Trianonski ugovor

(Preusmjereno s Trianonski sporazum)

Trianonski ugovor potpisan je 4. lipnja 1920. godine u palači Trianon u Versaillesu u Francuskoj, između Saveznika i Mađarske. Po odredbama sporazuma Mađarska je izgubila dvije trećine teritorija, koji je podijeljen između Austrije, Čehoslovačke, Kraljevine SHS i Rumunjske. Sporazumom su mađarske oružane snage ograničene na 35 000 lako naoružanih vojnika, radi održavanja unutarnjeg mira.

Potpisivanje Trianonskog ugovora

Trianonski sporazum viđen je u Mađarskoj kao nepravda, naročito zbog Erdelja u Rumunjskoj, gdje živi oko 2 000 000 Mađara, ali i zbog Mađara koji žive u Bačkoj i Banatu. Od 2010. u Mađarskoj se 4. lipnja službeno obilježava kao Dan zajedništva (Nemzeti Összetartozás Napja).[1]

Mirovni ugovor uredi

Dana 4. lipnja 1920. u dvorcu Veliki Trianon potpisan je Trianonski mirovni ugovor između Kraljevine Mađarske s jedne strane i zemalja Antante s druge. Ugovor se sastojao od 14 poglavlja i 364 članka u okviru Versailleskih mirovnih ugovora. Prvi dio tog ugovora sadržavao je stipulacije o Ligi naroda, a u posebnim sekcijama sadržani su uvjeti mira s Italijom, s Kraljevinom SHS, s Rumunjskom i s Čehoslovačkom.[2]

Trianonskim ugovorom Mađarska je Austriji ustupila Gradišće (Burgenland) bez Soprona, Rumunjskoj Transilvaniju (Erdelj), Čehoslovačkoj Slovačku, a Kraljevini SHS zapadni Banat, Bačku, južnu Baranju te Međimurje i Prekmurje. Ugovorom su Mađarskoj bile nametnute ratne reparacije i drastično smanjenje vojske (do 35 000 ljudi) i dr.[2]

 
Posljedice Trianonskog ugovora

Trianonskim ugovorom Mađarska je od 282 000 km2, koliko su obuhvaćale zemlje krune sv. Stjepana, dobila 93 000 km2, a od 19 milijuna stanovnika njoj je ostavljeno 7 i pol milijuna stanovnika.[2] Ugovorom se službeno raspalo višenacionalno Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo (1102. – 1918.) jer su Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Kraljevstvu SHS bili ustupljeni krajevi naseljeni Česima, Slovacima, Hrvatima i Srbima, pa je Kraljevina Mađarska postala nacionalnom državom mađarskoga naroda (gubitak približno 60% teritorija i približno 40% stanovništva prijeratne Ugarske).[3]

U člancima od 41. do 44. Trianonskoga ugovora Mađarska se odrekla svih prava na teritorije koji su joj pripadali u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a tada su bili u sastavu Kraljevine SHS.[2] Pitanje austrijsko-mađarske granice bilo je riješeno plebiscitom 1921., po kojem je gotovo cijelo područje Burgenlanda (Gradišća) priključeno Austriji. Nezadovoljstvo takvim mirom obilježilo je mađarsku unutarnju i vanjsku politiku u međuratnom razdoblju.[3]

Gospodarske posljedice uredi

Austro-Ugarska je bila velika ekonomska cjelina s autarkičnim akcentom tijekom svog zlatnog doba i stoga je zabilježila veoma brzi gospodarski rast kroz svoje postojanje i osobito početkom 20. stoljeća kada je BDP rastao za 1,76% godišnje.[4][5] Taj stupanj rasta je bio visok za to doba ako ga usporedimo s ionako dobrim rastom u drugim velikim europskim državama kao što su Britanija (1,00%), Francuska (1,06%) i Njemačka (1,51%).) Također je postojala široka podjela rada kroz carstvo: u austrijskom dijelu Monarhije prerađivačke industrije bile su vrlo napredne, dok je u Kraljevini Mađarskoj nastalo jako agroindustrijsko gospodarstvo. Do kasnog 19. stoljeća gospodarski rast u istočnim regijama carstva je nadmašivao rast zapadnih, pa su se razlike iz godine u godinu smanjivale. Ključ uspjeha u brzom razvoju bila je specijalizacija svake regije u područjima u kojima su bili najbolji.

