Wikipedija

Ivanjska

Ivanjska je naseljeno mjesto u sastavu općine Banja Luka. Nalazi se 20-ak km sjeverozapadno od Banje Luke, na putu prema Prijedoru, površine 73.05 km2. Treba napomenuti da toponim Ivanjska obuhvaća niz manjih naselja i zaselaka: Abrići, Brđani, Cerici, Dvorani, Gagrice, Gradina, Josipovići, Kozara, Lipovac, Mamenice, Miloševići, Mišin Han, Radinjača, Ružići, Taraševac, Valentići, Vučića Gaj, Vukovići i Žabari. Ova sela ujedno čine Župu Ivanjska.[1]

Ivanjska
Ivanjska
 Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava)
Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.
Ivanjska
Ivanjska na karti BiH
Ivanjska
Ivanjska
Ivanjska na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Entitet Republika Srpska
Općina/Grad Banja Luka
Zemljopisne koordinate 44°55′N 17°04′E / 44.91°N 17.07°E / 44.91; 17.07
Stanovništvo (1991.)
 - ukupno 4.577

Na kraju nedavnog rata u Bosni i Hercegovini protjerani su gotovo u potpunosti Hrvati katolici, tako da ih je godine 1999. bilo još svega 104.[2] Nekad čisto katolička sela sada su pusta ili nastanjena doseljenim srpskim stanovništvom. Ekstremna srpska politika promijenila je 1992. i ime naselja - novo ime za Ivanjsku je – Potkozarje.

Povijest Uredi

Hrvatsko-ugarski Kralj Bela IV darovao je 1258. g. redu cistercita zemljišni posjed koji se je nalazio 'kod sv. Ivana', negdje u Vrbaškom kraju. Prema mnogim pokazateljima taj posjed je bio u Ivanjskoj. U prvom popisu župa zagrebačke biskupije iz 1334. g. spominje se crkva sv. Ivana u posjedu reda Ivanovaca. Prvobitno ime župe je bilo ‘Sancti Johannes’, Sveti Ivan. Najvjerojatnije je da ime naselja (i rijeke) Ivanjska dolazi od Ivanovaca, utvrde Ivangrad i crkve posvećene sv. Ivanu, koji su se nalazili u ovom kraju. Ostaci jedinog starog europskog srednjovjekovnog hospicija bili su sačuvani upravo u Ivanjskoj i mogli su se vidjeti sve do konca 19. st.[3] Neki izvori navode da je Župa Ivanjska osnovana 1312.g.[4] Neraskidiva veza izmedu Zagreba I Ivanjske trajat ce sve do potpunog turskog osvajanja Bosne 1592. g., odnosno do ulaska župe Ivanjska u sastav Bosanske biskupije. Ali zasigurno Ivanjska je kao naselje mnogo starija, iako se ne zna kako se prije zvala.

Nada Miletić, arheolog i historičar umjetnosti, locirala je 1962. g. dvije prahistorijske gradine u Ivanjskoj: jednu na terenu današnjeg sela Dobraši i drugu na lokalitetu Oštra Glavica, smještene u brdu Bobija (Ivanjska/Šimići).[5] Prahistorijski pojedinačni nalaz, bronzana fibula tipa Golinjevo, nađena je pri kopanju vodeničkog jarka kraj potoka Lučice. Po dimenzijama to je najveća fibula nađena na tlu bivše Jugoslavije.[6] Sva tri ova otkića pripadaju kasnom bronzanom ili željeznom doba. (9. – 8. st. prije Krista).

