Tambura samica
Tambura samica je hrvatsko tradicijsko žičano narodno glazbalo.
|
| Klasifikacija |
|---|
| Raspon tonova |
 |
| Srodna glazbala |
| bağlama (Turska) buzuk (Albanija, Libanon) buzuki (Grčka) ćiftelia(Albanija) saz (Azerbajdžan, Iran, Turska) setar (Iran) šargija (Albanija, BiH) tar (Azerbajdžan, Iran) |
|
| Klasifikacija |
|---|
| Raspon tonova |
| Srodna glazbala |
| bağlama (Turska) buzuk (Albanija, Libanon) buzuki (Grčka) ćiftelia (Albanija, Turska) saz (Azerbajdžan, Iran, Turska) setar (Iran) šargija (Albanija, BiH, Srbija) tar (Azerbajdžan, Iran) |
Kratka povijest
urediTamburu samicu su u hrvatske krajeve s istoka donijeli Turci u doba svojih osvajanja. Kasnije su je proširili nomadi, a najviše se zadržala u predjelima Slavonije i Baranje. Samica je u prošlosti bila prisutna u raznim prigodama: čobani su njome kratili vrijeme dok su čuvali stoku na ispaši, svirala se na čijalu i sijelu, po prelima i komušalištima, uz nju se pjevalo i veselilo prilikom završetka poljskih radova... U vremenu prije Paje Kolarića i razvoja tambure i tamburaške glazbe samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa.[1]
Različiti lokalni nazivi
urediTamburu samicu u hrvatskom narodu zovu još i samica, danguba, dangubica, kuterevka, kozarica, potpalac, razbibriga, tikvara ili jednostavno tamburica. U Slavoniji se najčešće za tamburu samicu govorilo – samica.[2] Lička varijanta tambure samice – danguba, dangubica ili kuterevka – nešto je duža, odnosno veća od slavonske ili baranjske, a zbog dublje je ugodbe i tamnije boje tona. Osim u Slavoniji, Baranji i Lici, samicu i njoj sličnu vrstu tambura danas možemo naći i u sjevernoj Hrvatskoj oko Bjelovara, Kordunu, Gorskom kotaru i Dalmaciji oko Sinja.[3] Hrvati u Bosanskoj Posavini svoju šargiju i danas katkada nazivaju tamburom samicom.
Dijelovi i način ugodbe tambure samice
urediIsto kao i u ostalih vrsta tambura, osnovni dijelovi tambure samice su glava, vrat i tijelo (trup, korpus). Sva tri osnovna dijela tambure samice najčešće su izrađeni u jednom komadu i najčešće od lipova, javorova, šljivina, trešnjina, kruškina, brijestova ili jasenova drva. Na glavi se nalaze četiri drvene čivije na koje se namataju žice. U novije vrijeme mnogi graditelji starinske čivije zamjenjuju metalnim mehanizmom koji, iako odudara od tradicije, olakšava ugodbu samice. Između glave i vrata nalazi se kobilica od kosti ili tvrdoga drveta: na njoj su četiri utora uz pomoć kojih se preko polja hvataljke (gornje strane vrata) i konjića na glasnjači napinju žice do zapinjače pri dnu tijela tambure samice. Kobilica i konjić drže žice na istom razmaku. Izdubljeno tijelo samice pokriva glasnjača, daska koju najčešće izrađuju od smrekovine ili jelovine i na kojoj ima jedan veći ili više manjih otvora.
Svaka tambura samica ima četiri žice, točnije dva para žica. Parovi žica jednake debljine ugađaju se unisono (na istu tonsku visinu) u intervalu čiste kvarte. To u praksi znači da ako prvi par žica ugodimo na ton e2, drugi par žica treba ugoditi na h1. Svirači – samičari – su često sami, prema vlastitim (vokalnim) mogućnostima i potrebama, izrađivali svoja glazbala pa je tako i visina ugodbe ovisila o veličini samice i debljini žica.[4] Nekoć su se rabile samice štimane od a1 pa do g2, a danas su najčešće u uporabi one in D (d2) i in E (e2).[5]
Izvori
urediLiteratura
uredi- Andrić, Josip: »TAMBURA«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 542-543.
- Ćosić, Zlatko: Tambura samica, Cerna: V. Baličević, 1996. ISMN M-9005210-0-2
- Leopold, Siniša: Tambura u Hrvata, Zagreb: Golden Marketing, 1995. ISBN 953-6168-05-7
- Bogdanović, Zoran B. 2010. Vojvođanska samica. Đorđe. Bašič, Studio Ranković). Z.B. Bogdanović. Novi Sad. ISBN 978-86-913981-0-1. OCLC 821104229