Utvrda na Vrčevu
Utvrda na brdu Vrčevu pored Gorice i Sukošana je porušena utvrda koju je izgradila zadarska obitelj Tetrići.
 |
Potrebno je provjeriti točnost podataka u ovom članku. (Rasprava) |
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Liburnsko doba uredi
Sondiranjem na gradinskom naselju Vrčevo - Gorica utvrđeno je više naseobinskih horizonata i kontinuirana naseljenost kroz veći dio brončanog i željeznog doba. Odsustvo nalaza helenističke i rimske epohe indicira prestanak života i napuštanje gradine vjerojatno prije rimskih osvajanja ovog prostora.
Veličina naselja, kao i mnogobrojni ostaci materijalne kulture, svjedoče da je Vrčevo svakako bilo jedno od središnjih naselja liburnske kulturne grupe.[1]
Srednjovjekovno i novovjekovno razdoblje uredi
Nad Tusticom, koja se proteže primorjem od Sukošana do Turnja, gospoduje kula Vrčevo, a oko nje su odlomci, med kojima je selište Podvrsje, koje se spominje već g. 1290., kao posjed rogovske opatije, a samo Vrčevo prvi put g. 1371. Ovaj predjel je do g. 1401. spadao u područje skradinske biskupije. Vrčevsku kulu su podigla vlastela zadarska Tetrići. Premda je svojim položajem vrčevska glavica strategična točka, ipak je za turskih provaljivanja opustjela.
Po prijedlogu vojvode Julija Sforze Pallavicina, koji je g. 1560. izradio osnovu za mletačke utvrde u Dalmaciji, vrčevska bi kula popravljena ne radi svoje važnosti, nego kao stražarnica pred Zemunikom. Kada je buknuo g. 1570. ciparski rat, vrčevska bi kula proviđena zairom i sa 6 stražara. Nu čim je Zemunik pao, uloviše Turci najprije dva vrčevska stražara, koji bijahu izašli u sjecivo, te silom osvoje i kulu. Do tog doba Podvrsje sačinjavaše posobu i imaše svoga suca, a od sada pripada Gorici. Mirom od g. 1573. Vrčevo je ostalo na turskoj granici i postalo predstražom Zemuniku i Vrani; čuvala ju je posadica od jedanajst ljudi. Podvrsje bi pretvoreno u spahiluk, gdje je u oči kandijskoga rata imao svoje maslinike vranski Zafer aga Bakijić. Po nalogu generala L. Foscola šaka uskoka osvoji kulu i pretvori ju u ruševinu. Ljubavac opisuje, vrčevsku kulu kao zgradu četvorinasta tlorisa, s višestrukim mirim a i branicima.
Na 213 m visokoj glavici, koja gospoduje čitavim primorjem i Kotarima, da joj pozir puca od Velebita do Promine, od Dugog otoka do Mulata, strše ruševine kaštela Vrčeva. S toga i otočanin i kotarac često ima Vrčevo u ustima te tvrdo vjeruje, da se na njem vještice jate, a prosti puk zazire od vrčevske gradine. I g. 1866. bijaše Vrčevo vojnička stražarnica, s koje je straža dojavlji vala stražarnici na Promini i onoj na Veloj Straži povrh Žmana na Dugom otoku. Glavica završuje kružastim zaravankom kojih 40 m. promjera. Na jugozapadnom kraju koče se podrtine četverouglaste kule, 4 m. visoke, kojoj jesvako vanjsko platno 8'57 m. široko; obzidana je tvrdim zidom od 0,80 debljine i sa škarpom od 0,90. Prvi kat je bio 3.50 m od tla. U prizemlju osim puškarnica i vrata nije drugo opaziti do izdubenog dimnjaka u zapadnom zidu. Po zidanju i škarpanom obliku kao i po obliku puškarnica, kula je sazidana u XV. vijeku. Starije su zgrade, od kojih se temelji vide na sjevernoj i iztočnoj strani, valjda gospodarstvene zgrade iz polovine srednjega vijeka, koje su valjda rogovski benediktinci u XI. ili XII. vijeku sazidali, pa kaštel zadarskih Tetrića, koji dogradiše kulu.
U doba hrvatske samostalnosti istočno područje Vrčeva, današnje selo Gorica, bijaše oveća varoš, koja se češće spominje u darovnicama hrvatskih vladara. Tako je za kralja Zvonimira oko g. 1079 Ivan Slaven darovao samostanu biogradskom sv. Ivana vaskoliki svoj alodij u Gorici, a i kašnje je taj samostan nabavljao zemljišta od goričkih posjednika. Taj rogovski posjed bijahu današnje krasne oranice, kakovih na daleko nema, me u selom Goricom i potočinom Kotarkom. Iza izumrća narodne dinastije te zemlje nasilno zaposjedoše prišljaci ugarski Obonjevci, te su ih biogradski benediktinci morali ispravdati,6 premda im ih bijaše potvrdio kralj Andrija g. 1210.
Osvojitelj Zemunika bosanski paša Ferhatbeg Sokolović pridržao je sebi u leno sav predjel od Tinja do Prkosa, te su negdanja rogovska dobra u Gorici pripala tinjskom zijametu Ferhatpašića. Ferhatpašići su gospodovali nad Goricom do kandijskoga rata, te su Goričani postali turskim krajišnicima, koji su dosta muke zadavali mletačkom pograničju, dok ih nije njihov župnik Stjepan Sorić priveo na mletačku stranu i s njihovim junačtvom počeo izvoditi oslobođenje Kotara od Turaka (g. 1647.) Galovac, koji s Goricom graniči na sjevernoj strani bijaše za hrvatske samostalnosti oveća varoš, u kojoj su kao što i u susjednoj Dubravi, rogovski benediktinci imali posjeda.[2]