Quod vere sit deus Anselma Canterburyjskog (Monologion: Capituli ad I. a LXXX.)Uredi

Objava Božjeg trojstva, koja je i danas misterij za čovjekovo razumijevanje, bila je i ostala predmetom istraživanja mnogih teologa i filozofa. Već od samih početaka kršćanstva pokušavalo se ne samo znati tko je taj Bog, već i njegova unutarnja hijerarhija vrijednosti te odnos između triju osoba. Zašto je to bilo bitno? -Put trinitarnoj teologiji utrla su nastojanja da se razjasni kršćanska vjera pred drugim vjerama i obrani od krivovjerja te da se prema kršćanima, vjernicima otvori spoznaja prema njihovom Bogu, tj. Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Logika njihovog, ako možemo tako reći, unutarnjeg ustrojstva, nije bila posve jasna niti prvim apostolima, apologetima i teolozima ranog kršćanstva. Tek inkulturacijom kršćanstva s helenizmom, filozofija je svojom spekulacijom i rječničkim opusom do danas uvelike pomogla kršćanskim teolozima u nastojanju otkrivanja nedokučivog misterija, barem do one mjere koja učvršćuje vjeru i štiti je pred poganskim. Koncili su određivali formu vjerovanja, a teologija kao znanost, svojim je promišljanjem neprestano preispitivala vjerodostojnost istoga s objavom danom od Boga. Budući da je čovjeku misterij krajnje nedokučiv (jer u suprotnom ne bi bio misterij), o njegovom obzoru moguće je samo spekulirati te slikama dočarati osobni doživljaj apsolutnog. U nadi da će se njegova slika pretočena u riječi oživotvoriti u srcu svojih čitatelja, biskup iz Aoste, sv. Anselmo, odlučio je pisati o Bogu, te napisao 1076. Monologion, a zatim na nagovor svoje braće i Proslogion (1077.-1078.). Anselmo će na filozofski način sustavno dokazati Božju egzistenciju pomoću svoje metode sola ratione , i njegovu nužnost u svijetu počevši od proučavanja promjena u svijetu pod utjecajem Aristotela, sve do trojstvenog Boga i njegovog odnosa s čovjekom. Cilj ovog razmatranja je uočiti važne izričaje tadašnje teologije (pozitivne i negativne) te ih kritički postaviti u današnji kontekst.

Iskon, najviša priroda, Bog (Monologion: Capituli ad I. a XXVIII.)Uredi

Anselmo započinje svoja istraživanja ontološkom metodom, tj. polazi od događaja i zbivanja u svijetu koje produbljuje ne bi li našao Istinu i prva počela… Pogledajmo prirodu oko sebe i budimo toliko bezumni da se usudimo reći da je ona nastala sama od sebe bez ičije asistencije… bez nečeg što bi je stvorilo, zaljuljalo, pokrenulo da živi po determiniranim zakonitostima i smisleno i skladno ide ka nekom cilju. Dakle, postoji nešto iskonsko što je uredilo svijet, nešto što ga je (kao što su uočili stari antički filozofi) pokrenulo, a koje bi nazvali iskonom, prvim pokretačem ili prapokretačem. Takvu spoznaju nazivamo naravnom. Putem ove spoznaje, Anselmo dolazi do ideje stvoritelja i stvorenja, a u redu bića po njihovim sposobnostima i do onog zaključka o najsavršenijem biću koje je iznad svake naravi i nature, koje je jednostavno supernatura, najviša priroda iz koje sve proizlazi. Budući da ovo nije predmet radnje, neću se dugo zadržati na putu logičkog dokazivanja da je ta najviša priroda Bog. Najviša priroda koju često naziva «Ona» je sadržaj svih vrednota koje čovjek poznaje, a nije ovisna niti o jednoj – vječna je ! Ona je, također ono najviše od čega se veće ne može misliti , a mi to nezamislivo veliko zovemo Bogom. Budući da on postoji u našim mislima, suludo je misliti da nije stvaran. Dobro je ponoviti da je Bog za Anselma iskon i najviša priroda sa svim svojim atributima u svojoj savršenosti. Taj Bog je jedan jer je nemoguće da postoje dvije najviše prirode po načelu neprotuslovlja. Sada kad je ukratko pojašnjena Anselmova teorija o jednom i jedinome Bogu, moguće je krenuti u razmatranje trojstvenosti istog. Sv. Anselmo je vrlo jednostavno sveo objavu trojstva na naravnu logičku spoznaju, mada u stvarnosti nije tako. Zato se mora uzeti u obzir da je on, ma koliko god se trudio, prekršio pravila logike jer je već tijekom pisanja, ne uspjevši se izdići iz tisućljetne kršćanske tradicije, pred sobom imao sliku sv. Trojstva . Nije moguće naravnim putem, tj. bez Božje objave doći do zaključka da je Stvoritelj u sebi trojstven . To svakako nije argument da je njegov nauk o trojstvu netočan, naprotiv! Kritika je upućena samo putu kojim, preskočivši stepenicu o objavi, on dolazi od naravne spoznaje do Božje stvarnosti u punini.

