Drago Trumbetaš

Drago Trumbetaš (Velika Mlaka, 28. prosinca 1937. - Velika Gorica, 29. travnja 2018.), bio je hrvatski romanopisac, dramatik, pjesnik, slikar, ilustrator i kazališni glumac. Bio je gastarbajterom više od tri desetljeća, što je bilo njegovo tematsko nadahnuće u slikama i knjževnim djelima. Kao likovni umjetnik po duhovnom srodstvu blizak je hrvatskim umjetnicima okupljenim u skupinu Zemlja, a u međunarodnim okvirima stvaralaštvu Otta Dixa i Georgea Grosza.[1]

Drago Trumbetaš
Drago Trumbetaš
Drago Trumbetaš u svome ateljeu.
Rođenje 28. prosinca 1937., Velika Mlaka, Hrvatska
Smrt 29. travnja 2018., Velika Gorica, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje slikar, književnik, kazališni glumac
Portal o životopisima

ŽivotopisUredi

Drago Trumbetaš rodio se je u u Velikoj Mlaki 1937. godine, u turopoljskoj plemenitaškoj obitelji.[2] U rodnoj Velikoj Mlaki pohađao je pučku školu od 1945. do 1949. godine. U Velikoj Gorici 1952. godine položio je malu maturu. U Zagrebu je 1956. godine završio Grafičku industrijsku školu. Završio je za ručnog slagara. Iste godine zaposlio se u Grafičkom zavodu Hrvatske gdje je radio na poslovima Enciklopedije. Godine 1957. pobjegao je u Austriju zbog stroge partijske kontrole, no brzo se vratio na stari posao. Odsluživši dvogodišnji vojni rok, zaposlio se na novom mjestu, kao geodetsko-tehnicki crtač u Zavodu za komasacije SRH. Bio je grafički urednik triju časopisa: Savremene tehnike, ABC tehnike i Delte. Godine 1966. opet je otišao u inozemstvo, ovog puta u SR Njemačku. Zaposlio se u Frankfurtu na Majni gdje je radio na pakiranju, potom kao slagar.

Likovnu strast iskazao je još sa šest godina, kad je portretirao svoje susjede. U školi su uočili njegov dar pa su ga zaduživali crtati krilatice, te slali na crtanje u prirodu. Na redovitom služenju vojnog roka, čiji je dvogodišnji rok služio u BiH (Brčko), Srbiji (Vranje) i Hrvatskoj (Slavonski Brod), crtao je apstraktne crteže. Kao mlađi, bavio se nekolicinom športova.

Malo po dolasku u SR Njemačku opet se dao u crtanje, crtajući motive iz rodnoga Turopolja. Godine 1975. Božo Biškupić priredio mu je samostalnu izložbu u kuli Lotrščaku. Objavio je grafičku mapu Gastarbaiter, a predgovor mu je napisao Veselko Tenžera. Hrvatski je filmaš Bogdan Žižić snimio i dokumentarni film o Trumbetašu.[3]

I u ciklusu crteža Gastarbeiter (preko antijunaka Tončeka), te nekoliko desetljeća poslije, u svom romanu Pušači i nepušači, iskazao je tešku muku gastarbajtera koji su silom prilika otišli raditi u SR Njemačku, Austriju, Francusku, prikazujući 1960-e kad su likovi donosili sudbonosne odluke o odlasku na privremeni rad u inozemstvo. To razumijevanje za ljude s dna, teške sudbine, provlačilo mu se i u kasnijim ciklusima. U ciklusu crteža bavio se zemljacima, a u romanu Pušači i nepušači i drugim narodima (iz Turske, Hrvatske, Crne Gore, BiH, Makedonije, Srbije, Grčke, Slovenije, Italije, Portugala, Španjolske), a ondje je opisao sudbine gastarbajtera iz tih zemalja. Poslije tog prvog ciklusa crteža izlagao je diljem SR Njemačke, čak 60 u 4 godine, od 1976. do 1980. godine, a o njemu su i druge televizijske postaje snimile dokumentarne filmove.

