Obojena ptica

Obojena ptica“ (eng. "The Painted Bird") kontroverzni je ratni roman kojeg je 1965. napisao Jerzy Kosiński. Radnja se vrti oko dječaka židovskog ili romskog podrijetla koji bježi iz sela u selo tijekom 2. svjetskog rata. Kosinski je godinama govorio kako je knjiga istinita priča njegovih stvarnih događaja koje je doživio u tom razdoblju, tvrdi D. G. Myers, no kasnije se ispostavilo da je zapravo cijeli rat proveo u jednoj katoličkoj obitelji [1].

Obojena ptica
The painted Bird cover.jpg
Korice romana "Obojena ptica"
Naziv izvornika The Painted Bird
Autor Jerzy Kosinski
Prijevod Zlatko Crnković
Država SAD
Jezik engleski
Vrsta djela roman
Rod
(stil, žanr)
drama/ratni
Izdavač Flag of the United States.svg Houghton Mifflin
Datum (godina)
izdanja
1965.
Korice tvrde i meke
Broj stranica 232
ISBN broj ISBN 978-0-8021-3422-6

RadnjaUredi

U prvim tjednima 2. svjetskog rata, na jesen 1939., roditelji su glavnog junaka, 6-godišnjeg dječaka Romskog ili Židovskog porijekla, iz nekog velikog grada u istočnoj Europi otpremili u neko selo na sigurno. No usred rata izgubili su kontakt sa čovjekom koji se brinuo za dječaka a njegova je skrbnica umrla. Dječak je ostao sam i putovao od sela do sela kako bi našao smještaj.

Prvo je bio u kolibi Marte, starice koju je teško razumio i koja se nije kupala češće od dva puta godišnje, i to uglavnom sa odječom jer je smatrala da je ona najbolja obrana od bolesti. No onda se koliba zapalila sa Martom u njoj, dok je dječak pobjegao. Kada je stigao u neko selo, stanovnici su se počeli rugati njegovoj crnoj kosi i izgledu te ga počeli bosti vilama i gađati kamenjima. Jedan ga je čovjek držao kao roba na svojem imanju, no onda ga je prodao Olgi, lokalnoj liječnici koja zna lijek za sve bolesti. No onda su ga seljaci bacili u mjehuru u rijeku i on je otplutao u neku šumu. Nakon toga se smjestio kod mlinara Ljubomora koji je unakazio jednog mladića kada je pogledao njegovu nemirnu ženu. Dječak je pobjegao i nastavio svoj put, smjestivši se kod Lecha, lovca koji je hvatao ptice i stavljao ih u kaveze. On je imao čudan odnos sa mahnitalom Ljudmilom, ženom sa kojom je spavao i koja je živjela u šumi. No nju su ubile druge žene jer je imala afere s njihovim muškarcima.

Onda je stigao kod tesara koji ga je htio ugušiti u vreći, no dječak ga je prevario i rekao mu da zna za podrum gdje ima skrivena oprema partizana. Kada je tesar pogledao u otvor, dječak je povukao uže za koje je bio svezan i bacio ga unutra, gdje su ga napali štakori. Zatim je bio kod kovača i njegove žene, no našli su ga partizani i odlučili predati Nijemcima. Neki njemački vojnik dobio je naređenje likvidirati dječaka, no ipak ga je pustio da pobjegne u šumi. Tamo je neko vrijeme živio dok nije našao ranjenog konja i odlučio ga vratiti nekom seljaku. Na nekoj svadbi dječak je bio svjedok kako je jedan muškarac ubio drugog nožem. Kada je u samoobrani udario drugog dječaka, gomila ga je počela progoniti, tako da je postavio eksploziju u kutu štaglja i pobjegao u šumu. Promatrao je tračnice koje su prevozile vlakove Židova i oko kojih su bili leševi. Jedan seljak, Duga, našao je živu židovsku djevojku i odveo ju kući. Tamo je imao snošaj s njom, no ud mu je ostao je zaglavljen u njoj pa je zavikao upomoć dok mu stanovnici nisu pomogli da se rastavi. Dječak se našao na kamionu sa nekim ranjenim čovjekom, no od Nijemaca ga je spasio neki svećenik i dao mu da živi kod seljaka Garbosa. Garbos je tukao dječaka svaki dan te ga vješao iznad krvoločnog psa. Kada je imao 10 godina, dječak je dobio zadatak biti ministrant u crkvi, no spotaknuo se i misal mu je ispao iz ruku tako da su ga ljuti stanovnici bacili u jamu za gnoj, tako da je od šoka ostao nijem.

Nakon toga je živio sa seljakom zvanim Makar, i njegovom kćerkom Ewkom i sinom Antunom. Ewka je poticala dječaka da joj ljubi koljena, a zatim i druge intimne dijelove tijela. No onda je jednom prilikom vidio Ewku kako se gola podvukla ispod jarca, tako da je pobjegao. Dječak je doživio i druge bizarne avanture, dok nije upoznao Mitijku i Gavrilova, koji mu je obečao da će se on pobrinuti za njega ako ga ne nađu rođaci kada završi rat. Dječak je završio u domu za izgubljenu djecu gdje je upoznao Mučala, koji također nije govorio. Zajedno se se družili i doživjeli kraj rata. Nakon toga dječaka su našli njegovi roditelji i odveli ga kući. Na skijalištu mu se vratio dar govora.

ReakcijeUredi

Arthur Miller i Ellie Wiesel su knjigu proglasili jednom od najbitnijih u tzv. Holokaust literaturi, prema tvrdnji Agnieszka Piotrowskog. Richard Kluger je izjavio: „Jedna od najbolje napisanih knjiga sa dubokom iskrnošću i senzibilnošću…Jedna od najpotresnijih knjiga koje sam pročitao“ [2]. Cynthia Ozick je utvrdila kako je „odmah prepoznala Kosinskijevu autentičnost kao Židova koji je preživio Holokaust“.[3]. Pawel Dudziak je zaključio kako se radi o „Velikoj, ali kontroverznoj knjizi…Surealno djelo fikcije te ne predstavlja niti tvrdi da predstavlja stvarne događaje. Optužbe za anti-Poljski predznak su ništa nego nesporazum knjige od onih koji su je uzeli predoslovno“.[4]

Ipak, Iwo Cyprian Pogonowski, autor knjige „Poljska židovska povijest“ je kritizirao Kosinskog: „Knjigu su pročitali ljudi kod kojih je živjela obitelj Lewinkopf (Kosinski) tijekom rata. Oni su bili skandalizirani pričama napastovanja koje se nikada nisu dogodile. Prepoznali su imena židovske djece koji su oni štitili tijekom rata – djeca koja su preživjela zahvaljući njima, sada su oslikana kao žrtve napastovanja…Kosinski je profitirao od Holokausta“ [5].

Optužbe za plagijatUredi

Eliot Weinberg optuživao je Kosinskija da nije pravi autor knjige jer tada nije znao dovoljno engleskog da bi bio sposoban napisati knjigu[6].

1982. Village Voice je objavio članak u kojem optužujue Kosinskija za plagijat pošto je njegovo djelo derivirano od mnogih poljskih djela koja su nepoznata engleskim čitateljima. George Reavey, pjesnik i izdavač iz New Yorka, čak je tvrdio da je on napisao „Obojenu pticu“, a ne Kosinski.[7]. Austen Olney, izdavač Houghtona Mifflina koje je objavilo knjigu, je pak branio Kosinskija i utvrdio kako „konzistentnost u ugođaju svih njegovih knjiga daje dovoljno dokaza da ih je sve napisao Kosinski osobno“[8].

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi