Eugen Savojski
Eugen Savojski (Pariz, 18. listopada 1663. – Beč, 21. travnja 1736.), bio je princ, austrijski vojskovođa i državnik. Smatran je najvećim vojskovođom svoga doba. Potječe iz sporedne linije savojske dinastije.


Vojna karijera
urediUspon
urediStudirao je matematiku i prirodne znanosti. Stupio je u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao je general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća / savjeta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa pa je imao veliki utjecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. stoljeća.
Pobjede nad Osmanlijama
urediNjegove pobjede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Europi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački odnosno Požarevački mir, kojima je Austrija stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, današnju sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u Španjolskom nasljednom ratu (1701. – 1709.) značile su istodobno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Europi, gdje je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.
Srbija
urediZnatno je utjecao na uređenje Srbije za vrijeme austrijske vladavine 1718. – 1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a donedavno su postojali i ostatci njegovoga dvora na Dorćolu u Beogradu.
Pohod na Sarajevo
urediŠestoga listopada 1697. godine sa 6500 ratnika (4000 kopljanika, 2500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva mužara) krenuo je iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajni napad na Bosnu. Za jedanaest dana stigao je do Visokog koje je opljačkao i zapalio. Dne 22. listopada princ Eugen šalje u Sarajevo trubača i barjaktara, sa zahtjevom da se grad preda i izbjegnu žrtve. U pismu koje je uputio vlastima Sarajeva stoji:
Nakon što je njegovo pismo ostalo bez odgovora, a trubač i barjaktar napadnuti i opljačkani,[1] princ Eugen zapovjeda napad na grad. Tijekom napada, grad je opljačkan i zapaljen. Zbog dolaska zime, austrijska vojska se vraća u Osijek. S njom je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika. Oni su se naselili u opustošenoj Slavoniji nakon protjerivanja Turaka. Poslije tog egzodusa, katolici su postali najmanja vjerska skupina u Bosni, dok na drugo mjesto, iza muslimana, dolaze pravoslavci. Pohod na Sarajevo značio je kraj za sarajevsku katoličku četvrt.[3]
Belvedere
urediPotkraj života sudjelovao je s manje uspjeha i u Ratu za poljsku baštinu. Neko vrijeme bio je carski namjesnik u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere (tal.: "lijep vidik") u Beču skupio je vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu. Porijeklom Talijan, po odgoju Francuz, postao je jedna od najistaknutijih osoba u Austriji, ratujući pod devizom "Austrija iznad svega".
Belje
urediGodine 1697. austrijski car Leopold I., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobjedi nad Turcima kod Sente, podario mu je imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 13 sela, kojima je kasnije dodano još 6 sela, površine oko 800 km². Za sjedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gdje je između 1707. i 1712. sagradio Dvorac. Cijelo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye).
Poslije smrti Eugena Savojskog, koji je bio neženja i nije imao izravnih nasljednika, počev od 1736. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Belje je bilo naizmjenično u vlasništvu austrijskog dvora i pojedinih pripadnika njegovog plemstva.
Nasljeđe
urediU svim konzultiranim hrvatskim enciklopedijama i leksikonima Eugen Savojski je naveden pod tim imenom. Međutim, u "Glasu Slavonije" i u povijesnim knjigama nekih autora (npr. Davorina Taslidžića) ispred imena Eugen dodaje se ime Franjo, a prezime se piše i u obliku Savoyski.
Eugena Savojskog spominje i Anto Gardaš u svom romanu Duh u močvari (str. 161): "Kad su ga na Bečkom dvoru zapitali što želi kao nagradu za pobjedu nad Turcima, odgovorio je da bi želio posjed u Baranji poznat pod imenom Kopački rit. I dobio ga je. Tu nedaleko sagradio je dvorac..."
Romani i poeme
urediRoman Bizarij Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.) donosi priču Zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta, a u kazalu likova na samom kraju romana i životopis Eugena od Savoje. O Eugenu od Savoje Jasna Horvat navodi Eugenovu strast za stvaranjem (Bizarij, str. 269.): "Dvadesetih godina Osijekom je harala kuga. Eugen je držao, otpor ovoj epidemiji može pružiti jedino život u uzgonu. Kada je bolesti podlegnuo general Petrash, Eugen je naložio izgradnju zgrade vojnog zapovjedništva – Generalatshausa, a kasnije i vojarne – Generalatkasserne na sjevernoj strani glavnog tvrđavskog trga. Tugu je pokazivao sebi svojstvenim načinom... Kašljao je i zidao..."
