Wikipedija

Eugen Savojski

Eugen Savojski (Pariz, 18. listopada 1663. – Beč, 21. travnja 1736.), bio je princ, austrijski vojskovođa i državnik. Smatran je najvećim vojskovođom svoga doba. Potječe iz sporedne linije savojske dinastije.

Eugen Savojski
Grb plemićke obitelji Savoya

Vojna karijeraUredi

UsponUredi

Studirao je matematiku i prirodne znanosti. Stupio je u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao je general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća / savjeta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa pa je imao veliki utjecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. stoljeća.

Pobjede nad OsmanlijamaUredi

 
Eugen Savojski
  Podrobniji članak o temi: Opsada Beograda 1717.

Njegove pobjede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Europi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački odnosno Požarevački mir, kojima je Austrija stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, današnju sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u Španjolskom nasljednom ratu (1701. – 1709.) značile su istodobno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Europi, gdje je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.

SrbijaUredi

Znatno je utjecao na uređenje Srbije za vrijeme austrijske vladavine 1718. – 1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a donedavno su postojali i ostatci njegovoga dvora na Dorćolu u Beogradu.

Pohod na SarajevoUredi

  Podrobniji članak o temi: prijepad Eugena Savojskog 1697. u Bosnu

Šestoga listopada 1697. godine sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva mužara) krenuo je iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajni napad na Bosnu. Za jedanaest dana stigao je do Visokog koje je opljačkao i zapalio. Dne 22. listopada princ Eugen šalje u Sarajevo trubača i barjaktara, sa zahtjevom da se grad preda i izbjegnu žrtve. U pismu koje je uputio vlastima Sarajeva stoji:

Pri pisanju radova, citiranje je izravno ili neizravno navođenje podataka i ideja već objavljenih u drugim publikacijama.[1] Izravno citiranje prenosi sadržaj izvora od riječi do riječi, a neizravno citiranje (parafraziranje) ga prepričava. U oba slučaja sadržaj izvora mora se prenijeti što vjernije, a čitatelja na jednostavan način uputiti na izvor navođenjem reference na bibliografski zapis koji sadrži dovoljno podataka kojima se izvor može jednoznačno identificirati. Ovo se najčešće čini uz samo mjesto navoda umetanjem kratke upute ili poveznice koja vodi na bibliografsku jedinicu na dnu stranice ili na kraju poglavlja ili rada.[1]

Pravilnim citiranjem izbjegava se kršenje autorskih prava, a vlastitom radu povećava vjerodostojnost i provjerljivost. Kao izvori mogu poslužiti članci i knjige, zvučne i filmske publikacije ili web-stranice pouzdanih autora. Vjerodostojnost uratka ovisit će, dakako, o vjerodostojnosti izvora od kojih su informacije preuzete.

Pri izravnom citiranju preneseni sadržaj piše se unutar navodnika ili, ako je dulji, u zasebnom uvučenom odlomku. Kada se tekst doslovno prenosi iz izvora, hrvatski Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima nalaže:[2]

Dopušteno je doslovno navođenje ulomaka autorskog djela (citata) koje je na zakonit način postalo pristupačno javnosti, radi znanstvenog istraživanja, nastave, kritike, polemike, recenzije, osvrta, u mjeri opravdanoj svrhom koja se želi postići i u skladu s dobrim običajima, time da se mora naznačiti izvor i ime autora.


Zašto citirati?Uredi

 

Citiranjem dajemo širi kontekst svojemu radu te podupiremo i nadopunjujemo ideje koje u njemu iznosimo. Njime čitatelju pomažemo razaznati gdje su drugi u istraživanju stali, kako smo razumjeli njihov rad i kako naš rad doprinosi ukupnom znanju.[3][4] Popis izvora koje smo koristili čitateljima može biti početna točka u njihovom istraživanju. Citiranjem također drugim autorima dajemo do znanja koliko cijenimo njihov rad, što će oni u citatnim bazama pratiti povećanjem čimbenika odjeka (eng. impact factor).