Kršćansku vjeru u ove krajeve donijeli su rimski vojnici i trgovci. Od sedmoga stoljeća Hrvati naseljavaju ivaštanski kraj. Tijekom srednjega vijeka Ivanjska se nalazila u sklopu Hrvatskog Kraljevstva, da bi u 14. i 15. stoljeću iz sastava banovine Slavonije ušla u sastav banovine Bosne, koja je bila pod vladavinom hrvatskoga bana iz Bosne Stjepana II Kotromanića. Početkom 15. stoljeća Ivanjska dolazi u posjed hrvatskoga plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

S dolaskom Turaka (negdje između 1518. i 1528. g.) pojavljuju se nove vjere, islam i pravoslavlje. U vihoru turskih navala nestaju ivanovci, njihova crkva i Ivangrad. U narednih 350 godina katolici u ivaštanskom kraju ljuto stradavaju. Prisilno preseljenje stanovništva, veliki zulumi i nameti, nasilje i pljačke oblikovat će narodnosnu sliku ovog kraja. Manji dio stanovništva prebjegao je preko Save u Slavoniju, no veći dio stanovništva je ostao na rodnoj grudi sklanjajući se u nepristupačnim šumovitim predjele masiva Kozare.[7]

Prema Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. g. u Ivanjskoj, kao dijelu nahije Banja Luka, popisane su 42 baštine (31 u vlasništvu katolika i 11 muslimanskih).[8]

Od 1729. g. počinju se voditi matične knjige župe Ivanjska. Ove knige su svjedok stoljetnog postojanja Hrvata katolika u Ivanjskoj.

Ratovi, nerodne i  gladne  godine, kao i epidemije kuge, bile su česta pojava I obično su išle ruku pod ruku. Kuga, 'bič Božji', koja je harala u razdoblju 1813-1818. pokosila je oko 1.400 župljana Ivanjske, što predstavlja skoro trećinu cjelokupnog broja vjernika, koji su tada obitavali na prostorima župe.[9]

Dolaskom Austro-ugarske vlasti uspostavlja se nova pravila, red i zakoni. Ljudi uglavnom žive od poljoprivrede, stočarstva i prodaje rukotvorina. Ivanjska je bila jedan od većih centara u Bosni i Hercegovini za uzgoj i preradu konoplje, lana i vune.[3] Ivanjska je od pamtivijeka njegovala prekrasno uređene ženske i muške nošnje, ali je tek nedavno dobila i zvanično priznanje za to. Naime, djevojačka hrvatska starinska nošnja iz Ivanjske na izboru za top-model svijeta 2004. u Kini, u konkurenciji šezdeset zemalja osvojila je prvu nagradu i proglašena najljepšom nošnjom.[10]

Drugi svjetski rat donio je nove patnje i smrt. Fra Boris Ilovača piše da je u Drugom svjetskom ratu, iz hrvatske Ivanjske 542 mladih ljudi ubijeno, neki od njih i neposredno nakon rata.[11]

Ivanjska je imala status općine od 1952. do 1963. g. i obuhvaćala je današnja naseljena mjesta: Barlovci, Cerici, Dragočaj, Ivanjska, Piskavica, Prijakovci, Radosavska, Ramići, Šimići i Verići. Ukidanjem općine Ivanjska i prekrajanjem administrativnih granica 1963. u ovom području smanjena je mogućnost društvenog, političkog i ekonomskog utjecaja Hrvata.

Pod permanentnim pritiskom srpskih ekstremista u ratu 1992. – 1995. starosjedioci Hrvati-katolici napuštali su svoja ognjišta, da bi u kolovozu 1995. godine otišla najbrojnija skupina. Ostali su ostaci ostataka Ivanjske.

Stanovništvo Uredi

Stjepan Pavičić u Hrvatskoj enciklopediji iz 1941. g. piše: ‘Gušće naselje postojalo je prije Turaka i oko potoka Ivanjske, gdje se nalazi dovoljno ratarske i pastirske zemlje’ i dodaje: ‘Katolici starinci održali su se uglavnom u ratarskom stanovništvu na boljim, nižim zemljama u Banjalučkom polju i uz potoke Ivanjsku, Bukovicu i Crkvinu’.[12] Povjesničar dr. Berislav Gavranović je zapisao da je u Bosanskoj Krajini (Donji Kraji) prije turske invazije stanovništvo bilo hrvatsko i katoličko. Za to je dokaz postojanje jedino katoličkih crkava u njoj.[13]

Dolaskom Turaka dolazi i do promjene stanovništva. Naseljavanja i raseljavanja bila je svakodnevna slika. Turci su odmah nakon osvajanja u napuštena ivaštanska sela dovodili pravoslavno stanovništvo. To su vršili iz gospodarskih i obrambenih razloga, s obzirom na to da su Vlasi bili dobri stočari, ratari I ratnici. Poslije turskog poraza pod Bečom 1683. Turci su Vlasima  koji se dosele u potkozarske  krajeve davali besplatno kućišta. Migraciona struja stanovništva iz Dalmacije i Like doselila se na rijetko naseljenu zemlju od Ivanjske prema Kozarcu I Prijedoru. Jedni su tu ostajali, a drugi su išli dalje u potrazi za boljom zemljom za obrađivanje i pašom za stoku.[14] Tako su se prostorno širili.

