Bosanska Banovina: razlika između inačica

| status = Banovina Hrvatsko-ugarskeugarskog državekraljevstva

| vlada_tip = Banovina Hrvatsko-UgarskeUgarskog državeKraljevstva|

Godine 1203. veliki župan Raške [[Vukan Nemanjić]] optužio je bosanskog bana da podržava [[Krivovjerje|heretike]]. Na [[Bilino polje|Bilinom polju]] je potom održan zbor, poznat kao bilinopoljska abjuracijam javno odricanje od krivovjerja predstavnika "bosanskih krstjana" što su ga 8. rujna 1203. dali u nazočnosti bana Kulina papinskomu izaslaniku Ivanu de Casamarisu, čime je spriječio miješanje drugih država u politiku Bosanske banovine.<ref>{{Citiranje weba|url=https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=7642|title=bilinopoljska abjuracija {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref> Uspio je sačuvati [[Bosanska biskupija|Bosansku biskupiju]] unutar [[Dubrovačka nadbiskupija|Dubrovačke nadbiskupije]]; ispostavilo se da su greške koje su priznaneBosanci priznali bile uglavnom zbog neznanja i nepoznavanja propisa, a ne zbog heretičkih doktrina.{{sfn|Fine|1994|p=47}} Kulin je tad još jednom potvrdio svoju odanost hrvatsko-ugarskom kraljuMađarima iako je njegovanjihova vlast nad Bosnom većinom bila nominalna.{{sfn|Fine|1994|p=47}}

[[Bosanski križarski rat|Križarski rat]] pokrenut protiv Ninoslava na čelu s hercegom Kolomanom trajao je pet godina.<ref name="Fine1">{{citation|last=Van Antwerp Fine|first=John|title=The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest|pages=277|year=1994|publisher=University of Michigan Press|isbn=0472082604|author-link=John Van Antwerp Fine, Jr.}}</ref> Papin napad na Bosnu doveo je samo do veće podrške Ninoslavu jer je samo Sibislav stao na stranu pape i križarskog rata. Ninoslav je izdao ukaz Dubrovačkoj Republici 22. svibnja 1240. u kojem je tražio zaštitu u slučaju da ga napadne srpski kralj [[Vladislav Nemanjić]]. Upravljanje nad Bosanskom banovinom u Bonsi Koloman je predao Prijezdi koji će uspjeti ostati na vlasti dvije ili tri godine. [[Tatari]] su 1241. provalili u Ugarsku, pa se Koloman morao povući iz Bosne, što je odmah iskoristio Matej Ninoslav i ponovno preuzeo vlast, a i Prijezda je pobjegao u Ugarsku. Ninoslav će kasnije biti umiješan i u građanski rat koji je izbio u Hrvatskoj između [[Trogir]]a i [[Split]]a.<ref>{{Citiranje weba|url=https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43874|title=Ninoslav, Matej {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref>

Ostatak svoje vladavine Ninoslav se bavio unutrašnjim pitanjima u banoviniBosni, a njegova smrt oko 1250. donijet će nove sukobe oko vlasti. U konačnici kralj [[Bela IV.]] osvojio je Bosnu i na vlast postavio Ninoslavovog rimokatoličkog rođaka Prijezdu koji će proganjati pripadnike bosanske Crkve. Još jedna Ugarska vojna kampanja pokrenuta je protiv Bosne 1253., ali ne postoji dokaz da su došli do središta banovine. Ugarsko kraljevstvo na sjeveru je postavilo vazalne vladare u [[Usora|Usori]] i [[Soli]]ma. Središte banovine vjerojatno je i dalje ostalo ''de facto'' nezavisno.{{sfn|Fine|1994.|p=148}}

Od 1302. do 1322. vlada hrvatska feudalna obitelj [[Šubići|Šubić]]. Iskoristivši rascjepkanost feudalnih vladara, [[Pavao I. Šubić Bribirski|Pavao I. Šubić]] ovladao je cijelomčitavom banovinomBosnom i postao njen gospodar te mu je 1308. kralj Karlo I. Robert potvrdio nasljednu vlast u Bosni.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=9489|title=Bribirski, Pavao I. {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref> PodručjemBosnom je potom upravljao Mladen II. koji se u međuvremenu izmirio sa Stjepanom II. Kotromanićem. Godine 1322. izbile su pobune protiv vladavine Mladena II. u Trogiru i Splitu<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=9487|title=Bribirski, Mladin II. {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref> što će kulminirati [[Bitka kod Bliske|Bitkom kod Bliske]] gdje je on i zarobljen, a hrvatsko-ugarski kralj [[Karlo I. Robert]] će Kotromanićima vratiti vlast nad banovinom.<ref>Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zadru.https://www.bib.irb.hr/40904#page=103</ref>{{sfn|Fine|1994|p=277}} Stjepan II. Kotromanić bio je banbosanski Bisbeban od 1314., ali u stvarnosti pod kontrolom Mladena II. sve do njegovog zarobljavanja, a njegova stvarna vlast nad banovinom trajat će od 1322. do 1353., s njegovim bratom Vladislavom.{{sfn|Fine|1994|p=277}}

