Turopolje

hrvatska
Ovo je glavno značenje pojma Turopolje. Za gradsko naselje Velike Gorice pogledajte Turopolje (Velika Gorica).

Turopolje je kulturno-povijesna mikroregija u Središnjoj Hrvatskoj. Turopolje se nalazi južno od Zagreba, omeđeno desnom obalom Save na sjeveroistoku, i Vukomeričkim goricama na jugozapadu.

Nekad se općina Turopolje zvala i "Zagrebačko polje".[1] Turopolje nosi ime po turu, vrsti divljeg goveda.

Zemljopisni položaj uredi

Zemljopisno u najužem smislu Turopolje se odnosi na ravnicu koja se pruža na aluvijalnoj ploči dugoj 45, a širokoj do 23 km, koje zauzima područje od oko 600 km2, s prosječnom visinom od 110 metara nadmorske visine. Turopoljska aluvijalna ploča nalazi se između Posavine (močvarnije nizine uz rijeku Savu) na sjeveru i Vukomeričke gorice (niskog uravnjenog gorja) na jugu. Kroz Turopoljsku nizinu teče rijeka Odra s pritokom Lomnicom.

 
Grb Plemenite općine turopoljske

U nešto širem smislu u Turopolje se ubraja prostor nekadašnje općine Velika Gorica koji obuhvaća Turopoljsku Posavinu, Turopoljsku ravnicu, srednji dio Vukomeričkih gorica sve do srednjeg Pokuplja.

U najširem smislu od davnine Turopoljem se naziva širi prostor koji je omeđen s prirodnim međama a proteže se između rijeke Save na sjeveru, rijeke Kupe na jugu, Žumberačke gore na zapadu i djela grada Siska koji se nalazi u međuriječju Save i Kupe na istoku.

Najveće je naselje grad Velika Gorica, koje se pod imenom Gorica prvi put spominje 1228. godine. Druga važnija naselja su: Mraclin (mlađe kameno doba), Velika Mlaka, Staro Čiče (brončano doba), Šćitarjevo (rimsko doba), Gornji Hruševec (rimsko doba), Lukavec (15. st.), Lekenik, Vukojevac, Peščenica (Turopolje), Buševec, Turopolje (Velika Gorica), Kuče, Gornje Podotočje, Ogulinec, Kravarsko, Donja Lomnica, Vukovina, Pokupsko, Poljana Lekenička, Brežani Lekenički, Bukevje, Roženica, Gornji Vukojevac, Donji Vukojevac, Hrašće, Odra i Odranski Obrež.

Povijest uredi

Ime Turopolje nastalo je po vrsti europskog bizona (govedu tur) koje je obitavalo u Turopoljskim šumama hraneći se visokom travom i raznim drugim biljem. Posljednji primjerak te životinje zabilježen je oko 1800-te godine.

 
Nekadašnja vijećnica Plemenite općine turopoljske, danas Muzej Turopolja

Prvotno prostor Turopolja nastao je kao Turopoljski Arhiđakonat (kasnije "Plemenita općina Turopolje") protežući se od Samoborsko-Okićkog posjeda na zapadu pa sve do Lekenika gdje je graničilo s Kaptolskim-Sisačkim posjedom na istoku, na sjeveru od Svete Klare i rijeke Save graničeći s posjedima Gradeca i Zagrebačkog Kaptola pa sve do Gornjeg Hruševca na jugu u Vukomeričkim goricama gdje je Turopolje graničilo s posjedom Topuske opatije.

 
Grb Plemenite općine turopoljske na Muzeju Turopolja

Unutar ovih granica živjelo je slobodno stanovništvo koje je bilo udruženo u obiteljske zadruge i posjedovalo je svoju vlastitu zemlju te nije bilo podložno velikašima niti bilo kakvom kmetskom odnosu.

