Eugen Savojski
Eugen Savojski (Pariz, 18. listopada 1663. – Beč, 21. travnja 1736.), bio je princ, austrijski vojskovođa i državnik. Smatran je najvećim vojskovođom svoga doba. Potječe iz sporedne linije savojske dinastije.
Vojna karijeraUredi
UsponUredi
Studirao je matematiku i prirodne znanosti. Stupio je u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku vojsku. Istaknuvši se u ratovima protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao je general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća / savjeta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa pa je imao veliki utjecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. stoljeća.
Pobjede nad OsmanlijamaUredi
Podrobniji članak o temi: Opsada Beograda 1717.Njegove pobjede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Europi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački odnosno Požarevački mir, kojima je Austrija stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, današnju sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u Španjolskom nasljednom ratu (1701. – 1709.) značile su istodobno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Europi, gdje je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.
SrbijaUredi
Znatno je utjecao na uređenje Srbije za vrijeme austrijske vladavine 1718. – 1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a donedavno su postojali i ostatci njegovoga dvora na Dorćolu u Beogradu.
Pohod na SarajevoUredi
Podrobniji članak o temi: prijepad Eugena Savojskog 1697. u BosnuŠestoga listopada 1697. godine sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva mužara) krenuo je iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajni napad na Bosnu. Za jedanaest dana stigao je do Visokog koje je opljačkao i zapalio. Dne 22. listopada princ Eugen šalje u Sarajevo trubača i barjaktara, sa zahtjevom da se grad preda i izbjegnu žrtve. U pismu koje je uputio vlastima Sarajeva stoji:
Nakon što je njegovo pismo ostalo bez odgovora, a trubač i barjaktar napadnuti i opljačkani,[1] princ Eugen zapovjeda napad na grad. Tijekom napada, grad je opljačkan i zapaljen. Zbog dolaska zime, austrijska vojska se vraća u Osijek. S njom je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika. Oni su se naselili u opustošenoj Slavoniji nakon protjerivanja Turaka. Poslije tog egzodusa, katolici su postali najmanja vjerska skupina u Bosni, dok na drugo mjesto, iza muslimana, dolaze pravoslavci. Pohod na Sarajevo značio je kraj za sarajevsku katoličku četvrt.[3]
BelvedereUredi
.JPG)
Potkraj života sudjelovao je s manje uspjeha i u Ratu za poljsku baštinu. Neko vrijeme bio je carski namjesnik u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere (tal.: "lijep vidik") u Beču skupio je vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu. Porijeklom Talijan, po odgoju Francuz, postao je jedna od najistaknutijih osoba u Austriji, ratujući pod devizom "Austrija iznad svega".
BeljeUredi
Godine 1697. austrijski car Leopold I., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobjedi nad Turcima kod Sente, podario mu je imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 13 sela, kojima je kasnije dodano još 6 sela, površine oko 800 km². Za sjedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gdje je između 1707. i 1712. sagradio Dvorac. Cijelo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye).
Poslije smrti Eugena Savojskog, koji je bio neženja i nije imao izravnih nasljednika, počev od 1736. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Belje je bilo naizmjenično u vlasništvu austrijskog dvora i pojedinih pripadnika njegovog plemstva.
NapomeneUredi
- U svim konzultiranim hrvatskim enciklopedijama i leksikonima Eugen Savojski je naveden pod tim imenom. Međutim, u "Glasu Slavonije" i u povijesnim knjigama nekih autora (npr. Davorina Taslidžića) ispred imena Eugen dodaje se ime Franjo, a prezime se piše i u obliku Savoyski.
- Eugena Savojskog spominje i Anto Gardaš u svom romanu Duh u močvari (str. 161): "Kad su ga na Bečkom dvoru zapitali što želi kao nagradu za pobjedu nad Turcima, odgovorio je da bi želio posjed u Baranji poznat pod imenom Kopački rit. I dobio ga je. Tu nedaleko sagradio je dvorac..."