Pri citiranju je potrebno jasno naznačiti gdje u tekstu prestaju stavovi autora i gdje počinje navođenje tuđih stavova. U suprotnom se kod čitatelja stvara dojam da su tuđe misli autorove, s čime dolazi opasnost od optužbi o prisvajanju tuđeg autorskog djela ili plagiranju.[4]

Kada se izravno citira tuđi rad, navođenjem od riječi do riječi unutar navodnika ili zasebnog uvučenog odjeljka, ali i kada se dijelovi tuđeg rada prepričavaju i sažimaju, u tekstu se, što bliže citatu, čitatelja treba uputiti na izvor.[1] To se najčešće čini umetanjem poveznice ili kratke upute u obliku grafičke oznake, broja ili prezimena autora i godine izdavanja koji jednoznačno vode na potpuni bibliografski zapis o izvoru, najčešće na kraju rada u cjelini imena »Bibliografija«, »Literatura«, »Izvori« i sl.

Popisom izvora pomažemo čitateljima naći dodatne pouzdane informacije o temi, povećavamo stručnost i vjerodostojnost vlastitog uratka te omogućavamo laku provjeru točnosti i pouzdanosti njegova sadržaja.

Plagiranje i autoplagiranjeUredi

Plagiranje je uporaba ili bliska imitacija autorskog sadržaja drugih autora uz predstavljanje njihovih izričaja, ideja i rezultata kao svojih. Pravilnim navođenjem izvora izbjegavamo plagiranje i pripisujemo zasluge autoru koji ih zaslužuje. Kazne za plagiranje mogu biti poprilično stroge te mogu rezultirati izbacivanjem s učilišta i oduzimanjem diploma i nagrada.
Autoplagiranje je uporaba materijala iz svojih već objavljenih radova, ali bez njihova navođenja. Iako je autoplagiranje teško nazvati ilegalnim, preporučuje se da autor svejedno navede da je riječ o starim materijalima.

Kako citirati?Uredi

Iako su mnoge organizacije stvorile sustave citiranja prilagođene svojim potrebama, većina njih se ravna prema nekim uobičajenim smjernicama:

  • Uz svaki izravni ili neizravni citat čitatelja se u tekstu upućuje na izvor kratkom poveznicom na puni bibliografski zapis.
  • Svi se bibliografski zapisi slažu u bibliografiju koja onda sadrži uređeni popis svih izvora citiranih u tekstu s dovoljno podataka kojima ih se može jednoznačno identificirati.

Svjetski sustavi citiranja najčešće su ili harvardskog tipa (autor–godina i autor–naslov) ili vancouverskog tipa (autor–broj). Popularni APA-stil preporuča autor–godina, a MLA autor–naslov.[3] Vancouverski stil češto pak radi kompaktnijeg izgleda biraju časopisi u fizikalnim znanostima i medicini. Oxfordski stil je vancouverovskog tipa, a čikaški dozvoljava oba.[3]

Hrvatski pravopis predlaže sustav citiranja autor–godina.[5][6] Institucije poput Filozofskog, Pravnog i Ekonomskog fakulteta u Zagrebu preporučuju svoje stilove.[7][8][9]

Citiranje i upućivanje na izvor u tekstuUredi

Uz svaki izravni ili neizravni citat u tekstu se stavlja poveznica na bibliografski zapis o izvoru. U nekim sustavima citiranja uputa se sastoji od prezimena autora i godine izdanja (Newton 1687). Njima može biti pridodan i broj stranice na kojoj se nalazi navod (Bošković 1763: 42). Drugi sustavi citiranja služe se brojčanim oznakama koje odgovaraju rednom broju bibliografskog zapisa u popisu izvora. Brojčane se oznake stavljaju ili u razini teksta [17] ili ih se uzdigne17 na načine prikazane[17] u ovoj rečenici.

Ponekad se bilješka o izvoru navodi već na dnu stranice s citatom, u fusnoti (eng. footnote). Tako se u oxfordskom stilu uzdignutim brojem upućuje na navod izvora u fusnoti, a onda se isti izvor navodi u bibliografiji abecedno prema prezimenu autora.[3] Češća je, međutim, preporuka da se podatci o izvorima navedu u popisu na kraju.

