Otvori glavni izbornik

Dramski tekstUredi

predložak po kojem je nastala drama, prilagođen je kazališnoj izvedbi. Dijeli se na:

  • popis lica ili osoba - stoji na početku dramskog teksta
  • didaskalije - kratki opisi i upute redatelju i glumcima
  • dijaloge - upravni govor dva lika koji izražava suprotnosti među likovima
  • monologe - govor jednog lika kada govori sam sa sobom; služi za prikazivanje razmišljanja i idejnih stavova likova

Vanjska kompozicija drameUredi

sastoji se od:

  • čina (akta) - veća dramska cjelina
  • prizora (scene) - manji dijelovi predstave koji se izmjenjuju ulaskom ili izlaskom nekog lika na pozornicu; obično ih ima 10-15 u jednom činu, ali to nije strogo pravilo

Unutarnja kompozicija drameUredi

sastoji se od:

  • dramske radnje koja se ostvaruje izmjenom dramskih situacija
  • dramske situacije koja predstavlja odnos među likovima na sceni, najčešće je suprostavljen
  • dramskog sukoba koji se rađa iz suprostavljenih odnosa među likovima i razvija se tijekom dramske kompozicije
  • dramske kompozicije koju čine
    • uvod ili ekspozicija - dio u kojem se upoznaju likovi i okolnosti radnje
    • zaplet ili komplikacija - dio u kojem počinje sukob; naziva se još i točka bez povratka
    • vrhunac ili kulminacija - dio ispunjen napetošću koja proizlazi iz dramskog sukoba
    • preokret ili peripetija - trenutak kad se u radnji dogodi nešto suprotno od onoga što se očekuje
    • rasplet - završni dio drame

Pravilo o trojnom jedinstvuUredi

Strogo klasično pravilo prema kojem radnja mora teći unutar triju jedinstava: mjesta, vremena i radnje. Jedinstvo mjesta znači da se radnja odvija na jednom mjestu, jedinstvo vremena znači da se radnja morala dogoditi u jedinstvenom, neprekinutom vremenskom odsjeku, a jedinstvo radnje znači da nema isprepletanja dviju ili više usporednih radnji.

Drama jednočinkaUredi

Jednočinkom se naziva drama koja se sastoji od jednoga čina, odriče se razgranate intrige, a može biti svedena na jedan lik; monodrama.

Razvoj drameUredi

Grčka komedija i tragedija imale su važan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i naš najveći komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea. U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame. Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom. U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).

Tespis je u 6. st. pr. Kr. uveo 1. glumca, Eshil uvodi 2. glumca, Sofoklo uvodi 3. glumca.

PovezniceUredi