Potom je nacrtao novi ciklus Bankfurt ist Krankfurt u kojem je kritično progovorio o pokvarenosti u europskom društvu. U Pušačima i nepušačima progovorio je baš o tome kako se gastarbajtere, koji su bili iz svih društvenih razreda, bez milosti ponižava i iskorištava.

Godine 1980. prenio je dio privatne knjižnice kući u Hrvatsku. Jugokomunističke vlasti optužile su ga za širenje neprijateljske propagande. Prigodom seljenja među knjigama pronašli su mu primjerke hrvatskoga emigrantskog tiska.[1] Brzo je osuđen na godinu i pol zatvora. Srećom po njega, već je postao poznatije ime u kulturnim krugovima, što se prenijelo i do političkih vrhova. Uskoro su se za nj zauzeli i tražili neka ga se oslobodi Egon Bahr, ministar, Heinrich Boll, njemački književnik, Hans Dietrich Genscher, ministar, a na kraju i sami njemački kancelar Willy Brandt. Akcija je urodila plodom pa je Vrhovni sud SR Hrvatske smanjio zatvor na pola godine, a odrobijao ga je u Zagrebu i Staroj Gradišci.

Godine 1987. Trumbetaš opet je otišao u SR Njemačku. Radio je na raznim poslovima i crtao nove cikluse.

Godine 1988. pokušao je okupiti ljudstvo koje bi radilo na "Gastarbajterskoj enciklopediji", no nije našao razumijevanja među gastarbajterima, pri čemu je i tuđa zavist imala veliku ulogu.

Godine 2001. ilustrirao je Malu ilustriranu hrvatsku povijest za koju je autor teksta bio povjesničar Hrvoje Matković.[4][5]

Godine 2007. objavio je svoj prvi roman, roman o gastarbajterima, Pušači i nepušači. Suprotivo stilu hrvatskih pisaca "neka osoba došla u neki grad u neku krčmu i ondje srela neke prijatelje, koji su pijani, pjevali neke ustaške loše pjesme i bili zatvoreni u neku popravnu ustanovu", Trumbetaš poimence imenuje naselja o kojima se radi, likovi govore svojim jezikom u narječju. Prema potrebi, Trumbetaš u djelu na početku svakog poglavlja ima kratke uvode iz tiska ili djela nekih pisaca. Trumbetaš piše jednostavno, čitko, a intrigantno, dobro se služeći kratkim opisima.

Bio je temom radova poznatim piscima i likovnim kritičarima. O njemu su pisali među ostalima: Josip Bratulić, Božo Biškupić, Elena Cvetkova, Josip Depolo, Branimir Donat, Darko Glavan, Vlado Gotovac, Zvonimir Milčec, Josip Škunca, Nada Vrkljan-Križić, Radovan Vuković, Igor Zidić i Ivica Zupan.

U Njemačkoj o njemu su pisali: Rosi Wolf-Almanasreh, Rudi Seitz i Gerhard Zwerenz.

U Makedoniji o njemu su pisali: Naido Petruševski i Zlatko Teodosievski.

Uhićenje i zatvaranje 1980. godine nije bio jedini put kad ga je proganjala jugokomunistička vlast. U Hrvatskoj mu je Partija zabranila prirediti samostalne izložbe u Velikoj Gorici. Kobne 1980. udarila ga je medijska cenzura: časopis Oko nije mu htio objaviti ”Gastarbeiterske pjesme”.

U Hrvatskoj je svoju prvu samostalnu izložbu imao tek 1995. godine, u Velikoj Gorici. Prvi dolični izložbeni prijam u domovini dočekao je 1997. godine kad mu je Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu priredio retrospektivni prikaz njegova opusa.

Ukupno je izlagao na više od 160 samostalnih i više od 200 skupnih izložbi.

Umirovio se 1998. godine, a s umjetničkom djelatnošću nastavio je i dalje, pa je nastavio crtati, pisati i izlagati. Živio je u Njemačkoj (u Frankfurtu na Majni) i u Hrvatskoj, u rodnoj Velikoj Mlaki.

