Otvori glavni izbornik
Old book bindings.jpg
Ovaj članak je dio
serije o književnosti
Povijest književnosti

Antička književnost
RimskaStarogrčka
Renesansna književnost
XIV. stoljećeXV. stoljećeXVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljećeXVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljećeXXI. stoljeće

Književni rodovi

LirikaEpikaDrama

Književne vrste

autobiografijaživotopis
dječja književnostdnevnici
fantastikapjesništvo
publicistikaesejistika

Književnost po jezicima

albanskaarapskaarmenskaazerska
bugarskacrnogorskačeška
engleska (američkaaustralskairska)
francuskanovogrčkahrvatska (BiH)
indijskatalijanskajapanska
kineskamađarskamakedonska
njemačkaperzijskapoljska
portugalskaruskaslovenska
srpskašpanjolska
švedskaukrajinska

Albanska književnost, naziv za sva literarna djela nastala na albanskom jeziku. Može se odnositi na književnost nastalu na tom jeziku u Albaniji, na Kosovu, te u albanskoj dijaspori, napose južnoj Italiji. Albanska književnost tradicionalno je nastajala na dva glavna dijalekta, gegskom (gegijskom) na sjeveru i toskičkom (toskijskom) na jugu.[1] Pravopisni kongres u Tirani 1972. postavio je pravila jedinstvenog književnog jezika na temeljima dvaju dijalekata. Novi idiom je prihvatila većina autora.

Sadržaj

PočeciUredi

Otomansko carstvo je vladalo Albanijom od 15. do početka 20. stoljeća i branilo objavljivanje na albanskom, pa je razvoj književnosti na tom jeziku bio otežan. Sve do kraja 19. stoljeća, knjige na albanskom jeziku su bile rijetke.[2]

Najstariji do sada poznati zapis na albanskom vjerojatno je rukopis o teologiji, filozofiji i povijesti na 208 stranica. Autor mu je Teodor Shkodrani. Na posljednjoj stranici rukopisa se navodi da je nastao 1210. Otkriven je kasnih 1990-ih u vatikanskim arhivima.[2]

Među starijim zapisima je i “Obrazac krštenja” (Formula e pagëzimit, 1462) na gegijskome narječju, kojeg je prema latinskom obredu napisao drački biskup P. Engjëlli. “Rječnik Arnolda von Harffa” (Fjalori i Arnold fon Harfit) donosi 26 albanskih riječi, osam izraza, brojeve od 1 do 10 te brojeve 100 i 1000, koje je 1496. zabilježio kölnski putnik i hodočasnik Arnold Ritter von Harff, boraveći nekoliko sati u luci Drač. Von Harff je zapisao riječi i izraze kako ih je čuo od lokalnog stanovništva, i uz njih dodao prijevode na njemački.[2][1] Najranija djela albanske književnosti napisao je katolički kler, budući da su mu veze s Vatikanom omogućavale da izbjegnu turska ograničenja i objavljuju izvan Albanije, ponajviše u Rimu.[2]

16. i 17. stoljećeUredi

U 16. i 17. stoljeću nastaje vjersko-didaktička književnost. “Misal” ili “Obrednik” (“Meshari”) iz 1555. na gegijskom narječju je prvi albanski tiskani tekst. Autor mu je rimokatolički prelat Gjon Buzuku.[2][1] Luca (Lekë) Matranga (1560–1619), Italoalbanac (Arbreš) sa Sicilije, tiskao je 1592. u Rimu prijevod katekizma “Kršćanski nauk” (E mbsuame e krështërë).[1] Pjetër Budi (1566–1623) tiskao je Bellarminov katekizam »Kršćanski nauk« (Pasëqyra e t’rrëfyemit).[1]

Godine 1635. objavljen je prvi albanski rječnik, Dictionarium latino-epiroticum ("Latinsko-albanski rječnik"), s 5000 riječi i 113 izreka i poslovica. Sastavio ga je katolički biskup iz Zadrime Frangu i Bardhë (1606–43), i predstavlja bitan datum u povijesti albanske književnosti.[2][1]

Pjetër Bogdani (1630–89), prvi skadarski biskup, dvojezičnim djelom "Četa proroka" ("Cuneus Prophetarum", alb. "Çeta e profetëve", Padova, 1685) utemeljuje izvornu prozu na albanskom jeziku.[1]

