Plotin
Plotin (grč. Πλωτῖνος, Plotinos) (Likopol, o. 205. – Minturneja, kraj Rima, 270.), grčki filozof, jedan od osnivača i glavnih predstavnika novoplatonizma, dominantne filozofske tradicije grčko-rimskoga carskoga doba kasne antike do prodora kršćanstva.
| Plotin | |
 Plotin | |
| Antička filozofija | |
| Helenističko - rimsko razdoblje | |
| Rođenje | 205. |
|---|---|
| Smrt | 270. |
| Škola/tradicija | Neoplatonizam |
| Glavni interesi | Metafizika, Jedno, Estetika |
| Utjecaji | Platon |
| Utjecao na | Porphyrij, Iamblikh, Aurelije Augustin, Al-Kindi, Avicenna, Marsilio Ficino, Schelling |
| Portal o životopisima | |
Životopis uredi
Rodio se u Likopolu u Egiptu, a oko 232. godine pošao je u Aleksandriju studirati filozofiju. Bio je učenik Amonija Sakasa.
Budući da su ga zanimale istočne religije i misticizam, posebno filozofija Perzijanaca i Indijaca,[1] pošao je godine 243. s rimskim carem Gordijanom III. u rat protiv Perzije. Pothvat je propao, car je ubijen, a Plotin je sljedeće godine izbjegao iz Mezopotamije u Rim, gdje je 26 godina poučavao filozofiju do kraja života.[2]
Car Gallien i njegova žena Salonina visoko su cijenili i častili Plotina. On je to prijateljstvo pokušao upotrijebiti kako bi neki propali grad u Campaniji obnovio kao Platonopolis, polis u kojem bi on, njegovi drugovi i ostali živjeli po Platonovim zakonima. Ovaj pothvat nije uspio, osujetili su ga, kako Porphyrij kaže, neki zavidnici bliski kralju.[3]
Plotinova filozofija uredi
Znan je kao obnovitelj platonizma, no, kako već njegov učenik Porphyrij kaže, u njegovo su djelo prikriveno primiješana mnoga učenja aristotelizma i stoicizma, napose Aristotelova Metafizika,[4] a danas bismo pridodali i onodobnu mistiku i hermetičke spise. Njegovo učenje, svojevremeno veoma popularno u Rimu, gdje je predavao filozofiju, za svoj vrhunac ima Jedno, božanstvo koje vječno emanira, a rezultat tog emaniranja je sve postojeće. Jedno nije moguće spoznati, jer je iznad i izvan spoznajnog aparata pojedinaca. Pojavnost Jednog zrcali se u prvoj emanenciji, Duhu (Nus), koji, pak, u sebi nosi misleće i zamišljeno, dakle pretpostavljenu dvojnost. Iz duha proizlazi Duša, most između nadosjetilnog i osjetilnog svijeta. Zadnja iz Jednoga proizlazi materija, koja je istovjetna nebiću i zlu.[5] Te tri hipostaze ("podstave") zajedno čine trojstvo koje je osnovna postavka Plotinove filozofije.[2] Suprotan putu kojim svijet emanira iz Jednoga, put je kojim se duša uzdiže (vraća) do božanskoga Jednoga, čisteći se u vrlini i spoznaji svoje prave naravi.
Djela uredi
Plotin je isprva naučavao usmeno držeći se zavjeta, a od 253. počeo je i zapisivati svoja predavanja.
Njegov učenik Porphyrij je prikupio i nakon Plotinove smrti izdao pedeset i četiri njegova predavanja objavivši ih u šest knjiga, od kojih svaka ima devet rasprava, odakle i naziv Eneade "Devetice". Prije Porphyrijeva izdanja čini se da su postojale i kružile manje pouzdane inačice Plotinovih rasprava, a da je editio princeps Eustokhijevo.[6]
Plotinovi učenici uredi
Kako svjedoči Porphyrij u Plotinovu životopisu, Plotin je imao mnogo slušača, od kojih se prije i uz Porphyrija najviše isticao Amelij iz Etrurije, a spominju se i Paulin iz Skythopola, Eustokhije iz Alexandrije (koji je uz Plotina ostao do njegove smrti), Arapin Zeth, pa i neki senatori kao Marcell Orontij, Sabinill i Rogatian, ili žene kao Gamina, njena kći Gamina, Amphikleia i Potamona.[7] Pri susretima škole čitali bi se i raspravljali Platonovi dijalozi, ali i komentari srednjih platonika (npr. Attik), peripatetika (posebno Alexandra iz Aphrodisijade) i Numenija. Za potonjega se u Grčkoj čak govorkalo da Plotin prisvaja njegova učenja, zbog čega je Amelij napisao obrambeni spis O razlici između učenja Plotina i Numenija.[8]
Recepcija uredi
Plotinova filozofija nastavila je imati velik utjecaj na kasniju zapadnjačku filozofiju, kasnoantičku, srednjovjekovnu latinsku i arapsku te na dio novovjekovne, posebno njemačke filozofije. Sv. Aurelije Augustin, središnja osoba kasnoantičke kršćanske misli i teologije, naveliko je rabio pojmove i dosege platonističke filozofije da obrazloži kršćanska uvjerenja, pri čem je za njega Platonova filozofija zapravo bila filozofija Plotinova Platona. S druge strane, arapski aristotelizam, glavna struja arapske filozofije, u sebe je umiješao novoplatonizmom, i kao Aristotelove teologiju smatrao djelo koje je parafraza Plotinovih Eneada s Porphyrijevim komentarima. Posredno preko nekih arapskih filozofa, posebno Avicenne, novoplatonizam utječe i na srednjovjekovnu latinsku skolastiku.
Plotinovo djelo na Zapadu opet postaje izravno dostupno 1492. u latinskome prijevodu renesansnoga platonista Marsilija Micina,[9] a to utječe na novoplatonički obilježeno čitanje Platona u renesansi. Osim toga, utjecaj i bliskost s Plotinovom filozofijom pokazuje i platonizam u Cambridgeu (druga pol. 17. st.), njemački idealizam (Schelling, Hegel) i romantizam.
Izvori uredi
- ↑ Porfirije, O Plotinovu životu i poretku njegovih spisa, pogl. 3
- ↑ a b Russell Bertrand, str. 118.
- ↑ Porfirije, O Plotinovu životu i poretku njegovih spisa, pogl. 12
- ↑ Porfirije, O Plotinovu životu i poretku njegovih spisa, pogl. 14
- ↑ Opća enciklopedija u 20 svezaka, str. 121.
- ↑ Blagojević, Slobodan, "Predgovor", u: Plotin, Eneade, Književne novine, Beograd, 1984., str. 7
- ↑ Porfirije, O Plotinovu životu i poretku njegovih spisa, pogl. 7 i 9
- ↑ Porfirije, O Plotinovu životu i poretku njegovih spisa, pogl. 14 i 17
- ↑ Plotini opera omnia cum Marsilii Ficini commentariis et ejusdem interpretatione castigata
Literatura uredi
- Russell Bertrand, Mudrost Zapada, Split, 2005. ISBN 953-214-298-3
- Opća enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-7224-16-5
- Johansen, Karsten Friis, A History of Ancient Philosophy from the Beginnings to Augustine (prev. na engleski Henrik Rosenmeier), London i New York, Routledge, 1998.