Godine [[1326.]] KotromanićiBosanska ćeBanovina svojudobit vlast proširiti i izlazimće izlaz na Jadransko more Stjepan II. Tada je Stjepan II. odvojio [[Humska zemlja|Humsku zemlju]] od Srbije,{{sfn|Fine|1994|p=278}} i time dobio pristup od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Konavle|Konavala]].<ref name="Fine-20">{{cite book|title=The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest|date=1994|url=https://books.google.com/books?id=LvVbRrH1QBgC&q=Ston&pg=PA20|language=en|publisher=University of Michigan Press|accessdate=16 October 2018|isbn=0472082604|last1=Fine|first1=John V. A.|page=20}}</ref> Nakon smrti srpskog vladarakralja [[Uroš II. Milutin|Uroša II. Milutina]] 1321. proširioprisvojio je vlasn na i Usoru i Soli 1324., koji su bili u zajedničkoj banovini s Mačvom{{sfn|Fine|1994|p=277}} Uspio je značajno povećati područje kojim je vladao i time je ostvario nezavisnost koju su mu priznavali i okolni vladari.{{sfn|Fine|1994|p=280}} Ratovanjem je dovršio teritorijalno širenje kojim je udvostručio područje Bosanske Banovine koja se prostirala "od [[Sava|Save]] do mora i od [[Cetina|Cetine]] do [[Drina|Drine]]".<ref>{{Citiranje weba|url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249|title=Hrvatski biografski leksikon|author=Pejo Ćošković|date=|work=hbl.lzmk.hr|language=|publisher=|accessdate=2020-12-20|quote=Tim ratovanjem dovršeno je teritorijalno širenje kojim je Stjepan udvostručio područje bosanske države i u njoj učvrstio vlast, pa je njegov dijak Pribislav mogao u ispravi napisati (nakon 1329) kako njegov gospodar drži zemlje »od Save do mora i od Cetine do Drine«.}}</ref> Tada se razvijaju [[rudarstvo]] (Ostružnica, Fojnica, Deževice, Kreševo, Olovo, Srebrenica), obrti i trgovina (Visoko, Drijeva).<ref>{{Citiranje weba|url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249#StjepanII|title=Hrvatski biografski leksikon|author=Pejo Ćošković|date=|work=hbl.lzmk.hr|language=|publisher=|accessdate=2020-12-20|quote=Razdoblje mira pogodovalo je gospodarskomu oporavku zemlje; razvijaju se rudarstvo (Ostružnica, Fojnica, Deževice, Kreševo, Olovo, Srebrenica), obrti i trgovina (Visoko, Drijeva).}}</ref>

Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II. proveo je u miru, izuzev manjih raspravi s [[Dubrovačka Republika|Dubrovačkom]] i [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]] oko opljačkanih karavana po svojoj banoviniBosni. Umro je 28. rujna 1353. i pokopan je u sklopu franjevačkog samostana u [[Mile (Visoko, BiH)|Milama]] kod Visokog. Godine 1354. godine prvi put se spominje i staleško tijelo – [[stanak]] "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo krupnog plemstvabosanske banovinevlastele.<ref>{{Citiranje knjige|title=Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću|first=Mladen|last=Ančić|date=1997|url=https://books.google.ba/books?id=Om1pAAAAMAAJ&q=%22sva+bosna%22+stanak&dq=%22sva+bosna%22+stanak&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwitlLj04q7sAhVrTRUIHaxUCZQQ6AEwCnoECCAQAg|language=hr|publisher=Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|isbn=978-953-154-308-8}}</ref>

