Luj XIV., kralj Francuske

Luj XIV., nazivan i Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), Luj Veliki (fr. Louis le Grand) i Kralj Sunce (fr. le Roi Soleil), bio je je 64. kralj Francuske, 44. kralj Navarre, 22. suprinc Andorre, 14. kralj imena "Luj" i 3. monarh francuske dinastije Bourbon, punog (krsnog) imena Louis-Dieudonné de Bourbon.

Luj XIV.
Službeni portret Luja XIV. u krunidbenom kostimu, u njegovoj 63. godini života. Rad francuskog slikara Hyacinthea Rigauda, 1701. godine
kralj Francuske i Navarre
Vladavina	14. svibnja 1643. – 1. rujna 1715.
Krunidba	7. lipnja 1654. Katedrala Notre-Dame u Reimsu, Reims, Kraljevina Francuska
Prethodnik	Luj XIII., kralj Francuske i Navarre
Nasljednik	Luj XV., kralj Francuske
Regent	Ana Austrijska (1643. – 1651.)
Supruge	Marija Terezija Španjolska, vjenčani 1660., preminula 1683. Françoise d'Aubigné, markiza Maintenona, vjenčani 1683. (u tajnosti)
Djeca	Luj, veliki francuski dofen Ana-Elizabeta francuska Marija Ana francuska Marija Tereza francuska Filip Karlo, vojvoda Anjoua Luj Franjo, vojvoda Anjoua Nezakonita djeca: Marija Ana Burbonska, princeza Contija i vojvotkinja La Vallièrea Luj, grof Vermandoisa Luj August Burbonski, vojvoda Mainea Luj Cezar Burbonski, grof Vexina Luiza Franciska Bourbonska, princeza Conedéa Luiza Marija Ana Burbonska, gospođica iz Toursa Luiza iz Maisonblanchea Franciska Marija Burbonska, vojvotkinja Orléansa Luj Alexandar Burbonski, grof Toulousea
Puno ime	Luj Dieudonné de Bourbon
Dinastija	Bourbon
Otac	Luj XIII., kralj Francuske i Navarre
Majka	Ana Austrijska
Rođenje	5. rujna 1638., Château Neuf (dosl. Novi dvorac), u Saint-Germaine-en-Layeu, Kraljevina Francuska
Smrt	1. rujna 1715., palača Versailles, u 76. godini života
Pokop	9. rujna 1715. Bazilika Saint-Denis, Francuska
Potpis
Vjera	rimokatoličanstvo (galikanizam)

Grb francuskog dofena

Grb kraljeva Francuske i Navarre

Kraljevski monogram francuskog kralja Luja XIV. (lijevo). Dvostruka kraljevska šifra kralja Luja XIV. i kraljice Marije Tereze Francuske (desno).

Rođen je u dvorcu Neuf (danas ne postoji), u Saint-Germain-en-Layeu, nedaleko od Pariza 5. rujna 1638. kao sin Luja XIII. i Ane Austrijske, a preminuo je u palači Versailles 1. rujna 1715. Krunu i prijestolje Francuske i Navarre naslijedio je kao dječak, u dobi od nepunih 5 godina (4 godine i 8 mjeseci), čime postaje jedan od najmlađih kraljeva u povijesti Francuske. Stvarnu vlast preuzeo je tek nakon smrti svog glavnog ministra, kardinala Mazarina 1661. godine. Njegova vladavina trajala je pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do njegove smrti 1. rujna 1715. godine, što ga čini najdugovječnijim vladarom suverene države u europskoj povijesti, a samim time i povijesti Francuske.

U načelu, vladavinu Luja XIV. možemo podijeliti na tri dijela: (1) razdoblje njegova djetinjstva i maloljetnosti, obilježeno građanskim ratovima i pobunama Fronde, u trajanju od 1643. do 1661., tijekom kojeg vladaju njegova majka u ulozi regenta i kardinal Mazarin u ulozi glavnog ministra (premijera); (2) razdoblje nakon Mazarinove smrti, u trajanju od 1661. do početka 1680-ih, tijekom kojeg Luj vlada arbitrirajući između velikih ministara; (3) razdoblje od početka 1680-ih do njegove smrti 1715., tijekom kojeg Luj XIV. vlada sve više apsolutistički, posebno nakon smrti ministra financija Colberta 1683., a kasnije i državnog tajnika i ministra obrane Louvoisa 1691. Potonje je razdoblje obilježeno i povratkom interesa kralja prema religiji, posebno pod utjecajem njegove druge supruge Madame de Maintenon.

Vladavinu Luja XIV. obilježile su velike plemićke, parlamentarne, protestantske i seljačke bune. S druge strane, Luj XIV. odlučno nameće poslušnost svim redovima staleža i kontrolira različite struje mišljenja (uključujući književne i religiozne). Širenjem administracije i vojske, borbom protiv aristokratske oporbe (Fronde) i promicanjem merkantilističkog gospodarskog sustava Luj je osigurao apsolutnu moć francuskog kraljevstva.