Popis izvoraUredi

Bibliografija je popis svih izvora korištenih u pisanom radu. Ona je najčešće zasebno poglavlje na kraju rada naslovljeno »Bibliografija«, »Literatura«, »Popis literature«, »Izvori«, »Popis izvora« ili »Vrela«. Ovisno o sustavu citiranja, bibliografske se jedinice u bibliografiji sređuju ili abecedno prema prezimenu prvoga autora citirane publikacije ili prema redoslijedu citiranja u tekstu ako se na izvor upućuje brojevnim poveznicama.

Bibliografske jedinice sadrže imena autorā, datum ili godinu objavljivanja, naslov djela, ime časopisa, izdavača ili internetske stranice, podatke o svesku, izdanju i opsegu stranica, brojčane identifikatore (DOI, ISBN), a onda i datum pristupanja izvoru ako je izvor promjenjiv, adresu arhivirane verzije izvora, internetsku adresu dokumenta itd.


Navođenje izvora prema hrvatskom pravopisuUredi

U tekstuUredi

Prema hrvatskom pravopisu, uputa na izvor u tekstu piše se unutar zagrada i sadrži prezimena autora i godinu izdanja (bez točke). Ako se dodaje i oznaka stranice, nju se odvaja dvotočkom:[5]

(Bošković 1763), (Silić i Pranjković 2005: 133), (Bardeen, Cooper i Schrieffer 1956), (Anderson i dr. 2011: 6)

U bibliografijiUredi

Prvi podatak u bibliografskoj jedinici su autori djela; za njima obavezno slijede godina izdanja i naslov, a ostali podatci ovise o vrsti publikacije.[6] Hrvatski pravopis nalaže da se prezime koje se piše prije imena od imena zbog inverzije odvoji zarezom. Autori se tada međusobno odvajaju točkom sa zarezom.[6] Naslovi se pišu kosim slovima (kurzivom); kada se navodi časopis tada se njegovo ime smatra naslovom rada pa se naslov članka piše uspravnim slovima. Nesrodni podaci unutar jedinice odvajaju se točkom.

Navođenje knjigaUredi

Bošković, Josip Ruđer. 1758. Philosophiae naturalis theoria. Venecija.

Bošković, Josip Ruđer; Filipović, Vladimir; Stipišić, Jakov. 1974. Teorija prirodne filozofije. Liber. Zagreb.

Navođenje časopisaUredi

Marković, Ivan. 2020. O imenolikosti hrvatskih posvojnih pridjeva. Suvremena lingvistika 46 (90): 223–238.

Navođenje internetskih izvoraUredi

Internetski izvori podložni su promjenama pa je uvijek potrebno navesti datum pristupanja izvoru. Taj podatak može pomoći u nalaženju citirane inačice izvora na stranicama za arhiviranje weba poput archive.org ili haw.nsk.hr.

Cekol, Sandra. 2004. Čeh, Leh i Meh. Vijenac 265. Matica hrvatska. Zagreb. https://www.matica.hr/vijenac/265/Čeh, Leh i Meh/ (pristupljeno 27. travnja 2021.)

Vodoinstalater. 2009. Teatar.hr. http://www.teatar.hr/17561/vodoinstalater/ (pristupljeno 10. siječnja 2021.)

Parun, Vesna. 13. svibnja 2010. Otvoreno pismo Vesne Parun o napuštanju DHK-a. Večernji list. http://haw.nsk.hr/arhiva/vol3/6/30551/www.vecernji.hr/kultura/otvoreno-pismo-vesne-parun-napustanju-dhk-a-clanak-140031.html (arhivirano 16. svibnja 2010.)

Navođenje enciklopedijskih natuknicaUredi

Tihi ocean. 2000. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.

Citiranje na Wikipediji na hrvatskom jezikuUredi

Wikipedija na hrvatskom jeziku je hipertekstualni medij čiji sadržaj počiva na provjerljivosti (WP:PRO) i vjerodostojnim izvorima (WP:VI). Ona nije mjesto za objavu originalnih ideja i vlastito istraživanje (WP:BVI) pa sve što je u njoj treba imati potvrdu u objavljenim izvorima, što znači da mora biti pravilno citirano (WP:NI).