Tako već 1737. g. fra Mato Delivić piše o tome kako su u više sela Ivanjske katolici izmiješani s pravoslavnima.[1] Više od stotinu godina kasnije, 1843., fra Ivan Franjo Jukić, porijeklom iz Ivanjske, piše koliko kuća se nalazi u Ivanjskoj: Predjelje ovo (od 150 kršć. a 50 hrišć. kuća) jedno je od najznamenitijih…'[1] 35 godina poslije broj kuća je ostao isti: Povjesničar Vjekoslav Klaić za Ivanjsku 1878. piše da je 'liepo predielje kršćansko od 200 kuća (150 katol., 50 pravoslava)'.[1]

Biskup fra Pavao Dragičević boravio je U Ivanjskoj početkom siječnja 1742.g. Tom prilikom uradio je prvi popis obitelji te podijelio sakrament svete potvrde. Popis krizmanika I kumova je sacuvan. Ivanjska je te godine imala 834 stanovnika, a činili su je ovi zaseoci: Klečine, Dragnić, Ružići, Duljilo-Miloševci i Mamenice.

Prema popisu stanovništva kojeg su 1879. sprovele Austro-ugarske vlasti teško se da iščitati točan nacionalni sastav stanovništa, jer je Ivanjska tada bili zastupljena u tri jedinice (obćine/džemati): Ivanjska I (Dragočaj) sa 668 Hrvata i 187 Srba; Ivanjska II s 1005 Hrvata i 441 Srba; Ivanjska III (Piskavica, Šimići) sa 653 Hrvata i 1659 Srba.[15]

Prema Prvom šematizmu srpske pravoslavne mitropolije banjalučko-bihaćke za godinu 1901. kaže se da u Ivanjskoj ima 76 pravoslavnih domova, sa 669 stanovnika (464 muških i 205 ženskih).[16]

U Šematizmu Bosne Srebrene za 1906. godinu nalazimo da je u župi Ivanjska bilo 3678 katolika i 516 pravoslavaca.[10]

Prema Popis stanovništva Kraljevine Jugoslavije 1931. Ivanjska ima katolika 2245 i pravoslavnih 782.[17]

U podatcima Šematizma Banjalučke biskupije za 1935. godinu stoji da župa Ivanjska broji 3287 rimokatolika, ali i da se na području Ivanjske nalazi 773 pravoslavca, 69 grkokatolika i 1 musliman.[10]

Poslije Drugog svjetskog rata broj pravoslavaca u Ivanjskoj se povećava, ali o tome nema preciznih podataka. Zna se samo da je, prema popisima stanovništva, godine 1961. Ivanjska imala 3365 Hrvata I 1457 Srba.[18] Isto tako godine 1981. u Ivanjskoj, uz 3.394 Hrvata (katolika) bilo 1.180 Srba (pravoslavaca) i 3 Muslimana, a 1991. da je Hrvata (katolika) bilo 3.306, a Srba (pravoslavaca) 1095. i Muslimana 6. Nakon protjerivanja Hrvata i katolika 1995. u župi su ostala samo 104 katolika.[1] Prema popisu stanovnistava BiH 2013 u Ivanjskoj se nalazi 2776 Srba i 240 Hrvata.[2] Slijedi nekoliko tabela.

