Matematičar
Matematičar je osoba, koja se u svome radu koristi opsežnim znanjem matematike, obično u rješavanju matematičkih problema. Matematičari se bave brojevima, podatcima, količinom, strukturom, prostorom, modelima i promjenama.
Jedan od najstarijih poznatih matematičara bio je Tales. (624. – 546. pr. Kr.) On je bio slavljen kao prvi pravi matematičar i prvi poznati pojedinac kojem se pripisuje matematičko otkriće.[1] Zaslužan je za prvu uporabu deduktivnoga zaključivanja, koji se primjenjuje na geometriju, poznato kao Talesov poučak.
Broj poznatih matematičara rastao je nakon što je Pitagora (582. – 507. pr. Kr.) uspostavio pitagorejsku školu, čija je doktrina bila da je matematika vladala svemirom i čiji je moto bio "sve je broj". Pitagorejci su skovali izraz "matematika", a s kojima počinje proučavanje matematike za vlastito dobro.
Prva žena matematičarka zabilježena u povijesti bila je Hipatija (350 - 415). Naslijedila je svoga oca kao knjižničarka u Velikoj knjižnici i napisala je mnoge radove o primijenjenoj matematici. Bila je ubijena jer se smatralo, da je kriva za politički spor između aleksandrijskog biskupa Ćirila i rimskog prefekta Oresta.
Znanost i matematika u islamskom svijetu tijekom srednjeg vijeka slijedile su razne modele i načine financiranja. Bilo je opsežno pokroviteljstvo od vladara, koji su omogućili znanstveno znanje u mnogim područjima. Financiranje prijevoda znanstvenih tekstova s drugih jezika bilo je tijekom vladanja određenih kalifa[2] i pokazalo se da su određeni znanstvenici postali stručnjaci u radu koji su preveli i zauzvrat dobili daljnju potporu za nastavak razvoja određenih znanosti. Primjer prevoditelja i matematičara koji je koristio ovu vrstu potpore bio je Al-Hvarizmi, kojem se pripisuje uvođenje arapskih brojeva u matematiku. Značajna značajka mnogih znanstvenika koji su radili pod muslimanskom vlašću u srednjem vijeku je da su često bili polimati. Primjeri uključuju rad na optici, matematici i astronomiji Ibn al-Haitama.
U renesansi je bio povećan naglasak na matematiku i znanost u Europi. Tijekom toga razdoblja, mnogi značajni matematičari imali su druga zanimanja: Luca Pacioli (osnivač računovodstva); Niccolò Fontana Tartaglia (značajni inženjer i knjigovođa); Gerolamo Cardano (najraniji utemeljitelj vjerojatnosti i binomne ekspanzije); Robert Recorde (liječnik) i François Viète (odvjetnik).
Kako je vrijeme prolazilo, mnogi matematičari gravitirali su prema sveučilištima. Naglasak na slobodnom mišljenju i eksperimentiranju počeo je u najstarijim sveučilištima u Britaniji počevši od 17. stoljeća u Oxfordu s znanstvenicima kao što su: Robert Hooke i Robert Boyle, te na Cambridgeu gdje je Isaac Newton bio profesor matematike i fizike. U ovom su razdoblju djelovali jedni od najznačajnijih matematičara svih vremena; Gottfried Wilhelm Leibniz, Rene Descartes i Pierre de Fermat (pravnik po struci). Godine 1810., Alexander von Humboldt uvjerio je kralja Pruske, da izgradi sveučilište u Berlinu na temelju liberalne ideje Friedricha Schleiermachera. Cilj je bio pokazati proces otkrivanja znanja i podučavati učenike da "uzimaju u obzir temeljne zakone znanosti u svom razmišljanju." Seminari i laboratoriji počeli su se razvijati.
Britanska sveučilišta u tom razdoblju usvojila su neke pristupe poznate talijanskim i njemačkim sveučilištima. Već su uživala značajne slobode i autonomiju, a daljnje promjene počele su s godinama prosvjetiteljstva. Sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu naglasila su važnost istraživanja, nedvojbeno autentičniju provedbu Humboldtove ideje o sveučilištu čak i od njemačkih sveučilišta, koja su bila podložna državnom tijelu. Sveukupno, znanost (uključujući matematiku) postala je fokus sveučilišta u 19. i 20. stoljeću. Studenti su mogli provoditi istraživanja na seminarima ili laboratorijima i proizvoditi doktorske teze s više znanstvenoga sadržaja. Prema Humboldtu, misija Sveučilišta u Berlinu bila je nastaviti znanstveno znanje. Njemački sveučilišni sustav potaknuo je profesionalno, birokratski regulirano znanstveno istraživanje provedeno u dobro opremljenim laboratorijima, umjesto vrste istraživanja koja obavljaju pojedinačni znanstvenici u Velikoj Britaniji i Francuskoj. U stvari, Rüegg tvrdi da je njemački sustav odgovoran za razvoj suvremenoga istraživačkoga sveučilišta, jer je usredotočen na ideju o "slobodi znanstvenih istraživanja, nastave i studija".[3]
Izvori
uredi- ↑ Boyer (1991.), A History of Mathematics, str. 43
- ↑ Abattouy, M., Renn, J. & Weinig, P., 2001. Transmission as Transformation: The Translation Movements in the Medieval East and West in a Comparative Perspective. Science in Context, 14(1-2), 1-12.
- ↑ Rüegg, "Themes", A History of the University in Europe