Wikipedija

Young Americans

studijski album Davida Bowieja iz 1975.

Young Americans deveti je studijski album britanskog glazbenika Davida Bowieja. Diskografska kuća RCA Records objavila ga je 7. ožujka 1975. godine. Uradak je označio odmak od žanra glam rocka prisutnog na prethodnim Bowiejevim albumima i prikazuje njegovo zanimanje za žanrove kao što su soul i R&B.[6] Bowie je glazbeni stil albuma kasnije nazvao "plastičnim soulom" i komentirao da ga čine "zdrobljeni ostatci etničke glazbe u doba muzak rocka koju je napisao i pjevao bijeli Britanac".[7]

Young Americans
David Bowie (studijski album)
Žanrblue-eyed soul,[1] ritam i blues,[2] Philadelphia soul[3]
Objavljen7. ožujka 1975.[4]
Snimanje11. kolovoza 1974. – siječanj 1975.
StudioSigma Sound (Philadelphia, Pennsylvania); Record Plant i Electric Lady (Manhattan, New York)
Trajanje40:13
IzdavačRCA
Producent(i)David Bowie, Harry Maslin, Tony Visconti
Recenzije
Kronologija albuma – David Bowie
David Live
(1974.) 		Young Americans
(1975.) 		Station to Station
(1976.)
Singlovi s albuma Young Americans
  1. „Young Americans”
    Objavljen: 21. veljače 1975.[5]
  2. „Fame”
    Objavljen: 25. srpnja 1975.

Izvorno snimanje albuma odvijalo se u Philadelphiji, a u njemu su uz Bowieja sudjelovali producent Tony Visconti i razni glazbenici, među kojima su gitarist Carlos Alomar, koji je kasnije postao jedan od glazbenika s kojim je Bowie najviše surađivao, i pjevač Luther Vandross. Bowieja je nadahnuo zvuk "lokalnih plesnih dvorana", u kojima su prevladavali "sočni žičani instrumenti, klizni šapati činela s pedalom i otmjeni R&B ritmovi Philadelphia soula".[8] Kasnija snimanja odvijala su se u New Yorku, kad je albumu doprinio i John Lennon.

Bowie je jedan od prvih tadašnjih britanskih pop-glazbenika koji se otvoreno počeo baviti crnačkim glazbenim stilovima. Uradak je bio veoma uspješan u Sjedinjenim Državama; pojavio se u prvih deset mjesta ljestvice Billboard 200, dok se pjesma "Fame" našla na prvom mjestu iste godine kad je objavljen album.[6] Uglavnom je dobio pozitivne kritike. Otada je reizdan u više navrata, a 2016. je remasteriran radi uvrštavanja u box set Who Can I Be Now? (1974–1976).

Pozadina i snimanje uredi

Snimanje Young Americansa započelo je 11. kolovoza 1974. i odvijalo se tijekom stanki u turneji Diamond Dogs Tour. Snimanje, kojim je rukovodio Tony Visconti, odvijalo se uglavnom u Sigma Sound Studiosu u Philadelphiji. Već početkom snimanja dogovoreno je da će svaka pjesma u cijelosti biti snimljena uživo, s cijelim sastavom i Bowiejevim vokalima, koliko god to bude moguće. Prema Viscontijevim riječima album sadrži "oko 85 % Davida Bowieja 'uživo'".[9]

Kako bi stvorio autentičniji prizvuk soula, Bowie je za rad na albumu angažirao glazbenike koji su se bavili funkom i soulom, među kojima su bili Luther Vandross i Andy Newmark, bubnjar sastava Sly and the Family Stone. Na tom je uratku Bowie također prvi put surađivao s gitaristom Carlosom Alomarom, s kojim će kasnije raditi više od 30 godina.