Broj Hrvata katolika u župi Ivanjska[10]
GODINA

POPISA

BROJ

KATOLIKA

GODINA

POPISA

BROJ

KATOLIKA

GODINA

POPISA

BROJ

KATOLIKA

1744. 2471 1870. 3430 1974. 4960
1762. 3642 1877. 2100 1991. 3500
1767. 4045 1882. 2048 1994. 2350
1777. 4405 1884. 2254 1999. 104
1780. 4696 1892. 2231 2001. 140
1813. 4185 1900. 2792 2005. 198
1836. 3412 1935. 3287
1855. 3412 1937. 3927
1864. 3203 1960. 4242
Nacionalni sastav – Hrvati/Srbi 1961. – općina IVANJSKA[18]
UKUPNO HRVATI SRBI
IVANJSKA

(OPĆINA)

20287 9788 10426
BARLOVCI 659 641 5
CERICI 411 372 39
DRAGOČAJ 2836 2181 649
IVANJSKA 4857 3365 1457
PISKAVICA 4760 15 4737
PRIJAKOVCI 656 48 608
RADOSAVSKA 920 3 912
RAMIĆI 873 256 617
ŠIMIĆI 2925 2907 15
VERIĆI 1390 3 1387
Ivanjska
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati 3.306 (72,23%) 3.394 (68,52%) 3.614 (71,39%)
Srbi 1.095 (23,92%) 1.180 (23,82%) 1.408 (27,81%)
Muslimani 6 (0,13%) 3 (0,06%) 7 (0,13%)
Jugoslaveni 118 (2,57%) 303 (6,11%) 2 (0,03%)
ostali i nepoznato 52 (1,13%) 73 (1,47%) 31 (0,61%)
ukupno 4.577 4.953 5.062

Popis Hrvata katolika u Ivanjskoj 1743. Uredi

  • broj sela: 18
  • broj kuća: 305
  • odrasli: 1603
  • djeca: 873
  • ukupno: 2476[19]

Poznate osobe Uredi

Ivanjska je iznjedrila na desetine visokoobrazovanih ljudi koji su postigli velike uspjehe na raznim stranama svijeta u stručnom, znanstvenom kao i na kulturno-umjetničkom i sportskom polju. Ne zaboravimo ivaštansko porijeklo Ivana Franje Jukića (oba roditelja, otac Jozo i majka Klara su iz Ivanjske), glumca Krunoslava Valentića, velikana sportske muzeologije i historiografije sporta Zdenka Jajčevića, osnivačicu udruge 'SVE za NJU' Vesnu Andrijević Matovac (kćerka Berislava Andrijevića).

  • Viktor Majdandžić (* 1931.), hrv. akademski slikar, filozof i pjesnik
  • Franjo Majdandžić (* 1934. – 2020.), doktor elektrotehnike. Autor je niza knjiga i znanstvenih radova. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u periodu od 2000. – 2002. godine
  • Niko Majdandžić (* 1941.), Redoviti profesor u trajnom zvanju. Radio u Đuri Đakoviću u Slavonskom Brodu na radnim mjestima tehnologa, konstruktora alata, upravnika proizvodnje, potpredsjednika za razvoj i zamjenika generalnog direktora. U dva mandata bio dekan Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu. Objavio 12 knjiga iz područja razvoja i primjene informacijskih sustava za proizvodna poduzeća. Dobitnik više državnih, županijskih i gradskih nagrada i priznanja.[20]
  • Ljubomir Majdandžić (* 1960.). Prof.dr.sc., dipl. ing.stroj. utemeljitelj je Hrvatske stručne udruge za Sunčevu energiju, koja od osnutka 2003. godine promiče korištenje solarne energije. Autor je niza knjiga, znanstvenih i stručnih radova iz oblasti energetike, obnovljivih izvora energije i održivog razvoja, u zemlji i inozemstvu.
  • Mirko Valentić (* 1932.), znanstvenik emritus. Hrvatski povjesničar. Bio je upravitelj Hrvatskog Instituta za povijest od 1991. do 2002.
  • Berislav Andrijević (* 1936.) Prof.dr.sc. Berislav Andrijević se dugo godina bavi znanstvenim radom u oblasti vojne sile, rata i obrane. Objavio je pet knjiga iz Marketinga i dvije knjige iz Ekonomike nacionalne obrane i sigurnosti, te ima objavljenih preko 100 članaka iz područja ekonomije.
  • Andrija Marić (* 1964.), Vukovarski branitelj, heroj Domovinskog rata, osnivač i vođa vukovarske grupe Žuti mravi/Pustinjski štakori.
  • Vera Josipović Murtić (* 1923.), akademska slikarica, supruga hrvatskog slikara Ede Murtića.
  • Anto Dujlović (1914. – 1943.) katolički svećenik. Ubijen od strane Srba. Proces za beatifikaciju odnosno proglašenje svetim ovog mučenika vjere je u poodmakloj fazi.
  • Vesna Rapo (1961. – 2014.) Etnologinja i arheologinja, muzejska savjetnica u Hrvatskome školskom muzeju. 1999. odlukom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana odlikovana je Redom hrvatskoga pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.
  • Marija Rapo (* 1949.). Zastupnica u hrvatskom saboru od 2011 do 2015.