Bog Otac (Monologion: Capituli ad XXIX. a XXXVII.)Uredi

Bog kao iskon svega još je u Starom zavjetu nazivan Ocem , što je svakako poznato Anselmu. On u ovome slučaju ostaje dosljedan svojoj metodi pa govori o Bogu ocu polazeći od filozofskih izvora, a ne objave i Pisma. Bog je otac jer je prvo počelo svega stvorenog, a u odnosu na njega sve stvorenje je njegov potomak. Dakle, Bog je roditelj, stoga mu pridajemo ime Otac. Današnja teologija će prigovoriti (u sljedećem podnaslovu) ovom tada neupitnom zaključku o božjem očinstvu.

Bog, otac ili majka?Uredi

Najviša priroda koja je sve pokrenula zaslužuje da je zovemo imenima otac ili majka jer iz nje proizlazi svako dobro koje čovjek susreće uključujući i njega samog. Anselmo podiže ovaj zaključak na jednu višu razinu! Bog je stvoritelj stvorenju, tj. onaj koji je dao život nečemu iz ničega, stoga ga imamo pravo zvati ocem, no on je zapravo otac po jednoj, ne toliko drugoj koliko opsežnijoj činjenici koja govori da je Bog stvorio svijet izrijekom . Dakle, izrijek, tj. riječ kao potomak kazuje nam da je Bog roditelj. Druga problematika koju je moguće uočiti jest taj Anselmov izraz «otac» kojeg pridaje Bogu. Zašto je on toliko siguran da nije u pitanju majka? U mnogim kulturama se baš majka naziva stvarateljicom i njeno ime nosi čast božanstva. Odgovara da nije majka jer je logično naravno da otac daje život, stoga ne može biti majka . Anselmo je mogao znati da je Bog otac, a ne majka samo po tome što mu se Krist obraćao s Abba (hebr. tata), a ne Imma (hebr. mama). Nasuprot tome, Klement Aleksandrijski puno prije Anselma promišlja o Božjem materinstvu kao nečemu što jest osobina Božje ljubavi kaže da «…u svojoj ljubavi postao je žena, te je Sin koji je iz njega proizašao za to najveća potvrda.» . Danas je taj argument prihvatljiv samo pod antropološkim izričajem jer stvarnoj biti Božjoj, kako kaže papa Ivan Pavao II. u enciklici Mulieris dignitatem, ne pripadaju niti muške niti ženske vlastitosti, već čiste Božanske. Zato Boga možemo nazivati ocem i majkom. Promišljanje se nastavlja.

Bog Sin (Monologion: Capituli ad XXXVIII. a XLIX.)Uredi

Vratimo se na potomka Božjeg, tj. Riječ. Izrijek jest ono što je proizašlo iz Boga prije nego što je išta stvoreno . Napomenut ću da je krivo tumačenje koje govori da je «riječ» što se spominje u Knjizi postanka koje su stoljećima povezivali s vječnim Logosom Proslova Ivanovog evanđelja, poslužilo Anselmu da dokaže Sinovu egzistenciju prije početka svijeta. Upravo je ovdje učinjen skok s naravne na objavljenu spoznaju , jer bi bez Svetog Pisma Anselmu bilo nemoguće zaključiti da je svijet stvoren po izrijeku, tj. riječju. Današnja povijesna egzegeza je objasnila da Post 1.14 I Iv 1.1 nisu u vezi jer je povijest spasenja imala svoje etape objave koja je progresivna u povijesti čovječanstva što konkretno znači da je ljudima bilo nemoguće znati za Sina Božjeg dok se on sam nije objavio kao takav.

