Kratka priča

kraći književni prozni oblik

Kratka priča je oblik kratke narativne proze. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele (u suvremenom smislu) i romani.

Početci kratkih priča nalaze se u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži. S usponom komparativno realističnog romana, kratka priča razvila se u minijaturu. Neke od njenih prvih savršenih, neovisnih primjera nalazimo u djelima E.T.A. Hoffmanna i Antona Čehova. Mnogi autori današnjice objavljuju kompilacije svojih kratkih priča u zbirkama.

Povijest

uredi

Izvori

uredi

Oblik kratke priče započinje u tradicijama usmene primopredaje, iz koje su proistekla značajna djela, kao sto su Homerove Ilijada i Odiseja. Takve su se priče prepričavale u ritmičnom, pjesničkom obliku, gdje su rime služile kao sredstvo lakšeg pamćenja. Kratki odlomci tih prica usredotoceni su na zasebne price, koje su se mogle prepricati u jednom komadu, ili pri jednom 'sjedenju'. Sveukupni luk priče nazirao bi se tek kroz prepričavanje nekoliko njenih dijelova.

Basne, narodne priče s izraženom poukom, je prema grčkom povjesničaru Herodotu izmislio grčki rob Ezop, u 6. stoljeću pr. Kr. (Ezopu se pripisuju i druga vremena i narodnosti). Ove drevne priče danas su poznatije pod imenom Ezopove basne.

Drugi je stari oblik kratke priče, anegdota, bio popularan za vrijeme Rimskog Carstva. Anegdote su funkcionirale kao vrsta parabole, kratke realistične priče koja utjelovljuju pouku. Mnoge su preživjele rimske anegdote tijekom 13. ili 14. stoljeća sakupljene u zbirku "Gesta Romanorum". Anegdote su ostale popularne širom Europe do duboko u 18. stoljeće, kada je objavljeno djelo fikcije anegdotalnih pisama Sir Rogera de Coverleya.

U Europi se, početkom 14. stoljeća tradicija usmenog prepričavanja počela razvijati u pisane priče. Najznačajnija djela su "Canterburyjske Priče" Geoffreyja Chaucera, i "Decameron" Giovannija Boccacia. Obje knjige su sastavljene od zasebnih kratkih priča (koje se sadržajem razlikuju od farse ili humoristične anegdote, do pažljivo izgrađenih književnih fikcija), postavljenih unutar veće, okvirne priče. Oblik okvirne priče nisu prihvatili svi pisci. Krajem 16. stoljeća u Europi, mračno tragične novele Mattea Bandella neke su od najpopularniji kratkih priča (posebice u francuskom prijevodu). Tijekom renesanse, termin 'novela' koristi se za kratke priče.

Sredinom 17. stoljeća u Francuskoj, pisci kao Madam de Lafayette, razvili su novi, istančani oblik kratke novele, "nouvelle". Tradicionalne vilinske priče počele su se objavljivati 1960-ih godina (jednu od najpoznatijih zbirki napisao je Charles Perrault). Pojava modernog prijevoda Tisuću i jedne noći Antoine Galland (iz 1704; još jedan prijevod se pojavljuje 1710-12), stvara jak utjecaj na europske pisce kratkih priča 18. stoljeća, kao što su Voltaire, Diderot i drugi.

Suvremene kratke priče

uredi

Suvremene kratke priče pojavljuju se kao zaseban žanr početkom 19. stoljeća. Rani primjeri zbirki kratkih priča, uključuju "Bajke" (1824-1826) braće Grimm, "Večeri na majuru kod Dikanjke" (1831-1832) Nikolaja Gogolja, "Priče Groteske i Arabeske" (1839) Edgara Allana Poea i "Dvaput ispričane priče" (1842) Nathaniela Hawthorna. Krajem 19. stoljeća, rast tiskanih časopisa stvorio je veliku tržišnu potražnju za kratkim pričama dužine od 3 do petnaest tisuća riječi. Jedna od poznatih priča tog doba je i Čekhov "Odjel br. 6".

Prvom polovinom 20. stoljeća nekolicina poznatih časopisa kao što su "The Atlantic Monthly", "Scribner's" i "The Saturday Evening Post", objavljuje kratke priče u svakom izdanju. Potražnja za kvalitetnim kratkim pričama, kao i naknada piscima, bile su toliko visoke, da se F. Scott Fitzgerald u nekoliko navrata posvetio pisanju kratkih priča ne bi li otplatio neke od svojih mnogobrojnih dugova.

Potražnja za kratkim pričama dosegla je svoj vrhunac sredinom 20. stoljeća, kada je 1952. časopis "Life" objavio dugu kratku priču (novelu) Ernesta Hemingwaya, "Starac i More". Izdanje časopisa koje sadrži ovu priču prodano je, u samo dva dana, u 5 300 000 primjeraka.

Broj komercijalnih časopisa u kojima se objavljuju kratke priče otada je u stalnom padu, iako ih još uvijek objavljuju u nekolicini poznatih tiskovina kao "The New Yorker". Časopisi o književnosti također objavljuju kratke priče. Kratke su priče osim toga odnedavna zaživjele i novim 'online' životom, gdje se objavljuju u časopisima, u zbirkama organiziranim prema autoru ili temi, na blogovima, Podcastima i web stranicama.

Elementi i obilježja

uredi

U odnosu na roman, kratka priča teži jednostavnosti. Kratka se priča obično usredotočuje na samo jedan događaj, ima jedan zaplet, jedan splet okolnosti, ograničen broj likova, i pokriva kratak vremenski period.

U dužim djelima fikcije, priče često sadrže osnovne elemente dramatičke strukture; uvod (u okolnosti, situaciju i glavne likove); zaplet (događaj koji predstavlja predstojeći sukob); rastuću krizu (odlučujući trenutak za glavni lik i njegovu predanost određenom smjeru djelovanja); vrhunac (točka najvišeg interesa u smislu sukoba, i dio priče s najintenzivnijim djelovanjem); rasplet (rješenje sukoba); i pouku.

Zbog njihove kratkoće, kratke priče mogu i ne moraju pratiti ovu matricu. Primjerice, moderne kratke priče tek rijetko imaju uvod. Češće se događa nagli početak, gdje priča započinje usred djelovanja. Poput dugih, kratke priče imaju vrhunac, krizu ili preokret. Krajevi mnogih kratkih priča su međutim isto tako nagli i otvoreni kao i početci, te mogu i ne moraju sadržavati pouku ili praktičnu lekciju.

Naravno, kao i sa svakom vrstom umjetnosti, točne osobine kratke priče mijenjaju se ovisno o piscu.

Dužina

uredi

Odrediti što to točno razlikuje kratku priču od dužeg fiktivnog oblika, problematičan je zadatak. Klasična definicija kratke priče je u tome da se može pročitati u jednom mahu, ideja najzamjetnije prenesena u eseju "Filozofija kompozicije" Edgar Allan Poea (1846). Druge definicije ocrtavaju gornju granicu kod 7 500 riječi. U modernoj uporabi, termin kratka priča se često odnosi na djelo fikcije od 1 000 do 20 000 riječi.

Izbor slavnih kratkih priča

uredi

Vanjske poveznice

uredi