Pjesma "Young Americans", za koju je Bowie rekao da govori o "neprilici u koje je upao par koji je tek stupio u brak", snimljena je u samo dva dana.[10] David Sanborn, u to vrijeme studijski glazbenik, na njoj svira saksofon.[11]

Snimanje u Sigma Soundu trajalo je do studenog 1974. godine.[9] Snimanje je privuklo pozornost lokalnih obožavatelja, koji su u vrijeme snimanja počeli čekati izvan studija. Bowie se povezao s tim obožavateljima i kasnije ih nazvao "Sigma Kids" ("Sigma-djeca"). Posljednjeg dana snimanja Sigma-djeca pozvana su u studio kako bi čula neobrađene inačice novih pjesama.[12]

"Fascination" i "Win" snimljene su u prosincu 1974. godine u Record Plantu u New York Cityju. Visconti se potom vratio u London kako bi počeo miksati album, a Bowie je ostao u New Yorku. Bowie je iskoristio tu situaciju da kriomice u siječnju 1975. počne snimati s Johnom Lennonom; s njima je kao koproducent surađivao tonski majstor Harry Maslin.[13] "Across the Universe" i "Fame", pjesme kojima je doprinio Lennon, snimljene su u Electric Lady Studiosu u New Yorku u siječnju 1975. godine. Uvrštene su na album umjesto prethodno snimljenih skladbi "Who Can I Be Now" i "It's Gonna Be Me", koje su kasnije objavljene kao bonus pjesme na reizdanjima albuma. Gitarski rif za "Fame", koji je osmislio Alomar, utemeljen je na njegovu aranžmanu za pjesmu "Foot Stompin'" doo-wop sastava the Flairs.[14] Bowie je razmišljao o različitim nazivima za album, a među njima bili su Somebody Up There Likes Me, One Damned Song, The Gouster i Fascination.[10]

Naslovnica uredi

Bowie je izvorno želio da naslovnicu izradi Norman Rockwell, ali je povukao ponudu kad je čuo da bi Rockwellu bilo potrebno barem šest mjeseci da dovrši taj posao. Naslovnicu albuma na koncu je u Los Angelesu 30. kolovoza 1974. godine izradio Eric Stephen Jacobs. Bowieja je u izradi naslovne fotografije nadahnula naslovnica primjerka časopisa After Dark, na kojoj se nalazila Jacobsova fotografija Toni Basil, tadašnje Bowiejeve koreografkinje.[15]

Recenzije uredi

U onovremenoj recenziji za The Village Voice Robert Christgau opisao je album "gotovo potpunim promašajem" i izjavio: "Iako je spoj rocka i Philly soula toliko tanak da je zanimljiv, prilično teško pada Davidovu glasu, koji je još slabiji". Međutim, pohvalio je Bowiejevu obnovljenu "volju da riskira promašaj" nakon objave Diamond Dogsa i David Livea, koje je Christgau smatrao razočaravajućim.[16] Rolling Stoneov Jon Landau pohvalio je naslovnu skladbu i izjavio da "ostatak albuma zvuči najbolje kad Bowie spoji svoje obnovljeno zanimanje za soul sa svojim poznavanjem engleskog popa, a ne kad se potpuno posvećuje jednom od tih dvaju žanrova."[17]

U retrospektivnoj je recenziji AllMusicov recenzent Stephen Thomas Erlewine napisao da je Young Americans "zabavniji kao stilska avantura nego kao zaseban uradak."[1] Douglas Wolk iz Pitchforka smatra ga "ponajviše prijelaznim albumom"; izjavio je: "Nije toliko izvanredno teatralan kao Diamond Dogs niti je toliko odvažan kao Station to Station; katkad se čini kao proizvod glazbenika koji se prilično trudi pokazati koliko je nepredvidljiv." Međutim, Wolk je pohvalio Bowieja na temelju toga što, "iako je već bilo nekoliko disco-uspješnica na ljestvicama pop-glazbe, ni jedan drugi afirmirani rock-glazbenik nije prije pokušao nešto slično."[18]

Godine 2013. NME je uvrstio album na 175. mjesto popisa 500 najboljih albuma svih vremena.[19] Uradak je također spomenut u knjizi 1001 album koji morate čuti prije nego što umrete.[20]

Reizdanja uredi

Album je u formatu CD-a prvi put objavila RCA 1984. godine, dok su ga sedam godina kasnije Rykodisc i EMI također objavili na CD-u, ali uz tri bonus skladbe. EMI-jevo reizdanje albuma iz 1999. sadrži digitalno remasterirane pjesme, ali ne i dodatne skladbe. U reizdanju objavljenom 2007. godine, poznatom kao "posebno izdanje", nalazi se i DVD s pjesmama miksanima u formatu 5.1 surround i videosnimkama iz televizijske emisije The Dick Cavett Show. Godine 2016. album je ponovno remasteriran radi uvrštavanja u box set Who Can I Be Now? (1974–1976); u tom se setu nalazi i ranija, neobrađenija inačica albuma pod imenom The Gouster.[21] Objavljen je na CD-u, u vinilnoj inačici i digitalnom obliku – kao dio te kompilacije i zasebno.[22]

Na reizdanjima iz 1991. i 2007. nalaze se bonus pjesme "Who Can I Be Now?", "John, I'm Only Dancing (Again)" i "It's Gonna Be Me"; potonja je skladba na reizdanju iz 2007. objavljena u alternativnom obliku s gudačkim glazbalima.

