Veliki turski rat

Veliki bečki rat ili Rat Svete lige, također i Veliki turski rat naziv je za niz vojnih sukoba između Osmanskog Carstva i tadašnjih europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu. Rat se vodio od 1683. do 1699. Nakon tog rata oslobođeni su veliki dijelovi središnje Europe od Turaka, a moć Osmanskog Carstva bitno je umanjena.

Veliki bečki rat
Dio Osmansko–habsburški ratovi, Poljsko-osmanski ratovi, Mletačko-osmanski ratovi i Rusko-turski ratovi
Vienna Battle 1683.jpg
Opsada Beča 1683.
Vrijeme 1683.1699.
Lokacija Austrija, Ugarska, Srbija, Hrvatska, Grčka i Ukrajina (uključivo Krim)
Ishod -Pobjeda Svete lige

-Mir u Srijemskim Karlovcima

Teritorijalne promjene -Austrija je zaposjela zemlje u Ugarskoj, Hrvatskoj i na Balkanu

-Poljska je stekla kontrolu nad dijelom Ukrajine -Rusija je zauzela Azov -Mletačka Republika je zauzela Moreju i zaleđe Dalmacije

Sukobljeni
Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg Sveta liga
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Habsburška Monarhija
Flag of Russia.svg Carska Rusija
Herb Rzeczypospolitej Obojga Narodow.svg Poljsko-litavska unija
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika
Flag of the Ottoman Empire (1453-1844).svg Osmansko Carstvo
Vođe
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Leopold I.
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Eugen Savojski
Flag of the Habsburg Monarchy.svgvojvoda Karlo Lotarinški
Flag of the Habsburg Monarchy.svggrof Ernst Rüdiger von Starhemberg
Herb Rzeczypospolitej Obojga Narodow.svg Jan Sobjeski
Flag of Most Serene Republic of Venice.svgFrancesco Morosini
Flag of the Ottoman Empire (1453-1844).svgMehmed IV.
Flag of the Ottoman Empire (1453-1844).svgSulejman II.
Flag of the Ottoman Empire (1453-1844).svgAhmed II.
Flag of the Ottoman Empire (1453-1844).svgMustafa II.

Prilike 1667. – 1683.Uredi

Nakon ustanka kozačkog vođe Bogdana Hmeljnickog protiv Poljske vlasti, Carska Rusija je zauzela dijelove istočne Ukrajina od Poljsko-Litavske Unije, dobar dio Kozaka ostao je jugoistočno od granica Unije, u Osmanskom Carstvu. Njihov vođa, Petro Dorošenko, želio je pod svaku cijenu ujedinjenje Ukrajine (čak i kao vazalne države pod sultanovim suverenitetom) te obratio i Turcima za pomoć. Istovremeno otpočeo je pobunu protiv svojeg dojučerašnjeg hetmana (poljskog vojnog zapovjednika) Jana Sobjeskog.

Sultan Mehmed IV., znao je dobro da je Poljsko-Litavska Unija oslabljena unutrašnjim razdorima, zato je napao na Kamenec-Podol’skij, najveći pogranični grad. Manja poljska vojska bila je poražena od znatno veće osmanske u ratu koji se katkad zove Poljsko-osmanski rat 1672–1676. Prva bitka zbila se kod Sconograda u Mađarskoj, kojeg je zauzela osmanska vojska. Poljaci su se povukli nakon tri mjeseca. Oni su nakon toga četiri godine pokušavali bezuspješno poraziti Osmanlije. Međutim, Osmanlije su zadržali prednost u odnosu na Poljake sve do početka Rusko-turskih ratova.

Na kraju su Poljaci pristali predati Kamenec-Podol’skij i kraj oko grada, -Podolje, te platiti odštetu osmanskom sultanu.[1] Kada je vijest o porazu i uvjetima mira došla do Varšave i poljskog Sejma to je izazvalo takav bijes, da je odbačeno plaćanje odštete, nego je nasuprot tomu organizirana velika vojska pod vodstvom Jana Sobjeskog.

Nakon toga Poljaci su pobijedili Osmanlije u Bitci kod Hotima 1673., ali Osmanlije su zadržali vlast i nadzor nad gradom Kamenec-Podol’skij. Nakon smrti poljskog kralja Michala Korybuta Wisniowieckog 1673., Jan Sobieski izabran je za kralja Poljske.

Habsburško-osmanski geopolitički kontekstUredi

 
Situacija u središnjoj Europi 1683. godine.