- Roman Bizarij Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.) donosi priču Zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta, a u kazalu likova na samom kraju romana i životopis Eugena od Savoje. O Eugenu od Savoje Jasna Horvat navodi Eugenovu strast za stvaranjem (Bizarij, str. 269.): "Dvadesetih godina Osijekom je harala kuga. Eugen je držao, otpor ovoj epidemiji može pružiti jedino život u uzgonu. Kada je bolesti podlegnuo general Petrash, Eugen je naložio izgradnju zgrade vojnog zapovjedništva – Generalatshausa, a kasnije i vojarne – Generalatkasserne na sjevernoj strani glavnog tvrđavskog trga. Tugu je pokazivao sebi svojstvenim načinom... Kašljao je i zidao..."
- Ista autorica opisuje smrt Eugena od Savoje (Bizarij, str. 270.): "Umro je kada su u godini njegova rođenja 1663. posljednje dvije brojke sljedećeg stoljeća zamijenile mjesto. Bio je 21. dan mjeseca travnja 1736. godine i on je noć proveo s Mađaricom Eleonorom igrajući karte. Ujutro je uz njega, već hladnog i ukočenog, pronađen rukopis pod nazivom Kvadrat sedmica. Po nekim nagađanjima, Eugen je samome sebi bacao tarot. U šaci je čvrsto stiskao nekoliko karata, među njima i Opsjenara, najavu novog u životu i simbola ravnoteže elementarnih sila kontroliranih umom."
- Poema Ars Eugenium Jasne Horvat (Institut Adnizet, Osijek, 2018.) poetski je monodramski prikaz Eugena Savojskog. Poemu Ars Eugenium uglazbio je Luka Gotovac, ispjevao i odglumio Filip Sever, a režirao Robert Raponja.
- Roman OSvojski Jasne Horvat (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.) u cijelosti je posvećen Eugenu Savojskom i njegovim suvremenicima. Roman OSvojski dobitnik je Nagrade Josip i Ivan Kozarac za proznu knjigu 2019. godine
ImeUredi
| Jezik | Ime Eugena Savojskog |
|---|---|
| bošnjački | Eugen Savojski |
| češki | Evžen Savojský |
| danski | Prins Eugen af Savoyen |
| engleski | Prince Eugene of Savoy |
| francuski | (François) Eugène de Savoie-Carignan ili François-Eugène, prince de Savoie-Carignan |
| hrvatski | Eugen Savojski |
| japanski | プリンツ・オイゲン |
| mađarski | Savoyai Jenő |
| nizozemski | Eugenius van Savoye |
| norveški | Eugene av Savoie |
| njemački | Eugen von Savoyen ili Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan |
| poljski | Eugeniusz Sabaudzki |
| rumunjski | Eugen de Savoia |
| ruski | Евгений Савойский |
| slovački | Eugen Savojský |
| slovenski | Evgen Savojski |
| srpski | Eugen Savojski (Еуген Савојски) ili Evgenij Savojski ili Evgenije Savojski |
| španjolski | Eugenio de Saboya ili Francisco Eugenio, Principe de Saboya-Carignan |
| švedski | Eugen av Savojen |
| talijanski | Eugenio di Savoia |
| vijetnamski | Eugene xứ Savoy |
IzvoriUredi
- "Opća enciklopedija JLZ" (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
- "Enciklopedija Jugoslavije" (4 E-Hrv), Zagreb, 1986.
- "Belje. Tvornica šećera. 75", Šećerana, 1986.
- "Mala enciklopedija Prosveta" (1 A-J), Beograd, 1978.
- EON, HER
- "Vremeplov", Glas Slavonije, 86, 27271, 43 - Osijek, 12. listopada 2006.
- ↑ a b [1] Hamdo Čamo, "Upad Eugena Savojskog u Bosnu i spaljivanje grada Sarajeva 1697. godine", (pristupljeno 25. rujna 2016.) (boš.)
- ↑ Vlado Jagustin, svećenik, Uzrok nestanka modričkog samostana u ratu 1683.-1699. god., garevac.net, 20. veljače 2010., pristupljeno 9. prosinca 2018.
- ↑ Furaj.ba Crkva svetog Ante Padovanskog na Bistriku (pristupljeno 7. prosinca 2017.) (boš.)