Zbog povlastica koje je stanovnicima Turopolja dao hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., Turopoljci su zadržali slobodu i postali Plemići jednoselci (sami svoji gospodari) i nikada nisu postali ničiji kmetovi. Oduvijek su Turopoljci zbog sačuvane slobode i samostalnosti bili slobodoumni i ponosni ljudi što je na zanimljiv način opisao poznati hrvatski književnik i novelist Slavko Kolar u svojim novelama "Breza" i "Svoga tela gospodar" opisujući život Turopoljskog sela Gornji Hruševec. Nakon drugog svjetskog rata ukinuta je "Plemenita općina Turopolje" i nastala je nova općina pod imenom Velika Gorica kao nasljednica nekadašnje općine.

U devedesetim godinama prošloga stoljeća općina Velika Gorica raspala se na Grad Veliku Goricu, općinu Kravarsko, općinu Pokupsko i općinu Orle kao pravne sljednice nekadašnje Plemenite općine Turopoljske.

Znamenitosti uredi

Drvene crkve i kapele uredi

 
Drvena kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki

Drvene kurije uredi

 
Župna crkva sv. Tri kralja u Donjoj Lomnici

Ostale znamenitosti uredi

 
Crkva sv. Vida u Mraclinu

Narodni govori – turopoljski dijalekt uredi

REČ TUROPOLCEM TER PRIJATELOM > APEL za TUROPLJSKI RJEČNIK I. /rječnik zavičaja autora prvoga kajkavskog rječnika/

Čuvanje i promicanje narodnih govora, posebno rječničkoga blaga, kao jednoga od temeljnih elemenata nacionalnoga identiteta, kulturna je zadaća svake nacionalne zajednice. U posljednjih 20-ak godina sve je više hrvatskih govora koji imaju svoj rječnik. Na žalost, turopoljski dijalekt, jedan od osnovnih kajkavskih dijalekata, do danas nema zabilježen narodni leksik u potrebnom opsegu niti za koji dio svojega područja (ima nekoliko vrijednih zbirki riječi, objavljenih i neobjavljenih). Narodni govori rapidno se, ne samo mijenjaju nego i gube, odnosno gube se pojedini elementi jezičnoga sustava, na svim razinama: fonološkoj (fonetskoj, fonemnoj, prozodijskoj), morfološkoj, leksičkoj. Za pola stoljeća promjene su veće nego prije za više stoljeća. Razlozi: opće školovanje, rad u drugim, gradskim sredinama, urbanizacija, jak utjecaj javnih medija (TV, radio, tisak), demografski (slab natalitet, doseljavanja). Tako je i u Turopolju, u kojem su promjene brže i jače zbog blizine glavnoga grada.

Turopoljski dijalekt veoma je specifičan dio kajkavskoga narječja i hrvatskoga jezika. U okviru Ivšićeve III., mlađe, «revolucionarne» kajkavske grupe, karakterizira ga u prvom redu vrlo važna i specifična prozodijska pojava u okviru kajkavskoga narječja (kajkavske skupine dijalekata), u razvoju ne samo kajkavske i hrvatske nego i općeslavenske akcentuacije. To je prozodijska pojava – pomicanje metatonijskoga, novoga prahrvatskoga i praslavenskoga cirkumfleksa (dugosilaznoga naglaska) prema početku riječi. Primjer: psekel od posȇkel, na-jziku < na-jezȋku a ostaje poskli, jezka, jer se nije razvio metatonijski cirkumfleks. Može se pretpostaviti da je to vrlo stara promjena, iz vremena formiranja osnovne kajkavske akcentuacije, odnosno formiranja glavnih hrvatskih dijalektnih jedinica, dakle iz vremena otpadanja tzv. poluglasa (ǝ) u slabom položaju, prije 12. st. Turopoljski dijalekt karakterizira također i specifičan razvoj drugih osobina, i fonoloških, i morfoloških, i leksičkih, tako vokalizma, npr: čuvanje refleksa izjednačenih starih vokalskih fonema, čuvanje stražnjega nazalnoga samoglasnika ǫ (on) i slogotvornoga  u posebnoj fonološkoj jedinici, samoglasniku, s vrijednošću zatvorenoga o (ọ), manjim dijelom jednačenje sa starim u, primjer: rọka, sọza (rjeđe ruka, suza) glasovi ʉ (ü), ø (ö), na mjestu u, o, npr. düša, döbra – zamjena finalnoga o s ẹ, npr. malẹ liepẹ sεlẹ. Ustrojstvom koje čine te značajke turopoljski se dijalekt izdvaja među drugim kajkavskim dijalektima te ih je potrebno proučavanjem zaštititi.