Ključnu ulogu u centralizaciji moći Luja XIV. i uspostavljanju apsolutizma imala je palača Versailles. U razdoblju od 1661. do 1682. kraljeva glavna rezidencija bio je dvorac Vieux (dosl. stari dvorac) u Saint-Germain-en-Layeu. Godine 1666., početkom svoje punoljetnosti Luj XIV. ondje uspostavlja (okuplja) svoj dvor. Susjedni dvorac Neuf (dosl. novi dvorac), u kojem je Luj XIV. rođen, tijekom 1660-ih biva postupno napušten, s obzirom na to da je mladi Luj preferiao odsjedati u dvorcu Vieux. Godine 1682. Luj XIV. proglašava Versailles svojom glavnom rezidencijom i sjedištem vlade te francuski dvor napušta dvorac u Saint-Germain-en-Layeu. Gotovo svim francuskim dvorjanima je bio omogućen smještaj i korištenje soba unutar tada nove palače. Versailles ubrzo postaje sjedište Lujeve moći i prijestolnica kulturnog prestiža. Izgradnju prostrane palače Luj je nadzirao osobno, a njezin arhitektonski stil nadahnuo je izgradnju mnogih europskih dvoraca. Preseljenjem dvora u Versailles Luj XIV. podvrgava plemstvo svojem pomnom promatranju i detaljno razrađenom bontonu. Prisiljavajući mnoge pripadnike plemstva da nasele njegovu raskošnu palaču, Luj uspijeva obuzdati buntovnu aristokraciju, većina čijih je članova sudjelovala u pobunama Fronde tijekom njegovog djetinjstva. [4] Zastupajući ideju o "božanskom pravu" kraljeva, Luj XIV. svoju vladavinu podvrgava stvaranju apsolutne monarhije i centralizirane državne vlasti, koju će provoditi iz Versaillesa. Francuska Luja XIV. postaje simbol apsolutizma u Europi. Luj XIV. je radikalnim reformama, poput centralizacije moći monarhije i proglašenja apsolutizma, utemeljio vladavinu monarha lišenu ograničenja predstavničkih institucija te postao jedan od najmoćnijih francuskih monarha i učvrstio sustav apsolutne monarhije u Francuskoj koji će trajati sve do Francuske revolucije. Svojom je vladavinom ujedno nastojao eliminirati ostatke feudalizma koji su još uvijek postojali u dijelovima Francuske.

S vjerskog aspekta, sedamnaesto stoljeće nije ograničeno samo na opoziciju između katolika i protestanata, već uključuje i snažno protivljenje između jezuita i jansenista. Spomenuti vjerski sukobi naročito dolaze do izražaja tijekom vladavine Luja XIV. Svojim odlukama morao je balansirati između različitih struja religiozne misli uzimajući u obzir ne samo vlastita uvjerenja nego i politička pitanja. Osudu nad jansenistima Luj provodi prvenstveno zbog njihova antiapsolutističkog stava. S druge strane, zato što se ideja o vjerskoj slobodi nije uklapala u Lujevu viziju o apsolutnoj vlasti, aktivno je provodio i jednoobraznost vjere pod utjecajem Galičke katoličke Crkve, koja je privrženost apsolutnoj monarhiji stavljala ispred privrženosti papi. Opozivom Nanteskog edikta 1685. i represijom protiv protestantizma Luj XIV. obnavlja katoličko vjersko jedinstvo u Francuskoj, a ujedno izaziva mnoge kontroverze. Ediktom iz Fontainebleaua, donesenim 18. listopada 1685., ukinuta su prava protestantske manjine, čime su hugenoti podvrgnuti valovima progona i efektivno prisiljeni na emigraciju ili preobraćenje. Kralj je time u zemlji katoličku vjeru "vratio u fokus" (la France toute catholique), a ukinuo vjerska i građanska prava hugenota, gotovo uništavajući francusku protestantsku zajednicu. Iako su radikalni katolici općenito dobro prihvatili opoziv u Francuskoj, opoziv rezultira vrlo nepovoljnim reakcijama među plemstvom širom Europe i neočekivano mlakom reakcijom papinskog Rima. Odnosi između Luja XIV. i rimskih papa uglavnom su bili loši, posebice odnos s Inocentom XI. Istodobno, Luj je pokušao osloboditi Katoličku Crkvu u Francuskoj svjetovnog utjecaja papinstva (fokus galikanizma). Doista, kralj je namjeravao sačuvati svoju neovisnost i neovisnost svog svećenstva u odnosu na Rim, što ga, istovremeno, nije spriječilo da bude oprezan u svom ophođenju s galikanima, često "impregniranima" jansenizmom. Pred kraj Lujeve vladavine, svađa oko kvijetizma ponovo je dovela je do napetosti s Rimom.