18. i 19. stoljećeUredi

Najranije knjige na albanskom jeziku, nastale od sredine 16. do sredine 18. stoljeća, uglavnom su vjerskog i poučnog karaktera. To se mijenja u vrijeme romantizma i nacionalističkih pokreta 18. i 19. stoljeća. U književnost ulaze elementi folklora i lingvistike, a javljaju se i knjige romantične i domoljubne tematike.[2]

Prvi stvaraoci novih žanrova bili su Albanci koji su stoljećima ranije odselili na Siciliju i u južnu Italiju (Arbreši, Italoalbanci). Arbreši su, slobodni od ograničenja, mogli slobodno izraziti i slaviti svoje etničko albansko naslijeđe. Najistaknutiji među piscima Arbrešima je Jeronim (Girolamo) de Rada, po nekima i najbolji romantički pjesnik albanskog jezika. Njegovo glavno djelo je "Këngët e Milosaos" (1836), romantična balada s patriotskim elementima. De Rada je osnovao i prvu albansku periodičnu publikaciju, "Fiámuri Arbërit" (“Albanska zastava”). Izlazila je od 1883. to 1888.[2] Istaknuti pisci arbreškog kruga su i prozaik, pjesnik i dramatik Francesco Santori, filolog i folklorist Dhimitër Kamarda (Demetrio Camarda), pjesnici Zef (Giuseppe) Serembe i Gavril (Gabriele) Dara (mlađi) te pjesnik, publicist i folklorist Zef Skiroi (Giuseppe Schirò).[2]

Književno stvaralaštvo jača u vrijeme nastanka Albanske lige (1878.) u Prizrenu, koja je radila osamostaljenju Albanije od Otomanskog Carstva, što se dogodilo 1912.[2] Albanci u egzilu u Konstantinopolu, Rimu, Bukureštu, Sofiji, Kairu i Bostonu utemeljili su domoljubna i književna društva, promovirajući književnost i kulturu kao sredstva za stjecanje neovisnosti od Osmanskog Carstva. Nacionalistički motivi su glavno obilježje književnosti ovog razdoblja, koje se naziva albanskom renesansom (Rilindja). Duh tog razdoblja je najjače izražen u opusu pjesnika Naima Frashërija, kojeg mnogi danas smatraju albanskim nacionalnim pjesnikom.

20. stoljećeUredi

Na prijelazu u 20. stoljeće u albansku književnost ulaze note realizma i cinizma, odražavajući nastojanja pisaca da se bore s društvenim problemima Albanije kao što su siromaštvo, nepismenost, krvne osvete i birokracija. Istaknuti autori su satiričar Gjergj Fishta, polemičar Faik Konitza (Konica), ujedno i prvi autor albanske književne kritike, te Fan Noli, cijenjeni pjesnik, kritičar i povjesničar, zapažen po prijevodima Shakespearea, Ibsena, Cervantesa, Poea i drugih. Traga su ostavili i Asdren (akronim za Aleks Stavre Drenova), pjesnik i dramatik Andon Zako Çajupi, pjesnik i prozaik Ernest Koliqi, pjesnik i jezikoslovac Ndre Mjeda, te pjesnik i romanopisac Migjeni (Milosh Gjergj Nikolla).

Velik iskorak u razvoju albanske književnosti događa se 1908., kada je na konvenciji jezikoslovaca i učenjaka usvojen moderni albanski alfabet, baziran na latiničnim slovima. Kongresom je predsjedao Mid’hat Frashëri. Usamljena figura u albanskoj književnosti 20. stoljeća je pjesnik Lasgush Poradeci (pseudonim za Llazar Gusho), koji je raskinuo s tradicijom i uveo novi žanr kroz svoju lirsku poeziju s mističnim tonovima.

Nakon Drugog svjetskog rata, pisci u Albaniji stvaraju u okvirima socijalističkog realizma. Oni najtalentiraniji su nadvladali ograničenja i napisali u književnom smislu uspjela i vrijedna djela. Najuspješniji autori ovog razdoblja su pjesnici Dritëro Agolli i Fatos Arapi, zatim Naum Prifti (najpoznatiji po svojim kratkim pričama) i Ismail Kadare, izvanredno ime u modernoj albanskoj književnosti, koji je romanom General mrtve vojske (Gjenerali i ushtrisë së vdekur, 1963.) stekao svjetsku slavu.

IzvoriUredi