do 1918./1922. (I. dio)
  9. 9,0 9,1 Predgovor Mirka Valentića u : Mile Bogović: Katolička Crkva i Pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Kršćanska sadašnjost/Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. V-VI
  10. Mijo Korade. Hrvatski isusovački misionari i pokušaji unije s pravoslavnima od 16. do. 19. stoljeća. Cris : Časopis Povijesnog društva Križevci, Vol. XVII No. 1, 2015. pristupljeno 21. rujna 2020.
  11. Zorislav Horvat. Samostan u Marči - ostatci ostataka. Cris : Časopis Povijesnog društva Križevci, Vol. XX No. 1, 2018. pristupljeno 21. rujna 2020.
  12. Ivo Mišur. Stanovništvo grkokatoličke župe Baljci 1858.–1919.. Obnovljeni Život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 73. No. 4., 2018. pristupljeno 21. rujna 2020.
  13. Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. X.
  14. Slobodna Dalmacija Olivija Gustin Čuljak: 'Pitanje Boškovića' Dr. Nikola Tolja: Posrbljenje Dubrovčana bio je čin otpora Beču i Pešti, 7. veljače 2012.
  15. Benedikta Zelić-Bućan, predgovor u : Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, Laus, Split, 1994., str. XI.
  16. Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 181.
  17. Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 168.
  18. 18,0 18,1 Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 178.-183.
  19. Katičić, Radoslav. Srpski jezik nije štokavski, Vijenac, Broj 427-429, 15. srpnja 2010.
  20. 20,0 20,1 Tihomir Rajčić: Srp. nacionalizam u Dalmaciji u XIX. stoljeću: 6. dio - Preokret i odvajanje, Slobodna Dalmacija
  21. Tomislav Markus: The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918, Review of Croatian History, sv.VI br.1 travanj 2011., str. 178.
  22. Dalibor Čepulo: Liberalne reforme Hrvatskog sabora i srpska elita u Hrvatskoj, 269-285.
  23. 23,0 23,1 23,2 23,3 Bilandžić, 30.
  24. Artuković, 34.
  25. Artuković, Mato. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. ČSP br. 1, str. 179, Zagreb 2010.
  26. Artuković, 32.-33.
  27. Bilandžić, 31.
  28. Mato Artuković. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 42 No. 1, 2010. pristupljeno 14. rujna 2020.
  29. A Magyar Szent Korona Orszagainak Helysegnevtara. Budapest: Pesti Konyvnyomda Reszveny-Tarasag, 1913.
  30. Bilandžić, 25.
  31. 31,0 31,1 Ivan Bulić, Politika Hrvatsko-srpske koalicije uoči Prvoga svjetskog rata 1907.–1913. ČSP, br. 2., 415.-453. (2012)
  32. Kolar, str. 136.-138.
  33. Agičić, str. 305.
  34. Karaula, str. 274.
  35. Karaula, str. 268.-269.
  36. 36,0 36,1 Agičić, str. 306.
  37. Demonstracije u Dubrovniku, Ilustrovani list, br. 29, God. I, 18. srpnja 1914, Zagreb
  38. Agičić, str. 309.-310.
  39. Karaula, str. 276.-278.
  40. Karaula, str. 277.
  41. Ivan Miladinović (30. kolovoza 2020.). CRKVA ODUVEK POVEZIVALA SRBE: Na današnji dan, pre jednog veka, obnovljena Pećka patrijaršija (srpski). Novosti.rs pristupljeno 14. rujna 2020.
  42. Lorković, str. 105.
  43. Lorković, str. 112.
  44. Lorković, str. 114.
  45. Zdravko Dizdar (listopad 2006.). Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području grada i kotara Osijek u monarhističkoj Jugoslaviji (1918.-1941.) (Drugi dio), str. 81. Scrinia Slavonica, Vol.6 No.1 listopad 2006.
  46. 46,0 46,1 Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, Krešimir Regan, LZMK, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
  47. Matković, 2002., str. 180.
      „Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu!”
    (Ministar Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški)
  48. Matković, 2002., 180. str.
      „Mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjeg pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, što jest i da se prema tome snađe. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina.”
    (Ministar Mile Budak na skupu u Novoj Gradiški)
  49. Naredba za evakuaciju Srba u Zagrebu koji stanuju u određenim sjevernim dijelovima grada, Hrvatski narod, br. 85, 8. svibnja 1941. str. 3
  50. Odredba da se Srbi smiju kretati Zagrebom samo danju, Hrvatski narod, br. 85., 8. svibnja 1941. str. 3)
  51. Veljko Đ. Đurić: Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji 1941-1944. godine. Viđenje kroz sudbine sveštenoslužitelja, str. 156
  52. Zakonska odredba o zabrani ćirilice s Provedbenom naredbom Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatski narod, svibanj 1941.
