Otvori glavni izbornik

Drago Stipac (Busovača, 25. srpnja 1920. - Zagreb, 5. veljače 1995.), bio je hrvatski šumarski inženjer, političar i predsjednik HSS-a (1991.-1994.).

Drago Stipac
4. predsjednik Hrvatske seljačke stranke
trajanje službe
25. svibnja 1991. – prosinac 1994.
Prethodnik Juraj Krnjević
Nasljednik Zlatko Tomčić
Rođenje 25. srpnja 1920.
Smrt 5. veljače 1995.
Politička stranka HSS
Zanimanje šumarski inženjer, političar

Sadržaj

ŽivotopisUredi

Rani život i školovanjeUredi

Drago Stipac rođen je 1920. godine u Busovači (BiH), u HSS-ovskoj obitelji. Nakon završene pučke škole upisao se je na sarajevsku gimnaziju. No ubrzo je iz nje istjeran kao nepoćudan te je srednju školu završio u Visokom. Nakon toga, 1938. godine, otišao je u Zagreb gdje je upisao Šumarski fakultet. Na Šumarskome fakultetu diplomirao je 1943. godine.[1] Dolaskom u Zagreb došao je u dodir s Hrvatskom seljačkom strankom i postao je aktivnim članom njezine Sveučilišne organizacije. Tu je ubrzo preuzeo funkciju tajnika, surađivao cijelom plejadom mladih HSS-ovaca i uspostavljao neposredne dodire s predsjednikom Stranke drom Vladkom Mačekom te užu suradnju s glavnim tajnikom drom Jurjem Krnjevićem. Bilo je to važno razdoblje u formiranju Stipca kao mladog političara.

Drugi svjetski ratUredi

Dolaskom ustaša na vlast, u travnju 1941. godine, sve su oporbene stranke zabranjene. Zajedno s dijelom radićevaca postao je politički nepoćudnim za novi režim i svoj stranački rad premjestio je u stranačku ilegalu. Tu je nastavio s opasnim radom u krugu svojih istomišljenika, djelujući na održavanju HSS-ovske organizacije. Zbog toga je već 1942. godine uhićen. Otpremljen je u Lepoglavu, gdje je tada proveo 6 mjeseci.[2] I nakon toga ostao je aktivan boreći se za uspostavu radićevske slobodne i demokratske Hrvatske, vjerujući u ratnu pobjedu zapadnih saveznika. Pod prijetnjom novih progona sklonio se je u svoju rodnu Bosnu, ali i ondje dolazi pod udar ustaških vlasti. Ponovno je 1944. godine uhićen pod optužbom za sudjelovanje u pripremi urote Vokić-Lorković,[2] što je bio neuspjeli pokušaj HSS-a i dijela oružanih snaga NDH kako bi u zadnjim godinama rata ostvarili prijelaz Hrvatske na stranu Saveznika i demokratske svjetske politike, ali optužba nije mogla doći do stvarnih dokaza te je pušten.

Nakon Drugoga svjetskog rataUredi

Ni završetak rata, koji je prošao tragično za hrvatski narod, nije Stipcu donio lakše dane. Po svom ulasku u Sarajevo partizanske vlasti odmah su ga zatvorile. Nakon 8 mjeseci tamnovanja bez suđenja,[2] u nemogućnosti političkoga rada Stipac se je posvetio svojoj struci. Kao šumarski stručnjak službovao je u Sarajevu (službenim Ministarstva šumarstva), Busovači, Jajcu, Prozoru i Zenici (upravitelj šumarijâ) te u Travniku (tehnički direktor šumskoga gospodarstva "Šebešić"),[1] gdje je stvorio veliki krug prijatelja i istomišljenika i postao jedan od najboljih poznavatelja političke, ekonomske, socijalne i kulturne stvarnosti bosanskih Hrvata.