Savojskome je Horvat posvetila i poemu Ars Eugenium (Institut Andizet, Osijek, 2019.), spjevanu u čast njegovoj ulozi u uspostavljanju suvremenog Osijeka. Po prvi put javno je prikazana 2018. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Poemu je 2019. godine uglazbio Luka Gotovac, ispjevao i odglumio Filip Sever, a režirao Robert Raponja. Praizvedba "igre s pjevanjem i nazdravljanjem" Ars Eugenium prikazana je na gala Vodikovoj svečanosti 12. travnja 2019. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a u okviru Kreativne riznice - popularizaijskog simpozija kreativne industrije.[nedostaje izvor]
Roman OSvojski napisala je Horvat 2019. godine, a posvećen je ulozi Eugena Savojskog u izgradnji suvremenog Osijeka i niza gradova utvrda.Jasna Horvat roman strukurira u osam poglavlja slijedeći podjelu igraćih karata i šahovskih figura čijim je igrama bio sklon glavni junak Eugen Savojski.[4] Roman je nadogradnja autoričina romana Bizarij iz 2009. godine i poeme Ars Eugenium iz 2018. godine.[5] Dobitnik je Nagrade Josip i Ivan Kozarac za proznu knjigu 2019. godine.
Ime
urediJezik | Ime Eugena Savojskog |
---|---|
bošnjački | Eugen Savojski |
češki | Evžen Savojský |
danski | Prins Eugen af Savoyen |
engleski | Prince Eugene of Savoy |
francuski | (François) Eugène de Savoie-Carignan ili François-Eugène, prince de Savoie-Carignan |
hrvatski | Eugen Savojski |
japanski | プリンツ・オイゲン |
mađarski | Savoyai Jenő |
nizozemski | Eugenius van Savoye |
norveški | Eugene av Savoie |
njemački | Eugen von Savoyen ili Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan |
poljski | Eugeniusz Sabaudzki |
rumunjski | Eugen de Savoia |
ruski | Евгений Савойский |
slovački | Eugen Savojský |
slovenski | Evgen Savojski |
srpski | Eugen Savojski (Еуген Савојски) ili Evgenij Savojski ili Evgenije Savojski |
španjolski | Eugenio de Saboya ili Francisco Eugenio, Principe de Saboya-Carignan |
švedski | Eugen av Savojen |
talijanski | Eugenio di Savoia |
vijetnamski | Eugene xứ Savoy |
Izvori
uredi- "Opća enciklopedija JLZ" (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
- "Enciklopedija Jugoslavije" (4 E-Hrv), Zagreb, 1986.
- "Belje. Tvornica šećera. 75", Šećerana, 1986.
- "Mala enciklopedija Prosveta" (1 A-J), Beograd, 1978.
- EON, HER
- "Vremeplov", Glas Slavonije, 86, 27271, 43 - Osijek, 12. listopada 2006.
- ↑ a b [1] Hamdo Čamo, "Upad Eugena Savojskog u Bosnu i spaljivanje grada Sarajeva 1697. godine", (pristupljeno 25. rujna 2016.) (boš.)
- ↑ Vlado Jagustin, svećenik, Uzrok nestanka modričkog samostana u ratu 1683.-1699. god., garevac.net, 20. veljače 2010., pristupljeno 9. prosinca 2018.
- ↑ Furaj.ba Crkva svetog Ante Padovanskog na Bistriku (pristupljeno 7. prosinca 2017.) (boš.)
- ↑ Glas Slavonije, Osječanin je svatko tko Osijeku daje sebe, objavljeno 2. srpnja 2019., pristupljeno 1. studenoga 2019.
- ↑ Glas Slavonije, Osvajanje Osijekom iz pera Jasne Horvat, objavljeno 29. lipnja 2019., pristupljeno 1. studenoga 2019.