Frane Šore Čelik

Frane Šore
Opći životopisni podatci
Datum rođenja	14. srpnja 1918.
Mjesto rođenja	Donji Seget, Kraljevina Dalmacija, AU Monarhija
Datum smrti	12. lipnja 1942.
Mjesto smrti	Vidimlije, NDH
Nacionalnost	Hrvat
Državljanstvo	Kraljevina Jugoslavija
Nadimak	Čelik, Bajuba
Opis vojnoga službovanja
Čin	Nepoznato
Jedinice	Livanjski partizanski odred
Zapovijedao	četa, vod
Odlikovanja	nema

Frane Šore Čelik (Seget Donji, 14. srpnja 1918. – Vidimlije, 12. lipnja 1942.), poznat i pod drugim nadimkom Bajuba, komunistički revolucionar, partizanski zapovjednik i organizator antifašističkog ustanka u Segetu Donjem.^[1]

Životopis

Frane Šore Čelik je rođen u selu Donji Seget pokraj Trogira u ribarskoj obitelji,^[2]od oca Marka i majke Ike r. Vukman Ilak iz Gornjeg Segeta. U obitelji je imao i dva starija brata, ribara Jakova Šoru te časnika Kraljevine Jugoslavije - Grgu Šoru, koji se osnutkom NDH pridružio postrojbama Hrvatskog domobranstva.^[3]

Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu u kojem je proveo djetinjstvo i mladost,^[2] gdje zarana uočava nepravdu koju je provodila monarhističko-kapitalistička jugoslavenska vlast, nedovoljno sposobna da riješi nagomilane nacionalne i socijalne probleme.

Rano se uključuje u omladinski revolucionarni pokret, u kojeg ga uključuju članovi KPJ : Zvonko Prlenda, pekarski radnik i tadašnji predsjednik URS-ovih sindikata Hrvatske, Petar Lozovina iz Segeta Donjeg i Tadija Mihanović iz Žrnovnice. U ljeto 1934. postaje član Saveza Komunističke Omladine Jugoslavije - SKOJ-a, a ubrzo je bio izabran za sekretara mjesne organizacije SKOJ-a Donjeg Segeta. Pod njegovim rukovodstvom ova se organizacija isticala brojnim akcijama. Godine 1936. prijavljuje se kao dobrovoljac za odlazak u Španjolsku, gdje zbog slabih veza i policijske provale nije stigao. Po direktivi Partije 1936. odlazi u Stobreč, a potom u Kaštel Kambelovac, gdje je okupljao napredne omladince i osnovao organizaciju SKOJ-a. Godine 1937. postao je član zabranjene i tajne Komunističke partije Jugoslavije (iste godine osniva se Komunistička partija Hrvatske) i od tada se još jače angažira u revolucionarnom životu. Poklanja pažnju vlastitom idejno-političkom obrazovanju, čita marksističku literaturu.^[2]

Godine 1937. odlazi u Šibenik na odsluženje kadrovskog roka. U vojsci je također nastavio s revolucionarnim radom, gdje je u vojnoj jedinici, izviđačkim zapovjedanjem, osnovao tajni aktiv komunista. Zapovjedništvo je uočilo njegovo revolucionarno djelovanje, zbog čega je bio maltretiran i fizički kažnjavan, te bio po kazni premješten na brod "Jadran", na kojem je, također, kažnjavan.^[2]

Nakon odsluženja vojnog roka, vraća se u svoje selo, gdje nastavlja revolucionarnim radom. Godine 1938. u selu, u kući Špika Bunde, osniva se mjesna čitaonica "Seljačka sloga" i on je bio njen prvi predsjednik. Uključuje se u akciju osnivanja partijske ćelije KPH - Donji Seget, koja je osnovana u kolovozu 1939. Tada u Partiju prima i Jozu Lozovinu Mosora, koji će se iznjedriti u rukovodioca antifašističkog ustanka u cijelom kotaru Trogir. U vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije našao se kao rezervista (pričuvnik) na bateriji Novica na Drveniku Velikom, odakle je kući donio veću količinu streljiva i oružja.^[2]