Kraljevina Ugarska bila je glavni dobavljač pšenice, raži, ječma i druge različite robe u carstvu i one su činile veliki dio izvoza carstva.[6] U međuvremenu, područje današnje Češke (Kraljevine Češke) posjeduje 75% cjelokupnog industrijskog kapaciteta bivše Austro-Ugarske.[7] To pokazuje da su različiti dijelovi bivše monarhije bili ekonomski međusobno ovisni. Kao daljnja ilustracija ovog problema, Mađarska je nakon Trianona proizvodila 500% više poljoprivrednih dobara nego što joj je bilo potrebno, a mlinovi oko Budimpešte (neki od najvećih u Europi u to vrijeme) radili su na 20% kapaciteta. Kao podijele carstva, sve jako konkurentne industrije i firme bivšeg carstva bile su prisiljene da se zatvraju, jer njihov veliki proizvodstveni kapacitet nije odgovarao novom malo i zanemarivom potražnjom koja je bila poslijedica zbog ekonomskih barijera nastalih uz novodefinirane granice.[8]

Post trijanonska Mađarska je tako naprimjer posjedovala 90% strojarske i tiskarske industrije prijeratnog Kraljevstva, dok je zadržano samo 11% drveta i 16% željeza. Štoviše, 61% obradivog zemljišta, 74% javnih cesta, 65% kanala, 62% željezničkih pruga, 64% cesta s tvrdom podlogom, 83% proizvodnje sirovog željeza, 55% industrijskih postrojenja i 67% kredita i bankovnih institucija bivše Kraljevine Mađarske ostale su na teritoriji novonastalih susjeda male Mađarske.[9][10][11] Što pokazuje da je čak i centralinistička Mađarska zapravo duboko razvijala i ulagala u zemlje svojih rumunjskih, hrvatskih i slovačkih subjekata. Ova statistika se podudara s teritorijom posttrijanonskoj Mađarskoj koja je zadržala samo oko trećinu teritorija Kraljevine Mađarske prije rata i manje od 60% njezinog stanovništva.[12] Nove granice također su prepolovile prometne veze - u Kraljevini Mađarskoj cestovna i željeznička mreža imale su radijalnu strukturu, s Budimpeštom u središtu. Mnoge ceste i željeznice, koje prolaze uz novodefinirane granice i međusobno povezuju radijalne prometne linije, završile su u različitim, izrazito centralinističkim zemljama. Stoga je veći dio željezničkog teretnog prometa u zemljama u razvoju bio paraliziran.[13] Svi ti čimbenici zajedno su stvorili određene neravnoteže i gospodarske probleme u tada odvojenim gospodarskim regijama bivše Monarhije.

Archibald C. Coolidge je bio profesor Istočno Europskih Studija na Harvardu i napravio je gospodarsku analizu i izvješće za američku delegaciju koja je već tada iskazala da će nove granice zapravo dovesti do gospodarskog kolapsla na gotovo svim teritorijama bivše Austro-Ugarske države.[13] Ekonomski problemi koji će se proširit su vrlo jasno navedeni u izvješću kao ozbiljna posljedica sporazuma, koja će dovosti do nemira i velikih problema za sve novonastale države. Ovo mišljenje nije uzeto u obzir tijekom pregovora. Tako je nastala i nelagoda i malodušnost jednog dijela pogođenog stanovništva koje će biti među razloga Drugog svjetskog rata. Razina nezaposlenosti koju su mirovni sporazumi stvorili u Austriji, kao i u Mađarskoj bila je opasno visoka, a industrijska proizvodnja pala je za 65%. Ono što se Austriji dogodilo u industriji dogodilo se Mađarskoj u poljoprivredi gdje je proizvodnja žitarica pala za više od 70%. Austrija, posebice carska prijestolnica Beč, bila je vodeći investitor u razvojne projekte diljem carstva s više od 2,2 milijarde krunskog kapitala uloženog u cijelome carstvu.[14] Ova svota je potonula na mizernih od 8,6 milijuna kruna nakon što je mirovni sporazum stupio na snagu i rezultirao velikim manjkom kapitala u drugim regijama bivšeg carstva.[15]

Raspad višenacionalne države utjecao je i na susjedne zemlje: u Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Bugarskoj petina do trećina ruralnog stanovništva nije mogla naći posao, a industrija ih nije bila u poziciji apsorbirati.