U mro je u Velikoj Gorici 2018. godine.

DjelaUredi

Slikarska
  • ciklus Gastarbeiter
  • ciklus Bankfurt ist Krankfurt
  • ciklus Ex libris
  • ciklus Život kao zmija
  • ciklus Ljudsko smetlište (prizori iz zatvora u Staroj Gradišci)[1]
  • ciklus Lieber Vincent - dopisivanje s van Goghom
  • kalendari s turopoljskim motivima
Književna
  • dnevnik sa skicama
  • drama Sadisti, praizvedena 1986. u Subotici pod naslovom Nepušač (glumio u predstavi)
  • drama Lopov
  • drama Der Kassierer
  • knjiga pjesama Gastarbeiter-Gedichte
  • roman Pušači i nepušači
Ilustracije
  • Mala ilustrirana hrvatska povijest, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2001. (suautor, autor teksta Hrvoje Matković)[4]
  • Radni dan krapinskog pračovjeka: priča o ljudima iz pleistocena, Pučko otvoreno učilište, Velika Gorica-Krapina, 2001. (autorica Dubravka Bauernfreund)[6]
  • Hommage, Nova stvarnost, Zagreb, 2002., (autorica Đurđa Jandriš-Parać)[6]
  • Turopole moje: joa i ti-jeno zanaviek, Udruga umjetnika Spark, Velika Gorica, 2005. (autorica Đurđa Jandriš-Parać)[6]
  • Kajkavijana zgubidana: pjesme, Šćitarjevo, 2012. (autor Dragutin Dubravčić)[7]
  • Balade Petrice Kerempuha: izbor, Pučko otvoreno učilište, Velika Gorica, 2017., (autor Miroslav Krleža)[6]

NagradeUredi

  • 2002.: Nagrada za životno djelo Zagrebačke županije.[8]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Rozana Vojvoda, Izložba Drage Trumbetaša, Umjetnička galerija Dubrovnik. Drago Trumbetaš i bilježenje patnje, Vijenac, broj 386.-387., 18. prosinca 2008., preuzeto 29. ožujka 2013.
  2. Sanja Čiga, In memoriam Drago Trumbetaš, glashrvatske.hrt.hr, 2. svibnja 2018., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 4. svibnja 2018.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  3. Nada Vrkljan Križić, U dosluhu sa onostranim, Vijenac, broj 339., 1, ožujka 2007., preuzeto 30. ožujka 2013.
  4. 4,0 4,1 Naklada P.I.P. Pavičić: Hrvoje Matković, Drago Trumbetaš, Mala ilustrirana hrvatska povijest, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 18. prosinca 2008.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  5. HRT: Kultura. 29. listopada. 2001., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 10. listopada 2015.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Katalog Knjižnica grada Zagreba: Dragutin Trumbetaš, pristupljeno 12. prosinca 2020.
  7. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: Zapis 000794852 od NSK01: Kajkavijana zgubidana : pjesme / Dragutin Dubravčić ; ilustracije Dragutin Trumbetaš., pristupljeno 17.ožujka 2016.
  8. Preminuo umjetnik Drago Trumbetaš, hmnu.hr, 30. travnja 2018., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 4. svibnja 2018.), pristupljeno 12. prosinca 2020.
  • Prostori hrvatske proze. Roman o gastarbajterima. Drago Trumbetaš: Pušači i nepušači, Zagreb, 2007. autorica teksta: Marija Nadilo, Hrvatsko slovo, str. 23, petak, 18. siječnja 2008.
  • Bilješka o ilustratoru

Vanjske povezniceUredi

  • HRT[neaktivna poveznica] Treće doba: Drago Trumbetaš
  • Sunčica Furdek/M.Š., Izložba Otuđeni životi, HRT, 13. prosinca 2017.
  • Antun Maričić, Plemeniti autsajder In memoriam Drago Trumbetaš, // Ars Adriatica, br. 8, (2018.), str. 242. - 246. (Hrčak)