Francuska je tijekom vladavine Luja XIV. bila najmnogoljudnija zemlja u Europi, što joj je davalo određenu moć, tim više što je francuska ekonomija do 1670-ih već dosegla svoj vrhunac, a prvenstveno zahvaljujući ekonomskoj dinamičnosti zemlje i urednim javnim financijama. Luj XIV. svoju moć utvrđuje diplomacijom i ratom, a posebno protiv Habsburške dinastije, čiji posjedi okružuju Francusku. Kroz ekspanzivnu vanjsku politiku i nekoliko ratova (Nizozemski rat, Rat Augsburške lige (Devetogodišnji rat ili Rat za palatinsko nasljeđe), Rat za španjolsko nasljeđe), Luj je oslobodio svoju zemlju habsburških kandži i učvrstio položaj Francuske kao dominantne sile u Europi.

Njegova "Pré carré" politika (tzv. "politika kvadratne livade" ili "politika dvorišta") nastoji proširiti i racionalizirati granice zemlje zaštićene Vaubanovim "željeznim pojasom", dvostrukom linijom utvrđenih gradova koji su štitili nove granice Kraljevine Francuske od napada Španjolske Nizozemske (pars pro toto Flandrija). Vauban je dizajnirao i projektirao obrambenu livadu u drugoj polovici 17. stoljeća te utvrdio osvojene gradove na sjeveru današnje Francuske.

Ova akcija Luju omogućuje dodjeljivanje granica Francuskoj slične onima današnje Francuske, i to aneksijom pokrajina i gradova poput Roussillona, Franche-Comtéa, Lillea, Strasbourga i Alsacea. Međutim, ratovi su pretežno ovisili o javnim financijama, a Luj XIV. je ujedno privukao i reakciju drugih europskih zemalja koje su se na kraju njegove vladavine često udruživale kako bi se suprotstavile njegovoj moći. Tu dolazi do izražaja trenutak nakon sjajne revolucije kad Engleska počinje potvrđivati svoju moć, posebno pomorsku i ekonomsku, pod vladavinom odlučnog protivnika Luja XIV. Williama od Orangea.

Vođen svojim snom o francuskoj prevlasti Richelieu je vanjske poslove Francuske obvezao politikom teritorijalnog širenja duž njene sjeverne i sjeveroistočne granice. Iako je Richelieuova vanjska politika bila ne samo ambiciozna nego i ekstremno skupa, tijekom kasnijih godina vladavine Luja XIV. kralj i njegovi savjetnici su nastavili i proširili Richelieuovu ekspanzionističku politiku pripajanjem novih teritorija u Alzasu, grad Strasbourg i teritorij Franche-Comtea. Borba za burgundske i lotarinške zemlje ističe još jedan problem koji je Richelieu prenio na Luja XIV. – prirodne granice. Čini se izvjesnim da ni Richelieu ni Luj XIV. nisu tražili takozvane "prirodne" granice Francuske niti, što se toga tiče, drevne granice Galije. Njihov cilj bio je u pokrajinama Alsace i Lorraine uspostaviti napredne vojne baze (utvrde), različito nazivane "prolazi", "ulazi", "mostobrani", "vrata", koje bi francuskoj vojsci omogućavale odbiti neprijateljski napad ili pokrenuti vlastiti. Richelieu je u djelu u L'Avis an Rot apres le siege de La Rochelle, iz 1629., ustvrdio sljedeće: "Vjerujem da moramo utvrditi Metz i napredovati sve do Strasbourga, ako je moguće, kako bi stekli une entree (ulaz) u Njemačku." Te su baze često štitile velike vodene putove koji su vodili u sjevernu i sjeveroistočnu Europu. Proširenje ovog koncepta, takozvanih "vrata" ili "ulaza", možemo pronaći čak i u tvrđavama koje su čuvale "pomorske" Alpe Italije na njenom sjeveru. Na mjestima gdje nije postojala prirodna zaštita – šume, rtovi ili riječni zavoji - inženjeri kardinala Richelieua i kasnije Luja XIV. (glavni među njima Clerville, Vauban i Chamlay), projektirali su granicu ili "željezni zid" sastavljen od utvrđenih gradova, često povezanih zajedno kanalima ili nasipima koji bi se mogli otvoriti kako bi se omogućilo poplavljivanje okolnog teritorija. Takvu je granicu, čije su velike tvrđave bile raštrkane duž sjeverne i sjeveroistočne granice poput ogrlice od željeza i kamena, u kasnijim godinama vladavine Luja XVI. usavršio genij markiz Vauban. Strategija utvrđivanja tzv. "vrata" ili "barijere" pojavila se kao jedno od remek-djela vojnog i diplomatskog planiranja u doba Luja XIV.

