Olovno bjelilo

Olovno bjelilo
Pb(OH)2 x 2 PbCO3
Olovno bjelilo na svitku.
Olovno bjelilo na svitku.
IUPAC nomenklatura Bazični olovni(II) karbonat
Ostala imena Olovno bjelilo
Identifikacijski brojevi
CAS broj 1319-46-6
EC broj 215-290-6
PubChem broj 14834
Osnovna svojstva
Molarna masa 775,633 g/mol
Izgled Bijeli prah
Gustoća

6,14 g/cm3

Talište Iznad 400 °C
Topljivost u vodi

Gotovo netopljiv u vodi

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti

Trovanje olovom

Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Olovno bjelilo ili bazični olovni(II) karbonat (Pb(OH)2 x 2PbCO3) je jedan od najstarijih, vrlo kvalitetnih, anorganskih pigmenata, ali je njegova upotreba zbog otrovnosti i štetnosti za zdravlje znatno smanjena ili napuštena.[1]

OsobineUredi

To je bijeli pigment, po kemijskom sastavu bazični olovni(II) karbonat, ali je smjesa olovnoga karbonata i hidroksida. Boja se odlikuje vrlo lijepim sjajem i velikom moći pokrivanja, ali nije posve postojana, jer s vremenom na zraku crni. Trajan je i neosjetljiv na svjetlost, ali je osjetljiv na kiseline i reagira sa sumporovodikom prisutnim u zraku. Iako je otrovna i potamni s tragovima sumporovodika, olovno bjelilo se smatra najkvalitetnijom bijelom bojom. Zbog velike pokrivne moći i kao kvalitetni bijeli pigment upotrebljavao se u uljenim bojama za ličenje i u slikarstvu, ali je zbog otrovnosti njegova uporaba (kao i olovni sulfat) danas smanjena i sve češće zamijenjen titanijevim dioksidom.[2]

DobivanjeUredi

Može se dobiti uvođenjem ugljikova dioksida i kisika u otopine olovnih soli.

Olovno bjelilo kao pigmentUredi

Olovno bjelilo, Pb(OH)2∙2 PbCO3, bazični olovni(II) karbonat (olovo hidroksid karbonat), jedan je od najstarijih pigmenata, koji je još od grčkog i rimskog klasičnog doba pa sve do 19. stoljeća bio jedini kvalitetan bijeli pigment. Međutim, zbog svoje otrovnosti postao je mnogo manje važan i danas se proizvodi u sve manjim količinama i sve se rjeđe upotrebljava. Tehničko olovno bjelilo kristalni je prah gustoće oko 6 500 kg/m3. Maseni udio olovnog karbonata odstupa ponešto od iznosa što odgovara teorijskoj kemijskoj jednadžbi i iznosi od 62 do 75%. Spoj je netopiv u vodi i alkoholu, ali se otapa u kiselinama i lužinama. Djelovanjem sumporovodika njegova bijela boja tamni zbog stvaranja olovnog sulfida.

Olovno bjelilo može se proizvesti na više načina. Prema starom, takozvanom holandskom postupku, koji je stoljećima bio u upotrebi, metalno olovo stavljalo se u zemljane posude s razrijeđenom octenom kiselinom. Posude su se zatim zatrpale gnojivom i drugim otpadnim tvarima koje trunu, pa se vrenjem (fermentacijom) razvijala toplina i ugljikov dioksid. Octena se kiselina isparavala i s olovom tvorila olovni acetat, koji je reagirao s ugljikovim dioksidom i stvarao fini bijeli olovni karbonat. Izolirani proizvod bio je vrlo kvalitetan, ali je postupak trajao više tjedana i zahtijevao mnogo ručnog rada.

Danas se tehničko olovno bjelilo industrijski proizvodi mnogo brže (za nekoliko sati), iako se u načelu radi prema istoj reakcijskoj shemi. Obično se kao sirovina uzima olovni monoksid (olovna gleđa), koji mora biti vrlo čist. Oksid se razmulji vodom, dodaje octena kiselina i uz jako miješanje uvodi ugljikov monoksid, a istaloženi bazični olovo(II)-karbonat odvoji se od vode, suši i melje.

Olovno bjelilo ističe se čistim tonom i sjajem, velikom moći pokrivanja i prianjanja, te fleksibilnošću. Naliči s olovnim bjelilom vrlo su postojani prema atmosferskim utjecajima i dobra su zaštita od korozije. Zbog toga se olovno bjelilo primjenjuje, iako sve manje, kao pigment u sredstvima za ličenje vanjskih površina, ali se zbog svoje izrazite otrovnosti više ne upotrebljava u lakovima i bojama za ličenje predmeta i ploha u zatvorenim prostorijama. Osim toga, olovno bjelilo služi i kao stabilizator koji povećava toplinsku postojanost vinilnih smola u PVC-u.[3]

Olovno bjelilo u slikarstvuUredi

Olovno bjelilo je vjerojatno pored egipatsko plave najstariji anorganski pigment dobiven umjetnim putem. Zrači snažno i toplo. Slabije je moći bojenja od titanijevog bjelila ali jače od cinkovog bjelila. Odlično pokriva, a kao uljana boja suši se brzo. Kao vodena boja (akvarel) ili pastel, pocrni u dodiru sa sumporovodikom iz zraka i zato se upotrebljava samo kao uljana boja ili u temperi koja će se lakirati. Upotrebljava se i za pravljenje pripreme za platno. Olovno bjelilo djeluje kao kumulativni otrov. Do trovanja dolazi ako se duže vrijeme unosi u organizam.[4]

SlikeUredi

       
J. Vermeer: sve površine sadrže olovno bjelilo. Michelangelo: svi tonovi tijela i svijetli dijelovi Marijine odjeće sadrže olovno bjelilo. Rembrandt: sve boje sadrže olovno bjelilo, a ovratnik i kapa obojeni su čistim olovnim bjelilom. Weyden: olovno bjelilo u bojama lica i ručnika.

IzvoriUredi

  1. olovo, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 23. 6. 2020.
  2. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 8 (O-Pre), str. 81. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2006.g. ISBN 953-6036-38-X
  3. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
  4. "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [2], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.