Izvori Uredi

  1. ↑ a b c d e Blažević, Velimir. 2017. Župa Ivanjska, u Bosanskoj krajini, od početka 18. do pred kraj 20. stoljeća. Bosna franciscana. XXV (46): 301-344.
  2. ↑ a b Statistika – popis 2013. Konačni rezultati za naseljena mjesta – Nacuinalnost/ etička pripadnost. Pristupljeno 30. studenoga 2020.
  3. ↑ a b Velentic, Mirko (urednik). 2021. Ivanjska u srcu. vlastita naklada. Zagreb. str. 24
  4. ↑ Franjo Marić. 1996. Uvod. Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. Zagreb. str. 9
  5. ↑ Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine tom 2 izdanje. Sarajevo
  6. ↑ Vjenceslav Radimsky. Golema fibula iz Ivanjske kod Banjaluke u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 5 izdanje. Sarajevo. str. 494–496
  7. ↑ Jurica Šalić. Sjeverozapadno od Banja Luke. Katolička misija Vojnić. Banja Luka. str. 17
  8. ↑ Amina Kupusović (obradila),. sv. III. Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. Sarajevo. str. 430–432CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  9. ↑ Košak, Viktorija. 2008. Pojave gladi u 18.st. – usporedba nizinskog područja (Donje Međimurje) i brdsko-planinskog područje (Potkozarje). Ekonomska i ekohistorija. sv. 6 (6): 119–120
  10. ↑ a b c d Franjo Marić – Anto Orlovac. Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006. Biskupski ordinarijat Banja Luka. Banja Luka. str. 114
  11. ↑ Vukšić,, Tomo. 2004. Međucrkveno i međunacionalno pitanje u djelu i misli biskupa Afreda Pichlera. Crkva u svijetu. 39 (br. 1)CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  12. ↑ Hrvatska enciklopedija. Zagreb. str. 207, 209
  13. ↑ Berislav Gavranović. 1959. Povijest samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj Krajini. Dobri Pastir. 9 (Sarajevo, 1959.)
  14. ↑ Kratka istorija Kozare i Potkozarja sa migracijama stanovnistva,naseljima i prezimenima. 21. travnja 2009. Pristupljeno 30. studenoga 2020.
  15. ↑ Popis stanovništva Bosne i Hercegovine 1879. str. 130
  16. ↑ Aleksa Jokanović, ur. 1903. statistički prilog 4. Prvi šematizam Pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko-Bihaćke za godinu 1901. str. 296
  17. ↑ Popis stanovništva 1931. u Kraljevini Jugoslaviji. str. 130
  18. ↑ a b Podatci po naseljima i opštinama, knjiga III. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1961 Nacioinalni sastav stanovništva FNR Jugoslavije izdanje. Savezni zavod za statistiku
  19. ↑ Dominik Mandić: Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis; Hrvatski povijesni institut; Chicago-Roma, 1962.
  20. ↑ Skupština Akademije tehničkih znanosti Hrvatske:. Nagrade HATZ-a u 2005. Godini – prof. dr. sc. Niko Majdandžić. Pristupljeno 3. prosinca 2020.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
Nedovršeni članak Ivanjska koji govori o naselju u Bosni i Hercegovini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivanjska&oldid=6712047"