Francuska je pod vladavinom Luja XIV. postala vodeća europska sila koja je redovito potvrđivala svoju vojnu snagu. Sukob sa Španjolskom obilježio je cijelo Lujevo djetinjstvo, a tijekom njegove vladavine Francusko je Kraljevstvo sudjelovalo u tri velika kontinentalna sukoba, svaki protiv moćnih stranih saveza: Francusko-nizozemskom ratu, Ratu Augsburške lige i Ratu za španjolsko nasljeđe. Francuska je također sudjelovala u kraćim ratovima, poput Rata za devoluciju i Rata za ponovno ujedinjenje. Ratni sukobi definirali su Lujevu vanjsku politiku, a njegova osobnost oblikovala je njegov pristup ratu. Potaknut "mješavinom trgovine, osvete i osobne iritacije" osjetio je da je rat idealan način povećanja svoje slave. U vrijeme mira Luj se koncentrirao na pripremu za sljedeći rat. Učinio je poslom svojih diplomata stvaranje taktičke i strateške prednosti za francusku vojsku. U svijetu koji teritorij, moć i bogatstvo smatra najvažnijima Luj XIV. je prepoznat kao veliki kralj. Pretvorio je Francusku u dominantnu europsku naciju, proširio njezine granice i ostavio svoje nasljednike sigurnima u svom posjedu. Vrhunac svoje moći Luj je dosegao 1670-ih godina, a sljedeća četiri desetljeća uspješno je zaštitio ono što je postigao i to pred licem cijele Europe ujedinjene protiv njega. Štoviše, na kraju je ostvario i svoj san da će na španjolskom prijestolju vidjeti potomka Bourbonske dinastije. Tijekom vladavine Luja XIV. Francuska je, također, konsolidirala i upravu svojih kolonijalnih posjeda i trgovine postavši tako svjetska sila.

14. svibnja 1643. godine, u dobi od četiri godine, Luj je ustoličen za kralja. Međutim, sve do svoje trinaeste godine (1651.) živio je pod vladavinom svoje majke, Ane Austrijske, u ulozi kraljice regenta. Stvarnu vlast je tijekom tog razdoblja obnašao vladajući premijer i kardinal, Jules Mazarin. Mazarin je mladoga Luja ciljano pripremio za njegovu ulogu apsolutističkog vladara. Korak po korak, mladi je kralj stekao moć i na kraju podijelio odgovornost s Mazarinom. Politički ojačan vanjskopolitičkim uspjesima obojice premijera i kardinala, Richelieua i Mazarina, Luj je razvio apsolutističko kraljevstvo baroknog perioda u Francuskoj, s dvorskim životom koji je u potpunosti bio prilagođen njegovoj vladarskoj osobi. Nakon Westfalskog mira, na kraju Tridesetogodišnjeg rata 1648., godine i Pirinejskog mira sa Španjolskom 1659. godine, Francuska je bila politička i vojna nadmoć u Europi. Uz podršku ministara poput Colberta, Louvoisa Lionnea i kancelara Séguiera, centralizirao je državni aparat moći i proširio vojnu, institucionalnu i materijalnu bazu moći francuske monarhije. Progon hugenota i rat za španjolsko nasljedstvo imali su negativan utjecaj na Francusku, ponajviše financijski. Zbog oštrih borbi 1713. godine, potonje su gotovo dovele do nacionalnog bankrota, koji je izbjegnut samo financijskom reformom i masovnom štednjom. 1660. godine.

Iako je naslijedio politički nestabilno i vojno iscrpljeno kraljevstvo na rubu bankrota, Luj XIV. svojem je nasljedniku ostavio tada najveću državnu silu zapadnog svijeta. Njegova glavna postignuća uključuju širenje učinkovitosti centralizirane vlasti, povećanje granica francuskog kraljevstva prema sjeveru i istoku i postavljanje jednog od svojih unuka, Filipa V., na španjolsko prijestolje. Unutarnjom politikom, Luj je ojačao kontrolu središnje vlade nad različitim regijama Francuske, ugrađujući svoje teritorijalne dobitke u ujedinjenu državu. Iako se radi o nizu uspjeha, oni su skupo koštali francusku naciju. Gospodarstvo je trpjelo tijekom dugih godina rata, porezi su često povećavani, a ruralna su područja postala ranjiva zbog nemilosrdnih razdoblja gladi. Nažalost, mnoge su Lujeve politike, kako unutarnje, tako i vanjske, uzrokovale velike poteškoće običnim ljudima, od kojih su mnogi trpjeli glad, pobjegli iz domovine ili živjeli u teroru progona. Kraj njegove vladavine obilježili su vojni porazi, progon protestanata, glad 1693. i ona 1709. godine, koja je ostavila gotovo dva milijuna mrtvih, zatim pobuna Kamisarda (francuskih protestanata iz regije južne Francuske, hugenota) i smrt mnogih kraljevskih nasljednika dinastije Bourbon. Gotovo svi njegovi nasljednici, djeca i unuci su umrli prije njega, a njegov nasljednik i praunuk, Luj XV., Imao je samo 5 godina u trenutku njegove smrti. Međutim, čak i nakon prilično liberalnog vladanja Filipa II., vojvode Orléansa, nećaka Luja XIV., u ulozi regenta maloljetnom Luju XV., apsolutizam je opstao, potvrđujući čvrstoću izgrađenog režima. Luj XIV. želio je donijeti slavu Francuskoj i svojoj dinastiji, a umro je vjerujući da jest.

