El Shatt: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
−dojmovi, −sinteza, −podaci koji se ne mogu naći u izvorima |
||
Redak 12:
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem [[1943]]. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava [[Dalmacija]], veliki broj civila (preko 30.000) se u strahu od odmazde sklonio na otok [[ Vis]]. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab [[Partizani|partizanske vojske]] i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u [[Bari]], a zatim u [[Taranto]]. U zbjegu je bilo najviše Makarana ( oko 6000 ), zatim Vodičana, Hvarana, Višana i Korčulana te nešto ljudi iz Ravnih Kotara i Bukovice. Kako je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, ubrzo je donesena odluka da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.
Logor je formiran na površini od 260 km<sup>2</sup> u blizini [[Sueski kanal|Sueskog kanala]], i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima (prosječno u svakom jedna do dvije obitelji). Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva. Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. Povratak kućama je počeo početkom 1946. godine, smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem [[Josip Broz Tito|Titove]] vlasti. Na mjestu njihovog izbjeglištva ostalo je samo groblje s 856 ljudi koji nisu izdržali teške uvjete života u pustinji.
Redak 20:
Izbjegličko groblje je kasnije teško stradalo i bilo devastirano u izraelsko-arapskim ratovima. Konačno je 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno memorijalno područje sa spomen-obilježjem.
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. U logoru se rodilo 481 dijete.<ref name="Perinović"/> Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen.<ref name="Perinović"/> Povratak kućama je počeo početkom 1946. godine, smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti. Izbjeglice su se vratile u nekoliko valova. Posljednji je bio [[24. ožujka]] [[1946.]]
Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Brojni Hrvati koji su se rodili ondje dobili su ime Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska,<ref name="Perinović"/>, Suez, Nilka i slično.
| |||