Tvrdnje koje nisu stvar općeg znanja bit će popraćene uputom na izvor u obliku uzdignutog broja u uglatoj zagradi. Slijedeći pripadnu poveznicu preglednik će čitatelja dovesti do navoda izvora. Navod treba biti oblikovan u skladu s pravopisom hrvatskoga jezika,[5][6] čemu uvelike pomažu predlošci za citiranje koji iz pojedinačnih podataka oblikuju bibliografsku jedinicu. Njihov popis vidljiv je u posebnoj kategoriji, a detalji ispravnog navođenja izvora u Wikipedijinoj smjernici.

IzvoriUredi

  1. ↑ a b c Janović, Tomislav. 2013. Citiranje, parafraziranje i upućivanje na izvore u akademskim radovima (PDF). Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. ISBN 978-953-7823-31-3
  2. ↑ Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. 22. listopada 2003. Narodne novine 67/2003. Članak 90. Pristupljeno 13. ožujka 2021.
  3. ↑ a b c d Long, Chloe. Subject and Research Guides: Referencing. libguides.mq.edu.au (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2021. Pristupljeno 28. travnja 2021.
  4. ↑ a b Alan Uzelac. Citiranje. pravo.unizg.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2020. Pristupljeno 26. travnja 2021.
  5. ↑ a b c Hrvatski pravopis – Navođenje u tekstu. pravopis.hr. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Pristupljeno 27. travnja 2021.
  6. ↑ a b c d Hrvatski pravopis – Bibliografske jedinice. pravopis.hr. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Pristupljeno 27. travnja 2021.
  7. ↑ Slavić, Aida. 21. lipnja 2014. Citiranje. inf.ffzg.unizg.hr. Filozofski fakultet u Zagrebu. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. listopada 2020. Pristupljeno 28. travnja 2021.
  8. ↑ Uzelac, Alan. 2009. Primjeri za ispravno citiranje i pisanje bilježaka (PDF). Upute za izradu studentskih pisanih radova. Pravni fakultet u Zagrebu. ISBN 978-953-270-029-9. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. studenoga 2020. Pristupljeno 28. travnja 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  9. ↑ Citiranje. www.efzg.hr. Ekonomski fakultet u Zagrebu. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. siječnja 2021. Pristupljeno 28. travnja 2021.

Nakon što je njegovo pismo ostalo bez odgovora, a trubač i barjaktar napadnuti i opljačkani,[1] princ Eugen zapovjeda napad na grad. Tijekom napada, grad je opljačkan i zapaljen. Zbog dolaska zime, austrijska vojska se vraća u Osijek. S njom je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika. Oni su se naselili u opustošenoj Slavoniji nakon protjerivanja Turaka. Poslije tog egzodusa, katolici su postali najmanja vjerska skupina u Bosni, dok na drugo mjesto, iza muslimana, dolaze pravoslavci. Pohod na Sarajevo značio je kraj za sarajevsku katoličku četvrt.[2]

BelvedereUredi

 
Dvorac Belvedere, bečka rezidencija Eugena Savojskog

Potkraj života sudjelovao je s manje uspjeha i u Ratu za poljsku baštinu. Neko vrijeme bio je carski namjesnik u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere (tal.: "lijep vidik") u Beču skupio je vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu. Porijeklom Talijan, po odgoju Francuz, postao je jedna od najistaknutijih osoba u Austriji, ratujući pod devizom "Austrija iznad svega".

BeljeUredi

Godine 1697. austrijski car Leopold I., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobjedi nad Turcima kod Sente, podario mu je imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 13 sela, kojima je kasnije dodano još 6 sela, površine oko 800 km². Za sjedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gdje je između 1707. i 1712. sagradio Dvorac. Cijelo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye).

Poslije smrti Eugena Savojskog, koji je bio neženja i nije imao izravnih nasljednika, počev od 1736. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Belje je bilo naizmjenično u vlasništvu austrijskog dvora i pojedinih pripadnika njegovog plemstva.

