Aleksandr Skrjabin

Aleksandr Nikolajevič Skrjabin (rus. Алекса́ндр Никола́евич Скря́бин; Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.) 1 bio je ruski pijanist i skladatelj.

Aleksandr Skrjabin
Aleksandr Skrjabin
Životopisni podatci
Rodno ime Aleksandr Nikolajevič Skrjabin
Rođenje 6. siječnja 1872.
Moskva, Rusko Carstvo
Smrt 27. travnja 1915.
Moskva, Rusko Carstvo
Djelo
Razdoblje 1882.1915.
Poznatija djela Tri simfonije
Koncert za klavir u fis-molu
Poema ekstaze
Prometej: Poema vatre
sonate, preludiji, etide i mazurke za klavir
Utjecaji Chopin, Liszt, Wagner, Ravel, Debussy
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Životopis uredi

 
Aleksandr Skrjabin oko 1879.
 
Nikolaj Zverev okružen učenicima. Slijeva nadesno: Samuelson, Skrjabin (u kadetskoj odori), Maksimov, Rahmanjinov, Černjaev, Keneman i Presman.

Majka mu je bila pijanistica Ljubov Petrovna Ščetinina. Kako je umrla godinu dana nakon njegova rođenja, tako je brigu o njegovu odrastanju i odgoju tada u najvećoj mjeri preuzela očeva sestra Ljubov Aleksandrovna Skrjabina, koja mu je pružila i prvu glazbenu poduku. Aleksandrova je umjetnička nadarenost već u najranijoj dobi bila zapažena: kao petogodišnjak znao je na glasoviru odsvirati melodije koje bi čuo, godinu dana kasnije počeo je skladati prva djela, pisati poeziju, inscenirati i izvoditi dramske predstave u krugu obitelji. U ljeto 1882. počeo je pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa, a u jesen iste godine položio prijemni ispit na Moskovskoj kadetskoj školi. No, tijekom školovanja Aleksandr je često i u raznim prigodama nastupao kao pijanist. Sergej Tanejev preporučio ga je 1885. ruskom pijanistu i pedagogu Nikolaju Zverevu, koji je odmah prepoznao njegovu nadarenost i kvalitetu izvedbe.[1]

Nakon tri godine poduke kod Zvereva, Skrjabin je 1888. na moskovskom Konzervatoriju započeo studij kompozicije kod Sergeja Tanejeva i studij glasovira kod Vasilija Safonova. Studij skladanja trebao je kasnije nastaviti u razredu Antona Arenskija, ali je zbog nesuglasica s novim profesorom odustao od diplome. 1892. diplomirao je klavir i za nagradu dobio malu Zlatnu medalju (veliku Zlatnu medalju tada je dobio Skrjabinov studijski kolega Sergej Rahmanjinov).

1894. Skrjabin debitira kao pijanist u Sankt Peterburgu. Iste godine upoznaje poznatoga ruskoga nakladnika i mecenu Mitrofana Beljajeva, koji mu organizira prva koncertna gostovanja u inozemstvu (1895./'96.). Ta su gostovanja i koncerti, prilikom kojih je Skrjabin gotovo isključivo izvodio vlastita djela, utjecali na Skrjabinov međunarodni ugled i karijeru. Nakon koncerta u Parizu, 1898. postaje profesorom klavira na moskovskom Konzervatoriju i sve se više afirmira kao skladatelj. U Moskvi se zadržao sljedećih pet godina i u tom je razdoblju skladao brojna djela za glasovir: ciklus etida op. 8, nekoliko zbirki preludija, prve tri sonate i jedini koncert u fis-molu.

Od 1904. do 1909. Skrjabin je s obitelji putovao svijetom i živio u inozemstvu: Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Belgiji i Sjedinjenim Državama. Njegov je skladateljski ugled u svijetu i u Rusiji porastao nakon praizvedbe Treće simfonije (nazvane još i Božanska poema) 1905. u Parizu, u koji se preselio 1907. Ruski impresario Sergej Djagilev, koji je u to vrijeme promicao ruske skladatelje i njihovu glazbu, organizirao mu je niz koncerata u zemljama zapadne Europe.

Godine 1909. Skrjabin se vratio u Rusiju, gdje je nastavio skladati. Umro je od sepse u travnju 1915. u rodnoj Moskvi.

Glazba uredi

 
Skrjabinov »mistični akord«.
 