Luja XIV. smatra se najvažnijim predstavnikom dvorskog apsolutizma i ideje o božanskom pravu kraljeva. Dvorska kultura koju je uspostavio postala je uzor dvorovima širom Europe. Njezin je središnji simbol bio izvanredan položaj i veličanstveni izgled kralja. Njegovu vladavinu obilježio je procvat francuske umjetnosti, posebno književnosti, arhitekture i glazbe, zbog čega se 17. stoljeće često opisuje kao Veliko stoljeće (fr. Grand Siècle). Njegov doprinos je ključan u stvaranju umjetničke i arhitektonsko-povijesne epohe klasicističkog baroka. Najbolji primjer toga je Versajska palača koju se smatra vrhuncem europske arhitekture palača. Kralj Sunce bio je okružen različitim utjecajnim političkim, vojnim i kultorolškim figurama kao što su već spomenuti Mazarin, Colbert, Louvois, zatim Grand Condé, Turenne, Vauban, Boulle, Molière, Racine, Boileau, La Fontaine, Lully, Charpentier, Marais, Le Brun, Rigaud, Bossuet, Le Vau, Mansart, Charles Perrault, Claude Perrault, i Le Nôtre. Luj XIV. je promovirao umjetnost i znanost, što je rezultiralo procvatom francuske kulture, ovjekovječene u stilu istoimenog naziva (stil Luj XIV.). Zahvaljujući njegovom sponzorstvu i pokroviteljstvu u korist mnogih, već spomenutih umjetnika, francuski klasicizam dostiže svoj vrhunac još za njegova života. Značajna postignuća vladavine Luja XIV. imati će širok utjecaj koji seže od ranog modernog doba, preko industrijske revolucije, sve do danas. Između mnogih, neka od njih uključuju izgradnju kanala Midi, stvaranje palače Versailles i njenih veličanstvenih vrtova, kao i osnivanje Francuske akademije znanosti.

Prve godine života Luja XIV.

Rođenje

Portret Ane Austrijske i budućeg kralja Luja XIV., koji nosi kapu s perom u boji njegove haljine i pregaču bogato ukrašenu vezom i čipkom. 1639. godina.

Portret Luja XIV. kao novorođenčeta i njegove dojilje madame A. Melin. Rad umjetnika Mignarda le Romaina.

Portret Luja XIV. kao novorođenčeta i njegove dojilje dame Longuet de la Giraudiere. Rad umjetnika Charlesa Beaubruna.

Luj XIV. Bourbon rođen je 5. rujna 1638., u otprilike 11:15 ujutro, u dvorcu Saint-Germain-en-Laye, u obitelji Luja XIII. i Ane austrijske. Bio je neočekivano dijete kraljevskog para. Mnogi su suvremenici Lujevo rođenje dočekali kao sretan događaj budući da je brak njegovih roditelja trajao već 23 godine, a sve do tada nisu imali potomaka. Vijest o njegovom rođenju ubrzo se pročula kraljevstvom, diljem, u neku ruku, zahvalne francuske nacije. U skladu s tadašnjim običajima, rođenju su prisustvovali prinčevi i visoki dužnosnici krune te utvrdili da je novorođenče na rukama primalje, dame Péronne, dječak. Vijest o rođenju nasljednika prenesena je Luju XIII. koji je, osjećavši se slabo nakon groznice koju je nedavne prebolio, otišao jesti. Čuvši vijest, pao je na koljena kako bi zahvalio Bogu što mu je dao nasljednika kojem su se toliko dugo nadali. Otkako je kraljičina trudnoća javno objavljena, uznesene su nebrojene javne molitve, dok su ljudi nestrpljivo čekali da kraljevski par Francuskoj konačno osigura dofena, prijestolonasljednika. Samostani diljem Francuske su predviđali rođenje dofena i uspješan porod. Rođenje djeteta, poznatog kao Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), neki već samo po sebi smatraju čudom. Mnogi suvremenici to vide i kao dokaz da "nebesa" podupiru politiku koju su vodili kralj i njegov glavni ministar, kardinal Richelieu.

Rođenje dofena doživljeno je i kao politička olakšica. Njime je uklonjen rizik da prijestolje Luja XIII. naslijedi kraljev brat, vojvoda Gaston, vojvoda od Orléansa – pretendent na prijestolje i nepoželjni urotnik nesklon dvoru i upleten u više zavjera protiv kraljevske vlasti. Samim time, učvršćena je stabilnost dinastije Bourbon i kontinuitet apsolutne monarhije.