  53. NDH na životu, Milorad Pupovac, Novosti-samostalni srpski tjednik, broj 530., 12. veljače 2010.
  54. Jonjić, 2000., str. 5.
  55. A. Lj. Lisac, Deportacije Srba iz Hrvatske 1941. godine, Historijski zbornik, br. 14, Zagreb, 1956, 126
  56. Strugar, Vlado (1969). Jugoslavija 1941–1945, Vojnoizdavački zavod
  57. (1982) Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, Vojnoistorijski institut
  58. (1976) Putevim Glavnog štaba Hrvatske
  59. 59,0 59,1 HIC Ante Beljo: Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., slavlje nad zločinom, podlistak, 17. srpnja 2009.
  60. Jonjić, 2000.
  61. 49 mjeseci NDH, str.
  62. Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986.
  63. NDH četnicima davala oružje i mirovine, Goran Kotur, Slobodna Dalmacija, 15.08.2009.
  64. Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992
  65. 65,0 65,1 Igor Graovac, Dragan Cvetković: Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati...
  66. Bara, Mario (2010). [https://bib.irb.hr/datoteka/512021.zbornik_157_188.pdf "Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine 1945.-1948."]. GODIŠNJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA, pristupljeno 18. svibnja 2019.
  67. Zvonimir Despot: Srbi nikad nisu bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, Bumerang prošlosti, objavljeno 23. veljača 2011.
  68. Dunja Bonacci Skenderović i Mario Jareb: Hrvatski nacionalni simboli između stereotipa i istine, Časopis za suvremenu povijest, god. 36, br. 2, str. 731.-760., 2004.
  69. https://s29.postimg.org/3sjgmh447/Karolj1.png
  70. Aleksandar Štulhofer: Testirajući teorije etničkog sukoba: Occamova oštrica i početak rata u Hrvatskoj, Društvena istraživanja, Vol.2 No.2-3 (4-5) Ožujak 1993.
  71. Bara, Mario (2010). [https://bib.irb.hr/datoteka/512021.zbornik_157_188.pdf "Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine 1945.-1948."]. GODIŠNJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA, pristupljeno 18. svibnja 2019.
  72. Hrvatsko žrtvoslovno društvo Prosvjedno pismo, 30. studenog 2009.
  73. Kretanje broja Hrvata u SR Srbiji i Srba u SR Hrvatskoj (prema službenim podacima statistike), Ivan Crkvenčić, Acta Geographica Croatica, Vol.24. No.1 Rujan 1989.
  74. 74,0 74,1 Zdenko Radelić: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajedništva do razlaza, Hrvatski institut za povijest/Školska knjiga, Zagreb, Zagreb, 2006., str. 392., ISBN 953-0-60816-0
      „Osim toga, upozoravalo se, iz Hrvatske odlazi najviše radnika u inozemstvo, a da se u Hrvatskoj naseljavaju Srbijanci putem izgradnji brojnih vikendica na hrvatskom moru, kao što je spomenuto na sjednici Izvršnog komiteta CK SKH u veljači 1970.”
  75. Pollitika Ivan Cerovac: MH ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti, Ivan Cerovac - Sub, 01/03/2008 - 14:07, pristupljeno 2. ožujka 2014.
    Napomena: Tekst koji je Ivan Cerovac napisao 1976. godine za Hrvatsku reviju povodom 135 godina Matice hrvatske. Autor je 2008. naveo da je zbog onih koji su još uvijek sjedili u zatvorima morao mnogo toga prešutjeti.
    "No niti izdaleka nisu svi Srbi u Hrvatskoj zauzimali takav korektan stav. Većina onih 11 % Srba u Hrvatskoj postalo je žrtvom protuhrvatskih interesa, koje su zastupali, kako u HT (Hrvatskom tjedniku) piše general-pukovnik Vlado Mutak, razni «emisari» poput generala Vidovića. «Smatram da to izvorno nisu misli Vidovića», kaže se u HT, br. 7/2. «Iza njega stoje poznate ličnosti i huškači poštenog srpskog naroda iz tog ustaničkog kraja. To je nastavak kampanje, pisanje letaka i pamfleta nekolicine bijednih samozvanih voda, s kojima srpski narod nema nikakve veze. Čitao sam njihov letak koji aludira na do da su Hrvati klali Srbe, da se raspada Jugoslavija, da se stvara NDH, da treba čuvati oružje i čim šuma ozeleni, treba u šumu! Oni traže autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije itd. Oni pišu pamflete protiv druga Šibla, a sve tobož u ime Srba iz Hrvatske. U pismu jednom našem uglednom znanstvenom radniku oni prijete hrvatskom narodu. Našeg predsjednika SK nazivaju «hrvatskom kraljicom», Miku Tripala ustaškim bojnikom te pišu razne gadosti.»"
