Poljsko-Litavska Unija
Poljsko-Litavska Unija bila je federativna realna unija Krune Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve koja je postojala od 1569. do 1795. godine. Bila je među najvećim i najmnogoljudnijim zemljama u Europi od 16. do 18. stoljeća. Na vrhuncu svoje moći početkom 17. stoljeća prostirala se na oko 1 000 000 km2 te je imala multietničko stanovništvo od oko 12 milijuna ljudi 1618. godine. Službeni jezici Poljsko-Litavske Unije bili su poljski i latinski, dok je katoličanstvo bilo službena religija.
Kraljevina Poljska i Velika Kneževina Litva | ||||
---|---|---|---|---|
Królestwo Polskie i Wielkie Księstwo Litewskie (polj.) Regnum Poloniae Magnusque Ducatus Lithuaniae (lat.) | ||||
| ||||
Kraljevski grb
(o. 1587. – 1668.) | ||||
Geslo | ||||
Si Deus nobiscum quis contra nos (‘Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?’) Pro Fide, Lege et Rege (‘Za vjeru, zakon i kralja’) | ||||
Himna | ||||
![]() Poljsko-Litavska Unija (zeleno) i njezini vazali (svjetlozeleno) 1619. godine | ||||
Glavni grad | Krakov (1569. – 1596.) Varšava (1596. – 1795.) | |||
Jezici | ||||
poljski i latinski | ||||
Religija | ||||
katoličanstvo (službeno) | ||||
Vladavina | ||||
Žigmund II. August[a] | 1569. – 1572. | |||
Stanislav II. August[b] | 1764. – 1795. | |||
Walenty Dembiński[c] | 1569. – 1584. | |||
Antoni Sułkowski[d] | 1793. – 1795. | |||
Mikołaj Radziwiłł[e] | 1569. – 1584. | |||
Joachim Chreptowicz[f] | 1793. – 1795. | |||
Legislatura | ||||
Gornji dom | Senat | |||
Donji dom | Narodna skupština | |||
Povijest | ||||
| ||||
| ||||
| ||||
| ||||
| ||||
Površina | ||||
1582. | 815 000 km2 | |||
1618. | 1 000 000 km2 | |||
1700. | 733 500 km2 | |||
Stanovništvo | ||||
1582. | 8 000 000 | |||
1618. | ~12 000 000 | |||
1700. | 8 000 000 | |||
Danas | ||||
Naziv
urediSlužbeni naziv države bio je Kraljevina Poljska i Velika Kneževina Litva.[g] Latinski naziv Regnum Poloniae Magnusque Ducatus Lithuaniae obično se koristio u međunarodnim ugovorima i diplomaciji.[1] Sklapanjem Lublinske unije 1569. godine Velika Kneževina Litva ostala je odvojena od Krune Kraljevine Poljske s vlastitim imenom, zakonima i teritorijem.[2][3] Naziv Republika Dvaju Naroda[h] stupio je na snagu za vrijeme vladavine Stjepana Báthoryja (od 1582.; službeno se koristio do 1795.).[4] Dana 28. siječnja 1588. godine Sigismund III. Vasa potvrdio je Treći statut Litve u kojemu je navedeno da je Poljsko-Litavska Unija federacija dviju zemalja – Velike Kneževine Litve i Kraljevine Poljske – u kojoj obje zemlje imaju jednaka prava unutar nje.[5]
U 17. stoljeću i kasnije bila je poznata i kao Presvijetla Republika Poljska,[i][6] Zajednica Kraljevine Poljske[j] ili Poljska Zajednica.[k]
Zapadni Europljani često su pojednostavljivali naziv u »Poljska«, a u većini prošlih i modernih izvora država se naziva Kraljevina Poljska ili samo Poljska.[1][7] Izrazi Poljska Zajednica i Republika Dvaju Naroda korišteni su u Uzajamnome jamstvu dvaju naroda iz 1791. godine.[8] U preambuli Uzajamnoga jamstva dvaju naroda potvrđena je dualistička priroda države i uključene su odvojene monarhijske titule Stanislava II. Augusta Poniatowskoga: »kralj Poljske«[l] i »veliki knez Litve«,[m] a spomenuti su i zemaljski izaslanici Poljske Krune i Velike Kneževine Litve.[n][9]
Drugi neformalni nazivi jesu Republika Velikašā[o] i Prva Poljska Republika,[p] pri čemu je potonja relativno česta u historiografiji kako bi se razlikovala od Druge Poljske Republike. U Litvi se država naziva Republika Obaju Naroda.[q][3][4]
Zemljopis
urediDržava se prema prostirala na prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije, Poljske, Litve, Latvije i Estonije. Ukupna površina 1618. godine iznosila je 1,153.465 km2. Na vrhuncu moći u njoj je živjelo oko 14,000.000 ljudi, a stanovništvo su činili Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Litavci, Nijemci, Židovi i ostale narodne manjine.