Na reizdanju iz 1991. izvorne inačice pjesama "Win", "Fascination" i "Right" zamijenjene su alternativnim miksevima, no na kasnijim reizdanjima ponovno se nalaze izvorni miksevi. Još jedna odbačena pjesma, "After Today", pojavila se u box setu Sound + Vision iz 1989., kao i alternativni miks pjesme "Fascination".

Popis pjesama uredi

Tekstovi i glazba: David Bowie, osim gdje piše drugačije. 

Strana A
Br. SkladbaAutor Trajanje
1. „Young Americans”    5:11
2. „Win”    4:44
3. „Fascination”  Bowie, Luther Vandross 5:45
4. „Right”    4:15
Strana B
Br. SkladbaAutor Trajanje
1. „Somebody Up There Likes Me”    6:36
2. „Across the Universe”  John Lennon, Paul McCartney 4:29
3. „Can You Hear Me?”    5:03
4. „Fame”  Bowie, Carlos Alomar, Lennon 4:16
40:13

Osoblje uredi

David Bowie
  • David Bowie – vokali, gitara, klavijature; aranžman (na svim pjesmama osim "Win"); produkcija i miksanje (na pjesmama "Across the Universe", "Can You Hear Me?" i "Fame")
Ostalo osoblje
  • Harry Maslin – produkcija i miksanje (osim na pjesmi "Young Americans"); tonska obrada
  • Carl Parulow – tonska obrada (osim na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Eddie Kramer – tonska obrada (na pjesmama "Somebody Up There Likes Me" i "Fame")
  • Eric Stephen Jacobs – fotografija, naslovnica
Dodatni glazbenici
  • Carlos Alomar – gitara
  • Mike Garson – klavir
  • David Sanborn – saksofon
  • Willie Weeks – bas-gitara (osim na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Andy Newmark – bubnjevi (osim na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Earl Slick – gitara
  • Tony Visconti – aranžman (pjesme "Win"); produkcija i miksanje (osim na pjesmama "Across the Universe", "Can You Hear Me?" i "Fame")
  • Larry Washington – conga-bubnjevi
  • Pablo Rosario – udaraljke (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Ava Cherry – prateći vokali
  • Robin Clark – prateći vokali
  • Luther Vandross – prateći vokali, vokalni aranžmani
  • John Lennon – vokali, gitara; prateći vokali (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Emir Ksasan – bas-gitara (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Dennis Davis – bubnjevi (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Ralph MacDonald – udaraljke (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Jean Fineberg – prateći vokali (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")
  • Jean Millington – prateći vokali (na pjesmama "Across the Universe" i "Fame")

Ljestvice uredi

Ljestvica (1975.) Najviša
pozicija
Australija[23] 9
Francuska[24] 12
Japan[25] 82
Kanada[26] 17
Norveška[27] 13
Novi Zeland[28] 3
SAD (Billboard 200) 9
Švedska[29] 5
Ujedinjeno Kraljevstvo[30] 2

