Newtonovi zakoni gibanja

Newtonovi zakoni gibanja ili Newtonovi aksiomi su tri zakona klasične mehanike objavljena 1687. godine u djelu Philosophiae naturalis principia mathematica Isaaca Newtona. Mogu se formulirati na različite načine iako imaju jednoznačni smisao. Ovdje su navedene uobičajene formulacije iz mnogih današnjih standardnih udžbenika, a ne prijevod izvornog Newtonovog teksta na latinskom.[1][2]

Prvi i drugi Newtonov zakon iz knjige Principia Mathematica na latinskom
Klasična mehanika

drugi Newtonov zakon
povijest klasične mehanike
kronologija klasične mehanike

Pojmovi "gibanje tijela", "brzina tijela" i "ubrzanje tijela" odnose se na centar masa tijela.

1. zakon (Zakon inercije): Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu sve dok vanjske sile ne uzrokuju promjenu tog stanja.

2. zakon (Temeljni zakon gibanja). U svakodnevnim primjenama najčešći je slučaj da se tijelu ne mijenja masa tijekom promjene brzine, što je moguće samo za brzine puno manje od brzine svjetlosti, to jest u nerelativističkoj aproksimaciji. Tada se koristi sljedeća jednostavna formulacija drugog zakona:

Ako na tijelo mase m djeluje sila F, ona mu daje ubrzanje:

Opća formulacija temeljnog zakona gibanja, bez spomenutih ograničenja, koja je bliža Newtonovom izvornom tekstu, glasi:

Brzina promjene količine gibanja tijela jednaka je sili koja djeluje na tijelo:

Za slučaj da je masa tijela konstantna, lako se vidi iz definicije količine gibanja i iz pravila deriviranja da ova opća formulacija prelazi u prethodni jednostavniji oblik:


3. zakon (Zakon akcije i reakcije): Ako jedno tijelo djeluje silom na drugo, tada i to drugo tijelo djeluje silom na ono prvo. Te dvije sile jednakog su iznosa, na istome su pravcu ali su suprotne orijentacije. Sile su međudjelovanje dvaju tijela, i zato se uvijek javljaju u paru; jednu od njih, najčešće proizvoljno, nazivamo akcijom, a drugu reakcijom.

Napomena: Bilo da sila uopće nema ili je njihov zbroj nula, prema drugom Newtonovom zakonu tijelo nema ubrzanja, pa je u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu. To znači da bi se moglo smatrati kako je prvi zakon zapravo sadržan u drugom zakonu kao njegov specijalni slučaj.

Ipak, zakon inercije navodi se izdvojeno iz barem dva razloga. Gledano u povijesnom kontekstu, Newton prvim zakonom naglašava Galilejeve spoznaje (za što mu je i odao priznanje) kojima se znanost toga vremena odvaja od aristotelijanskih zabluda o tome da je sila potrebna da bi se održalo gibanje. No, važniji je razlog to što zakon inercije predstavlja polazište za definiranje tzv. inercijalnih sustava (neubrzanih sustava): tek kad su referentni sustavi tako definirani, mogu se formulirati ostali aksiomi i drugi zakoni klasične fizike koji će u njima vrijediti.

Vidi uredi

Izvori uredi

  1. Antonije Dulčić. 2012. Mehanika. Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu
  2. Richard Feynman. The Feynman Lectures on Physics Vol. I: Newton's Laws of Dynamics (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2020.

Vanjske poveznice uredi

P. Jelača, A. Lipošcak, D. Šegota, R. Jurdana Šepić, N. Hoić Božić. Povijest fizike. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. travnja 2017. Pristupljeno 12. studenoga 2020.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)