Otvori glavni izbornik
Mladen Lorković, ministar unutarnjih poslova NDH Mladen Lorković, ministar unutarnjih poslova NDH
Mladen Lorković, ministar unutarnjih poslova NDH
Ante Vokić, ministar oružanih snaga NDH


Urota Lorković-Vokić, bio je neuspjeli pokušaj preuzimanja vlasti u NDH koji su organizirali ministar unutarnjih poslova, Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH, krilnik Ante Vokić u kolovozu 1944. godine. Urota se bitno oslanjala na redove HSS-a, do rata središnje, najmasovnije i najutjecajnije hrvatske stranke, koja odlukom njezinog vodstva na čelu s Vladkom Mačekom nije kolaborirala s Nijemcima, Talijanima i ustašama. Konačni cilj urote bio je prijelaz NDH na stranu zapadnih saveznika.

Urota se odvijala u vrijeme kada su Rumunjska (23. kolovoza) i Bugarska (8. rujna) prešle na stranu saveznika; nakon što je postalo jasnim da se zapadni saveznici ne namjeravaju iskrcati na Jadranu, urota je propala.

Sadržaj

Početci uroteUredi

Mladen Lorković, obnašajući dužnost ministra vanjskih poslova (kasnije je razriješen dužnosti i premješten na položaj ministra unutarnjih poslova), shvaća da Sile Osovine gube rat i da je vrijeme da NDH prijeđe na stranu Saveznika i objavi rat nacističkoj Njemačkoj. Povezao se s Antom Vokićem s kojim počinje planirati državni udar. Plan je bio postaviti Lorkovića kao šefa države, koji bi tad objavio proglas o prijelazu NDH na stranu Saveznika, dok bi Vokić osigurao vojnu potporu udara. On se urotio s časnicima Hrvatskog Domobranstva sklonima HSS-u i Vladku Mačeku i ostalima koji nisu podržavali ustaški režim. U stvari, neki izvori govore kako je i sam Maček bio idejni začetnik urote, te da bi on preuzeo vlast u NDH.[1] Urotu je podržavao čak i glavni njemački general za NDH Edmund Glaise von Horstenau koji je bio šokiran zločinima koje su činili ustaše s Pavelićem na čelu, ali kojima se nije usudio izravno suprotstaviti zbog nedovoljnih njemačkih snaga u NDH.[nedostaje izvor]

Planovi i tijek uroteUredi

Namjera je bila da se fašističke snage u NDH predaju novoformiranoj vladi i NDH bi se pripremila, zajedno sa srpskim četnicima, dočekati savezničke snage koje su trebale izvršiti invaziju na Balkan i otvoriti drugu bojišnicu u Europi. Postoje insinuacije da je britanska obavještajna služba u uroti odigrala određenu ulogu kao i u beogradskom puču 27. ožujka 1941. godine.

Čini se da je Vokić ostvario neke uspjehe i da je državni udar bio ostvariv. No, pričalo se (Ante Štitič, Vokićev prijatelj i suradnik u uroti je izdao skupinu), da je i Ante Pavelić saznao za urotu. Dana 30. kolovoza 1944. godine, sazvao je sastanak vlade, na kojem je obznanio urotničke namjere. Na sastanku je Vokić nastojao sebe braniti implicirajući Pavelića: „Poglavniče, sve što smo učinili, učinili smo prema vašim zapovijedima i s vašim odobrenjem, pa prema tome ne znam zašto bih ja trebao snositi odgovornost." U sljedećih nekoliko dana uhićeni su i Milutin Jurčić, šef državne policije, nekoliko desetaka vojnih časnika, te nekolicina vođa HSS-a, među njima i Ljudevit Tomašić i Ivanko Farolfi. Titovi partizani - koju su kod Britanaca dali negativno mišljenje o razgovorima s urotnicima i time zapravo onemogućili njezin uspjeh - su 1. listopada 1944. godine uhitili istaknutog HSS-ovca Augusta Košutića, koji je djelovao kao osoba za vezu urotnika s NOVJ i britanskim časnicima za vezu na području pod kontrolom partizana.[2]

Vokić i Lorković su završili u Lepoglavi, gdje su i pogubljeni u travnju 1945. godine kad se vojska NDH počela povlačiti s tog područja.

