Filip IV., kralj Francuske
Filip IV. Lijepi (Fontainebleau, 1268. – Fontainebleau, 29. studenog 1314.), kralj Francuske i Navare od 1285. do 1314. godine iz dinastije Capet. Oslanjao se na gradove protiv svemoćnih velikaša. Protjerao je Židove iz Francuske i započeo progon templara te je konfiscirao njihovu imovinu.[1]
| Dodaj infookvir "monarh". (Primjeri uporabe predloška) |
Životopis Uredi
Poslije smrti njegovog oca kralja Filipa III. 5. listopada 1285. godine, Filip IV. je stupio na čelo personalne unije Francuske i Navare. Ta personalna unija sklopljena tijekom posljednje godine očeva života, bila je njegov jedini kakav takav uspjeh. Malena važnost ove unije najbolje se ogledala u dobrovoljnom odustajanju Francuske od nje 1329. godine.
Dolazak na prijestolje ovog kralja označava prekretnicu u kršćanstvu Francuske. Kao drugorođeni sin tijekom prvih osam godina života on dobiva pojačani vjerski odgoj. Smrt starijeg brata 1276. godine tu situaciju okreće u korist državničkog odgoja, ali pred kraj života to prvobitno školovanje izlazi na vidjelo u najgorem obliku. Filip IV. se nalazio pored oca tijekom vojnog pohoda na Aragonsko kraljevstvo, iako je taj rat smatrao velikom pogreškom.
Očeva smrt tijekom toga pohoda rezultira početkom razgovora o miru na inicijativi novog kralja kojemu to postaje prvi državnički posao. Mir je zaključen tek par godina poslije, iako su sve vojne operacije bile prestale još 1285. godine. Sada slobodan od rata pokreće državne reforme. Prvi potez u tom smjeru postaje slanje komisija, koje ispituju korupciju državnih predstavnika u svim francuskim pokrajinama. Te mjere u smjeru jačanja državne kontrole rezultiraju nezadovoljstvom plemića i svećenstva, čije povlastice takvim potezima postaju ugrožene.
Tijekom 1294. godine dolazi do početka dugogodišnjeg rata protiv Engleske. Razlog za ovaj rat možemo naći u dvije osnovne činjenice. S jedne strane centralizacija Francuske je predstavljala prijetnju kralju Engleske na čije posjede unutar Francuske su se oni odnosili. S druge strane tadašnji proces aneksije Škotske od strane Engleske bila je Filipu IV. neprihvatljiva. Tako se dogodilo, da su na kraju obojica htjela rat, ali niti jedan nije imao krajnje određen cilj rata. Taj rat na kraju završava mirom 1303. godine. Kao potvrda mirovnog sporazuma dogovoreno je vjenčanje Filipove kćerke Isabele za prestolonasljednika Engleske. Ovaj rat je tada bio završio, ali Flandrija ga je iskoristila za pokušaj ostvarivanja svoje nezavisnosti. Iako je ova pokrajina bila vojno poražena 1305. godine ona se još mnogo godina kasnije nije smirila.
Ovi ratovi su bili pretežak bremen na državni budžet tako da već 1296. godine dolazi povećanje poreznih prihoda. Prva na udaru se našla Crkva čiji se papa Bonifacije VIII. ne samo povinuje želji Filipa za naplatu poreza na račun Crkve, nego čak sljedeće godine proglašava Luja IX. (djeda ovog kralja) svetim! Drugom poreznom reformom donesena je odluka o obveznoj vojnoj službi za sve, osim za one koji plate i tako budu oslobođeni. Ova reforma ostala je na snazi do Francuske revolucije.
Je li tijekom posljednjih deset godina života Filip postao zahvaćen kršćanskim fundamentalizmom, jurnjavom za lakim novcem ili nečim između toga dvoje ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali njegovi progoni kojim su izloženi Židovi 1306. rezultiraju velikim državnim novčanim profitom, zbog zapljene imovine. Sličnu sudbinu uskoro doživljavaju i templari.
Ovaj kralj koji je svojim reformama strahovito ojačao središnju vlast doživio je strašnu posljednju godinu života. Praznovjerni za te posljednje događaje njegove vladavine optužuju prokletstvo templara, pošto je njihov posljednji veliki meštar na dan svojega pogubljenja 18. ožujka 1314. prokleo tadašnjeg papu i Filipa. Papa je umro mjesec dana kasnije, a takvu bi sudbinu i Filip radije potpisao nego živio još 7 mjeseci.
U tih posljednjih dvjestotinjak dana, otkriva da su žene od sva tri njegova sina sklopile zavjeru kako bi mogle imati ljubavnike i da je njegova jedina unuka upitnog porijekla. Najgore od svega u toj situaciji, on nije bio u stanju dobiti rastavu braka za sinove pošto je to mogao učiniti samo papa, kojega trenutno nije bilo pošto novi nije izabran. Potresen od tih događaja Filip doživljava dva srčana udara tijekom veoma kratkog razdoblja. Umire nakon drugog srčanog udara.
Njegova odluka o udaji kćerke Isabele (s kasnijim nadimkom žena-vuk) za Edwarda kralja Engleske, bit će razlog budućeg stogodišnjeg rata.
U trenutku smrti 29. studenog 1314. godine Filip IV. je ostavio kao svoje nasljednike tri psihički povodljiva, ali na prvi pogled zdrava sina. Naslijedio ga je prvi sin Luj X. koji kao niti braća neće izbjeći prokletstvo templara, tako da će muška loza Filipa IV. uskoro izumrijeti.
Poveznice Uredi
Izvori Uredi
Vanjske poveznice Uredi
| Prethodnik: | Kralj Francuske | Nasljednik: |
| Filip III. Smjeli (1271.-1285.) | Luj X. Svadljivac (1314.-1316.) |