Za izradu rječnika turopoljskoga dijalekta kajkavskoga narječja, odnosno jednoga njegova dijela, skupine govora, postoji i jedan poseban razlog od iznimnoga nacionalnoga značenja. Prvi kajkavski rječnik izradio je Turopoljac Juraj Habdelić (Dictionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene trudom Jurja Habdelicha, masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga i szlovenszkoga naroda. Graz 1670.). Habdelić je rodom iz sela Kuče, tadašnje župe Čiče. Zbog toga je istraživanje i čuvanje značajki toga dijalekta, posebno govora mjesta Kuče i Staro Čiče, skupne govora kojima pripadaju (župi i nešto šire), rodnoga idioma Jurja Habdelića, dug hrvatske kulture i znanosti njezinim najistaknutijim djelatnicima i promicateljima. Zato je potrebno kao prvo, od eventualno više takvih djela za druge dijelove Turopolje izraditi rječnik Habdelićeva zavičaja.

Drugi je razlog, također od nacionalnoga značenja, tzv. Čunčićev list, najstariji kajkavski dokument, nastao u Kučama 1521. godine. Tome se može pridodati i važna uloga Buševca i drugih sela, iz te skupine, u kulturnom, upravo folkorističnom djelovanju.

Flora i fauna uredi

O izuzetnoj raznovrsnosti biljnog i životinjskog svijeta Turopolja najbolje govori regionalni popis zaštićenih i ugorženih vrsta u nastavku. Veliki dio stanoviništva svojim potpisom peticije skrenuo je paznju na devastaciju naselja i okoliša koju će prouzročiti otvaranje još jednog prometnog koridora u uskom pojasu Turopolja. Stanovništvo i većina stručne javnosti zalažu se za promjenu trase i korištenje prostora uz već postojeći željeznički koridor kako bi se izbjeglo dodatno opterečivanje ekosistema u Turopolju.

Biljke

Fritillaria meleagrisAnacamptis pyramidalis (popis nepotpun).

Leptiri (Lepidoptera)

Iphiclides podaliriusprugasto jedarce, Papilio machaonlastin rep, Apatura irisvelika modra preljevica, Apatura iliamala modra preljevica.

Vodozemci (Amphibia)

Salamandra salamandrapjegavi daždevnjak, Triturus vulgarismali vodenjak, Triturus alpestrisplaninski vodenjak, Triturus carnifexveliki vodenjak, Bombina bombinacrveni mukač, Bombina variegatažuti mukač, Bufo bufosmeđa krastača, Hyla arboreaobična gatalinka, Rana arvalismočvarna smeđa žaba, Rana dalmatinašumska smeđa žaba, Rana temporarialivadna smeđa žaba.

Gmazovi (Reptilia)

Emys orbicularisbarska kornjača, Lacerta agilislivadna gušterica, Anguis fragilissljepić, Natrix natrixbjelouška, Coronellaaustriacasmukulja, Elaphe longissimaeskulapova zmija.