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije aktivno se uključio u akciju prikupljanja oružja i streljiva, te u pripreme za dizanje ustanka i otpora protiv okupatora. Sudjeluje u ustrojavanju "udarne grupe" u Donjem Segetu, koja organizira i izvodi prve diverzantske akcije - rušenje telefonsko-telegrafskih stupova prema Marini i Gornjem Segetu, te u suradnji s trogirskim komunistima - rušenje vlaka HDŽ u Labinskim Dragama koji je prevozio mast za ustaški garnizon u Sinju. Dolaskom okupatora, po zapovjedi Partije, prelazi u ilegalni (tajni) život. Talijanske vlasti tragaju za njim na osnovu svjedočenja doušnika, kao što je bio Filip Bilota, sin Marina, čije ime je navedeno u talijanskim dokumentima. Karabinjeri ga uhićuju u kolovozu 1941., u raciji u Donjem Segetu, te ga nakon višednevnog pritvora puštaju, uz obvezu daljnjeg javljanja karabinjerskoj postaji.

U partizane odlazi 24. travnja 1942., zajedno sa suseljaninom Šimom Špikom. Kao prvi partizani iz Segeta odlaze preko Dalmatinske zagore prema Bosni, na područje tadašnje NDH, gdje je Čelik svrstan u Livanjski partizanski odred, u kojem se ubrzo istakao kao primjeran i neustrašiv borac te bio postavljen na dužnost komandira voda, a zatim zamjenika komandira čete. Poginuo je 12.lipnja 1942. u selu Vidimlije u Glamočkom polju.,^[2] najvjerojatnije počinivši samoubojstvo da ne padne živ u ruke četnicima koji su opkolili odred. Njegovi posmrtni ostaci su nakon rata preneseni na počivalište u obiteljsku grobnicu na groblju Konacvine u Segetu Donjem.

Nasljeđe

Njegovo ime nosila je tadašnja Srednja ekonomska škola u Segetu Donjem, Omladinsko kulturno-umjetničko društvo te jedna ulica u Segetu Donjem. 15. kolovoza 1979. svečano je otkriveno spomen poprsje, rad splitskog kipara Mirka Ostoje, ispred tadašnje Ekonomske škole u Segetu Donjem.^[2] Spomen poprsje je uklonjeno nakon uspostave neovisnosti RH, a nazivi ulica i institucija koje su nosili njegovo ime su promijenjeni.

Literatura

Grupa autora (1984)." Trogirski kraj u NOB-u 1941-45." Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije
Josip Miliša (1987). " U spomen revoluciji i NOB-u". Trogir: Koordinacijski odbor za njegovanje revolucionarnih tradicija, pri OK SSRNH Trogir i Fond za razvijanje i njegovanje tekovina revolucije i NOR-a općine Trogir
Ivan Špika (1970). "Ratna sjećanja i dnevnik borca II dalmatinske brigade". Zagreb: Stvarnost

Izvori

↑ Grupa autora. Miroslav Ćurin (ur.). "Trogirski kraj u NOB-u". IHRPD. Split. str. 1076
↑ ^a ^b ^c ^d ^e ^f ^g Josip Miliša. Slavko Šurija (ur.). "U spomen revoluciji i Narodnooslobodilačkoj borbi". Slobodna Dalmacija - Split. Trogir.
↑ SJEĆANJA NA 20. STOLJEĆE: izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština Hrvatskog povijesnog muzeja. sjecanjana20st.hismus.hr. Pristupljeno 16. listopada 2021.

[1] Grupa autora. Miroslav Ćurin (ur.). "Trogirski kraj u NOB-u". IHRPD. Split. str. 1076

[:0-2] ↑ ^a ^b ^c ^d ^e ^f ^g Josip Miliša. Slavko Šurija (ur.). "U spomen revoluciji i Narodnooslobodilačkoj borbi". Slobodna Dalmacija - Split. Trogir.

[3] SJEĆANJA NA 20. STOLJEĆE: izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština Hrvatskog povijesnog muzeja. sjecanjana20st.hismus.hr. Pristupljeno 16. listopada 2021.

[1]

[2]

[3]