Pavelić je nakon toga 18. rujna 1944. godine posjetio Hitlera, iznijevši mu svoje zahtjeve u svezi vojske. Hitler je prihvatio zahtjeve u svezi jačanja postrojbi NDH i dopustio da se postrojbe domobranstva i ustaške vojnice formalno ujedine u Hrvatske oružane snage i ustroje u divizije i korpuse (to je provedeno već s 1. prosincem 1944. god.); ali nije dopustio da postrojbe NDH imaju zasebno zapovjedništvo (funkcija Glavnog zapovjednika NDH je imala tek formalni značaj) nego su postrojbe NDH i nadalje ostale pod zapovijedanjem njemačke vojske.[3]

Domobranstvo u uroti Lorković-VokićUredi

Postrojbe Domobranstva činile su temeljnu snagu s kojom je računao Ante Vokić, tada ministar oružanih snaga, u puču Lorković-Vokić. Oporba Paveliću našla je plodno tlo u domobranskim redovima. Suradnji s pučistima odazvali su se pukovnik Ivan Klišanić, umirovljeni general Pero Blašković, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak te mnogi drugi.[4] Glavni zadatak pukovnika Mraka bio je "da se skinu svi časnici koji su germanofilski nastrojeni."[5] I ministar Vokić u to se vrijeme nalazio više vani nego u Zagrebu, da obiđe sve jedinice i govori sa svim zapovjednicima. Njegovi govori bili su neka vrsta senzacije, uvijek aludirajući u svojim govorima da će hrvatsko domobranstvo stati protiv svakog koji će biti na putu održanja države, misleći na Nijemce.[6] Zaključeno je da poslije "puča" Hrvatska seljačka zaštita treba jamčiti javni red i mir, a kao regularna vojska će postati Domobranstvo, kao "Mačekova vojska u nastajanju".[7] Da bi se razlikovali od ostalih domobrana koji neće pristupiti HSS-u, dogovoreno je da pobunjeni domobrani imaju bijelu traku oko rukava, kao znak raspoznavanja.[8] Zavjerenik Stjepan Trnski je održao i predavanja pred više domobranskih časnika i vojnika u Narti početkom rujna 1944. godine te ih pozvao da se ne predaju partizanima, da ustraju u borbi, jer HSS računa na njih.[9] Da bi zavjereničke pozicije bile jače, trebali su preuzeti na sebe domobranstvo ispod upliva ustaša te razoružati Nijemce, tako da kod iskrcavanja Engleza pučisti prijeđu s domobranstvom na stranu saveznika.[10] Međutim, pripremane su i alternative, ako akcija kod domobranstva ne uspije. Tako su ponovo pripremani i aktivirani redovi Hrvatske seljačke zaštite koji "svaki dan moraju biti organizirani i spremni." Postojala je direktiva u HSS-u da treba sprječavati odlazak "naših ljudi u partizane, dok se onome koji prijeđe iz partizana u domobrane, neće ništa dogoditi". Iznenadna propast vođa puča Vokića i Lorkovića djelovala je dvojako. U redovima domobranstva počeo se širiti njihov mučenički kult.[11] Propast planiranog prevrata unijela je veliki strah u redove domobranskih časnika prevratnika tako da su mnogi počeli bježati u partizanske redove. Prema izvorima NOP-a u razdoblju od 1. do 15. rujna 1944. godine prebjeglo je iz raznih uporišta samo jedinicama Istočne grupe odreda (Bjelovar) 245 neprijateljskih vojnika s kompletnim naoružanjem.[12] Posljednji poziv maršala Josipa Broza Tita od 30. kolovoza 1944. godine u kojemu poziva hrvatske domobrane i ostale suradnike okupatora da do 15. rujna pristupe partizanima, jer svi oni koji ostanu bit će izvedeni pred ratni sud i suđeni kao izdajnici naroda, ubrzao je masovno dezertiranje.[12]