Izvori uredi

  1. ↑ a b Erlewine, Stephen Thomas. Young Americans – David Bowie. AllMusic. Pristupljeno 14. studenoga 2011.
  2. ↑ Sheffield, Rob. David Bowie's Essential Albums. Rolling Stone. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. veljače 2018. Pristupljeno 27. ožujka 2018.
  3. ↑ Wolk, Douglas. David Bowie – Young Americans. Pitchfork. Pristupljeno 1. veljače 2020.
  4. ↑ Young Americans album is 40 today. David Bowie Official Website. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. kolovoza 2016. Pristupljeno 7. ožujka 2015.
  5. ↑ Young Americans is next 40th Anniversary Picture Disc. David Bowie Official Website. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. kolovoza 2016. Pristupljeno 4. travnja 2020.
  6. ↑ a b Erlewine, Stephen. David Bowie. MTV. Pristupljeno 14. studenoga 2011.
  7. ↑ Smith, Lauren. David Bowie Starts Recording Young Americans at Stigma Sound. A.V. Club. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. rujna 2011. Pristupljeno 14. studenoga 2011.
  8. ↑ Van Schaik, Lauren. Today in Music History: Bowie Starts Recording at Sigma Sound. laurenvanschaik.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2016. Pristupljeno 25. siječnja 2016.
  9. ↑ a b Griffen, Roger (ur.). Young Americans. Bowie Golden Years. Pristupljeno 15. studenoga 2011.
  10. ↑ a b Kamp, Thomas. 1985. David Bowie: The Wild-Eyed Boy 1964–1984 1st izdanje. O'Sullivan, Woodside & Co.
  11. ↑ Young Americans, David Bowie, 1975., RCA Records, knjižica albuma
  12. ↑ Buckley, David. 2005. Strange Fascination: David Bowie: The Definitive Story. Virgin Books. London. str. 190–205. ISBN 0-7535-1002-2
  13. ↑ Visconti, Tony. 2007. Tony Visconti: the Autobiography: Bowie, Bolan and the Brooklyn Boy. Harper. str. 222–224
  14. ↑ Bowie Biography. Bowie Zone. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2005. Pristupljeno 14. studenoga 2011.
  15. ↑ Young Americans Sessions
  16. ↑ Christgau, Robert. 12. svibnja 1975. Christgau's Consumer Guide. The Village Voice. Pristupljeno 13. kolovoza 2016.
  17. ↑ Landau, Jon. 22. svibnja 1975. Young Americans. Rolling Stone. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. svibnja 2012. Pristupljeno 14. studenoga 2011.
  18. ↑ Wolk, Douglas. 22. siječnja 2015. David Bowie: Young Americans. Pitchfork. Pristupljeno 22. siječnja 2015.
  19. ↑ NME 500 Greatest Albums 2013. Pristupljeno 16. kolovoza 2016.
  20. ↑ Robert Dimery; Michael Lydon. 23. ožujka 2010. 1001 Albums You Must Hear Before You Die: Revised and Updated Edition. Universe. ISBN 978-0-7893-2074-2
  21. ↑ Who Can I Be Now? (1974 – 1976) details  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. veljače 2017. (Wayback Machine) at davidbowie.com
  22. ↑ Bowie 'Who Can I Be Now' vinyl available separately and competitively priced at superdeluxeedition.com
  23. ↑ Kent, David. 1993. Australian Chart Book 1970–1992. Australian Chart Book. St Ives, NSW. ISBN 0-646-11917-6
  24. ↑ InfoDisc : Tous les Albums classés par Artiste > Choisir Un Artiste Dans la Liste. infodisc.fr. Inačica izvorne stranice (PHP) arhivirana 7. studenoga 2011. Pristupljeno 31. siječnja 2014. Note: user must select 'David BOWIE' from drop-down.
  25. ↑ Oricon Album Chart Book: Complete Edition 1970–2005. Oricon Entertainment. Roppongi, Tokyo. 2006. ISBN 4-87131-077-9
  26. ↑ Top Albums/CDs – Volume 23, No. 9. RPM. 26. travnja 1975. Inačica izvorne stranice (PHP) arhivirana 24. veljače 2014. Pristupljeno 31. siječnja 2014.
  27. ↑ norwegiancharts.com David Bowie – Young Americans (ASP). Pristupljeno 31. siječnja 2014.
  28. ↑ charts.nz David Bowie – Young Americans (ASP). Recording Industry Association of New Zealand. Pristupljeno 31. siječnja 2014.
  29. ↑ Swedish Charts 1972–1975/Kvällstoppen – Listresultaten vecka för vecka > Mars 1975 > 25 Mars (PDF). hitsallertijden.nl (švedski). Pristupljeno 31. siječnja 2014.Note: Kvällstoppen combined sales for albums and singles in the one chart; Young Americans peaked at the number-six on the list in the 4th week of March 1975.
  30. ↑ David Bowie > Artists > Official Charts. UK Albums Chart. Pristupljeno 31. siječnja 2014.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Young_Americans&oldid=6508018"