Španjolska književnost

Ovaj članak dio je
niza o književnosti
Povijest književnosti

Antička književnost
RimskaStarogrčka
AfričkaBizantskaRenesansna književnost
XIV. stoljećeXV. stoljećeXVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljećeXVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljećeXXI. stoljeće

Književni rodovi

LirikaEpikaDrama

Književne vrste

autobiografijaživotopis
dječja književnostdnevnici
fantastikaknjiževnost za mlade
pjesništvopublicistikaesejistika

Književnosti po jezicima

albanskaarapskaarmenskaaustrijskaazerska
belgijskabugarskacrnogorskačeška
engleska (američkaaustralskairska)
francuskanovogrčkahebrejskahrvatska (BiH)
indijskatalijanskajapanska
kineskamađarskamakedonska
njemačkaperzijskapoljska
portugalskarumunjskaruska
slovenskasrpskašpanjolska
švedskaukrajinska

Španjolska književnost općenito se odnosi na književnost (španjolsku poeziju, prozu i dramu) napisanu na španjolskom jeziku na teritoriju koji trenutno predstavlja Španjolsku. Njen razvoj podudara se i često se preklapa s drugim književnim tradicijama iz regija unutar istog teritorija, posebno katalonske književnosti, galicijskog dijela, kao i latinske, židovske i arapske književne tradicije Pirenejskog poluotoka. Književnost Španjolske Amerike važna je grana španjolske književnosti, sa svojim prepoznatljivim obilježjima koja datiraju iz najranijih godina španjolskog osvajanja Amerike.

Rimsko osvajanje i okupacija Pirenejskog poluotoka početkom 3. stoljeća prije Krista donijeli su latinsku kulturu na španjolska područja. Dolaskom muslimanskih osvajača 711. godine stižu kulture Bliskog i Dalekog istoka. U srednjovjekovnoj španjolskoj književnosti, najraniji zabilježeni primjeri narodne romantične književnosti spajaju muslimansku, židovsku i kršćansku kulturu.[1][2] Jedno od značajnih djela je ep „Pjesma o Cidu”, napisan 1140. godine. Španjolska proza ​​stekla je popularnost sredinom 13. stoljeća. Lirska poezija srednjeg vijeka uključuje pučke pjesme i dvorsku poeziju plemstva. Tijekom 15. stoljeća došlo je do predrenesanse i književna aktivnost znatno se povećala. U renesansi su važni bili: poezija, vjerska književnost i proza. U doba baroka 17. stoljeća važna su djela bila proza ​​Francisca de Queveda i Baltasara Graciana. Najistaknuti autor bio je Miguel de Cervantes, poznat po svom remek-djelu „Don Quijote”.

Miguel de Cervantes

U doba prosvjetiteljstva 18. stoljeća značajna djela uključuju prozu Feijóoa, Jovellanosa i Cadalsa; pjesnike kao što su: Juan Melendez Valdes, Tomás de Iriarte i Felix Mario Samaniego; i kazališne radove s Leandrom Fernándezom de Moratinom, Ramonom de la Cruzom i Vicenteom Garcíom de la Huertom. U romantizmu (početak 19. st.) važne su: poezija Joséa de Espronsede i drugih pjesnika, proza, kazalište s Ángelom de Saavedrom (vojvoda od Rivasa), Joséom Zorillom i drugim autorima. U realizmu (kraj 19. st.), koji se miješa s naturalizmom, važni autori su: Juan Valera, José María de Pereda, Benito Pérez Galdos, Emilio Pardo Bazan, Leopold Alas (Clarina), Armando Palacio Valdes i Vicente Blasco Ibáñez; poezija s Ramonom de Campoamorom, Gasparom Núñezom de Arceom i drugim pjesnicima; kazalište s Joséom Echegarayem, Manuelom Tamayom i Bausom i drugim dramaturzima; i književni kritičari kao što je Menendez Pelay.

U modernizmu se javlja nekoliko struja: parnasovstvo, simbolizam, futurizam i kreacionizam.[3] Uništenje španjolske flote na Kubi od strane SAD-a 1898. izazvalo je krizu u Španjolskoj. Skupina mlađih pisaca, među kojima su bili: Miguel de Unamuno, Pio Baroja i José Martínez Ruiz (Azorin), unijeli su promjene u oblik i sadržaj književnosti. Do 1914. godine te izbijanja Prvog svjetskog rata i objavljivanja prvog velikog djela vodećeg glasa ove generacije, Joséa Ortege y Gasseta - brojni nešto mlađi pisci uspostavili su svoje mjesto na španjolskom kulturnom polju. Među vodećim glasovima su pjesnik: Juan Ramón Jiménez, akademik i esejist Ramón Menéndez Pidal, Gregorio Marañon, Manuel Azanillo, Eugen d'Orzo i Ortega y Gasset, te romanopisci Gabriel Miró, Ramón Pérez de Ayala i Ramón Gómez de la Serna. Oko 1920. mlađa skupina književnika - uglavnom pjesnika - počela je objavljivati ​​djela koja su od svojih početaka otkrivala koliko su mlađi umjetnici upili književne eksperimente pisaca iz 1898. i 1914. Pjesnici su bili usko vezani uz formalne akademije. Romanopisci kao što su: Benjamin Harnez, Rosa Chasel, Francisco Ayala i Ramon H. Sender bili su podjednako eksperimentalni i akademski.

Španjolski građanski rat imao je razoran učinak na španjolsku književnost. Među šačicom pjesnika i pisaca građanskog rata ističu se Miguel Hernandez i Antonio Machado. Tijekom rane diktature (1939.–1955.), književnost je slijedila viziju diktatora Francisca Franca o drugom, katoličkom španjolskom zlatnom dobu. Sredinom 1950-ih, kao i u romanu, odrasta nova generacija koji su kao djeca preživjeli Španjolski građanski rat. Početkom 1960-ih španjolski su se autori upustili u nemirno književno eksperimentiranje. Kada je Franco umro 1975., važno djelo uspostave demokracije imalo je neposredan utjecaj na španjolsku književnost. Tijekom sljedećih nekoliko godina mnoštvo mladih pisaca, uključujući: Juana Joséa Milasa, Rosu Montero Gayo, Javiera Maríasa, Luisa Matea Dieza, Joséa Maríju Merino, Félixa de Azúu, Cristinu Fernández Cubas, Enriquea Villa-Matasa, Carme Riera i kasnije Antonio Muñoz Molina i Almudena Grandes, počeli su sebi raditi istaknuto mjesto na španjolskom kulturnom polju.

Izvori

uredi
  1. Linda Fish Compton: Review of Andalusian Lyrical Poetry and Old Spanish Love Songs: The "Muwashshah" and Its "Kharja." by S. G. Armistead", Hispanic Review, Vol. 46, No. 1. (Winter, 1978), pp. 92-95
  2. Lipski, John M.: "Review of El Mozarabe de Valencia by Leopoldo Penarroja Torrejon", International Journal of Middle East Studies.Vol. 24, No. 3 (Aug., 1992), pp. 519-521
  3. Gies, David T. (Ed.). The Cambridge History of Spanish Literature. Cambridge University Press. 2008. ISBN 978-0-521-80618-3.