  76. 76,0 76,1 Pollitika Ivan Cerovac: MH ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti
  77. Pollitika Ivan Cerovac: MH ili što su sve u stanju učiniti hrvatski idealisti, Ivan Cerovac - Sub, 01/03/2008 - 14:07, pristupljeno 2. ožujka 2014.
    "No niti izdaleka nisu svi Srbi u Hrvatskoj zauzimali takav korektan stav. Većina onih 11 % Srba u Hrvatskoj postalo je žrtvom protuhrvatskih interesa,...Sva demokratičnost MH i sva otvorenost prema Srbima u Hrvatskoj, od kojih je dobar broj surađivao u glasilima MH, nije smirila situaciju."
  78. (2008)"Promene udela stanovništva hrvatske i srpske nacionalne pripadnosti u Republici Hrvatskoj po gradovima i opštinama na osnovu rezultata popisa iz 1991. i 2001. godine" (Serbian) pristupljeno 12. srpnja 2013.
  79. Glaurdic, Josip (2011). The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia, str. 51, London: Yale University Press ISBN 030016629X
  80. Osnivačka skupština SDS-a u Bukoviću kod Benkovca, 17. 08. 1990., Jovan Rašković
  81. govor Sime Rajića u Saboru, 24.08.1990.
  82. Razgovor s Jovanom Bamburačem, 1990., HRT
  83. Milan Babic – Sentencing Judgement. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Retrieved 8 July 2009.
  84. Odgovor Vrančiću: Srbin sam i borio sam se u Hrvatskoj vojsci, Lada Kalmeta, 05.10.2011., Slobodna Dalmacija
      „Istina je da su Srbi u HV-u bili časne iznimke, a da je većina Srba organizirano napustila Zadar. Jednostavno rečeno: ako gledamo proporcionalno, u Zadru je prije rata bilo krasnih i časnih ljudi, ali nisu kasnije bili ni u Hrvatskoj vojsci, a ni u gradu. Bio ih je, dakle, proporcionalno puno manji broj u vojsci i gradu nego što je bio njihov stvaran broj prije rata u strukturi stanovništva.”
  85. Milan Mesić: Pokušaj tipologizacije izbjeglištva i prognaništva, Migracijske teme, br.8/1992.str.107.
  86. Davor Butković: I Srbi su branili Hrvatsku, Jutarnji list, 06.11.2010. Pristupljeno 27. rujna 2013.
  87. 87,0 87,1 Odgovor Vrančiću: Srbin sam i borio sam se u Hrvatskoj vojsci, Lada Kalmeta, 05.10.2011., Slobodna Dalmacija
      „Također, što se tiče izdajnika u gradu za vrijeme rata, to je bilo tako. Svi koji smo u Zadru doživjeli agresiju znamo da su Srbi morali imati, i imali su, informatore i pomagače koji su bili u gradu.”
  88. "Srpske žrtve rata i poraća na području Hrvatske i bivše RSK 1990. – 1998. godine", "Veritas" Banja Luka, podatci sa stanjem na dan 20. veljače 2014., pristupljeno 5. kolovoza 2017.
  89. HINA, kod "Index.hr", "Documenta: Broj civilnih žrtava u Oluji manji od HHO-ovih 677", 3. kolovoza 2016..
  90. 90,0 90,1 90,2 Svjedočanstva strave
  91. "Pokušaj tipologizacije izbjeglištva i prognaništva", Migracijske i etničke teme, Vol.8 No.2 Studeni 1992., str. 107
  92. 33 dokumenata o evakuaciji Srba
  93. Nikica Barić: O okolnostima organiziranog odlaska srpskog stanovništva tijekom vojno-redarstvene akcije "Oluja" u kolovozu 1995., Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 22. lipnja 2007. Pristupljeno 16. veljače 2017.
      Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Vidi dopusnicu Hrvatskoga kulturnog vijeća za Wikipediju na hrvatskome jeziku.
  94. 94,0 94,1 94,2 94,3 94,4 94,5 94,6 Večernji list - Dokumenti o planu i provođenju evakuacije Srba iz “Krajine” 1995. godine Predgovor i zaključak iz knjige predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice Adalberta Rebića “Sve moje izbjeglice” u izdanju zagrebačkog Novelti Milleniuma.
