Franjo Ksaver Pejačević

(Preusmjereno s Franjo Pejačević)

Franjo Ksaver Pejačević (Osijek, 15. srpnja 1707.Požega, 7. listopada 1781.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, teolog i povjesničar.

Rođen je u plemićkoj obitelji Pejačević kao najmlađi sin Ivana Pejačevića (1666.‒1724.) i njegove supruge Marije Stejkić. Poput svojega bratića Jakova (1681.‒1738.) obrazovao se u crkvenim školama i postao isusovac.

Kao teolog s najvišim obrazovanjem i akademskim titulama službovao je sve do ukidanja isusovačkoga reda po najuglednijim gimnazijama od Zagreba i Ljubljane do Linza i Pečuha, te na sveučilištima u Beču i Grazu. U razdoblju 1756.-1758. bio je na visokoj dužnosti rektora Sveučilišta u Grazu.

U svojim istraživanjima i radovima Pejačević se osobito posvetio proučavanju veze između srpskih svetaca i Katoličke crkve. Prvi je u hrvatskoj povjesnici prikazao srednjovjekovnu prošlost Bosne u obliku dijaloga. Bio je plodnim dogmatskim piscem. Slovio je kao teolog pomirenja s kršćanskim istokom. Poznato mu je djelo Povijest Srbije - Historia Serviae.[1]

Na radu Franje Pejačevića doktorirao je biskup sisački Vlado Košić, a mentor mu je bio Ivan Golub.[2]

IzvoriUredi

  1. Nagrađene Suze i zvijezde akademika Ivana Goluba, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 16.-17.
  2. Nagrađene Suze i zvijezde akademika Ivana Goluba, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 16.-17.