Nakon iznenadne smrti Stjepana, banovinu je naslijedio 14-godišnji Tvrtko, sin Stjepanovog brata i suvladara Vladislava,<ref name=":0">{{Citiranje časopisa|author=Enes Dedić, Dženan Dautović|last=|first=|authorlink=|coauthors=|title=Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku (Žrnovnice, 10. april 1378. - Trstivnica, 17. juni 1378)|url=https://www.academia.edu/32763406/Povelja_kralja_Tvrtka_I_Kotromani%C4%87a_Dubrovniku_%C5%BDrnovnice_10_april_1378_Trstivnica_17_juni_1378_The_Royal_Charter_of_king_Tvrtko_I_Kotromani%C4%87_issued_to_the_Ragusan_commune_%C5%BDrnovnice_10th_April_1378_Trstivnica_17th_June_1378_|date=|year=|month=|journal=Godišnjak Centra za Balkanološka istraživanja 45 (2017)|volume=|issue=|pages=225-226|id=|language=bs|accessdate=2020-12-17}}</ref> koji je bio na vlasti kao [[regent]], dok je Tvrtko sa svojom majkom [[Jelena Šubić|Jelenom Šubić]] putovao širom banovine kako bi uredio odnose sa svojim vazalima.{{sfn|Ćošković|2009|p=}} Nakon smrti Vladislava 1354. regentkinja je postala Jelena koja će odmah otputovati u UgarskuMađarsku kako bi dobila pristanak [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I]] za mladog bana. Odmah po povratku održala je stanak u Milama kojim je dobila potvrdu svih posjeda i privilegija vlastele "sve Bosne, Donjih Krajeva, Zagorja i Huma".{{sfn|Ćirković|1964|p=122}}

Ludovik je prvo napao Donje kraje, područje s podijeljenim plemstvom gdje su jedni podržavali Tvrtka, a drugi hrvatsko-ugarskog kralja.{{sfn|Fine|1994|p=369}} [[Vlatko Vukoslavić]] priklonio se Ludoviku i predao tvrđavu u Ključu, ali je [[Vukac Hrvatinić]] uspio obraniti tvrđavu Soko grad u župi Pliva.{{sfn|Fine|1994|p=369}} Mjesec dana kasnije napadnuta je i Usora te je i nju napala velika kraljevska vojska,{{sfn|Fine|1994|p=369}} međutim tvrđava u Srebreniku je odoljela napadima te je čak uspjela zarobiti kraljev pečat. To je bila prva Tvrtkova pobjeda protiv hrvatsko-ugarskog kralja koji će se sa svojom vojskom vratiti u Mađarsku. Jedinstvo lokalnogbosanske plemstvavlastele nije dugo trajalo, pa su u veljači 1366. svrgnuli Tvrtka{{sfn|Fine|1994|p=369}} i zamijenili s njegovim mlađim bratom Vukom.[[Slika:Zadar_Treaty_1358.png|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/File:Zadar_Treaty_1358.png|alt=|mini|200x200px|StjepanovaBosanska Banovina 1358. nakon [[Zadarski mir|Zadarskog mira]].]]Tvrtko je pobjegao na ugarski dvor gdje ga je primio hrvatsko-ugarski kralj, njegov dojučerašnji neprijatelj.{{sfn|Fine|1994|p=369}} Prihvativši ponovo ugarsko suverenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu tijekom ožujka 1366. Do kraja mjeseca vratio je neke dijelove svoje banovinedržave, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići i često su mijenjali strane. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom se vlašću nalazio veliki dio Huma između Nevesinja, Konjica i obale. U drugoj polovici 1367. on se nagodio s Tvrtkom,{{sfn|Fine|1994|p=369}} pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.{{sfn|Fine|1994|p=370}}

Do kraja 1367. Tvrtko je vratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz koga je tražio pomoć sa strane, posebice od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Pošto je ovaj put Ugarska bila na Tvrtkovoj strani, križarskog rata nije bilo, a do 1374. Vuk se izmirio s Tvrtkom.{{sfn|Ćirković|1964|p=132}} SljedećihNarednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 1370-ih godina Tvrtko je toliko ojačao da se počeo upletati u međusobne sukobe srpskog plemstva, te će nakon smrti srpskog cara Uroša iskoristiti razjedinjenost srpskih velikaša kako bi osvojio njihove posjede.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=62877|title=Tvrtko I. Kotromanić {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref>

Širom Bosanske Banovine u Bosni postojale su [[Carina|carine]] koje su kao naknadu uzimale deseti dio prodane robe, a uvedene su za vrijeme vladavine Stjepana II. Kotromanića. Kao rezultat, javilo se [[krijumčarenje]] a najviše se zloupotrebljavalo pretvaranje slobodnih ljudi u [[Robovlasništvo|roblje]] i njihova preprodaja, trgovina neoznačenim srebrom i prodaja soli ispod cijene. Trgovinski promet odvija se ključnim putevima koji primorje povezuju s unutrašnjošću. To su [[Dubrovački put|Via Drine]] (Dubrovački put) i [[Neretvanski put|Via Narenta]] (Neretvanski put), dva ključna puta kojima su ostala naselja i lokalne sredine međusobno povezani. Trgovački prijevoz uglavnom se bazira na [[Karavana|karavanskoj]] trgovini u kojoj su [[Vlasi]] sa svojim životinjama ugovarali prijevoz robe iz Dubrovnika do predviđenih destinacija. Na čelu karavana je kramar (primićur), a sudionici u karavanu se nazivaju ponosnicima.{{sfn|Kurtović|2019|p=102}}