Wikipedija

Stjepan Đureković

Stjepan Đureković (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. kolovoza 1926. – Wolfratshausen, 28. srpnja 1983.), bio je hrvatski disident, poduzetnik, književnik i publicist kojega je ubila jugoslavenska tajna policija UDBA, u atentatu u Njemačkoj, nakon što je napustio Jugoslaviju.

Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Stjepan Đureković
Rođenje 8. kolovoza 1926., Bukovac kraj Petrovaradina
Smrt 28. srpnja 1983., Wolfratshausen
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje poduzetnik, publicist, književnik
Portal o životopisima

Životopis uredi

Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine.[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima.[2] U partizanima postao je članom Komunističke partije.[1] Godine 1951. diplomirao je iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu.[1] Godine 1954. postao je komercijalni direktor male tvornice metalne industrije[3] u Osijeku, a 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.[1] Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jednim od direktora,[2] a početkom 1980-ih godina zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.[4] Đurekovićevo ubojstvo naručio je Mika Špiljak,[5] jer se njegov sin Vanja Špiljak našao upleten u novčane pronevjere.[5] Vanja Špiljak je 2008. godine izjavio da njegov otac s ubojstvom nema veze.[6] Kao osobe koje su odobrile ubojstvo Stjepana Đurekovića,[6] spominju se Milka Planinc i Stane Dolanc. Puna istina još nije objavljena. (2010.)

Emigracija i smrt u atentatu uredi

Jugoslavenske vlasti zabrinjavala je mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja u procesu protiv Špiljka. Iz tih je razloga Đureković emigrirao 1982. godine u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.[2] Zajedno s Ivanom Botićem objavio je knjigu Jugoslavija u krizi, u kojoj je tvrdio kako u Jugoslaviji vlada velika stopa inflacije i nezaposlenosti i da Jugoslavija iskorištava resurse Hrvatske.[7][8] Ubijen je po agentima UDBE 1983. godine.[2] Ubojstvo je imalo naziv Operacija Dunav.[9] Nakon očevog ubojstva, sin Damir početkom travnja 1984. godine otišao je iz Njemačke u SAD, a potom 31. svibnja u Kanadu, u Calgary, zbog opasnosti da i on bude žrtva.[10] Pronađen je mrtav u svojemu stanu 10. rujna 1987. godine.[11]

Posmrtni ostatci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.[12]

Posljedice uredi

Njemačko pravosuđe 2005. godine raspisalo je tjeralicu za Josipom Perkovićem, zbog njegovog sudjelovanja u atentatu.[13] Optužen je za ubojstvo Stjepana Đurekovića i Ante Đapića i u izočnosti osuđen na doživotni zatvor.[14]

Godine 2008. Krunoslav Prates je osuđen na doživotni zatvor zbog njegove uloge u ubojstvu.[15] Godine 2009. Njemačka savezna kriminalistička policije izdala je uhidbeni nalog za Zdravka Mustača, Josipa Perkovića, Ivana Cetinića, Ivana Lasića i Borisa Brnelića zbog osnovane sumnje u njihovo sudjelovanje u ubojstvu kao članovi UDBE.[16][17] U listopadu 2009. godine njemačka policija uhitila je Luku Sekulu, Hrvata sa švedskim državljanstvom zbog sudjelovanja u ubojstvu,[18] a 2010. godine Vinka Sindičića.

Tek 2014. godine, nakon složene pravne procedure koja je izazvala i stanovitu krizu u međudržavnim odnosima Hrvatske i Njemačke, Josip Perković, koji je nakon dugogodišnje službe na visokim službama u UDBI 1990-ih godina bio i šefom vojne obavještajne službe, izručen je Njemačkoj, zajedno sa svojedobnim glavnim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem.[19][20] Nakon suđenja, 3. kolovoza 2016. godine, Visoki zemaljski sud u Münchenu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača proglasio je krivima i nepravomoćnom presudom osudio na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.[21] Godine 2019., nakon pet godina provedenih u njemačkim zatvorima, izručeni su Hrvatskoj i zbog toga što u Hrvatskoj nema kazne doživotnog zatvora njima je doživotni zatvor promijenjen u dugotrajne zatvorske kazne (Perkoviću u 30 godina zatvora, a Mustaču u 40 godina zatvora).[22][23]

Književno stvaralaštvo uredi

Stjepan Đureković je u travnju 1982. godine otišao u emigraciju i ponio je sa sobom rukopise svojih pet "romana": Ja, Josip Broz-Tito, Crveni menageri, Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla i objavio ih je u izbjeglištvu.[1]

Djela uredi

  • Ja, Josip Broz-Tito: roman, 1982.
  • Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, poslije 1982.
  • Komunizam: velika prevara, 1982.
  • Sinovi orla = Bijt’ e Shqiponjës: roman, 1982.
  • Slom ideala: (ispovijed Titovog ministra): roman, 1982., New York, 1983.
  • Crveni menageri, Washington, 1983.
  • Yugoslavia in crisis: the political and economic dimensions, New York, 1983. (suautor Ivan Botić)
  • Yugoslavia’s energy crisis, poslije 1983.

