Otvori glavni izbornik
Karta koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena i njihove susjede.

Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku, uglavnom na današnjem ozemlju srednje Hrvatske između rijeka Kupe (antička Colapis) i Une (Oeneus) do Velebita (Mons Baebius) i Vinodola (Valdevinum). Južnije od njih, u sjevernoj Dalmaciji, na velebitskoj obali i Kvarnerskim otocima (Insulae Liburnicae) bili su im susjedi pomorski Liburni s kojima su povremeno ratovali zbog obalnih teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi međuodnosi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati.

Iz arheonalaza je potvrđeno kontinuirano naseljavanje Japoda oko Like barem od 9 stoljeća pr.Kr., a nakon pada pod rimsku vlast su dijelom romanizirani Japodi tu većinom nastavili živjeli bar do propasti Rimskog Carstva, tj. ukupno tisućljeće i pol. Iako su Rimljani i još manje Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i povijesti (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).

Sadržaj

Ratovi s RimomUredi

Od ranih pisanih izvora najvažnija su antička izvješća Apijana (Appianos) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda. Za razliku od ratobornih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su razmjerno manje ratovali i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom i metalurgijom. Ipak su ih iz strateških razloga imperijalni Rimljani uporno optuživali za napade i pljačke, najviše zato da bi osvojili njihove metalne rudnike za proizvodnju svog oružja i da bi baš kroz japodske doline probili svoje ceste za dalja osvajanja Panonije i srednje Europe.

Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije (Caius Cassius) 171. pr.Kr., pa opet Junije Brut 129 pr.Kr. i napokon Gaj Koskonije (Caius Cosconius) 78.- 76. Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir s Rimom i plaćaju danak, ali su se od god. 52.- 47. opet pobunili i prekinuli savezništvo. Zato je 34. pr.Kr. car Oktavijan August (Octavianus Augustus) poveo glasoviti rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo, razorio i spalio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), a zbog uporne obrane toga grada je u boju i vatri stradala većina njegovih branitelja, žena i djece.

U posljednjem ilirskom ustanku od 6-9 god. n.e., poznat kao Batonov ustanak, nakon sloma ustaničkog pokreta u Panoniji, tokom proljeća 9.godine n.e. rimsko zapovjedništvo je svoje strateške zamisli usmjerilo na Pounje. Pod zapovjedništvom Germanika osvojeni su japodski gradovi Splonum, Retinum i Seretion.

Nakon toga japodsko ozemlje tj. današnji Gorski Kotar, Lika, Kordun i Pounje ostaju trajno pod rimskom vlašću sve do propasti carstva. Ovo japodsko područje je potom uključeno u rimski Ilirik gdje ima ograničenu autonomiju, pa im je na čelu domaći romanizirani poglavar tzv. Praepositus Iapodum.

Podrijetlo JapodaUredi

Japodi su uz Liburne jedna od najranije poznatih ilirskih etnoskupina, pa su u svom zavičaju po arheonalazima nedvojbeno živjeli već od 9. st. pr. Kr., a po vijestima grčkih pomoraca na Jadranu iz 6. st., prvi ih spominje Hekatej (Hekataios). Prije toga, o njihovom iskonu ili mogućoj doselidbi i ranom razvitku nema nekih izravnih pokazatelja. Po arheonalazima je njihova kultura na prijelazu od sjevernijih plemena Panonaca prema pravim Ilirima na jugoistoku, pa se Japodi (slično kao i mlađi Delmati) uvjetno mogu smatrati "Poluilirima".

Strabon je na temelju nejasnih legenda smatrao Japode mješancima Kelta i Ilira, ali o tom keltskom udjelu nema arheološke potvrde u njihovoj kulturi, osim nešto keltskog oružja najviše uz Kupu, koje je među njih vjerojatnije stiglo trgovinom sa susjednim sjevernim Tauriscima. Ovi Kelti se doseljuju u susjedstvo Japoda tek kasnije u 4. st., kada je japodska kultura već razvijena pa imaju metalurgiju i rudarstvo pola tisućljeća prije dolaska Kelta.


Dok je na bivšem ozemlju Dalmata i Liburna njihovo bar djelomično naslijeđe kod današnjih starosjedilaca višestruko potvrđeno u pučkoj etnokulturi, dijalektalnim arhaizmima i odnedavna još u neslavenskoj biogenetici, za bivše područje Japoda slične veze zasad još nije moguće potvrditi. Poneki pokazatelji tu se spominju samo iz pučke kulture, npr. poznata lička kapa i slični ukrasi na glavi Japoda, ali to je ipak premalo i nesigurno. Biogenetske analize iz Like još su oskudne (malo uzoraka iz Gospića), a dijalektalne poredbe domaćih arhaizama su nedovoljne. Dodatni je problem što je većina srednjovjekovnog čakavskog pučanstva Like i Korduna uništena i protjerana turskim provalama, a potom doseljeni štokavci iz Bosne teško da imaju veze s Japodima. Zato moguće nasljednike Japoda prije treba potražiti i analizirati u Gradišću i drugdje, negoli kod nas.

