Viktor Posarić
Viktor Posarić (Zagreb, 1. kolovoza 1924. – Velika Mlaka kraj Velike Gorice, 20. kolovoza 1968.), bio je sudionik NOB-a, načelnik Udbe za grad Zagreb i sekretar GSUP-a za grad Zagreb (1965. - 1966.).[1]
Biografija
urediRođen je 1. kolovoza 1924., u Zagrebu, u obitelji Alojza i Jelke Posarić, u rodnom gradu završava pučku (osnovnu) i građansku školu, te se zbog radničkog porijekla priključuje 1941. SKOJ-u,[2] te se kao ilegalni aktivist istaknuo na području zagrebačkog radničkog naselja Trešnjevka u subverzivnoj aktivnosti pod vodstvom Ivana Steve Krajačića, da bi zbog mogućnosti otkrivanja od strane ustaša i Gestapoa, krajem 1942. napustio Zagreb, te se priključuje partizanskim jedinicama, gdje je primljen za člana KPJ. U jedinicama NOVJ-a napredovao je od običnog borca 13. proleterske brigade, preko komesara i tajnika SKOJ-a u Žumberačkoj brigadi, komesara bataljuna, do pomoćnika šefa političke sekcije propagandnog odsjeka 34. brigade.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, tijekom 1946. godine prelazi u resor unutrašnjih poslova, točnije u Udbu, gdje je napredovao od načelnika Odsjeka u Udbi za grad Zagreb početkom 1950 – ih, do dužnosti načelnika Udbe za grad Zagreb, te je bio i sekretar Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova (GSUP) za Zagreb, od 1965. do 1966., s dužnosti koje je smijenjen i umirovljen poslije Brijunskog plenuma na kojem je uklonjen Aleksandar Ranković.
Nakon što je tijekom 1965. preuzeo od Josipa Manolića, dužnost sekretara GSUP-a za Zagreb, Posarić je s obzirom na iskustva isljeđivanja kulturnih djelatnika, uz Marijana Ofaka, tadašnjeg načelnika zagrebačke Udbe, zapovjedio i koordinirao uhićenja i isljeđivanja grupe studenata okupljene oko Anđelka Mijatovića, Vice Vukojevića, Ivana Gabelice, Brune Bušića i drugih. Naime, tadašnja je tu grupu sumnjičila kako su sumnjala kako su prilikom svečanog obilježavanja dvadesete obljetnice Dana oslobođenja grada Zagreba, 8. svibnja 1965., s nebodera na Trgu bana Jelačića, tadašnjem Trgu Republike, bacili letke s neprijateljskim propagandnim po tadašnji vladajući režim, u kojima je među ostalim pisalo kako se ne radi ni o kakvom oslobođenju, već o „srbokomunističkoj okupaciji“ Zagreba, kao i čitave Hrvatske. [3]
Posarić je u braku s Divnom Posarić (djevojači Nola, Podgora, 28. veljače 1928. - Zagreb, 7. lipnja 1998.) imao dvoje djece.
Poginuo je u automobilskoj nesreći, 20. kolovoza 1968., u Velikoj Mlaki kraj Velike Gorice, tom prilikom s Posarićem je smrtno stradao i Marijan Ofak, bivši dužnosnik Udbe.[4]
Pokopan je 23. kolovoza 1968., na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoj, uz vojne i policijske počasti.
Posarić je zbog zasluga u ratu, kao i rada u resoru unutrašnjih poslova bio odlikovan Ordenom za hrabrost, ordenom Zasluga za narod, Partizanskom zvijezdom, te je bio nositelj Partizanske spomenice 1941. godine.
Povezani članci
urediIzvori
uredi- ↑ Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942.-1954.) - Kadrovi, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2019., str. 784.
- ↑ Zdunić, Drago, Žarić, Slobodan, Crvena Trešnjevka, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982., str. 184, 240, 269.
- ↑ Bušić, Bruno, Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto, 1983., str. 253.
- ↑ Stražimir, M., Popović, D., Gradska kronika - Teška nesreća kod Velike Gorice - U sudaru Renaulta i autobusa ZET-a, sinoć oko 23h poginuli su Viktor Posarić, bivši načelnik SUP-a Zagreb, i Marijan Ofak, bivši načelnik UDB za Baniju, Večernji list, 21. kolovoza 1968., str. 10.