Otvori glavni izbornik

Bombaška afera je naziv za urotu, te uhićenja i sudski proces protiv optuženih urotnika, uhićenih i onih u bijegu, a koji su, nadahnuti velikosrpskim idejama, pokušali realizirati terorističku urotu u listopadu 1907. godine u Kneževini Crnoj Gori. [1]

Sadržaj

PlanUredi

Urotnička skupina crnogorskih studenata u Beogradu, koju je kao svoju filijalu organizirala Crna ruka, pokušala je 1907. ubiti crnogorskoga monarha Nikolu I. Petrovića, te njegove najbliže suradnike i izvesti napade na crnogorske državne ustanove. Nastupali su studenti-urotnici u srpskom tisku pod parolama “demokracije” i “poštivanja ustavnosti”. No, u biti, radilo se o pokušaju realiziranja velikosrpskih ciljeva. Crna ruka i mreža njezinih ogranaka je, prema objavljenim povijesnim izvorima, Nikolu I. smatrala jednim od glavnih “protivnika ujedinjanja Srba”. Promidžba crnogorskih studenata je financirana iz srpskog državnog budžeta a uključivala je i fabriciranje falsifikata poput onoga o navodnoj tajnoj konvenciji Crne Gore sa Austro-Ugarskom “na štetu srpstva i pravoslavlja” iz 1907. godine.

UrotaUredi

Iz Srbije je 1907. tajno upućeno 16 bombi u Crnu Goru. Kasnija istraga je nepobitno utvrdila da su bombe proizvedene u Vojnoj fabrici u Kragujevcu (Srbija). Bombe su, kao tada najefikasnije sredstvo izvršenja atentata, u Crnu Goru unijete iz dva pravca - preko Sandžaka ih je nosio Vaso Ćulafić, a preko Boke kotorske bombe je unio Stevan Rajković, tipografski radnik iz Cetinja. Iz Beograda su u Kotor, tada u sastavu Austro-Ugarske, došli glavni studenti-urotnici: Jovan Đonović, Todor Božović, Đuro Vojvodić i Petar Novaković, dok ih je Marko Daković već čekao u Kotoru. Oni su bili u konspirativnoj vezi s pojedinim protivnicima Nikole I. u domovini.

UhićenjaUredi

No, crnogorska policija, koja je budno motrila urotnike i obavještano ih nadzirala tijekom njihova boravka u Beogradu, hitro je reagirala i uhitila Rajkovića koji se s bombama bio domogao Cetinja. Drugi nositelj bombi, Ćulafić, također je uhićen.

Brigadir Janko Vukotić je bio "ključna osoba u preventivnome slamanju zavjere", te se našao na udaru srpske propagande.[2].

"Reakcija na zavjeru iz Srbije, u vidu nagle militarizacije struktura crnogorske vlasti, ogleda se i u vanrednim unaprijeđenjima u više oficirske činove za istaknute pripadnike Vojske širom Knjaževine".[3].

Počela je opsežna istraga i otkrivena je čitava teroristička urota za koju je Rajković izjavio da se njome htjelo "raspršiti crnogorski Dvor i njegove članove, kao i Narodnu skupštinu".

U Crnoj Gori su uslijedila brojna uhićenja. Od Srbije je zatraženo izručenje nekoliko studenata-urotnika (Đonović, Božović, Novaković, Daković, itd.), no, srpska vlada odbija takav zahtjev tvrdnjom da između Crne Gore i Srbije nije postojao ugovor o izručenju.

“Ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije Milovan Đ. Milovanović ih je (crnogorske studente-urotnike - prim.a.) držao na vezi i u sporazumu sa njim su neki otišli prvo u Tursku, a potom u SAD i Švicarsku”. [4]

Prema objavljenim podacima, ruski diplomatski i obavještajni faktori umiješani su u bijeg za Srbiju nekih od glavnih zavjerenika ispred crnogorske istrage. [5].

Austro-Ugarska je uhitila četvoricu zavjerenika,no odbila ih je, unatoč ugovoru iz 1872. o obavezi izručenja krivaca, izručiti Crnoj Gori. U lipnju 1908. im se u Kotoru sudilo i ta su četvorica oslobođeni optužbi.[6].

PresudeUredi

U sudskom procesu (na Cetinju počeo 12. svibnja, a okončan 14. lipnja 1908.) pred Velikim sudom od 52 optužena, osuđeno ih je 49.

Ukupno, izrečeno je: 6 smrtnih presuda, 28 robija – vremenskih kazni „u lakom okovu na po jednoj nozi“; 15 zatvorskih kazni; dvojica optuženika su oslobođeni zbog nedostatka dokazâ a jedan uslijed nevinosti.[7]


EpilogUredi

  • I sljedeće, 1909. godine, pokušana je, uz potporu Kraljevine Srbije, urota u Crnoj Gori.

 Podrobniji članak o temi: Kolašinska afera

 Podrobniji članak o temi: Podgorička skupština

Vanjske povezniceUredi

IzvoriUredi