Ukratko o odnosu Oca i SinaUredi

Naime, Bog nije stvorio izrijek, već ga je izrekao, tj. «rodio». Budući da je iz Boga proizašao izrijek možemo tvrditi da je Bog otac izrijeku, a izrijek sin ocu kaže Anselmo. No, zašto baš sin? -Zato jer je sin sličniji ocu . Kao prigovor Anselmovom stajalištu bila bi Freudova psihoanaliza ličnosti u kojoj tvrdi da psihološka povezanost oca i kćeri veća, kao i majčinska sa sinovom, nasuprot Anselmovog tumačenja o sličnosti oca i sina. Sin je isti po biti kao i Otac što se poklapa s dogmom istobitan s ocem, tj. Otac ima Sinovu dok Sin ima očevu bit, kako kaže Anselmo. Ipak po kauzalitetu Otac ima bit po sebi, a Sin po Ocu. Važno je uočiti za dalje razumijevanje da su u Bogu bit i bitak jedno te isto. Kod Anselma svijest predstavlja Oca dok je riječ Sin. No, to ne znači da Sin nije svjestan sebe jer on je mudrost nastala iz mudrosti, istina istine (veritas veritatis) pa možemo reći da je on svijest Najvećeg duha , koji proizlazi iz odnosa Oca i Sina.

Bog - Duh Sveti (Monologion: Capituli ad XLIX. a. LXXX)Uredi

Ljubav što proizlazi iz odnosa Oca i Sina njihov je plod koji Anselmo naziva Najvišim Duhom. Ovaj je Duh velik kolika je i ta ljubav, a ona potječe iz samog Duha, najviša je bit. –Neshvatljivo, zar ne? To je tako jer bi u protivnom, tj. da proizlazi samo iz Oca i Sina, bila njihov potomak, što bi bilo krivovjerje. Najviši duh jest ljubav koja je velika kao njegova bit. Današnja teologija potpuno prihvaća ovaj nauk. John O'Donnell, npr. kaže da je Duh punina ljubavi Oca i Sina koja se pretvara u stvaranje i ekonomiju spasenja . Otac i Sin imaju odnos prema Duhu, dakle, ima dva odnosa, no Duh je opet jedan jer obojica (Otac i Sin) su istovremeno Najviši duh. Zaključno bi bilo najlakše izreći da Otac i Sin aktivno djeluju u međusobnoj povezanosti koju nazivamo Duhom, a on je jednak njihovoj biti i participira svim božanskim atributima.

Novo poimanje Duha SvetogaUredi

Duh Sveti je do danas ostao najveći misterij, tj. najzapostavljenija osoba u teološkim promišljanjima što je donekle razumljivo jer sam pojam duh predstavlja nešto nepostojano. Pridaju mu se mnogi atributi i moći, a feministička teologija ga pod starozavjetnim terminom sophia (o božanskoj mudrosti) povezuje sa ženstvenošću u Bogu po etimološkoj logici . Kod Anselma bih istaknuo ono što je možda za nas najaktualnije, a to je Duh Sveti u odnosu na čovjeka. Anselmo govori o čovjeku koji je kao umni duh najbliže spoznaji jer je on ogledalo i slika Božja. Zanimljivom slikom pojašnjava da što je taj duh sličniji slici, odraz mu je oštriji, a spoznaja bistrija, tj. veća. Onaj koji participira samoj ljubavi (Najvišem duhu) po svojoj ljubavi, taj živi blaženo i ima život vječni. Hijerarhijski, Anselmo dijeli vjeru na živu i mrtvu upravo prema ljubavi, tj. prisutnosti Duha Svetoga. Drugim riječima, živa vjera je ona koja u sebi nema ljubav i nadu kao mrtvo slovo, već naprotiv iz sebe (ljubavi dane od čista ljubavi) crpi snagu ljubavi i čini je djelotvornom. Možda bi bilo još bolje reći da je ta živa vjera sredstvo poput mosta koji vezuje dušu s najvišom prirodom kojim dobiva ljubav i kojim participira božanskoj mudrosti, ljubavi i pravednosti. Nasuprot je naravno mrtva vjera koja je također put spasenja, unatoč tome što ne posjeduje ovu snagu ljubavi kao živa, zbog toga što se vjerno pridržava Božjih i Crkvenih zakona.

