Suradnik:Ivi104/Ontološko razdoblje

Ontološko razdoblje (grč. óntos - ono što jest biće; od eínai - biti + lógos - riječ, govor, razum, mišljenje, zakon) grčke filozofije traje od 427.g. pr. Kr. do 322. g. pr. Kr. Značajni filozofi toga razdoblja su Platon i Aristotel. Filozofi razdoblja istražuju što bića čini bićima. Kasnije se razvija filozofska disciplina ontologija, disciplina o biću kao biću.

Platon uredi

Život uredi

Platon je rođen u uglednoj aristokratskoj Atenskoj obitelji. Sokratov je učenik, i zapisivao je Sokratovo učenje, i Aristotelov učitelj. Rođen je u Ateni, gdje, nakon filozofske naobrazbe 387. g. pr. Kr., u Akademovu vrtu osniva Akademiju, čija slavna tradicija i danas sudjeluje u nazivima najviših nacionalnih znanstvenih ustanova.

Djelovanje uredi

Platonova djela su prvi filozofski spisi sačuvani u cijelosti. Smatra se utemeljiteljem filozofije politike. U njegovim djelima vidi se utjecaj elejaca i pitagorejaca, a posebice Sokratove etike. Na svoj način razlaže razliku između razumske (umne) spoznaje, koja vodi pravoj istini, znanju, i osjetilne spoznaje (opažanja), koje vodi do mnijenja, privida.

Idealizam uredi

Sokrat traga za općim znanjem koje će vrijediti neovisno o relativizmu erista, i nalazi ga u općim pojmovima, koje poistovjećuje s idejama. Njegov učenik, Platon, smatra se začetnikom objektivnog idealizma, jer definira ideju kao vječnu i nepromjenjivu bit svega. Ideje su izvor, uzrok, i uzor svega, one su paradigme tvari. Pojedinačne materijalne stvari tek su preslika, kopija, sjena ideja. Tako je ideja ljepote vječna, nepromjenjiva i apsolutna, a sve lijepe stvari na svijetu tek su sjena te ideje ljepote. Pojmovno je savršenije od pojavnoga. U hijerarhiji ideja, najviša je ideja dobra. Upravo ona definira sve što jest: stolar je stolar ako svoj posao radi dobro. No zatim je napravio korak dalje: Hipostazirao [a] je opće pojmove, tj. općim je pomovima pridao vrijednost samostalnih bića (entiteta) - ideja. Primjer svega toga je matematika, koju Platon vrlo dobro poznaje i cijeni. Matematička su određenja pojmovna, savršena, čista. Konkretna ostvarenja tih pojmova uvijek odstupaju od svojih idealnih definicija.

Problem spoznaje uredi

Misaonom svijetu primjerena je umna spoznaja (nóēsis) - poimanje, obrazloženo mišljenje, dok pojavama vidljivog svijeta opažanja odgovara mnijenje (dóksa). Prema tome, Platon razlikuje četiri stupnja stvarnosti: ideju, predodžbu, pojavu i sjenu. No, ne može objasniti kontinuitet koji bi pojedine oblike spoznaje povezivao kao dijelove jedinstvene cjeline, pa stvara svoje objašnjenje: teoriju sjećanja: besmrtna duša prije rođenja boravila je u svijetu ideja, gdje je motrila istinu. Vidljivi opažajni svijet podsjeća dušu na svijet ideja, na uzroke i uzore svega u pojavnome svijetu. Spoznaja, dakle, nije ništa drugo nego sjećanje (anamneza) duše na sadržaje koje je znala prije spajanja sa ovozemaljskim tijelom. Jedan od načina podsječanja duše na svijet ideja je dijalektika, prava metoda spoznaje, kojom se u razgovoru, dobro postavljenim, usmjerenim, i promišljenim pitanjima dušu podsjeća na svijet ideja u kojem je direktno svjedočila istinskim odgovorima na ta pitanja. Ovo učenje Ernst Bloch kasnije naziva apriorizmom.

Aristotel uredi

Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu, peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti.

Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće kao istinito). Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije (mogućnost neke stvari) i forme (ostvarenje te mogućnosti), koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju. Gibanje se, dakle, događa tako da moguće biće postaje stvarno i stvarno moguće, čemu nema kraja, zbog čega je svijet vječan. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su još tvorbeni i finalni uzrok, kao i "prvi uzrok", koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je čista forma i čista zbilja (shvaćena kao čisto mišljenje, jer je mišljenje najviši oblik postojanja), dakle, najsavršenije biće, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvječan i nestvoren, ne zanima, niti ga misli, nego ga pokreće na način finalnog uzroka. Čovjek ima udjela u toj božanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan. Aristotel, međutim, ne objašnjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim dijelovima ljudske duše (koju shvaća kao formu tijela) i prema božanskom nusu.

Bilješke uredi

  1. Hipostazirati (grč. hypóstasis - podloga, osnova) - nešto apstraktno i pojmovno zamišljati kao postojeće