Wikipedija

Farneški Antinoj

'Farneški Antinoj mramorni je skulpturalni prikaz Antinoja koji je izrađen između 130. i 137. godine.[1] Antinoj je bio ljubavnik rimskog cara Hadrijana; car koji je nakon Antinojeve smrti ovjekovječio sliku Antinoja kao rimskog boga unutar Rimskog carstva.[2] Ova skulptura pripada rimskom carskom stilu i isklesana je tijekom oživljavanja grčke kulture, pokrenutog Hadrijanovim filhelenizmom.[3] Mjesto pronalaska skulpture i porijeklo nisu poznati,[4] ali ova je skulptura trenutno dio zbirke Farnese u Napuljskom nacionalnom arheološkom muzeju.[1]

Farneški Antinoj
između 130. i 137.
mramorna skulptura
Nacionalni arheološki muzej, Napulj
Portal: Likovna umjetnost

Povijest uredi

Antinoj je bio grčki ljubavnik rimskog cara Hadrijana u drugom stoljeću nove ere.[5] Često spominjan kao Hadrijanov miljenik,[2][4] ili Hadrijanov dečko, [5] Antinoj je rođen kao rob u Bitiniju 110. godina, a nagađa se da se utopio u rijeci Nil prije svog dvadesetog rođendana 130. godine.[6] Okolnosti Antinojeve smrti razlikuju se ovisno o opisu, iako su najpopularnije teorije u rasponu od slučajnog utapanja do samoubojstva, pa čak i onih vezanih uz privođenje žrtve.[6][4] U čast svog ljubavnika, Hadrijan je osnovao grad Antinoopolis u Egiptu iste godine kada se Antinoj utopio.[6] Hadrijan je također postmortem deificirao Antinoja uključivši ga kao figuru rimskog carskog kulta; zbog toga su se Antinojeve skulpture proizvodile u velikim količinama za potrebe kultnog obožavanja.[2]

Nakon Antinojeve smrti 130. g. n. e., Hadrijan je nastojao revitalizirati klasičnu grčku kiparsku tradiciju, ali s rimskim temama.[3] Hadrijanovo poštovanje prema grčkoj umjetnosti i kulturi poznato je kao filhelenizam, a ta ljubav prema svemu grčkom dodijelila mu je nadimak "Grčić".[2][5] Za svog života, Hadrijan je posjetio Grčku u tri odvojena navrata,[2] sudjelovao je na grčkim Olimpijskim igrama i osnovao, u godini Antinojeve smrti, savez gradova-država poznat kao Panhelenion.[7]

Opis uredi

Antinoj je samostojeća mramorna skulptura kružnog oblika. Filhelenski elementi ove statue izvučeni su iz njenog vizualnog stila - iako je Farnese Antinous isklesan u rimskom razdoblju, Antinoj oponaša sportaša u klasičnom grčkom stilu.[8] Naime, ova skulptura oponaša Polikletovu statuu Dorifora.[1][8] Najuočljivija razlika između njih dvojice je u tome što je Antinoj adolescent, dok je Dorifor isklesan kao mlada odrasla osoba.[8] Sličnosti između Antinoja i Dorifora mogu se povući kroz nagu formu, korištenje kontraposta, stoički izraz, kao i ispruženu ruku. Dorifor drži koplje, a i za Antinoja se čini da drži nešto u desnoj ruci.

Farneški Antinoj se može identificirati kao rimsko carsko djelo, a ne kao grčko klasično djelo zbog ugraviranih zjenica, što je bio trend koji je u rimskoj skulpturi postavio sam Hadrijan.[2][9] Ostali hadrijansko-carski detalji ove statue mogu se vidjeti u volumenu kose i izrezbarenim nosnicama, budući da su te značajke oblikovane tehnikama bušenja koje su Rimljanima omogućile da istraže razlike u teksturi kose u odnosu na kožu na načine koji nisu bili moguće prije.[2][8] Još jedna indikacija da je ova skulptura rimska, a ne grčka, uključivanje je strukturalne potpore na stražnjoj desnoj nozi,[10] ležerno prerušene u kladu. Ovaj strukturni oslonac, također poznat kao podupirač, može pomoći u identifikaciji skulpture kao Antinoja.[10]

  •  
    Farneški Antinoj s ugraviranim zjenicama i prepoznatljivom kosom poput perike.
  •  
    Antinoj stoji u kontrapostu, s osloncem iza desne noge

Identificiranje Antinoja uredi

Postoje tri stila u kojima se Antinoj tradicionalno prikazuje: stil Mondragone, stil egiptizacije i stil Haupttypus.[6][2] Stil Haupttypus također je poznat kao glavni ili izvorni stil jer je najpopularniji stil Antinojeve skulpture.[6][2][4] Skulptura Farneškog Antinoja pripada stilu Haupttypusa.[6] Unutar stila Haupttypus postoje dvije varijacije, prva varijacija Haupttypusa prikazuje Antinoja s uvojkom iznad čela, a druga bez njega.[2][4]