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d e Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 139.-140.
  2. ↑ a b c d Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (arhiviranao na haw.nsk.hr), pristupljeno 12. siječnja 2016.
  3. ↑ (srp.) 021.rs Živan Lazić, Ubistvo Đurekovića kao najava raspada Jugoslavije, 4. kolovoza 2016. (pristupljeno 4. kolovoza 2016.)
  4. ↑ Željko Petrušić, Đurekovićevo izvješće: Direktor me slao na povjerljive državne sastanke u Beograd, Jutarnji list, 7. studenoga 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  5. ↑ a b M. Pehar, Kako je Udba ubila Stjepana Đurekovića, a hrvatsko pravosuđe 2008. godine opstruiralo njemačko Državno odvjetništvo u istrazi i sudskom procesu protiv optuženih za ubojstvo // Dragovoljac.com: Glasilo hrvatskih branitelja – ratnih veterana Republike Hrvatske, 25. srpnja 2009., URL: http://www.dragovoljac.com, pristupljeno 12. siječnja 2016.
  6. ↑ a b Željko Petrušić, Moj otac nije naručio likvidaciju, Jutarnji list, 23. svibnja 2008., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  7. ↑ (engl.) Yugoslavia in crisis, openlibrary.org
  8. ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Miroslav Goreta, Slaven Letica, The Road from paradise: prospects for democracy in Eastern Europe. University Press of Kentucky, 1993., str. 77.
  9. ↑ U Njemačkoj uhićen osumnjičeni za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. siječnja 2014. (Wayback Machine), HRT, 9. srpnja 2005., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  10. ↑ Zvonimir Despot, Damir se ubio, a onda za četiri dana poželio igrati stolni tenis, Večernji list, 29. kolovoza 2013., pristupljeno 11. ožujka 2023.
  11. ↑ Lesic, Zeljka (izabrala i priredila) Posmrtni ostatci emigranta Stjepana Đurekovića pokopani na Mirogoju // Dom i svijet: informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 275, 20. prosinca 1999., preuzeto 3. travnja 2010., Hrvatski informativni centar/Croatian Information Centre, URL: http://www.hic.hr (ISSN 1333-9001)
  12. ↑ Đureković sentence by Dolanc, Planinc, Spiljak and Ljubicic?[neaktivna poveznica]
  13. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. srpnja 2011. Pristupljeno 30. listopada 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  14. ↑ (njem.) Im Namen des Volkes: Urteil, (u pismohrani archive.org 24. kolovoza 2011.)
  15. ↑ Zvonimir Despot, Pratesu doživotni zatvor za ubojstvo Đurekovića, Večernji list, 16. srpnja 2008., (arhivirano na web.archive.org 17. srpnja 2008.), pristupljeno 12. siječnja 2016.
  16. ↑ (njem.) Tjeralica iz Njemačke, polizei.bayern.de, pristupljeno 12. siječnja 2016.
  17. ↑ Vladimir Urukalo, Tjeralica iz Njemačke za udbašima: Mustač, Perković, Lasić i Brnelić ubili Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 12. lipnja 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  18. ↑ (H), U Njemačkoj uhićen bivši jugoslavenski agent zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, Slobodna Dalmacija, 29. listopada 2009., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  19. ↑ "Izručenje Mustača: Korak bliže do istine", Siniša Bogdanić za "Deutsche Welle", 18. travnja 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  20. ↑ Počinje suđenje koje će "na svjetlo dana iznijeti mnoge pojedinosti o ubojstvu disidenta Stjepana Đurekovića", izvještaj HINA-e kod "Index.hr", 15. listopada 2014., pristupljeno 12. siječnja 2016.
  21. ↑ HRT/Jozo Ćurić, Perkoviću i Mustaču kazna doživotnog zatvora - obrazloženje presude  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. travnja 2017. (Wayback Machine), hrt.hr, 3. kolovoza 2016., pristupljeno 7. travnja 2017.
  22. ↑ Josip Perković sletio u Hrvatsku, stigao u Remetinec, dnevnik.hr, 11. srpnja 2019., pristupljeno 11. ožujka 2023.
  23. ↑ D.I., Zdravko Mustač izručen Hrvatskoj i doveden u Remetinec, dnevnik.hr, 28. studenoga 2019., pristupljeno 11. ožujka 2023.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stjepan_Đureković&oldid=6876436"