Ivan Katzianer: razlika između inačica

[[17. ožujka]] [[1530.]] kralj Ferdinand I. imenovao ga je vrhovnim kapetanom svojih četa u Hrvatskoj odredivši također da pomaže njegovim pristašama u Slavoniji protiv pristaša protukralja Ivana Zapolje. Odmah po imenovanju Katzianeru sa svih strana stižu pozivi u pomoć kako od hrvatskih staleža za pomoć u obrani od Osmanlija tako i od Ferdinandovih pristaša u [[Slavonija|Slavoniji]]. Katzianer je međutim slabo što učinio glede jednoga i drugoga. Građanski rat u Slavoniji nastavio se nesmanjenom žestinom, a Hrvatska i Slavonija i dalje su bile izložene većim ili manjim osmanskim provalama. Katzianer nije u suradnji s hrvatsko-slavonskim staležima razvio bilo kakvu strategiju obrane. Ona je bila bez ikakva plana, ovisna o predviđanjima na koju će stranu udariti Osmanlije, znači uvijek u zakašnjenju i pasivnom iščekivanju. Ni pokušaj izmirenja s pristašama Ivana Zapolje nije uspio. Hrvatski staleži bili su sve nezadovoljniji Katzianerovom pasivnošću i slabom kraljevom pomoći u obrani od osmanlijske ugroze. Sa saborskog zasjedanja u [[Topusko]]m godine rujna [[1535.]] odlučno su poručili Ferdinandu Habsburškom da ako ne kani braniti Hrvatsku neka im vrati ispravu kojom su ga izabrali za kralja.<ref>Kralju su poručili "se moraju s njime razići, ako ih namjerava pustiti u skrajnoj pogibelji. Neka im kralj izvoli vratiti povelju, što ju na cetinskom saboru dadoše punomoćnici kraljevi". <ref name="Horvat">[[Rudolf Horvat]]: [[:s:Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Petar_Keglević|Povijest Hrvatske]]].</ref>

Do kraja kolovoza okupila se u kršćanskom taboru vojska od 24.000 ljudi, 16.000 pješaka i 8.000 konjanika. Vojska je bila heterogena i sastojala se od četa iz Hrvatske i Slavonije, Štajerske, Koruške, Kranjske, [[Tirol]]a i [[Češka (povijesna pokrajina)|Češke]]. Vrhovnim zapovjednikom te vojske postao je Katzianer, a za njenu opskrbu bio je zadužen zagrebački biskup Šimun Erdödy. Vojska je imala 7-8 teških topova i oko 40 lakih. Ta je vojska krenula preko [[Virovitica|Virovitice]] prema [[Osijek]]u. Putem su planuli sukobi između Katzianera i zapovjednika pojedinih četa jer se Katzianer nije pokazao sposobnim zapovijedati velikom heterogenom vojskom. Ostajavši često bez hrane jer zagrebački biskup očito nije mogao osigurati redovitu opskrbu tako velikoj vojsci, kršćanska je vojska pljačkala Slavoniju poput Osmanlija od kojih ju je išla oslobađati. Došavši pred Osijek Katzianer se nije usudio opsjedati ga jer su ga branile jake snage [[Smederevski sandžak|Smederevskog]] i [[Bosanski sandžak|Bosanskog sandžaka]] nego je krenuo prema [[Valpovo|Valpovu]]. Vojska je bila izmorena od dugog putovanja, a zbog nestanka hrane i raznih bolesti umrlo je nekoliko tisuća vojnika. Tako izmorena i oslabljena vojska stigla je do [[Gorjani|Gorjana]]. U taboru kod Gorjana, uoči odlučne bitke, neki su plemići i zapovjednici (zagrebački biskup Erdödy, zapovjednik mađarskih postrojbi [[Ljudevit Pekri|Ljudevit (Ludovik) Pekri]] (nesuđeni hrvatski ban), zapovjednik čeških postrojbi grof Albrecht Schlick), nezadovoljni Katzianerovim vođenjem vojske, napustili tabor i otišli. Potom je u strahu pobjegao i sam Katzianer zajedno sa štajerskim zemaljskim kapetanom Ivanom Ungnadom. Osmanlije su potom [[9. listopada]] [[1537.]] uništili ostatak kršćanske vojske. Zarobili su čitav logor i sve preostale topove, među njima osobito veliki top zvan „Katzianerica“, i ovom pobjedom zavladali velikim dijelom Slavonije.