Srpstvo je pojam srpskog nacionalizma koji se rabi za skup "srpskih" naroda i zemalja. Rabi se i kao sinonim za Veliku Srbiju ("ujedinjeno srpstvo").

Označava i skup željenih vrijednosti koje osobe određuju Srbinom. Glavni indikator „srpstva“ je pripadnost pravoslavlju, na osnovi čega dijele stanovništvo Srbije na „Srbe“ i „ostale građane“.[1]

Vladika Njegoš u svom djelu Gorski vijenac sustavno rabi pojam srpstva. Za Njegoša je srpstvo prvenstveno vjerska kategorija.[2] Pojam "srpstva" se često vezuje za srpsko pravoslavlje (ili svetosavlje), odnosno za pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako to nedvosmisleno izjavljuju njeni predstavnici:

Wikicitati »Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac... Srbin ne može biti ateista... Srbin nekršten ne biva.[3]«
Wikicitati »U mom kraju, u mom selu, Srbin je čovek, komunisti nisu Srbi govorili smo, to su Turci, ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba.[4]«

Izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja, Crkva se predstavlja kao legitimni predstavnik nacije i zastupnik nacionalnog interesa.[5] Teolog Zoran Krstić smatra da je poistovećivanje vjeroispovjesti i nacije u Srba ostavština turskog nasleđa.[6] Kritičari upozoravaju da je ovakvo izjednačavanje neopravdano, jer se radi o različitim stvarima - pravoslavlje je religija koju čine pripadnici brojnih naroda i nacija, a srpstvo je nacija u kojoj može postojati više (ne)vjeroispovesti.[5] Profesor Ljubiša Rajić smatra da su "političari dopustili Srpskoj pravoslavnoj crkvi da izjednači Srbe sa pravoslavljem i time otjera i isključi iz nacionalnog korpusa sve muslimane Srbe i sve Srbe ateiste i agnostike, i onda sebe predstavi kao jedinu instituciju koja stolećima štiti srpske nacionalne i kulturne interese i etničku samobitnost srpskog naroda".[7] Zbog poistovećivanja srpstva s pravoslavljem, promjena religije je, po pravilu, značila i promjenu etniciteta. Iako postoje brojni istorijski primeri prelaska Srba u katoličanstvo ili islam, danas ne postoje Srbi katolici niti Srbi muslimani. Prihvacanje srpskog pravoslavlja je često značilo posrbljavanje.

Za razliku od srpstva i hrvatstva koji su poistovjećeni s religijom, neki drugi nacionalni koncepti su znatno šire definirani. Tako je npr. albanstvo definirano kao nadreligijska kategorija, koja objedinjuje katolike, muslimane i pravoslavce izrekom: "Vjera Albanca je albanstvo."[8][9]

Srpstvo se često povezuje s kosovskim mitom, po kojem se Srbi stalno žrvuju za "carstvo nebesko". Borka Pavićević smatra da "srpstvo treba redefinirati", jer "dok se kod nas Srba ne dokine ta mitologija dželata i žrtava, mi nećemo nikuda stići".[10]

Pojmu srpstvo se nekad suprotstavlja pojam srbijanstvo, kao ukupnost stanovnika Srbije, bez obzira na etičku pripadnost.[11]

Izvori uredi

  1. Branimir Marković, Braća po mozgu[neaktivna poveznica]
  2. Kosovo Myths: Karadžić, Njegoš, and the Transformation of Serb Memory
  3. Stevan Filipović, Sveto trojstvo. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2014. Pristupljeno 3. travnja 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. Koalicija za sekularnu državu
  5. a b Radovan Marjanović, Sekularna država ili teokratija – pitanje je sad. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2014. Pristupljeno 3. travnja 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. Није сваки Србин православац
  7. Zašto Tadić sedi u Sinodu SPC?
  8. ALBANSTVO UMESTO ISLAMA
  9. “Nemojte gledati crkve i džamije, vjera Albanaca je albanstvo.”
  10. Srpstvo treba redefinirati[neaktivna poveznica]
  11. Srpstvo i srbijanstvo. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2014. Pristupljeno 3. travnja 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vidi još uredi

Vanjske poveznice uredi