Početak slavlja slijedio je neposredno nakon što su jahači iz dvorca krenuli prema Parizu kako bi proširili radosne vijesti. Budući da su bili spriječeni prijeći rijeku Seinu oštećenim mostom u Neuillyju, svoju su poruku prenijeli relejima smještenima na drugoj obali rijeke mašući šeširima u zraku. Vidjevši radostan znak, da je rođen dječak, a ne prekrižene ruke u znak rođenja djevojčice, odgalopirali su prema Parizu gdje su već planirana tri dana proslave tog radosnog događaja. U tjednima koji slijedili nakon rođenja mladog princa, dvor, Pariz i pokrajine predali se ekstatičnim proslavama. Njegovo rođenje dovelo je do velikog popularnog festivala na ulicama Pariza, a nizozemski pravnik, Hugo de Groot, stanovnik Pariza i suvremenik događaja, napisao je o ovoj gozbi: "Nikad jedan događaj nije ljude uzdigao do takve radosti." Službeno, gozbe su, u znak proslave rođenja nasljednika, trajale puna tri dana. Diplomatski opunomoćenici europskih prijestolnica došli su čestitati francuskom kralju, a u Rimu je papa Urban VIII. proslavio visoku pontifikalnu misu u čast dofena (fr. Le Dauphin) Luja. No u cijeloj Europi nitko nije izrazio veće zadovoljstvo povodom rođenja prijestolonasljednika od francuskog glavnog ministra, kardinala Richelieua, koji je u tadašnjim službenom glasilu, Francuskoj gazeti (fr. Gazzete de France), primijetio da "između oca i majke leži to divljenja vrijedno dijete, predmet njihovih želja i posljednji izraz njihove sreće."

Njegova je majka, Ana Austrijska, u razdoblju između 1619. i 1631. godine rodila četiri mrtvorođena djeteta. U "sterilnom" braku, isprekidanom s nekoliko pobačaja, par se otuđio, a "nenadano" rođenje prijestolonasljednika neki su suvremenici smatrali darom s neba. Stoga su vodeći suvremenici događaja Luja smatrali božanskim darom, a njegovo dugo očekivano rođenje Božjim čudom. Pobožna Ana austrijska događaj je pripisala djelu i zagovoru brata Fiacrea kod Notre-Dame-de-Grâces. Kao posljedicu zahvalnosti i radosti koja je nastala njegovim rođenjem, novorođenče je dobilo nadimak "Bogomdani" ili "Božji Dar" (fr. Dieudonné). Iako su neki povjesničari tvrdili da je Lujev pravi otac kardinal Mazarin, provedeni DNK test poništio je ovu hipotezu. Povjesničar Jean-Christian Petitfils predložio je period između 23. i 30. studenoga 1637., tjedan u kojem je kraljevski par boravio u Saint-Germainu, kao razdoblje "začeća dofena", dok neki drugi autori tvrde da je dofen začet otprilike 5. prosinca 1637. u palači Louvre (5. prosinca pada točno devet mjeseci prije njegova rođenja, 5. rujna 1638.). Naime, prema tadašnjem javnom glasilu (novinama), "Francuskoj gazeti" (fr. La Gazette de France), 5. prosinca 1637. kralj je bio u gradu kada je iznenada izbila oluja s grmljavinom. Sklonište je potražio u palači Louvre gdje je i prenoćio sa svojom suprugom, Anom Austrijskom, a ujedno s njom imao i spolni odnos. Dvojbeno je jesu li se događaji doista tako odigrali, budući da je, prema osobnom liječniku Louisa XIII., Charlesu Bouvardu, dijete začeto u tjednu između 23. i 30. studenog 1637.

Vizija i obećanje

Ana Austrijska sa svojim sinovima kraljem Lujem XIV. i Filipom, vojvodom Anjoua u molitvi Svetom Trojstvu. Rad umjetnika Philippea de Champaignea.