  95. Text of Resolution at UNHCR.org
  96. 96,0 96,1 Vlado Rajić: Bajić: Procesi protiv počinitelja ratnih zločina pitanje su časti i obveze našeg pravosuđa, Vjesnik, 10. listopada 2002.; stranice HSP1861
    Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik: "»Ne želim da se dostupnim podacima sastavljenim u Državnom odvjetništvu odgovornost za procesuiranje ratnih zločina i eventualno nezadovoljstvo tim postupcima shvati kao lopta koju tužitelji prebacuju sudovima ili policiji. Naše podatke valja shvatiti kao konstataciju. Ali, bilo bi dobro da se te činjenice koriste u općoj javnoj i političkoj ocjeni o tome procesuira li Hrvatska samo Hrvate, a ne i Srbe (i obratno), vode li se ti postupci u interesu ove ili se nisu vodili u interesu one vlasti. Ništa od tih pogrešaka neće nas približiti istini da su procesi protiv počinitelja ratnih zločina pitanje časti našeg pravosuđa i ispunjenja njegove zakonske obveze«,"
  97. Ivanka Toma: Zbog zločina tijekom Oluje i nakon nje osuđeno 2380 osoba , Večernji list, 27. studenoga 2012. Pristupljeno 16. veljače 2017.
  98. Osnovno izvješće: suđenja za ratne zločine pred domaćimn sudovima u 2005. godini, 13. rujna 2006. VI. Postupanje koje se kvalificira kao ratni zločin i genocid Organizacija za europsku sigurnost i suradnju - Misija u Republici Hrvatskoj - Glavni ured, podnožak br. 93, str. 27,
  99. Tako je govorio Franjo Tuđman
  100. Kao da ih nikad nije bilo
  101. UNHCR: U Hrvatsku se vratilo 133.000 Srba (srpski). Radio Televizija Srbije (19. prosinac 2012.) pristupljeno 15. srpnja 2019.
  102. Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
  103. Povlaštene mirovine 2011., HKV.hr
  104. Milan Cimeša, Novosti: Reprezentacija Srba iz Hrvatske, objavljeno 6. ožujka 2016. godine, pristupljeno 1. ožujka 2017. godine
  105. Branimir Bradarić, Večernji list: 'Povijesno-istorijska' utakmica manjinskih reprezentacija Srba i Hrvata u Vukovaru, objavljeno 13. lipnja 2016. godine, pristupljeno 1. ožujka 2017. godine
  106. Srđan Sekulić, Izvor #145, str. 24: Debi na Evropskom prvenstvu, objavljeno 22. lipnja 2016. godine, pristupljeno 1. ožujka 2017. godine
  107. pravo.uni.zg: Đorđe Pribičević, preuzeto 1. listopada 2013.
  108. Mišo Cvijanović: Pero Kvrgić: Htio sam biti liječnik a postao glumac pa liječim duše umjesto tijela, Novi list, 4. ožujka 2012.
    "Mama Julijana je bila Slovenka, a prije je živjela u Klagenfurtu (Celovcu) u Austriji...Bila je konobarica i tu je upoznala oca, oženili su se i otac je u Moravicama u najam uzeo kolodvorsku restauraciju. Bio je Srbin, Kordunaš, porijeklom iz Veljuna...".
  109. 109,0 109,1 109,2 109,3 109,4 109,5 Press nabrojao "hrvatske Srbe": Zar vam Tesla i Arsen Dedić nisu ništa dobro donijeli?, objavljeno 11. listopada 2010. godine, pristupljeno 14. travnja 2016. godine
  110. Dnevno.hr Ratko Martinović: Loš PR u dijaspori - Koje su svjetski poznate osobe podrijetlom Hrvati, a da to niste ni znali, 28. listopada 2012.
  111. I Jovan je branio Hrvatsku, Slobodna Dalmacija, 26. rujna 2009., preuzeto 1. listopada 2013.
  112. Intervju, Večernje novosti
      „Porodica Dedić je bila siromašna težačka porodica iz Dalmacije. Ja sam, dakle, težački akademik. Moja majka Jelka je bila nepismena domaćica. Opismenio sam je. Otac Jovan je bio zidar, dobrovoljni vatrogasac i odličan muzičar. Majka je željela da se zovem Igor, ali sam kršten kao Arsenije, jer je svećenik htio da sin Dedića liči na mitropolita Čarnojevića. Moj stariji brat dobio je ime po kralju Milutinu.”