ZaključakUredi

Na temelju provedenih istraživanja, kao budući teolog, smatram da je važno shvatiti sitz in leben u kontekstu Anselmova promišljanja kako bi smo u današnjem vremenu prepoznali tradiciju Crkvenog učiteljstva te je uskladili u korak s današnjim spoznajama. Poznata alegorija dr. Vjekoslava Bajsića prikazuje tradiciju jučer kao ježa u šumi, a tradiciju danas kao ježa na autoputu… Od ježa se zahtjeva prilagodba okolišu ne bi li stradao. Isto je sa tradicijom u kojoj se otkrivaju njezini pozitivni i negativni aspekti u odnosu na današnjicu. Budući da je riječ o dvosjeklom maču, važno je izdvojiti bitno od nebitnog, te uočiti pozitivne stvari, kao i manjkavosti onog vremena, te zadržati ono što će nam pomoći u nasljedovanju i navještaju kršćanske vjere. Baš zato sam izdvojio meni aktualne i konkretne teme iz Anselmova govora o Trojstvu zbog toga što se od teologije očekuje multidisciplinarnost, a ona istom zahtijeva otvorena pitanja upravo o samom Bogu. Filozofsko utemeljenje nije isto što i vjera, no svakako pomaže poput pomoćnog alata u približavanju misterija te oblikovanju govora o Bogu na različitim razinama. U ovom radu se često osjeća napetost između filozofskog i religijskog, antropološkog i znanstveno-teološkog govora o Bogu. Bitno je na vrijeme uočiti razine govora kako nas metode ne bi odvele u krivom smjeru. Dakle, o Bogu znamo što je objavljeno od njega samog. Učiteljstvo je definiralo put vjerskih istina koje je moguće preispitivati, no tome treba postaviti norme jer ako filozofija definira Boga , na žalost, dobrom namjerom ga secira na partikule, kockice te mu ukida beskonačnost i transcendentnost. Zbog toga teologija ne smije postati svrha samoj sebi, već mora uvijek iznova otvarati vrata vjeri.

LiteraturaUredi

  • A. CANTERBURYJSKI, Quod vere sit Deus, Demetra, Zagreb, 1997.;
  • A. TAMARUT, Bog – Otac i Majka, KS, Zagreb, 2002.;
  • M. GRGIĆ i dr., Biblijski leksikon, KS, Zagreb, 1972.

Neenciklopedijski tekstoviUredi

Dino, molim te pročitaj još jednom što je Wikipedija i što ona nije, jer većina tvojih doprinosa nije prihvatljiva. Lijep pozdrav :-) --Roberta F. 23:57, 5. siječanj 2008. (CET)

slikaUredi

 Pozdrav, skrećemo vam pažnju da razmislite o postavljanju vaših slika na zajednički poslužitelj, postupak postavljanja je isti kao i na wikipediji. Na wikipediju se postavljaju samo nužne slike i one koje se ne mogu postaviti na zajednički poslužitelj. Prednost zajedničkog poslužitelja za vas je što tamo možete postavljati i slike koje nećete koristiti u člancima. Hvala na razumijevanju. --Dalibor Bosits © 01:27, 7. siječanj 2008. (CET)

stranica za razgovorUredi

Pozdrav, doprinosi na stranicama za razgovor se obično ne uklanjaju. Ali ova stranica se može arhivirati. --Dalibor Bosits © 11:28, 27. veljača 2009. (CET)