Ovo je glavno značenje pojma Dinja. Za organ koji se javlja kod oceanskih dupina pogledajte Dinja (kit).

Dinja (lat. Cucumis melo) je jednogodišnja biljka koja se ubraja u porodicu Cucurbitaceae. Uzgaja se uglavnom u Aziji, SAD-u, Meksiku, ali i u mnogim mediteranskim zemljama. Naziva se još bostan, cata, dina, melon, milun, mlûn, pekun, pepun, pipun.[1] Uzgaja se u vrtovima i na plantažama. Cvate na početku ljeta, a bere se u jesen.

Dinja
C. melo, ilustracija
Sistematika
Carstvo:Plantae
Divizija:Magnoliophyta
Razred:Magnoliopsida
Red:Cucurbitales
Porodica:Cucurbitaceae
Potporodica:Cucurbitoideae
Tribus:Benincaseae
Rod:Cucumis
Vrsta:C. melo
Dvojno ime
Cucumis melo
L.
Baze podataka

Opis uredi

Plod dinje je ovalnog oblika. Obično je dug 15 – 22 cm, a težak 1 – 2 kg. Ima jako lijep miris i okus. Tvrda kora može biti glatka, naborana ili mrežasta s režnjevima. Unutrašnji, jestivi dio najčešće je narančaste ili svjetlozelene boje, a šupljina je ispunjena sjemenkama. Stablo je visoko 23 m. Tamnozeleni cjeloviti listovi su po rubovima nazubljeni. Naizmjenično su poredani na dugačkim peteljkama.

 
Plod dinje

Razmnožavanje uredi

Dinja ima odvojene muške i ženske cvjetove na istoj vriježi. Prvo se razvijaju muški cvjetovi, koji najčešće rastu na glavnoj vriježi, dok ženski cvjetovi cvjetaju na bočnim vriježama. Sastoje se od svjetlozelenih lapova i pet međusobno sraslih latica žute boje.[2] Ženski cvjetovi imaju tučak s 3 – 5 dijelova, a muški 3 – 5 prašnika.

Podrijetlo uredi

Smatra se da dinja potječe iz Azije. U Kini je bila poznata već 1000. pr. Kr. U Bibliji se spominje da su Izraelci, kada su napustili Egipat i s Mojsijem četrdeset godina lutali pustinjom, žalili za svojom omiljenom hranom, a posebice dinjom. Slike iz gradova Herkulaneja i Pompeja iz 79. godine dokaz su da su i Rimljani poznavali dinju.

Energetska i nutritivna vrijednost uredi

Plod dinje sadrži 95 % vode, 1 % bjelančevina, 5,5 % šećera, 1 g biljnih vlakana, limunsku kiselinu i eterično ulje. Od vitamina sadrži jako puno karotena, vitamin B i vitamin C, a od minerala bogata je kalijem, fosforom, magnezijem, kalcijem, željezom, cinkom i bakrom. Energetska vrijednost u 100 grama iznosi 100 kj (24 kcal).[3]

Koristi uredi

Od plodova se često pravi kompot i marmelada. Osim toga, koristi se u pripremi voćne salate, iako nije voće. U egzotičnim kuhinjama se priprema salsa, umak od kockica dinje. Taj umak se poslužuje uz ribu i piletinu s roštilja. U Indiji se uz piletinu poslužuje ljuti curry od dinje. Kuglice od dinje često se dodaju pićima.[4]

Ljekovitost uredi

Dinja ima jako pozitivne učinke na zdravlje organizma. Štiti organizam od kardiovaskularnih bolesti i starenja Potiče rad bubrega, te pomaže u smanjenju tjelesne težine. Zbog dosta karotena u sebi, dinja se smatra antikancerogenom hranom. Oblog od iscijeđenog soka dinje ili od naribane dinje služi za otklanjanje boli.

Izvori uredi

  1. Spicijarić Paškvan, Nina. 15. prosinca 2015. Nazivi za lubenicu, dinju i krastavac i njihove etimologije. Jezikoslovlje. 16 (2–3): 187–210. ISSN 1331-7202
  2. Dinje: morfologija. povrce.com. Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  3. Elika, Mesaroš-Kanjski. 5. travnja 2022. Voće. Narodni zdravstveni list. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. travnja 2022. Pristupljeno 29. lipnja 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  4. Dinja. Coolinarika. Pristupljeno 29. lipnja 2022.

Vanjske poveznice uredi

 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Cucumis melo
 Wikivrste imaju podatke o taksonu Cucumis melo