Skrjabinova predodžba spektra boja i tonaliteta po kvintnom krugu.
 
Klavijatura Skrjabinova svjetlosnoga glasovira.

U ranim Skrjabinovim skladbama primjetan je utjecaj Chopina i Liszta. Kasnije je upoznao glazbu Wagnera, Ravela i Debussya pa je, nadahnut njihovim glazbenim nazorima i idejama, sve samosvjesnije počeo razvijati i vlastiti skladateljski stil. Budući da je bio pijanist, skladao je pretežito glazbu za glasovir, ali i simfonijska djela. S vremenom je napustio tradicijsko poimanje tonalitetnosti temeljeno na tercno građenim akordima i njihovim međusobnim funkcijskim harmonijskim odnosima te je stvorio vlastiti tonski sustav svojevrsne »superkromatike«, rabeći često i tzv. sintetske ljestvice.

Temeljem tih ljestvica nastajali su i (sintetski) akordi, koje je najčešće tvorio superponiranjem različitih oblika intervala kvarte. Jedan od takvih je i tzv. mistični akord: jer ga je Skrjabin obilno rabio u svojoj posljednjoj dovršenoj skladbi Prometej: Poema vatre, poznat je i pod nazivom »Prometejev akord«. Skrjabin je bio sinestet i pojedine je tonove »vezao« uz određene boje. Tako je, primjerice, u Prometeju skladao i dionicu za svjetlosni glasovir. Težio je, poput Wagnera, idealu sveobuhvatnoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Njegov je nedovršeni Misterij trebao biti sinteza svih umjetnosti, a predviđao je čak i uporabu određenih mirisa.

Svoje skladanje shvaćao je kao misaonu slobodu, kao težnju ka višem stupnju ljudske svijesti.[2] U posljednjem se desetljeću svoga života potpuno predao egocentričnom misticizmu (djelomično pod utjecajem teozofa), uronivši u dekadentni, egzotično minuciozan stil koji je, na neki način, zvukovni ekvivalent tzv. nove umjetnosti.[3]

Aleksandr Skrjabin svira svoj Preludij op. 11, br.1 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)


Aleksandr Skrjabin svira svoj Preludij op. 11, br. 2 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)


Aleksandr Skrjabin svira svoju Mazurku op. 40, br. 2 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)

Najznačajnije skladbe uredi

  • Sonate, preludiji, etide, mazurke, valceri i nokturna za glasovir
  • Koncert za glasovir i orkestar u fis-molu, op. 20 (1896/97)
  • Sanjarenje, simfonijska pjesma op. 24 (Rêverie, 1898)
  • Prva simfonija u E-duru, op. 26 (1900)
  • Druga simfonija u c-molu, op. 29 (1901)
  • Treća simfonija u c-molu, op. 43 - Božanska poema (Divin poème, 1902-1904)
  • Poema ekstaze, simfonijska pjesma op. 54 (Le Poème de l’Extase, 1905-1908)
  • Prometej: Poema vatre, simfonijska pjesma op. 60 (Prométhé: Le Poème du feu, 1908-1910)
  • Misterij (1914/15, nedovršeno)

Notna izdanja Skrjabinovih djela uredi

Skrjabinove snimke uredi

Literatura uredi

  1. Belsa, Igor Fjodorowitsch: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, Berlin: Verlag Neue Musik, 1986.
  2. Danuser, Hermann: Glazba 20. stoljeća, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2007.
  3. Plavša, Dušan: »SKRJABIN, Aleksandr Nikolajevič«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 366-368.
  4. Salter, Lionel: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 172-173.
  5. Wehrmeyer, Andreas: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin«, u: Raeburn, M. & Kendall, A. (ur.), Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert, München: Kindler/Mainz: Schott, 1993., str. 171-173.
  6. Wörner, Karl H.: Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1997., str. 578-579, 613-614 i 659.

Bilješke uredi

  1. 1  Ovo su datumi rođenja i smrti Aleksandra Skrjabina prema Gregorijanskom kalendaru. U stručnoj se literaturi, međutim, može naći i datume navedene prema Julijanskom kalendaru: 25. prosinca 1871. – 14. travnja 1915.

Izvori uredi

  1. I. F. Belsa: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, str. 14-15.
  2. A. Wehrmeyer: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin« (u: Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert), str. 172.
  3. L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 173.

Vanjske poveznice uredi

Sestrinski projekti uredi

 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Aleksandr Skrjabin

Mrežna sjedišta uredi