Represivna tolerancija

Represivna tolerancija je pojam u političkoj teoriji, kojega zasniva znameniti marksistički autor Herbert Marcuse u svojem istoimenom djelu iz 1965. godine, objavljenom u knjizi "Kritika čiste tolerancije" ("A Critique of Pure Tolerance", koautori Robert Paul Wolff, Barrington Moore Jr. i Herbert Marcuse, izdanje Beacon Press, Boston), a gdje bi se smatralo ispravnim odlučno iskazivanje netolerancije prema čak i umjerenim desnim politikama i stajalištima; to stoga što su - prema Marcuseovom viđenju - ljevičarske politike preduvjet pravog oslobođenja čovjeka. Marcuse smatra da je ispravno da manjina prakticira netoleranciju prema većini, ako manjina nastupa s ljevičarskih političkih pozicija - jer Marcuse smatra svaku političku ljevicu moralno superiornom bilo kojoj i bilo kakvoj (makar i najumjerenijoj) političkoj desnici.

Herbert Marcuse se zalaže za takvo poimanje tolerancije, gdje bi se smatralo dopuštenim iskazati maksimalnu netoleranciju prema 1965. godine u industrijaliziranom svijetu prevladavajućim politikama, ponašanjima i stavovima, te prema samoj ideji tolerancije kakva je bila uobičajena u tadašnjim društvima demokratskih zemalja - koje on naziva "totalitarnom demokracijom"; a kako bi se s vremenom postiglo jedno drugačije društvo, u kojem će biti moguća jedna drugačija, moralno ispravnija tolerancija. Marcuse posve nedvosmisleno objašnjava da on smatra moralno prihvatljivim da se bude krajnje netolerantan prema svim stajalištima, akterima i politikama političke desnice, a da se naprotiv mora biti posve tolerantan prema političkoj ljevici. Takvo toleriranje obuhvaća i toleriranje ljevičarskog radikalizma, dok je naprotiv moralno pravilno biti umjeren i prema umjerenoj desnici, jer je ona nužno "reakcionarna". Ukoliko postoji opasnost da desničarski stavovi u situaciji ljevičarske vladavine postanu prevladavajući u narodu, Marcuse to kvalificira "opasnošću stvaranja subverzivne većine", na koju se mora reagirati odlučnim mjerama represije.[1]

U svojem djelu "Esej o oslobođenju" iz 1969. godine, Marcuse - u kontekstu tada modernih ljevičarskih strujanja u demokratskim zemljama - naziva tadašnje demokracije "reakcionarnim režimima", te govori o moralnoj obvezi da se iskazuje građanski neposluh takvim "režimima" i dapače da se upusti u tzv. "direktnu akciju" protiv njih; jer da se ti demokratski "režimi" koriste zakonom i redom "buržoaskog liberalizma" kao jednom "kontrarevolucionarnom snagom".[2]

Marcuseovi stavovi su bili u suglasju s politikama kakve su se u to doba prema "pojavama" bilo kakvih "reakcionarnih buržoaskih" političkih ideja provodile u SFR Jugoslaviji, odnosno u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao njezinom dijelu; za što se komunističke vlasti i nisu morale opravdavati Marcuseovim knjigama - obzirom da su ideje diktature proletarijata i klasne borbe bile nerazdvojni dio tadašnje službene marksističke ideologije.

Ronald Bayer nalazi (1981. godine) da je LGBT pokret koristio Marcuseovo viđenje o represivnoj toleranciji, za razvoj metoda borbe za prava LGBT osoba.[3]

IzvoriUredi

  1. A Critique of Pure Tolerance, Robert Paul Wolff, Barrington Moore Jr. i Herbert Marcuse, Beacon Press, Boston, 1965., str. 81, 100, 104, 107, 109
  2. An Essay on Liberation, Herbert Marcuse, Beacon Press, Boston, 1969., str. 49
  3. Ronald Bayer [1981]. “str. 98, 99, 227”, Homosexuality and American psychiatry : the politics of diagnosis, New York : Basic Books (engleski) pristupljeno 26. ožujka 2020.