Olovno bjelilo

Olovno bjelilo
Pb(OH)2 x 2 PbCO3
Olovno bjelilo na svitku.
Olovno bjelilo na svitku.
IUPAC nomenklatura Bazični olovni(II) karbonat
Ostala imena Olovno bjelilo
Identifikacijski brojevi
CAS broj 1319-46-6
EC registarski broj
UN broj
RTECS broj
Osnovna svojstva
Molarna masa 775,633 g/mol
Relativna molekulska masa
Izgled Bijeli prah
Gustoća

6,14 g/cm3

Talište Iznad 400 °C
Topljivost u vodi

Gotovo netopljiv u vodi

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti

Trovanje olovom

SI-sustav mjernih jedinica korišten je gdje kod je to moguće. Ukoliko nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Olovno bjelilo ili bazični olovni(II) karbonat (Pb(OH)2 x 2PbCO3) je jedan od najstarijih, vrlo kvalitetnih, anorganskih pigmenata, ali je njegova upotreba zbog otrovnosti i štetnosti za zdravlje znatno smanjena ili napuštena. [1]

OsobineUredi

To je bijeli pigment, po kemijskom sastavu bazični olovni(II) karbonat, ali je smjesa olovnoga karbonata i hidroksida. Boja se odlikuje vrlo lijepim sjajem i velikom moći pokrivanja, ali nije posve postojana, jer s vremenom na zraku crni. Trajan je i neosjetljiv na svjetlost, ali je osjetljiv na kiseline i reagira sa sumporovodikom prisutnim u zraku. Iako je otrovna i potamni s tragovima sumporovodika, olovno bjelilo se smatra najkvalitetnijom bijelom bojom. Zbog velike pokrivne moći i kao kvalitetni bijeli pigment upotrebljavao se u uljenim bojama za ličenje i u slikarstvu, ali je zbog otrovnosti njegova uporaba (kao i olovni sulfat) danas smanjena i sve češće zamijenjen titanijevim dioksidom. [2]

DobivanjeUredi

Može se dobiti uvođenjem ugljikova dioksida i kisika u otopine olovnih soli.

Olovno bjelilo kao pigmentUredi

 Podrobniji članak o temi: Bijeli pokrivni pigment

Olovno bjelilo, Pb(OH)2∙2 PbCO3, bazični olovni(II) karbonat (olovo hidroksid karbonat), jedan je od najstarijih pigmenata, koji je još od grčkog i rimskog klasičnog doba pa sve do 19. stoljeća bio jedini kvalitetan bijeli pigment. Međutim, zbog svoje otrovnosti postao je mnogo manje važan i danas se proizvodi u sve manjim količinama i sve se rjeđe upotrebljava. Tehničko olovno bjelilo kristalni je prah gustoće oko 6 500 kg/m3. Maseni udio olovnog karbonata odstupa ponešto od iznosa što odgovara teorijskoj kemijskoj jednadžbi i iznosi od 62 do 75%. Spoj je netopiv u vodi i alkoholu, ali se otapa u kiselinama i lužinama. Djelovanjem sumporovodika njegova bijela boja tamni zbog stvaranja olovnog sulfida.

Olovno bjelilo može se proizvesti na više načina. Prema starom, takozvanom holandskom postupku, koji je stoljećima bio u upotrebi, metalno olovo stavljalo se u zemljane posude s razrijeđenom octenom kiselinom. Posude su se zatim zatrpale gnojivom i drugim otpadnim tvarima koje trunu, pa se vrenjem (fermentacijom) razvijala toplina i ugljikov dioksid. Octena se kiselina isparavala i s olovom tvorila olovni acetat, koji je reagirao s ugljikovim dioksidom i stvarao fini bijeli olovni karbonat. Izolirani proizvod bio je vrlo kvalitetan, ali je postupak trajao više tjedana i zahtijevao mnogo ručnog rada.

Danas se tehničko olovno bjelilo industrijski proizvodi mnogo brže (za nekoliko sati), iako se u načelu radi prema istoj reakcijskoj shemi. Obično se kao sirovina uzima olovni monoksid (olovna gleđa), koji mora biti vrlo čist. Oksid se razmulji vodom, dodaje octena kiselina i uz jako miješanje uvodi ugljikov monoksid, a istaloženi bazični olovo(II)-karbonat odvoji se od vode, suši i melje.

Olovno bjelilo ističe se čistim tonom i sjajem, velikom moći pokrivanja i prianjanja, te fleksibilnošću. Naliči s olovnim bjelilom vrlo su postojani prema atmosferskim utjecajima i dobra su zaštita od korozije. Zbog toga se olovno bjelilo primjenjuje, iako sve manje, kao pigment u sredstvima za ličenje vanjskih površina, ali se zbog svoje izrazite otrovnosti više ne upotrebljava u lakovima i bojama za ličenje predmeta i ploha u zatvorenim prostorijama. Osim toga, olovno bjelilo služi i kao stabilizator koji povećava toplinsku postojanost vinilnih smola u PVC-u. [3]

SlikeUredi

       
J. Vermeer: sve površine sadrže olovno bjelilo. Michelangelo: svi tonovi tijela i svijetli dijelovi Marijine odjeće sadrže olovno bjelilo. Rembrandt: sve boje sadrže olovno bjelilo, a ovratnik i kapa obojeni su čistim olovnim bjelilom. Weyden: olovno bjelilo u bojama lica i ručnika.

IzvoriUredi

  1. olovo, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 23. 6. 2020.
  2. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 8 (O-Pre), str. 81. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2006.g. ISBN 953-6036-38-X
  3. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.