NapomeneUredi

  • U svim konzultiranim hrvatskim enciklopedijama i leksikonima Eugen Savojski je naveden pod tim imenom. Međutim, u "Glasu Slavonije" i u povijesnim knjigama nekih autora (npr. Davorina Taslidžića) ispred imena Eugen dodaje se ime Franjo, a prezime se piše i u obliku Savoyski.
  • Eugena Savojskog spominje i Anto Gardaš u svom romanu Duh u močvari (str. 161): "Kad su ga na Bečkom dvoru zapitali što želi kao nagradu za pobjedu nad Turcima, odgovorio je da bi želio posjed u Baranji poznat pod imenom Kopački rit. I dobio ga je. Tu nedaleko sagradio je dvorac..."
  • Roman Bizarij Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.) donosi priču Zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta, a u kazalu likova na samom kraju romana i životopis Eugena od Savoje. O Eugenu od Savoje Jasna Horvat navodi Eugenovu strast za stvaranjem (Bizarij, str. 269.): "Dvadesetih godina Osijekom je harala kuga. Eugen je držao, otpor ovoj epidemiji može pružiti jedino život u uzgonu. Kada je bolesti podlegnuo general Petrash, Eugen je naložio izgradnju zgrade vojnog zapovjedništva – Generalatshausa, a kasnije i vojarne – Generalatkasserne na sjevernoj strani glavnog tvrđavskog trga. Tugu je pokazivao sebi svojstvenim načinom... Kašljao je i zidao..."
  • Ista autorica opisuje smrt Eugena od Savoje (Bizarij, str. 270.): "Umro je kada su u godini njegova rođenja 1663. posljednje dvije brojke sljedećeg stoljeća zamijenile mjesto. Bio je 21. dan mjeseca travnja 1736. godine i on je noć proveo s Mađaricom Eleonorom igrajući karte. Ujutro je uz njega, već hladnog i ukočenog, pronađen rukopis pod nazivom Kvadrat sedmica. Po nekim nagađanjima, Eugen je samome sebi bacao tarot. U šaci je čvrsto stiskao nekoliko karata, među njima i Opsjenara, najavu novog u životu i simbola ravnoteže elementarnih sila kontroliranih umom."
  • Poema Ars Eugenium Jasne Horvat (Institut Adnizet, Osijek, 2018.) poetski je monodramski prikaz Eugena Savojskog. Poemu Ars Eugenium uglazbio je Luka Gotovac, ispjevao i odglumio Filip Sever, a režirao Robert Raponja.
  • Roman OSvojski Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.) u cijelosti je posvećen Eugenu Savojskom i njegovim suvremenicima. Roman OSvojski dobitnik je Nagrade Josip i Ivan Kozarac za proznu knjigu 2019. godine


ImeUredi

Jezik Ime Eugena Savojskog
bošnjački Eugen Savojski
češki Evžen Savojský
danski Prins Eugen af Savoyen
engleski Prince Eugene of Savoy
francuski (François) Eugène de Savoie-Carignan ili François-Eugène, prince de Savoie-Carignan
hrvatski Eugen Savojski
japanski プリンツ・オイゲン
mađarski Savoyai Jenő
nizozemski Eugenius van Savoye
norveški Eugene av Savoie
njemački Eugen von Savoyen ili Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan
poljski Eugeniusz Sabaudzki
rumunjski Eugen de Savoia
ruski Евгений Савойский
slovački Eugen Savojský
slovenski Evgen Savojski
srpski Eugen Savojski (Еуген Савојски) ili Evgenij Savojski ili Evgenije Savojski
španjolski Eugenio de Saboya ili Francisco Eugenio, Principe de Saboya-Carignan
švedski Eugen av Savojen
talijanski Eugenio di Savoia
vijetnamski Eugene xứ Savoy

IzvoriUredi

  • "Opća enciklopedija JLZ" (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
  • "Enciklopedija Jugoslavije" (4 E-Hrv), Zagreb, 1986.
  • "Belje. Tvornica šećera. 75", Šećerana, 1986.
  • "Mala enciklopedija Prosveta" (1 A-J), Beograd, 1978.
  • EON, HER
  • "Vremeplov", Glas Slavonije, 86, 27271, 43 - Osijek, 12. listopada 2006.
  1. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Čamo
  2. ↑ Furaj.ba Crkva svetog Ante Padovanskog na Bistriku (pristupljeno 7. prosinca 2017.) (boš.)

Vanjske povezniceUredi

 
 Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Eugen Savojski
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Eugen_Savojski&oldid=6609371"