    (Arsen Dedić)
  113. Srpsko narodno vijeće: „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“, Filip Škiljan, Zagreb (2009) ISBN 978-953-7442-06-4, str. 23-25, pristupljeno 31. ožujka 2013
  114. privrednik.net: Vladimir Matijević osnivač "Privrednika", preuzeto 1. listopada 2013.
  115. Odlazak vukovarskog dijamanta u kraljevski klub, objavljeno 29. kolovoza 2008. godine, pristupljeno 22. veljače 2016. godine
  116. Zora Dalmatinska, br. 29., god. 1848., str. 114.
      „Mi smo Hrvati. Nastojat ću da se mili naš hrvatski jezik što prije uvede u škole i u sudove.”
    (Božidar Petranović, na narodnoj skupštini kraj Knina)
  117. Mihovil Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882., LAUS, Split/Podgora, 1994., ISBN 953-190-001-9, str. 3.-4.
  118. (srp.) Mihajlović: I Hrvatska je moja zemlja, Večernje novosti, 2. studenoga 2012.
    "Selektor reprezentacije Srbije Siniša Mihajlović je u intervjuu listu "Max" istakao da i Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju, podsećajući da je tu rođen, da mu je majka Hrvatica."
  119. Petar Preradović, Milivoj Šrepel, Izabrane pjesme: uvod napisao Milivoj Šrepel: sa slikom pjesnikovom , Izd. Matice Hrvatske, Zagreb, 1890.: str. III:
      „To je bilo godine 1838., na koje koncu prispijem k regimenti, gdje nadjem nekoliko oficira sunarodnika, naime: Gjuru Benka, Engelberta Knežića i Jerka Pevelića. Premda smo se kao Hrvati radi imali i često skupa bili, ali živjeli smo samo u vojničko-njemačkom duhu; malo kad nam je na um palo da progovorimo na svome jeziku.”

    str. XVI:

      „Sa velikom je žalošću gledao Preradović na razdor Hrvatâ i Srbâ, ali nije gubio nade da će prosvjeta i razbor s vremenom i ovu nesreću odkloniti. O tom bratskom sporu jada on u pismima prijatelju dru. Ignjatu Brliću. Tako mu piše iz Tamišvara 23. travnja 1861.: Srblji se odmiču od nas, više na svoju nego na našu štetu, to će oni osjetiti kašnje, kad se bude kolač dielio. Mene srce boli misleći na taj naš medjusobni jad.”

    str. 366.-367.:

      „...Poslanica Špiri Dimitroviću. Nas nekoliko častnika Hrvata imali smo priliku upoznati se tu s nekojimi častnici zemljaci pukovnije Karla Ferdinanda, br. 51., koji su u narodnom duhu drugovali, Kačićeve pjesme čitali... Dodje od njega pjesma, a u pjesmi svi mi hrvatski častnici Bakonjevci (bilo nas je jedno šestorica)...”
  120. Andrija Tomašek, "Lijepa naša": pripovijest o hrvatskoj himni, Zagreb, 1990., str. 102.:
      „Prema svjedočenju podmaršala Karla pl. Matasića Blagajskog, na njegov »upit o narodnosti njena otca« Wilhelmina mu je, uz začuđeni pogled, odgovorila »Pa moj je otac Hrvat« (»Mein Vater ist doch ein Kroat«). 232 - Pismo Karla pl. Matasića Blagajskoga. NSB, Zagreb, R. 5544.”
      „To je ponovila i u pismu Emiliju Laszowskom, predsjedniku Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, od 23. prosinca 1921., u kojemu navodi da se njen otac »Prem pravoslavne vjere priznavao...vazda Hrvatom«, pa je i nju »dao odgajati u hrvatskom duhu«, te da je i nakon što je šezdesetih godina »nastao...rascjep i u nacionalnom smjeru...ostao...vjeran svome osvjedočenju, jer je bio previše konzervativne prirode a da bi mogao biti sudionikom procesa preobrazbe«, pa je tako »do svoje smrti ostao što je uistinu bio te što je i meni dao ucjepljivati, naime Hrvat.« 233 - Pismo Wilhelmine Runjanin od 23. prosinca 1921., Emiliju Laszowskom, predsjedniku Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, NSB, Zagreb, R. 5544.”
      „Smatrajući svojom sramotom što je zaboravila hrvatski, koji da je bio njen materinji jezik, Wilhelmina je u intrevjuu iz 1936. izjavila kako joj je »Težko... zaradi tega, ker so bili vsi moji predniki z očetove in materine strani Hrvati in smo tudi v družini govorili vsi hrvatski«, 234 - Kosi Anton: Pri hčerki skladatelja "Lepe naše domovine" Josipa Runjanina. Slovenec, Ljubljana, LXIV/1936, 104a, 3.”