1968. godine, osjećajući da se događaju za Hrvatsku važne promjene, vratio se je u Zagreb i tu se zaposlio. U Zagrebu bio je komercijalni direktor trgovačke organizacije "Gora".[1] 1971. godine je na popisu progona, uhićen je i osuđen na 2,5 godine zatvora,[2] u Lepoglavi. Po izlasku iz zatvora radio je neko vrijeme i potom je otišao u mirovinu. Otada sudjelovao je u gotovo svim tajnim i javnim političkim inicijativama za izlazak Hrvatske iz jugoslavensko-komunističkog okruženja. Uspostavljao je veze s vodstvom HSS u inozemstvu, a aktivan je bio i u oblikovanju gotovo svih oporbenih grupacija u Hrvatskoj. U uvjerenju kako je potrebno okupiti sve političke snage u stvaranju buduće slobodne Hrvatske vrlo se intenzivno angažirao krajem 1980-ih godina u stvaranju neke vrste nadstranačke organizacije. Bio je jednim od inicijatora važnoga događaja na Plešivici,[2] 19. siječnja 1989. godine, koji je trebao ići u takvom pravcu. Uz dra Franju Tuđmana kao predsjednika, Drago Stipac izabran je za tajnika novostvorenog koordinativnog tijela.[3] Nekoliko mjeseci nakon toga, 17. lipnja 1989. godine na sastanku u Panorami, podnio je ostavku,[3] i okrenuo se konsolidaciji domovinske HSS,[2] koja je upala u frakcijske situacije.

1990. godina i samostalna HrvatskaUredi

Pošto je 1990. godine na inicijativu predsjednika Središnjeg odbora HSS u inozemstvu dra Josipa Torbara, kao nositelja kontinuiteta i legitimiteta Stranke, stvoreno koordinacijsko tijelo za ujedinjavanje svih radićevskih grupacija HSS, Drago Stipac je na temelju svog ugleda i zbog iskustva i sposobnosti koje je imao, na Ujediniteljskoj skupštini HSS-a 25. svibnja 1991. godine,[4] jednoglasno izabran za predsjednika HSS. Drago Stipac nije nimalo slučajno bio tijekom gotovo četiri godine predsjednikom Stranke kojoj je pripadao punih 57 godina i čije je kormilo preuzeo u svoje ruke u vrlo važnom trenutku njezine obnove. Već se je od najmlađih dana napajao mislima i naukom braće Radić. Na dužnosti predsjednika stranke ostao je sve do izbijanja opake bolesti, 1994. godine, kada se je po savjetu liječnika morao povući s posla. Prigodom napuštanja svoje dužnosti dobio je najveće priznanje u HSS te je na Skupštini u prosincu 1994. godine jednoglasno izabran za prvoga počasnog predsjednika HSS[1][5].

Posebno treba istaknuti vezu Drage Stipca s bosanskom političkom stvarnošću. S istančanim osjećajem za prava rješenja u teškoj krizi u BiH on je bio prvi političar koji je ukazao na put rješenja. To je bio put ka integralnoj državi BiH, uspostavljenoj na kantonalnoj osnovi, uz poštivanje identiteta i interesa sva tri konstitutivna naroda, koje je rješenje svjetska politika shvatila tek 2 godine kasnije. Bio je i jednim od sudionika stvaranja HSS Bosne i Hercegovine, podržavajući sve razumne korake i odluke tamošnjih Hrvata.

U razdoblju od 1991. do 1993. godine bio je predsjednikom Hrvatskoga društva političkih zatvorenika.[1]

Umro je u Zagrebu, 5. veljače 1995. godine.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Hrvatska enciklopedija: Stipac, Drago, pristupljeno 16. siječnja 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, fusnota 551 na str. 513.-514.
  3. 3,0 3,1 Juraj Kolarić, Doprinos skupine iz Stošinca na Plešivici stvaranju hrvatske demokracije, Kolo, br. 3, 2010., pristupljeno 16. siječnja 2016.
  4. Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 513.-516.
  5. Domovinski rat. Spomenar: 31. siječnja – 6. veljače, priredio: Luka Gavranović, Dom i Svijet, br. 411, 31. siječnja 2002., pristupljeno 16. siječnja 2016.