Mihajlo Krešimir II.: razlika između inačica

[[Datoteka:Natpis na sarkofagu kraljice Jelene 976.jpg|mini|250px|lijevo|<center>Natpis na sarkofagu kraljice Jelene iz crkve [[GospaCrkva odBlažene OtokaDjevice Marije u Solinu|Gospe od otoka]] u [[Solin]]u.]]

Nakon uspješnog kraljevanja [[Trpimir II.|Trpimira II.]] i [[Krešimir I.|Krešimira I.]], godine [[945.]]. kraljem postaje [[Miroslav]] najstariji sin Krešimira I. Odmah na početku njegova vladanja ban [[Pribina]] izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom smrću. Kako u svom djelu ''[[O upravljanju carstvom]]'' navodi suvremenik ovih događanja, [[Konstantin VII. Porfirogenet]], [[Hrvatska]] je u razdoblju nakon Tomislava oslabila, smanjila se njezina vojska, [[mornarica]] se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci [[Brač]], [[Hvar]] i [[Vis]] opet pridružili neretvanskoj oblasti, a dalmatinski gradovi i otoci [[Bizant|Bizantu]]u. Od Hrvatske se tada vjerojatno odcijepila i [[Bosna (država)|Bosna]], tada maleno područje oko izvora [[Bosna (rijeka)|rijeke Bosne]] (današnjeg [[Sarajevo|Sarajeva]]) kao i neka kneštva južne ([[Crvena Hrvatska|Crvene]]) Hrvatske koja se priključuju savezu pod srpskim velikim županom i bizantskim vazalom, [[Časlav Klonimirović|Časlavom Klonimirovićem]].

Da je ban Pribina zadržao znatnu moć za njegove vladavine vidi se po darovnici kralja Mihajla Krešimira II. kojom on daruje zemljište samostanu sv. Krševana u Zadru. I Konstantin Porfirogent spominje da tadašnji hrvatski ban drži vlast u tri županije: [[Gacka (župa)|Gacka]], [[Lika]] i [[Krbava]]<ref>Konstantin VII. Porfirogenet; »De administrando imperio«, caput 30.</ref>.