U drugoj polovici 17. stoljeća, Habsburška je Monarhija bila prisiljena voditi "dvostruku politiku", koja se ogledala u tome da je na zapadu Europe, tradicionalni Habsburški neprijatelj bila Francuska, dok je na istočnim granicama njen tradicionalni neprijatelj bilo Osmansko Carstvo. Od raspada Ugarskog Kraljevstva nakon Bitke na Mohačkom polju 1526. godine, Habsburška Monarhija dolazi u neposredni dodir s Osmanskim Carstvom koje je tada u naponu snage, međutim osmanski pokušaji osvajanja "zlatne jabuke - Beča" svaki su put (uz dosta sreće za habsburšku stranu) bivaju zaustavljeni.

Tijekom 17. stoljeća Osmansko je Carstvo uspjelo nametnuti svoju kontrolu nad većim dijelom Ugarske, no Habsburški su carevi osmansku prijetnju koja je dolazila prema njihovim istočnim i jugoistočnim granicama obično rješavali tako da bi plaćali danak turskom sultanu. Do sredine 17. stoljeća, moć Osmanskog Carstva polako je opadala. Pobjede koje su habsburške vojske ostvarile nad Osmanlijama u Habsburško-turskom ratu 1663. – 1664. hrvatsko i mađarsko je plemstvo željelo iskoristiti za preuzimanje inicijative na bojištu kojom bi se krenulo u odlučnu ofanzivu protiv Osmanlija u središnjoj Europi, međutim, austrijski se car zbog problema s Francuzima odlučio na sklapanje kontroverznog Vašvarskog mira koji je doveo do pobuna među mađarskim i hrvatskim plemstvom.

Vašvarski mir bio je sklopljen na 20 godina. Pred sam istek mirovnog ugovora, na osmanskom je dvoru prevagnula ratoborna anti-Habsburška struja, koja se odlučila na novi rat protiv Habsburške Monarhije. Turci su počeli okupljati masovnu vojsku koja je 1683. godine ponovo krenula prema Beču.

Veliki bečki rat 1683. – 1698.Uredi

Bitka za BečUredi

Nakon nekoliko godina mira,Osmansko Carstvo napalo je Habsburšku Monarhiju. Turci su skoro zauzeli Beč, ali je u posljednji trenutak Poljski kralj Jan III. Sobjeski na čelu udružene kršćanstve vojske spasio Beč porazivši ih u Bitci kod Beča 1683. Od tog poraza se Osmansko Carstvo nije više nikad oporavilo i njegova moć i snaga u jugoistočnoj Europi počela je slabiti.

Rat Svete ligeUredi

Nova Sveta liga je osnovana na inicijativu pape Inocenta XI. uključivala je: Sveto Rimsko Carstvo (koje je vodila Habsburška Monarhija), Mletačku Republiku i Poljsku od 1684. godine.[2] Njima se pridružila Carska Rusija od 1686. godine, kao i brojni njemački, engleski i škotski protestanski dobrovoljci.

 
Oživjela Hrvatska (Croatia rediviva) nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699.

Ubrzo se vidio rezultat ove koalicije u Drugoj Mohačkoj bitci koja se pretvorila u drugi veliki sultanov poraz.

Uključenje tadašnje Rusije u savez, označilo je prekretnicu, jer je to bilo prvi put da se službeno pridružila nekom savezu europskih sila. Od tad je započeo niz Rusko-turskih ratova, koji se je nastavio sve do početka 20. stoljeća. Kao rezultat ruskih vojnih napora na Krimu i Azovu, Rusija je zauzela ključnu osmansku crnomorsku utvrdu Azov.

Nakon odlučne Bitka kod Sente 1697. i nešto manje značajnih bitaka poput Bitke kod Podhajca 1698., Sveta liga pobijedila je u ratu 1699. i prisilila Osmansko Carstvo da potpiše Karlovački mir.[3]

Tim ugovorom Osmanlije su izgubile najveći dio Mađarske, Transilvanije i Slavonije, Podolje u Ukrajini vraćeno je Poljskoj.

Dobar dio Dalmacije pripao je Mletačkoj Republici, kao i Moreja u Grčkoj.

VidiUredi

IzvoriUredi

  1. Kemp, Arthur, Jihad: Islam's 1,300 Year War Against Western Civilisation, (Lulu.com, 2008), 38.
  2. Treasure, Geoffrey, The making of modern Europe, 1648-1780, (Methuen & Co Ltd., 1985), 614.
  3. Sicker, Martin, The Islamic world in decline, (Praeger Publishers, 2001), 32.
  4. a b Ante Nazor: Poljičani u Morejskom ratu (1684. – 1699.), Povijesni prilozi, sv.21 br. 21. veljače 2002.

Vanjske povezniceUredi

Vanjske povezniceUredi