Ptice (Aves)

Tachybaptus ruficollismali gnjurac, Ardea cinereasiva čaplja, Ciconia nigracrna roda, Ciconia ciconiaroda, Circus aeruginosuseja močvarica, Accipiter gentilisjastreb, Accipiter nisuskobac, Buteo buteoškanjac, Aquila pomarinaorao kliktaš, Falco tinnunculusvjetruša, Porzana porzanariđa štijoka, Crex crexkosac, Cuculus canoruskukavica, Tyto albakukuvija, Strix alucošumska sova, Strix uralensissova jastrebača, Strix otusmala ušara, Picoides majorveliki djetlić, Picoides mediuscrvenoglavi djetlić, Picoides minormali djetlić, Hirundo rusticalastavica, Anthus trivialisprugasta trepetljika, Motacilla cinereagorska pastirica, Turdus merulakos, Turdus pilarisdrozd bravenjak, Muscicapa striatamuharica, Lanius colluriorusi svračak, Fringilla coelebszeba, Fringilla montifringillasjeverna zeba, Pyrrhula pyrrhulazimovka, ... (ukupan popis zaštićenih ptica broji 123. vrste).

Sisavci (Mammalia)

Crocidura leucodondvobojna rovka, Neomys anomalusmočvarna rovka, Neomys fodiensvodena rovka, Sorex araneusšumska rovka, Sorex minutusmala rovka, Rhinolophus ferrumequinumveliki potkovnjak, Nyctalus noctularani večernjak, Plecotus auritussmeđi dugouhi šišmis, Pipistrellus pipistrelluspatuljasti šišmis, Pipistrellus nathusiimali šumski šišmis, Myotis daubentoniriječni šišmis, Myotis mystacinusbrkati šišmis, Myotis emarginatusriđi šišmis, Myotis blythiioštrouhi šišmis, Myotis myotisveliki šišmis, Eptesicus serotinuskasni nočnjak, Muscardinus avellanariuspuh lješnikar, Microtus (multiplex) liechtensteiniistočnoalpski voluharić, Castor fiberdabar, Lutra lutravidra, Mustela nivalislasica, Mustela ermineazerdav, Mustela putoriustvor, Martes foinakuna bjelica, Meles melesjazavac, Capreolus capreolussrna, Cervus elaphusjelen, Sus scrofadivlja svinja, Lepus europaeuseuropski zec, Vulpes vulpeslisica.

Popis ugroženih biljnih i životinjskih vrsta

Biljke

Vinca minormali zimzelen (pavenka), Leucojum vernumproljetni drijemovac, Fritillaria meleagrisobična kockavica, Orchis coriophoravonjavi kaćun, Orchis morioobični kaćun, Orchis tridentatamali kaćun (trozubi), Marsilea quadrifoliačetverolisna raznorotka, Butomus umbellatusvodoljub.

Leptiri

Lycaena disparkiseličin crvenko, Zerynthia polyxenauskrsni leptir.

Gmazovi

Elaphe longissimaeskulapova zmija, Emys orbicularisbarska kornjača.

Ptice

Aquila pomarinaorao kliktaš, Ciconia nigracrna roda, Actitis hypoleucamala prutka, Anas querquedulapatka pupčanica, Alcedo atthisvodomar, Porzana porzanariđa štijoka, Crex crexkosac, Strix uralensissova jastrebača, Picus canussiva žuna, Pandion haliaetusbukoč, Ixobrychus minutusčapljica voljak, Nycticorax nycticoraxgak, Accipiter gentilisjastreb, Picoides mediuscrvenoglavi djetlić, Picoides minormali djetlić.

Sisavci

Castor fiberdabar, Lutra lutravidra, Myotis emarginatusriđi šišmis, Microtus (multiplex) liechtensteiniistočnoalpska voluharica, Rhinolophus ferrumequinumveliki potkovnjak, Lepus eruopaeuseuropski zec.

Izvori uredi

  1. Povijest plemenite općine Turopolja nekoć zvane Zagrebacko polje”. Emilij Laszowski, Zagreb, Tiskom Antuna Sholza, 1910.

Vanjske poveznice uredi