Kultura i gospodarstvoUredi

 
»Japodska kapa« – oglavlje od brončanoga lima, starije željezno doba, Arheološki muzej u Zagrebu. U selu Prozoru kraj Otočca otkriveni su ostatci naselja i nekropola ilirskih Japoda iz 1. tisućljeća pr. Kr. Život se ondje odvijao i u rimskom razdoblju. Visoku razinu umjetničkog obrta predstavljaju brončani ukrasni predmeti specifičnih oblika, poput ukrasa za glavu (oglavlja), privjesaka, okova za pojas, kopči, fibula i dr., dok posebno obilježje nakitu daju jantar i staklena pasta.

Kako je japodski zavičaj kao i danas bio bogat prostranim gorskim šumama, njihove su seoske kuće bile uglavnom drvene pa je od njih ostalo malo arheonalaza. Kamene građevine su podizali samo u gradovima koji su se većinom nalazili na brdskim glavicama i imali su do 3000 stanovnika. Glavni i najveći gradovi Japoda su bili u Lici: prijestolnica Metulum kod Josipdola, Monetium (gradina Humac kod Brinja), Avendo (Latica kod Kompolja), Arupium (Vital kod ličkog Prozora) i drugi manji, a dosad je između Kupe i Une nađeno osamdesetak njihovih gradina.

U njihovu šarolikom društvenom ustroju su bili najvažniji rudari, kovači, seljaci, pastiri, ratnici i druga zanimanja. Po političkom ustroju su Japodi vjerojatno tvorili labavi plemenski savez bez glavnog čelnika. Rimljani navode da su u njihovoj prijestolnici razorili i spalili gradsku vijećnicu u kojoj su poginule japodske žene i djeca. To pokazuje da su japodski gradovi vjerojatno imali organiziranu samoupravu.

Japodski seljaci su uzgajali raznoliku stoku, žitarice i mahunarke. Njihova umjetnost ima razmjerno malo osobitosti i uglavnom je mješavina raznih ilirskih, panonskih, rimskih i grčkih utjecaja. Njihovi su ukrasi iz metala i od jantara kao ogrlice, te spiralni i trokutasti privjesci. Prije dolaska Rimljana su Japodi uglavnom bili nepismeni i tek nakon rimskih osvajanja se kod njih nalaze vlastiti nadgrobni natpisi na latinici. Zato je njihov jezik ostao većinom nepoznat i jedini zapisi o tom su njihova nadgrobna imena (tafonimi) i od Rimljana popisan mjestopis japodskih naselja i rijeka (toponimi). Iz tih oskudnih pokazatelja se čini, da je izvorni japodski jezik (slično kao i kultura) bio približno na prijelazu između Panonaca i južnijih pravih Ilira.

Vjera i groboviUredi

Slično ostalim Ilirima, izvorni Japodi su po vjeri bili mnogobošci, ali dijelom imaju svoja posebna božanstva. Njihov glavni bog bio je Vodenbog Bindus, ruševine čijeg hrama s više žrtvenika su nađene kod Bihaća i on približno odgovara rimskom Neptunu. Drugo je njihovo božanstvo bio Vidassus tj. bog liječništva, te božica izvora Thana koja je slična rimskoj Dijani i njezin reljef u kamenu je nađen nad izvorom kod Jastrebarskog. Japodski etnički totem je bio lik konja, a također su štovali i svete zmije kao duhove svojih predaka.

U rano doba su se slobodni Japodi često zakapali u pećinama, a kasnije s drvenim lijesovima u zidane obiteljske grobnice na padinama ispod gradine, ili su se dijelom spaljivali i spremali u pogrebne urne najviše na istoku uz Unu pod utjecajem ostalih Ilira. Na ozemlju Japoda uglavnom nisu poznate obredne gomile u obliku kamenih kurgana kakve su česte kod južnijih Dalmata. Također u grobovima razmjerno miroljubivih Japoda, kao ni u južnijim grobovima Liburna gotovo nikada nije priloženo oružje, nasuprot ratobornim Dalmatima i drugim jugoistočnim Ilirima gdje je oružje redovito i obilno u muškim grobovima.

LiteraturaUredi

  • Ž. Rapanić: Arheološka problematika Like (zbornik). Otočac 1975.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • T. Kolak: Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka. Muzej Like, Gospić 2001.
  • B. Raunig: Umjetnost i religija Japoda. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004.
  • B. Olujić: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb 2007.
  • S. Mesihović: SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA POUNJSKA OFANZIVA. Historijska traganja, 4, 2009.,str. 9-33 2010