Kralj Luj XIII i kraljica Ana austrijska, a kasnije i sam Luj, ovo rođenje, dugo željenog sina i prijestolonasljednika, smatraju plodom zagovora brata (fratra, svećenika) Fiacrea kod Djevice Marije u Notre-Dame de Grâces gdje redovnik izgovara tri devetnice (novene) kako bi kraljevskom paru bio podaren "nasljednik francuske krune". Naime, 27. listpada 1637. tijekom osobne molitve brat Fiacre imao je unutarnju spoznaju: kraljica Ana austrijska morala je javno zatražiti izgovaranje triju devetnica (novena), molitvi u čast Djevice Marije, upućenih Blaženoj Djevici s tri mjesta: iz svetišta Notre-Dame de Paris, iz svetišta Notre-Dame des Victoires i svetišta Notre-Dame de Grâces, u Cotignacu, te da će joj tada biti podaren sin Brat Fiacre izvještava kako mu je spomenuta unutarnja spoznaja kasnije i potvrđena vizijom (ukazanjem) Djevice Marije (marijansko ukazanje, mariofanija) i to 03. studenog 1637., dok se molio u kapeli samostana. Navodno, Djevica mu potvrđuje da će kraljica doista dobiti sina ako izvrši molitve. Kao "znak" autentičnosti njegove vizije, Djevica mu govori da će u crkvi u Cotignacu pronaći sliku Djevice s istim obilježjima kao u njegovoj viziji. Sutradan to upućuje svom nadređenom i biva sastavljen zapisnik o izjavama brata. Kardinal de La Rochefoucauldis je zadužio provjeru izjava redovnika i za to piše guverneru Provanse i kardinalu Fréjusa kako bi pomno provjerio opis slike koju je napravio ovaj redovnik, koji nikada nije napustio Pariz. Budući da je istraga bila pozitivna, redovnik dobiva audijenciju kod kralja i kraljice, koji, primivši obavijest, izvršavaju tri devetnice. Devetnice izgovara i brat Fiacre od 8. studenog do 5. prosinca 1637. U siječnju 1638. kraljica je shvatila da je trudna. Dana 7. veljače 1638., kralj i kraljica službeno su na audijenciju primili brata Fiacrea kako bi s njim razgovarali o njegovim vizijama Djevice Marije i marijanskom obećanju o nasljedniku krune, za koje im je ranije rekao. Na kraju razgovora, kralj službeno dodjeljuje redovniku misiju da ode u crkvu Notre-Dame-de-Grâces u Cotignacu i u njihovo ime izmoli devetnicu, "kako bi trudnoća i porod dobro prošli". Bratovo hodočašće prati otac Jean Chrysostome (podprior pariškog samostana). Brat Fiacre i njegov nadređeni odlaze na misiju s pismom kralja, u kojem on traži od svih svojih poručnika i časnika da priteknu u pomoć dvojici redovnika, odaslanih u ime kralja. Dana 10. veljače 1638., u znak zahvalnosti Djevici za ovo još nerođeno dijete, kralj potpisuje "Zavjet Luja XIII.", posvećujući kraljevstvo Francuske Djevici Mariji i čineći 15. kolovoza državnim praznikom u cijelom kraljevstvu.. 1644. godine kraljica je pozvala brata Fiacrea k sebi i rekla mu: "Nisam izgubila iz vida milost naznačenu da si je za mene primio od Blažene Djevice, koja mi je podarila sina". I ovom mu je prilikom povjerila osobnu misiju: donijeti poklon Djevici Mariji u svetište u Cotignacu, u znak zahvalnosti za rođenje sina. 1660. godine Luj XIV. i njegova majka osobno će otići u Cotignac, moliti se i zahvaliti Djevici, a zatim će 1661. i 1667. godine kralj dati darove koje je u njegovo ime donio brat Fiacre u crkvu Cotignac.

Krštenje

Registar krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye, stranica koja sadrži zapis o krštenju dofena Luja, sina Luja XIII. i Ane Austrijske.

Luj XIV. kao dječak. Djelo pripisano umjetniku Louisu Ferdinandu Elleu, starijem.

Luj XIV. kao mladi francuski kralj, odjeven u Fleur-de-lis dok sjedi na prijestolju zajedno sa svojim mlađim bratom Filipom I. vojvodom Orléansa.

Luj XIV. kao dječak. Djelo pripisano umjetniku Claudeu De Ruetu.

Mladi dofen Luj, plod je zajedništva dviju najmoćnijih dinastija tog doba: kapetske dinastije Bourbon (ogranak dinastije Capet) i dinastije Habsburg . Uz titulu dofena, koja mu je pripala tradicijom, po rođenju mu je dodijeljena i titula Prvi sin Francuske (fr. Premier fils de France). Službeno je kršten 1643., u dobi od 4 godine i 7 mjeseci. Uz tradicionalni naslov francuskih nasljednika – dofen (fr. le Dauphin), prilikom krštenja dodijeljen mu je, i naziv "Luj Bogomdani" ili "Luj – Dar Božji" (fr. Louis Dieudonné).

Transkript originalnog teksta župnog registra krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye (isječak):

"Le cinquième jour de septembre mil-six-cent-trente-huit, nasquit dans le chateau neuf de Saint-Germain-en-Laye à onze heures un quart du matin, Monseigneur le Dauphin fils premier-né de très chrétien et très puissant monarque Luj treizième de ce nom, Roy de France et de Navarre et de très religieuse et illustre Princesse Ana Austrijska d'Autriche, s très chaste et fidelle épouse et fut incontinent après, le même jour ondoyé par le Révérend Père en Dieu Messire Dominique Séguier, Evesque de Meaux et premier aumosnier de s Majesté avec les eaux baptismales des fonts de la paroisse du dit lieu de Saint Germain en Laye, baillées et livrées par M. Cagnyé, prètre et curé de la dite paroisse." Signé BAILLY.

