Organička arhitektura

Organička arhitektura je filozofija moderne arhitekture koja promovira sklad između ljudskog obitavališta i prirode. Pojam je prvi koristio znameniti američki arhitekt Frank Lloyd Wright (1867. – 1959.), premda njezina definicija nije bila potpuno jasna iz njegovih tekstova:

Frank Lloyd Wright, Fallingwater, Mill Run, Pennsylvania (1936. – 39.) je jedno od Wrghtovih najslavnijih djela i djelo koje utjelovljuje njegovu ideju organičke arhitekture.

Imre Makovecz, Katolička crkva u Paksu, Mađarska, 1987. – 1991.

Koncept organičke arhitekture je inspiriran prirodnim oblicima starijih arhitekata kao što su bili Viollet le Duc i John Ruskin. Njihove ideje utjecale su na mnoge arhitekte i doprinijele su formiranju tri tumačenja organičke arhitekture, od kojih je prva upravo Franka Lloyda Wrighta.

Wrightova organička arhitektura

Wrightovo zdanje Taliesin West iz 1937. je bilo inspirirano okolnom pustinjom i potpuno je izgrađeno od betona i lokalnih materijala.

Wrightovo tumačenje pretpostavlja ujedinjenje prirode u cjelinu građevine kroz dizajn koji je toliko integriran u okolinu da dijelovi objekta, namještaj i okolina postaju dio jedinstvene međusobno podređene kompozicije. Njegovi zahtjevi su bili za harmonijom i jednostavnošću, poštovanjem prirode i građevinskih materijala, kao i jedinstvenošću svakog zasebnog elementa. Zbog svojega koncepta integracije prirodnog kamena i betona, unutrašnjeg i vanjskog prostora, prirode i prostora, Wright se smata utemeljiteljem organske arhitekture. Klasičan primjer organičke arhitekture je Fallingwater (Kuća na slapovima) koja je izgrađena na mjestu koje je bilo izazovno zbog strmog brda na vrhu vodopada i koje je očito inspiriralo Wrighta. Kao i cijeli Wrightov opus radova, i ta kuća nosi u sebi ideju cjelovitosti koja je postignuta u sintezi slobodno organiziranog interijera i u sintezi same kuće s okolinom. Lišena je suvišnih ukrasa, dok prirodni izgled lokalnih materijala od kojih je izgrađena pridonosi dojmu čvrste povezanosti s krajolikom – kao da je oduvijek tu.

»Kuća nikada ne bi trebala biti izgrađena na brdu ili na ičemu. Ona mora biti dio brda. Pripadati mu. Brdo i kuća trebali bi postojati zajedno, sretni jedno s drugim… Dobra građevina ne šteti krajoliku, već čini krajolik ljepšim nego što je bio prije izgradnje građevine.«

()

Teoretičar David Pearson je predložio listu pravila po kojih bi se trebalo držati u organskoj arhitekturi; tako građevina mora:

Gola živa stijena u postaji Rådhuset u podzemnoj željeznici Stockholma.

• biti inspirirana prirodom i biti samoodrživa, zdrava, ekonomična i raznolika
• rasti iznutra kao iz sjemena
• postojati u trajnoj sadašnjosti i počinjati uvijek nanovo
• pratiti tokove, te biti fleksibilna i prilagodljiva
• podmiriti sociološke, fizičke i duhovne potrebe
• izrasti iz okoliša i biti jedinstvena
• slaviti duh mladosti, igre i iznenađenja
• izraziti ritam glazbe i snagu plesa

»Organska arhitektura znači manje-više organizirano društvo. Arhitektura koja se rukovodi ovim idealom ne želi da se podvrgne zakonima što ih propisuje estetika ili čak samo ukus, u istoj mjeri kao što bi i organizirano društvo moralo odbiti obaveze koje nemaju nikakve veze sa životom i koje su u proturječnosti s prirodom i karakterom čovjeka koji svoje mjesto i posao, na kojem može biti sretan i koristan, našao u jednoj njemu odgovarajućoj formi življenja.«

(Udo Kulterman, Savremena arhitektura, Novi Sad 1971.)

Arhitektura organičkih oblika

Nosive stupove nikad dovršene crkve Sagrada Familia arhitekt Antonio Gaudi dizajnirao je prema stablima u šumi.

Drugo tumačenje organičke arhitekture temelji se na matematičkim i geometrijskim zakonima koje postoje u prirodi (biomorfizam). Organička arhitektura se definira kao arhitektonski stil temeljen na neravnim, zakrivljenim prirodnim oblicima. Svoj jedinstveni stil organičke arhitekture utemeljio je Antonio Gaudi proučavajući principe statike u prirodi i primjenjujući ih na svojim projektima.

Svi uzorci u prirodi koji se nama čine skladno su utemeljeni na matematičkim pravilima koja sama po sebi reguliraju simetriju, pravilnost i jedinstvo. Priroda nije određena samo preciznim matematičkim pravilima. Postoje razni oblici kao na primjer obrisi planina, jezera i dr. Tako imamo tvrdnju H. Häringa koji kaže da svaka prirodna lokacija i svaki strukturalni element imaju vlastiti oblik koji čeka da ga neki arhitekt otkrije i dalje razradi.

Nadalje, Richard Neutra zastupa tzv. biorealizam, te smatra da arhitektura treba predstavljati projektiranu fizičku okolinu, a uspješno projektirana sredina ima blagotvorni učinak na zdravstveno stanje i živčani sustav čovjeka.

Biomimikrija

Prema trećem tumačenju organička arhitektura nalazi inspiraciju u prirodi i oponaša oblike živih organizama koji reagiraju na vanjske utjecaje. Ona se temelji na biomimikriji, tj. potrazi za modelima živih organizama kako bi se njihovi uzorci replicirali u funkciji, formi ili tehnologiji projektiranja građevine.

Granice između triju opisanih tumačenja organske arhitekture nisu potpuno jasne. Zapravo, one su rijetko uzajamno isključive i u praksi se često se nadopunjavaju ili preklapaju.

Odabrani predstavnici

Alvar Aalto Hermann Finsterlin Otto Frei Antoni Gaudi

Hugo Häring Imre Makovecz Hans Scharoun Gustav Stickley

Louis Sullivan Ivan Taslimson Frank Lloyd Wright Bruno Zevi

Vanjske poveznice

• Organische-architektur.org (njem.)
• ADAO - The International Web Portal of Organic Architecture (engl.)
• Organic-architecture.com  Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. srpnja 2019. (Wayback Machine)