Talijanski iredentizam: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Redak 23:
 
== Prvi svjetski rat ==
{{Glavni|Talijanska okupacija Dalmacije 1918.-1921.}}
[[File:Londonski ugovor hr.svg|thumb|desno|Područja obećana Italiji [[Londonski ugovor|Londonskim ugovorom]] 1915.]]
Italija je prvotno pred 1. svjetski rat bila saveznik Središnjih sila, no kao ne pouzdan član. Kad je počeo rat italija se nije uključila isprva ni na čiju stranu. Godine 1915. Italija je potpisala tajni [[Londonski ugovor]] sa silama Antante. Ugovor je Talijanima nudio dobar dio istočnog Jadrana te Slovenije u zamjenu za ulazak u rat na stranu Antante. Tom ugovoru je između ostalih kumovao i srpski političar [[Nikola Pašić]].{{nedostaje izvor}} Italija je prema obećanjima iz [[Londonski ugovor|Londonskog ugovora]] krajem 1918., nakon završetka rata, nastojala zauzeti [[Rijeka|Rijeku]], otoke, [[Istra|Istru]], [[Trst]] i Dalmaciju. Premda su Supilo i Trumbić još 1916. raskrinkali tajni Londonski ugovor i čitavi rat proveli dokazujući Antanti da Italija nema nikakva prava na Dalmaciju, Rijeku i Istru, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što joj je bilo obećano. Do 5./[[6. studenog]] [[1918.]], talijanske snage su zauzele [[Vis]], [[Lastovo]], [[Šibenik]] i druga mjesta na dalmatinskoj obali.<ref>Giuseppe Praga, Franco Luxardo. ''History of Dalmatia''. Giardini, 1993. Pp. 281.</ref> Nakon kraja rata sredinom studenog, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a [[17. studenog]] zauzela je i Rijeku.<ref name="brien">Paul O'Brien. ''Mussolini in the First World War: the Journalist, the Soldier, the Fascist''. Oxford, England, UK; New York, New York, USA: Berg, 2005. Pp. 17.</ref> Iako je Rijeka bila pod kontrolom posade 79. pukovnije "grof Jelačić", bolje naoružani Talijani su ih razoružali i protjerali iz grada.
Italija je prvotno pred 1. svjetski rat bila saveznik Središnjih sila, no kao ne pouzdan član.
Kad je počeo rat italija se nije uključila isprva ni na čiju stranu.
Godine 1915. Italija je potpisala tajni [[Londonski ugovor]] sa silama Antante. Ugovor je Talijanima nudio dobar dio istočnog Jadrana te Slovenije u zamjenu za ulazak u rat na stranu Antante. Tom ugovoru je između ostalih kumovao i srpski političar [[Nikola Pašić]].{{nedostaje izvor}}
 
Pod izlikom očuvanja mira dovode sve brojnije snage. 1918. admiral [[Enrico Millo]] se proglasio talijanskim guvernerom Dalmacije.<ref name="brien"/> Ulazak u dalmatinske gradove opravdavao je svojom misijom "slobode, mira i pravde". Slavni talijanski iredentist [[Gabriele d'Annunzio]] podržao je pripajanje Dalmacije te je na talijanskom bojnom brodu posjetio Zadar u prosincu 1918.<ref>A. Rossi. ''The Rise of Italian Fascism: 1918-1922''. New York, New York, USA: Routledge, 2010. Pp. 47.</ref> Gotovo odmah Talijani počinju sa zlostavljanjima, cenzurom, talijanskom propagandom i protjerivanjem stanovništva.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/74558‎ M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.]</ref> Vojna zapovjedništva preuzimaju svu vlast u zaposjednutim područjima.
=== Teritorijalni dobitci ===
 
{{Glavni|Talijanska okupacija Dalmacije 1918.-1921.}}
No, nakon rata, na mirovnoj konferenciji, shodno 14 točaka američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, Londonski ugovor kao tajni je poništen, a etnički sastav stanovništva trebao je biti ishodišna točka za razgraničenje. Ipak, tisak i javnost u Italiji agresivno su zahtijevali istočnu obalu Jadrana.<ref name="paris">Margaret MacMillan, Paris 1919: Six Months that Changed the World. (Toronto: Random House, 2002)., str. 293</ref> Talijanski premijer Orlando bojao se da će ga zavjerenici ubiti ako se iz Versaillesa vrati bez Dalmacije. Protivnik talijanskih zahtjeva, Leonida Bissolati, pokušao je održati govor na skupu Lige naroda u Milanu, no bio je ušutkan gomilom usklika "Croati no", što je trebalo značiti da Talijani ne žele nikakvog prijateljstva s Hrvatima.<ref name="paris"/>
Nakon rata je potpisan tzv. "[[Rapalski ugovor|Ugovor u Rapallu]]". Po njemu je Jugoslavija ustupila dijelove istočnog Jadrana Italiji. Taj teritorij je uključivao Istru, dijelove Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar te hrvatske otoke po Kvarneru i otoke Lastovo i Palagružu. No taj teritorij je bio manji od onog predviđeno Londonskim ugovorom te nije zadovoljavao težnje talijanskih ekspanzionista. Rijeka s okolicom je trebala postati posebna država pod međunarodnim nadzorom. Tada je skupina talijanskih iredentista koje je predvodio [[Gabriele d'Annunzio]] okupirala Rijeku i i osnovala tzv. "[[Slobodna Država Rijeka|Slobodnu državu Rijeku]]". Tu državu je 1924. službeno pripojila Kraljevina Italija.
 
Italija je s druge strane od Austrije dobila Južni Tirol koji je iako sa značajnom talijanskom manjinom, bio većinski njemački.
Nakon rata je potpisan tzv. "[[Rapalski ugovor|Ugovor u Rapallu]]". Po njemu je Jugoslavija ustupila dijelove istočnog Jadrana Italiji. Taj teritorij je uključivao Istru, dijelove Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar te hrvatske otoke po Kvarneru i otoke Lastovo i Palagružu. No taj teritorij je bio manji od onog predviđeno Londonskim ugovorom te nije zadovoljavao težnje talijanskih ekspanzionista. Rijeka s okolicom je trebala postati posebna država pod međunarodnim nadzorom. Tada je skupina talijanskih iredentista koje je predvodio [[Gabriele d'Annunzio]] okupirala Rijeku i i osnovala tzv. "[[Slobodna Država Rijeka|Slobodnu državu Rijeku]]". Tu državu je 1924. službeno pripojila Kraljevina Italija. Italija je s druge strane od Austrije dobila Južni Tirol koji je iako sa značajnom talijanskom manjinom, bio većinski njemački.
 
== Fašizam ==