Sulhija Hadžimejlić

Šejh Sulhija ef. Hadžimejlić (Visoko, 13. srpnja 1907. – Visoko, 21. ožujka 1999.), bosanskohercegovački je teolog bošnjačkog podrijetla, šejh nakšibendijskog tarikata.

šejh Sulhija ef. Hadžimejlić
šejh Sulhija ef. Hadžimejlić
Rođenje	13. srpnja 1907., Visoko
Smrt	21. ožujka 1999., Visoko
Zanimanje	šejh nakšibendijskog tarikata
Portal o životopisima

Životopis

Sulhija Hadžimejlić je rođen je 13. srpnja 1907. u visočkoj mahali Novo Brdo kao jedan od četvero djece šejh hafiza Nezir ef. Hadžimejlića. Iako je veoma rano, dok je još bio u osnovnoj školi, Sulhija ostao bez oca, odgojen je u derviškoj obitelji. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, 1925. godine, a potom i šerijatsko sudačku školu u Sarajevu 1930. godine, te postao šerijatski sudija – kadija. Uz to bio je izvanredno dobar poznavalac Kurana, hadisa, te ostalih islamskih i svjetovnih znanosti. Dobro je poznavao i govorio arapski i turski, a služio se i perzijskim i francuskim jezikom. Odmah nakon što je završio sudačku školu, pozvan je na odsluženje vojnog roka, a zatim i posao u Sreskom šerijatskom sudu u Prilepu, na poziv šejh hafiza Muse Kjazima ef. Hadžimejlića, gdje živi i radi od 1932. do 1937. godine, a potom radi u Sjenici i Tetovu gdje ga zatiče Drugi svjetski rat, kada biva premješen u Žepče gdje radi do ukidanja šerijatskih sudova. Njegovo osnovno zvanje u komunističkoj Jugoslaviji zamijenjeno je zvanjem financijskog manipulatora i dobiva posao u Sreskom sudu u Zavidovićima. U Visoko se vraća 1950. godine i postepeno potiskivan iz svih službi, degradiran i ponižavan, biva konačno otpušten 1953. godine s objašnjenjem da nema dovoljne kvalifikacije ni za jedno radno mjesto.

U mirovinu odlazi s nepunih šezdeset godina, ali se time njegov rad nipošto ne prekida. On tada uveliko radi kako na općem polju širenja vjera, tako i na tarikatskom planu. Hilafet i idžazet za šejha Sulhija ef. Hadžimejlić dobio je 1983. od šejh Behauddin ef., i prvi je od Hadžimejlića u Visokom kojega je Tarikatski centar u Bosni i Hercegovini u Sarajevu postavio za šejha visočke tekije.

Sulhija je bio veoma komunikativna osoba sa širokim krugom prijatelja i poznanika. Posebno je komunicirao sa svojim kolegama – kadijama. Jedan od njih bio je Ahmed ef. Mešić, koji je jedno vrijeme radio u Visokom, a potom preselio u Tuzlu. Kako su obojica bili izvanredno dobri poznavatelji arapskog i turskog, a Ahmed ef. je bio vješt i s perzijskim jezikom. Njihovome prijateljstvu svjedoči i oko 120 pisama koje je Ahmed ef. napisao šejh Sulhiji. Godine 1978. u jednom od tih pisama Ahmed ef. Mešić piše da se "još nije obikao u Tuzli", i da u njoj nema ono što je imao u Visokom, nema druženja, nema tekija, nema iščitavanja, komentiranja i raspravljanja o pričama iz Mesnevije. Naime, o nadalje kaže: "Najviše sjedim u kući i već sam gotovo prepisao stihove iz arapske verzije Mesnevije koju si mi dao. Ostao mi je još uvod i predgovor, pa kada to prepišem vratit ću ti knjigu. Skupo bi me stajalo da je fotokopiram." U drugom pismu iz 1979. godine Mešić piše, "A sada, dragi ahbabu (prijatelju) ja Ti šaljem jednu svešćicu mog prijevoda i komentara, nešto oko 145 bejtova Mesnevi-šerifa, tebi u vlasništvo, pa te molim da – ako možeš – pročitaš da vidiš valja li to štogod što radim, pa ako valja da mi odgovoriš da mognem nastaviti. A ako ne valja da mi isto tako kažeš da uzalud ne trošim vrijeme i papir, ili ako treba nešto izmijeniti... Ukratko ja te molim za tvoje iskreno i otvoreno mišljenje jer bi mi to bilo dragocjeno za daljnji rad ili nerad. Samo ti i ja imamo po jedan primjerak..." Šejh Sulhi-ef je sve svešćice što ih je poštom dobivao iščitavao i davao svoje mišljenje, a potom ih je dao ukoričiti s potpisom i datumom, 21. svibnja 1985. godine.

Također, poznato je, da je šejh Sulhija podučavao 16 učenika za studij iz različitih predmeta u Gazi Husrev-begove medresi. Svi su oni uspješno položili ispite i završili medresu.

Sulhija Hadžimejlić je preminuo 21. ožujka 1999. godine u Visokom gdje je i ukopan.

Vanjske poveznice

• šejh Sulhija Hadžimejlić