Klesanjem Antinoja s dosljednim konvencijama umjetnici su mogli odvojiti Antinoja od drugih grčkih mitoloških figura.[2] Tijelo i lice ove skulpture su u idealiziranoj mladosti, s punim obrazima i okruglim licem,[6] a kosa mu je obično zapuštena.[2][6] Antinojeva kosa je također opisana kao umjetna, čak nalik na periku, zbog sličnosti položaja njegove kose na kipovima.[2] Njegov mladenački izgled, velike oči, napućene usne i slojeviti pramenovi kose preko čela dio su ikonografije po kojoj ga se može identificirati.[2] Ikonografija Antinojevog izgleda toliko je postojana da su portreti Antinoja na kovanicama korišteni za pripisivanje ove skulpture njemu samom.[4] Ova ujednačenost, osobito u ujednačenom rasporedu njegovih uvijenih pramenova, implicira da je ovaj portret napravljen masovno za umjetnike u Rimskom Carstvu kako bi napravili daljnje kopije.[6]

Opsežna deifikacija Antinoja kao kultne figure učinila je njegov lik trećim najčešćim pronađenim tipom portreta iz klasične antike, nakon portreta iz Augusta i Hadrijana.[6][4] Unatoč brojnosti Antinojevih kipova dostupnih za razgledavanje, povjesničari umjetnosti zapravo ne znaju kako je Antinoj izgledao zbog toga koliko je jako idealiziran na svojim portretima. [9] Očekivalo se da će Antinoj biti isklesan kao božanstvo, a ne kao čovjek, a usklađujući se s tim standardima, nije poznato je li ovaj njegov mramorni prikaz ili bilo koji njegov prikaz točan ili ne.[9]

Podrijetlo uredi

Farneški Antinoj je dobio ime po svojim nekadašnjim vlasnicima obitelji Farnese.[1]

Izvorno podrijetlo ovog umjetničkog djela nije poznato,[4] međutim, postoje umjetnička djela unutar kolekcije Farnese za koja je utvrđeno podrijetlo, poput Farneškog Herkula i Farneškog bika.[11] Jednom je bila izložena na ulazu u Galeriju Carracci u Palazzo Farnese u Rimu, odakle je odnesena u Napulj u Kraljevski muzej Burbonaca (tal. Reale Museo Borbonico), sada je u Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju (replika je postavljena u Palazzo 1970-ih).

Povezani članci uredi

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d Museo Archeologico Nazionale di Napoli. Museo Archeologico Nazionale di Napoli. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. kolovoza 2021. Pristupljeno 26. studenoga 2021.
  2. ↑ a b c d e f g h i j k l m n Kleiner, Diana. 1992. Roman Sculpture (engleski). Yale University. Yale University. str. 237–243. ISBN 0-300-05948-5
  3. ↑ a b Tiranti, Alec. 1961. Roman Imperial Sculpture (engleski). Portland Press. United Kingdom. str. 42–45
  4. ↑ a b c d e f g h Vout, Caroline. 2005. Antinous, Archaeology and History. The Journal of Roman Studies. 95: 80–96. doi:10.3815/000000005784016342. JSTOR 20066818. S2CID 162186547 Prenosi JSTOR
  5. ↑ a b c Boardman, John; Griffin, Jasper; Murray, Oswyn. 1986. The Oxford History of the Classical World (engleski). Oxford University Press. New York. str. 796. ISBN 978-0-19-280203-3
  6. ↑ a b c d e f g h i j Vout, Caroline. 2007. Power and Eroticism in Imperial Rome (engleski). Cambridge University Press. The Edinburgh Building, Cambridge. str. 22, 53–79. ISBN 978-0-521-86739-9
  7. ↑ Nasrallah, Laura. 2008. The Acts of the Apostles, Greek cities, and Hadrian's Panhellenion. Journal of Biblical Literature. 127 (3): 533–566. doi:10.2307/25610139. JSTOR 25610139 Prenosi JSTOR
  8. ↑ a b c d Lambert, Royston. 1984. Beloved and God (engleski). Weidenfeld & Nicolson Limited. London. str. 213–218. ISBN 0-297-78045-X
  9. ↑ a b c Nancy H., Nancy H. 2009. Roman art : Romulus to Constantine (engleski). Upper Saddle River. New Jersey : Pearson Prentice Hall. str. 248–250. ISBN 978-0-13-600097-6
  10. ↑ a b Anguissola, Anna. 2018. Supports in Roman Marble Sculpture (engleski). Cambridge University Press. United States. str. 8. ISBN 978-1-108-41843-0
  11. ↑ Jenkyns, Richard. 1992. The Legacy of Rome (engleski). Oxford University Press. Oxford. str. 304, 311. ISBN 0-19-821917-2

Vanjske poveznice uredi

 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Farneški Antinoj
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Farneški_Antinoj&oldid=6654163"