Oruđa
razdvojbena stranica na Wikimediji
Oruđa je izraz koji ima više značenja:
- oruđa, u arheologiji i etnologiji, su predmeti napravljeni ljudskom rukom za ručno obavljanje određenih poslova. Tijekom 2,5 milijuna godina razvoja, za njihovu su proizvodnju korišteni različiti materijali, od kamena, bakra i bronce do željeza. Oruđa su u početku bila jednostavna i svestrana, to jest namijenjena obavljanju različitih poslova. S vremenom su postajala sve složenija i specijaliziranija, to jest oblikovala su se za obavljanje samo jednoga, određenog posla, odnosno njegova dijela. Prvo svrhovito oruđe načinio je čovjek vrste Homo habilis prije približno 2,5 milijuna godina u Africi, udaranjem kamena o kamen. Od jezgre, odnosno prirodnog oblutka, s nekoliko je snažnih, ciljanih udaraca dobio odbojke koji su mu služili kao sjekači (engl. chopper), što je ujedno prvo jednostavno, ali višestruko djelotvorno oruđe. Najstarija su oruđa pronađena na nalazištima Gona u Etiopiji, Kobi Fora u Keniji i u klancu Olduvai u Tanzaniji; u Hrvatskoj je najstarije pronađeno oruđe kameni sjekač iz Šandalje I. Tijekom starijega kamenog doba oruđe je najčešće izrađivano cijepanjem i okresivanjem kamena izravnim odbijanjem s pomoću tvrdog ili mekog čekića, tehnikom nakovnja ili tehnikom na pritisak. Neka su se oruđa izrađivala od životinjskih kostiju i rogova, ali i od drva, no ona se, osim pojedinih iznimaka, uglavnom nisu sačuvala. Tijekom cijeloga mlađega kamenog doba i dalje se za izradbu oruđa najviše koristio kamen, ali se primjenom novih tehnika obrade – brušenja, glačanja i bušenja – javljaju novi oblici: klinovi, dlijeta, plosnate sjekire, sjekire s otvorom za držalo, sjekire-čekići. Zahvaljujući novim tehnikama, sva su ta oruđa imala glađe i oštrije oštrice, odnosno sječiva, i time su bila djelotvornija pri sječi, rezanju, tesanju, piljenju i tako dalje. Nasađivanjem na držak kamene su sjekire i čekići dodatno dobili na snazi udarca. Oruđa za obradbu zemlje (kuke, motike, grablje) bila su izrađivana od životinjskoga rogovlja, a srpovi od koštanih ili drvenih držaka u koje su se s pomoću smola uglavljivala kamena sječiva (kremen, opsidijan). Kost je bila izvrstan materijal za izradbu šila, igala, spatula, udica, harpuna i slično. U bakreno doba s razvojem metalurgije jačala je i proizvodnja oruđa od bakra tehnikom kovanja i lijevanja, no bakar je ubrzo zamijenila bronca zbog boljih svojstava. Tehnika lijevanja u dvostrukim kalupima omogućila je njihovu višekratnu uporabu i time serijsku proizvodnju oruđa, primjerice srpova, koji su jedna od najčešćih izrađevina kasnoga brončanoga doba. U 1. tisućljeću pr. Kr. u Europi je počela uporaba željeza i proizvodnja oruđa od željeza, a tada su se pojavili i neki novi tipovi oruđa poput rala i pluga. No za neke poslove kamen je i dalje ostao nezamjenljiv (za žrvnjeve, mlinska kola, brusove i slično).
- tradicijska oruđa obilježavala su u prvom redu seljački način života u predindustrijsko doba i bila sastavnim inventarom seoskih domova. Najjednostavnija među njima izrađivali su sami seljaci za vlastite potrebe; neka su izrađivali vještiji pojedinci za suseljane, često za naknadu u naturi, a neka specijalizirani seoski ili gradski obrtnici, koji su ih prodavali na sajmovima. Među tradicijska oruđa hrvatskih seljaka pripadala su različita poljodjelska pomagala: sprave za oranje kao jednostavno drveno ralo (sa željeznim lemešom) i plužica ili složeniji plug; za mrvljenje i poravnavanje zemlje nakon oranja i sijanja kao što su drvene brane s klinovima ili brane sastavljene od pruća te drveni valj; za kopanje i okopavanje usjeva motike različitih veličina i oblika (na primjer dvoroga dikela), trnokop, lopate; za žetvu žitarica kovani srp i kosa, a za vršenje žita cijep, drvene vile i grablje. Za preradbu žitarica u brašno koristili su se i ručni kućni mlinovi (žrvanj), a za dobivanje kaše dubeni drveni ili kameni mužari. U vinogradima se upotrebljavao posebni nož šire oštrice (kosir), a za košnju sijena kose s pripadajućom drvenom posudom za brus (vodirom). Sami su seljaci umjeli pripremiti i različite klopke, zamke i mreže za lov na ptice i divlje životinje, te udice, vrše od pruća ili konopca, raznolike mreže i metalne osti za ribolov. Na hrvatskim je seoskim gospodarstvima već početkom 20. stoljeća bila udomaćena i vrlo razvijena kućna proizvodnja tekstila. Gotovo je svaka kuća raspolagala oruđima za preradu tekstilnih sirovina (lana, konoplje, brnistre, vune) i dobivanje niti: nožnim stupama i ručnim trlicama za uklanjanje drvenastih dijelova, grebenom i gargašima za pročešljavanje vlati, te raznolikim, često i umjetnički ukrašenim preslicama s vretenom kao podlogom za stvaranje niti. Pripremna pomagala za tkanje bile su sprave za namotavanje u pasma i klupka (rašak, vitao), snovača i napokon drveni tkalački stan (razboj), koji je mogao biti s uspravnom ili vodoravnom osnovom; uz njega i manja tkalačka pomagala za izradbu vrpci poput tkalačke rešetke ili daščice. Neizostavna su bila i oruđa potrebna za osnovnu obradu drva: sjekire, pile, bradve, tesle, čekići, svrdla. Neki su raspolagali i različitim strugalicama i noževima za pripremu sirove kože te kalupima, noževima i ubadačima potrebnima pri izradbi jednostavnijih opanaka oputaša. U pojedinim selima, gdje se njegovala proizvodnja keramičke robe, seljaci su posjedovali i takozvano ručno, odnosno nožno lončarsko kolo. U krškim i primorskim predjelima Hrvatske koristili su i jednostavna oruđa za obradu kamena (maljevi, batovi, klinovi, željezne motke), potrebna pri čišćenju obradivoga tla, gradnji jednostavnih (suho)zidnih ograda ili poljskih skloništa.
- oruđa, u strojarstvu, predstavljaju alate.
- oruđa, u poljoprivredi, predstavljaju poljoprivredne alate.
- u vojništvu, oruđem se kadšto naziva topničko oružje koje ispaljuje projektile.[1]
Izvori
uredi | Ovo je razdvojbena stranica. Pomaže u orijentaciji tako da popisuje sve stranice koje dijele isti naslov. Ako Vas je poveznica iz nekoga članka poslala ovamo, možda biste željeli vratiti se i ispraviti ju da pokazuje izravno na željenu stranicu. |