Za usporedbu, do 1921. nova čehoslovačka država koja je bila najuspiješnija novonastala država, dosegla je tek 75% svoje prijeratne proizvodnje zahvaljujući njihovoj slatkoj poziciji među pobjednicima i preferencialnom pristupu međunarodnim ulaganjima za svoju rehabilitaciju.[16]

Sa stvaranjem carinskih barijera i fragmentiranih i malih zaštičenih ekonomija, gospodarski rast i izgledi u regiji naglo su pali,[13] što je na kraju kulminiralo dubokom recesijom u svim novonastalim državama. Pokazalo se da je za države sljednice bio neizmjeran izazov uspješno transformirati svoja gospodarstva kako bi se prilagodila novim okolnostima. Svi distrikti Austro-Ugarske nekada su se oslanjali na međusobni izvoz za rast i blagostanje; za razliku od situacije u Asutro-Ugarskoj, 5 godina nakon sporazuma, robni promet između zemalja pao je na manje od 5% svoje prijašnje vrijednosti. To bi se moglo pripisati uvođenju agresivne nacionalističke politike od strane novih lokalnih političkih čelnika.[17]

Drastičan pomak u gospodarskoj klimi natjerao je zemlje da preispitaju svoju situaciju i promoviraju industrije u kojima su zaostale. Austrija i Čehoslovačka subvencionirali su mlinsku, šećernu i pivarsku industriju, dok je Mađarska pokušala povećati učinkovitost industrije željeza, čelika, stakla i kemijske industrije.[4][18] Navedeni tadašnji cilj je bio da sve zemlje postanu samodostatne. Ta je tendencija, međutim, dovela do isparavanja ujednačenih ekonomija i konkurentske ekonomske prednosti dugo uhodanih industrija i istraživačkih područja. Nedostatak specijalizacije negativno je utjecao na cijelu dunavsko-karpatsku regiju i uzrokovao izraziti zastoj u rastu i razvoju u usporedbi sa Zapadom koji je do tada bio mnogo bolji nego zapadni, kao i visoku financijsku ranjivost i kontinuiranu nestabilnost.[19][8]

Povezani članci uredi

Izvor uredi

  1. A Magyar Köztársaság Országgyűlésének 2010. évi XLV. törvénye a Nemzeti Összetartozás melletti tanúságtételről. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2012. Pristupljeno 5. lipnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. a b c d Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Trianon
  3. a b Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Mađarska
  4. a b Hungary. 1911 Encyclopædia Britannica. Volume 13 |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  5. Good, David F. 1984. The economic rise of the Habsburg Empire, 1750-1914. University of California Press. Berkeley. ISBN 0-520-05094-0. OCLC 9944542
  6. Gonnard, Rennće. La Hongrie au XXe siècle: Étude Économique Et Sociale. str. 72. ISBN 9780270424256
  7. Teichova, Alice. 1974. An economic background to Munich : international business and Czechoslovakia, 1918-1938. Cambridge University Press. London. ISBN 0-521-20065-2. OCLC 780708365
  8. a b Kopits, George; Berend, Ivan T.; Ranki, Gyorgy. Srpanj 1967. Magyarorszag Gazdasaga Az Elso Vilaghaboru Utan, 1919-1929. The American Historical Review. 72 (4): 1446. doi:10.2307/1847922. ISSN 0002-8762
  9. Felix, Wittmer. 1937. Flood-light on Europe: a guide to the next war. C. Scribner's sons. str. 114
  10. Domokos, Kosáry; Várdy, Steven Béla. 1969. History of the Hungarian Nation. Danubian Research Center - University of California. University of California. str. 222
  11. The European powers in the First World War : an encyclopedia. Spencer Tucker, Laura Matysek Wood, Justin D. Murphy. Garland Pub. New York. 1996. str. 698. ISBN 0-8153-0399-8. OCLC 33162071CS1 održavanje: others (link)
  12. Treaty of Trianon. Oxford Reference (engleski). doi:10.1093/oi/authority.20110803105646665. Pristupljeno 22. studenoga 2021.
  13. a b c Deak, Francis. 1942. The Paris Peace Conference History and Documents: The Diplomatic History of the Treaty of Trianon. Columbia University Press,), p... New York. str. 16, 45, 436
  14. Rotschild, K. 1946. Austria's Economic Development Between the Two Wars. London
  15. N. Layton i Ch. Rist. 1923. The Economic Situation of Austria. Ženeva
  16. Faltus, T. 1966. Povojnova hospodarska kriza v rokoch 1912–1923 v Ceskoslovensku (Poslijeratna Depresija u Čehoslovačkoj). Bratislava
  17. Basch, A. 1943. Economic Nationalism of the Danubian States. Washington
  18. Bohemia. 1911 Encyclopædia Britannica. Volume 4 |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  19. Svennilson, I. 1954. Growth and Stagnation in the European Economy. Ženeva