TeorijeUredi

Postoje indicije da je i sam Poglavnik uistinu bio upućen u urotu, no kad je saznao da su Saveznici odustali od iskrcavanja na Balkanu, odustao je od urote, te uništio urotnike kako Nijemci ne bi ništa doznali. Druga je teorija, premda ne isključuje prvu, da je Pavelić znao za urotu od samog početka, ali je pogubio urotnike da se ne bi morao odreći vlasti. Naime, postoje indicije da su Vokić i Lorković uputili Pavelića u urotu, te bi on u ključnom trenutku napustio zemlju i odrekao se vlasti, što je on navodno i prihvatio, sve dok časnici Gestapa u NDH nisu saznali za urotu i naredili Paveliću uništenje urotnika.

UrotniciUredi

PolemikeUredi

I dan-danas je tema mnogih debata tijek rata na području prijeratne Kraljevine Jugoslavije ako bi urota uspjela, te kako bi to područje izgledalo nakon rata. Pobornici urote tvrde da, ako bi plan uspio, hrvatska bi se država očuvala i nakon rata, te komunistima ne bi bilo dopušteni formirati vladu, no to je uistinu vrlo malo vjerojatno zbog:

  • savezničkog odustajanja od invazije na Balkanu na Teheranskoj konferenciji, gdje je odlučeno za invaziju u sjevernoj Francuskoj
  • priznavanja Partizana savezničkim snagama u Kraljevini Jugoslaviji i priznavanje vlade Tito-Šubašić, što jednostavno nije ostavilo mjesta za NDH.

LiteraturaUredi

  • TV kalendar (HRT)
  • Nikica Barić, Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH, 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2003.
  • Vladimir Dedijer et al., History of Yugoslavia, McGraw-Hill Book Co., New York, 1974.

IzvoriUredi

  1. Vladimir Dedijer et al., History of Yugoslavia
  2. Jozo Tomasevich [2010.]. Rat i revolucija u Jugoslaviji: 1941-1945: okupacija i kolaboracija, str. 365. - 377., Zagreb: EPH Liber pristupljeno 6. siječnja 2019.
  3. Tomasevich, op. cit., pogl. X. Oružane snage NDH, Objedinjenje Hrvatskog domobranstva i Ustaške vojnice. Rat i revolucija u Jugoslaviji: 1941-1945: okupacija i kolaboracija. EPH Liber pristupljeno 6. siječnja 2019.{{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.
  4. Nada Kisić-Kolanović, Mladen Lorković - ministar urotnik, Golden marketing - Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1998., str. 81.
  5. HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 75/45., Izjava Mate Hanžekovića od 21. VII. 1945.
  6. Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, knjiga 2., Globus, Zagreb, 1983., str. 94., riječ je o Elaboratu Ante Moškova koji je dan poslije rata jugoslavenskim istražnim organima.
  7. HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 73/45., Izjava Steve Pocrnića - Izjave koje terete Luku Starčevića (bez datuma).
  8. HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 61/45., Izjava Đure Hagljena dana kod OZNE od 21. VII. 1945.
  9. HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 43/45., Optužujući materijal protiv Stjepana Trnskog.
  10. HDAB, Okružni sud Bjelovar, k II., 68/45., 219., Izjava Luke Starčevića pred Okružnim sudom Bjelovar, 7.
  11. HDA, “Ustaše” - Hrvatski oslobodilački pokret - ustaški logor za grad Bjelovar, isto.
  12. 12,0 12,1 Zdravko Dizdar, Teror okupatora i ustaša i aktvnost NOP-a u Bjelovaru 1941.-1945., Bjelovarski zbornik, Bjelovar, 1989., str. 50.
  13. Spasio Hrvate od komunističkih zlikovaca: Branko Benzon, Bračanin koji je zavodio žene Hitlerovih generala, Portal Oko/izvor:jutarnji.hr, 3. studenoga 2014.