Glavna središta države bili su poljski gradovi Krakov i Varšava, a politička moć se centrirala prema zapadnim krajevima države u današnjoj Poljskoj i Litvi.
Povijest
urediTijekom 18. stoljeća u Poljsko-Litavskoj Uniji nisu pravodobno provedene reforme kakve su se u ono doba provodile diljem Europe, a politički sustav je bio nestabilan. Rusko Carstvo imalo je osobite teritorijalne apetite prema Uniji. Ono je kasnije pripojilo veći dio Poljsko-Litavske Unije, a s osloncem na nju osvojilo je i daljnja, tada slabo nastanjena područja na jugu i istoku današnje Ukrajine i na sjevernom Kavkazu, kojim je do tada vladao Krimski Kanat i drugi muslimanski narodi pod pokroviteljstvom Osmanskog Carstva. Nakon što su opstojnost i granice Poljsko-Litavske Unije počeli ovisiti o dogovoru susjednih sila, one su je naposljetku odlučile podijeliti između sebe.
Poljsko-Litavska Unija nestala je s povijesne pozornice krajem 18. stoljeća kad je raskomadana u tzv. tri podjele Poljske između Ruskoga i Austrijskog Carstva te Pruske.
Vojska
urediVojska Poljsko-Litavske Unije razvila se spajanjem vojski Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve, iako je svaka država zadržala vlastitu podjelu. Ujedinjene oružane snage sačinjavale su Krunsku vojsku, regrutiranu u Kraljevini Poljskoj, i Litavsku vojsku u Velikoj Kneževini Litvi. Na čelu vojske bio je hetman, koji je bio jednak činu generalu ili vrhovnom zapovjedniku u drugim zemljama. Monarsi nisu mogli objaviti rat ili sazvati vojsku bez pristanka Sejma ili Senata. Mornarica Poljsko-Litavske Unije nikada nije igrala važnu ulogu u vojnoj strukturi od sredine 17. stoljeća pa nadalje.
Najprestižnija formacija dviju vojski bila je njihova teška konjica iz 16. i 17. stoljeća u obliku Krilatih Husara, dok su Poljska kraljevska garda i Litavska garda bile elita pješaštva. Godine 1788. Veliki Sejm odobrio je reforme i organizirao buduće strukture vojske. Krunska vojska trebala je biti podijeljena u 4 divizije, sa 17 poljskih pješačkih pukovnija i 8 konjaničkih brigada isključujući specijalne jedinice. Litavska vojska trebala je biti podijeljena na dvije divizije, 8 terenskih pukovnija i dvije konjičke. Reforma je predviđala vojsku od gotovo 100.000 ljudi.
Poljsko-Litavska vojska razlikovala se od organizacije uobičajene u drugim dijelovima Europe. Prema Bardachu, plaćeničke postrojbe, uobičajene u zapadnoj Europi, nikada nisu stekle široku popularnost u Poljskoj. Brzezinski navodi da su strani plaćenici činili značajan dio elitnijih pješačkih jedinica (barem do početka 17. stoljeća). Postojala je mala stajaća vojska – Obrona potoczna (Stalna obrana) od oko 1500 – 3000 vojnika, koju je plaćao kralj, a prvenstveno je bila stacionirana na problematičnim južnim i istočnim granicama.
Nekoliko godina prije Lublinske unije reformirana je poljska Obrona potoczna jer je Sejm ozakonio stvaranje Wojsko kwarciane. Ovu je formaciju također plaćao kralj, a brojala je oko 3500 – 4000 ljudi prema Bardachu, no Brzezinski daje raspon od 3000 – 5000 vojnika. Bila je sastavljena većinom od postrojba lakog konjaništva popunjenih plemstvom, kojima su zapovijedali hetmani. Sejm bi za vrijeme rata ozakonio privremeno povećanje veličine Wojsko kwarciane.
Bilješke
uredi- ↑ Prvi.
- ↑ Posljednji.
- ↑ Prvi.
- ↑ Posljednji.
- ↑ Prvi.
- ↑ Posljednji.
- ↑ Poljski: Królestwo Polskie i Wielkie Księstwo Litewskie, latinski: Regnum Poloniae Magnusque Ducatus Lithuaniae.
- ↑ Poljski: Rzeczpospolita Obojga Narodów, latinski: Res Publica Utriusque Nationis.
- ↑ Poljski: Najjaśniejsza Rzeczpospolita Polska, latinski: Serenissima Res Publica Poloniae.
- ↑ Naziv koji je Marcin Kromer dao u svojemu djelu Polonia sive de situ, populis, moribus, magistratibus et re publica regni Polonici libri duo iz 1577. godine.
- ↑ Izraz korišten, naprimjer, u Zbior Deklaracyi, Not I Czynnosci Głownieyszych, Ktore Poprzedziły I Zaszły Pod Czas Seymu Pod Węzłem Konfederacyi Odprawuiącego Się Od Dnia 18. Wrzesnia 1772. Do 14 Maia 1773.
- ↑ Poljski: Krol Polski.
- ↑ Poljski: Wielki xiązę litewski.
- ↑ Poljski: posłów ziemskich Korony Polskiey, y Wielkiego Xięstwa Litewskiego.
- ↑ Poljski: Rzeczpospolita szlachecka.
- ↑ Poljski: I Rzeczpospolita.
- ↑ Litavski: Abiejų Tautų Respublika.
Vanjske poveznice
uredi- Kultura i značaj Poljsko-Litavske Unije Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. lipnja 2011. (Wayback Machine)
- Poljsko-Litavska Unija, kratki dokumentarni film (engl.)
- Poljsko-Litavska Unija kroz slike (engl.)
- ↑ a b Regnum Poloniae Magnusque Ducatus Lithuaniae – definicja, synonimy, przykłady użycia. sjp.pwn.pl. Pristupljeno 27. listopada 2016.
- ↑ Jasas, Rimantas. Liublino unija. Visuotinė lietuvių enciklopedija (litavski). Pristupljeno 18. studenoga 2024..
LDK liko atskira valstybė, turinti pavadinimą, herbą, teritoriją, valdymo aparatą, iždą, įstatymus, teismus, kariuomenę, antspaudą.
- ↑ a b Petrauskas, Rimvydas. Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė. Visuotinė lietuvių enciklopedija (litavski). Pristupljeno 18. studenoga 2024..
Po unijos LDK išsaugojo savo teritoriją, įstatymus
- ↑ a b Abiejų Tautų Respublika. Visuotinė lietuvių enciklopedija (litavski). Pristupljeno 18. studenoga 2024.
- ↑ Andriulis, Vytautas. Trečiasis Lietuvos Statutas. Visuotinė lietuvių enciklopedija (litavski). Pristupljeno 21. listopada 2024..
Trečiajame Lietuvos Statute buvo įrašyta lietuviškoji Liublino unijos samprata: kaip 2 lygiateisių valstybių – Lietuvos Didžiosios Kunigaikštystės ir Lenkijos – federacija.
- ↑ Ex quo serenissima respublica Poloniae in corpore ad exempluin omnium aliarnm potentiarum, lilulum regiuin Borussiae recognoscere decrevit (…) Antoine-François-Claude Ferrand (1820). »Volume 1«. Histoire des trois démembremens de la Pologne: pour faire suite à l'histoire de l'Anarchie de Pologne par Rulhière (francuski). Deterville. str. 182.
- ↑ Richard Buterwick. The Polish Revolution and the Catholic Church, 1788–1792: A Political History. Oxford University Press. 2012. pp. 5, xvii.
- ↑ Dokument iz 1791. koji je potpisao kralj Stanislav II. August, Zareczenie wzaiemne Oboyga Narodow, str. 1, 5[1]
- ↑ Tumelis, Juozas. Abiejų Tautų tarpusavio įžadas. Visuotinė lietuvių enciklopedija (litavski). Pristupljeno 18. studenoga 2024..
Preambulėje patvirtintas dualistinis valstybės pobūdis