Prijevod gore spomenutog originalnog teksta preuzetog iz matičnih knjiga župe Saint Germain en Laye:

"Petog dana rujna, tisuću šest stotina trideset i osme, u novom dvorcu Saint-Germain-en-Laye u jedanaest i petnaest sati ujutro, monseigneur le Dauphin, prvorođeni sin vrlo kršćanskog i vrlo moćnog monarha, Luja, trinaestog ovog imena, Kralja Francuske i Navare i vrlo religiozne i slavne princeze Ana Austrijska Austrijske, njegova vrlo čedna i vjerna supruga i odmah potom, istoga dana zanjihan je od strane prečasnog Oca u Bogu, mojem Gospodinu, Dominique Séguier, biskup Meauxa i prvoga kapelana njegova Veličanstva, u vodama krštenja, iz zdenca župe spomenutog mjesta, Saint Germain en Laye, a kojeg je "oslobodio" i porodio gospodin Cagnyé, svećenik i župnik navedene župe." Potpis: BAILLY.

Riječ je o krštenici budućeg i najslavnijeg kralja Francuske, Luja XIV. S obzirom na to da je bio je kršten odmah po rođenju, istog dana, moguće da je bio jako slab da bi njegove šanse za preživljavanje bile stavljene pod hipoteku! Njegovo se ime ne pojavljuje u zapisu i čini se da je dodano a posteriori (naknadno). Naime, tinta i rukopis na margini različiti su od onih tijela teksta.

Samo krštenje bilo je događaj bez krsnih kumova, bez svjedoka i bez potpisa – gotovo "anonimni" čin i zapis, koji se izgledom gotovo ništa ne razlikuje od ostalih akata u registru, osim što je nešto dulji. Jedini trag o čijem krštenju je riječ su superlativi vezani uz imena roditelja novorođenčeta! Kakav kontrast u odnosu na sjaj njegovog budućeg, vrlo dugog života! Službeno, maleni je Luj ponovno kršten gotovo 5 godina kasnije, 21. travnja 1643., mjesec dana prije smrti svog oca Luja XIII., u crkvi Saint Eustache u Parizu, uz svu raskoš dostojnu njegovog čina. Krsni kum mu je bio kardinal Mazarin, a krsna kuma princeza Condéa.

Proslave povodom rođenja budućeg kralja, Luja XIV., održane su ponad sumorne pozadine rata i prijetnju invazijom. Francuska je dotad već gotovo dvadeset godina (do 1635.) izbjegavala odgovoriti vojnom intervencijom Triedesetogodišnjem ratu. Međutim, početkom 1630-ih uplitanje Francuske u rat je postalo neizbježno. Dok je Luj bio dijete, njegova je majka obnašala ulogu regenta, vladajući Francuskom umjesto njega. Pomogao joj je kardinal Jules Mazarin, talijanski financijer koji je bio glavni ministar Luja XIII. Mazarin je vodio naciju kroz kasnije faze Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). U ovom ratu Francuska se borila protiv dinastije Habsburg, koja je vladala Španjolskom, za vojnu prevlast u Europi. Korijeni rata protezali su se unatrag, do 16. stoljeća, a dvije su se zemlje desetljećima borile, svaka nastojeći proširiti svoja područja i utjecaj.

Dvije godine kasnije, rođenjem drugog sina i Lujeva brata, Filipa, Bourbonsko nasljeđe se konačno smatralo sigurnim. Njegov mlađi brat, Filip I. vojvoda Orléansa, rođen je 1640. godine. Iako prilično kasno, rođenje dvojice sinova osiguralo je opstanak dinastije Bourbon, a nasljeđivanje prijestolja od strane kraljeva brata i spletkara Gastona, vojvode Orléansa, palo je u zaborav. Ipak, brak između Luja XIII. i Ane Austrijske ostao je nesretan, budući da je kralj sumnjao u roditeljstvo svoje djece i optužio svoju suprugu da je podigla prijestolonasljednika protiv njega.

Djetinstvo i obrazovanje

Portret mladog kralja Luja XIV. i njegovog mlađeg brata Filipa I. vojvode Orléansa, poznatog kao "Mali gospodin". Slika pripisana umjetnicima Henriju i Charlesu Beaubrunu.

Portret Luja XIV. kao dječaka. Rad umjetnikâ Henrija i Charlesa Beaubruna.

Luj XIV. kao dijete.

Briga o novorođenčetu Luju bila je povjerena dojilji, a imao je ukupno sedam različitih njegovateljica. Dvije godine nakon njegova rođenja, mali je Luj dobio brata, Filipa. Njihova je majka, Ana Austrijska, radila očitu razliku između dvojice sinova, pokazujući naklonost pretežno starijemu i prijestolonasljedniku. Svojeg drugog sina, Filipa, je nazivala ma petite fille (moja mala djevojčica). On nije dobio spomena vrijedan odgoj.

Lujov odnos s majkom bio je neobično prisan za tadašnje vrijeme. Suvremenici i očevici tvrdili su da će kraljica cijelo vrijeme provoditi s Lujom. Oboje su bili jako zainteresirani za hranu i kazalište, a velika je vjerojatnost da je Luj te interese razvio u bliskom odnosu s majkom. Lujeva je majka bila ta koja je vjerovala u njegovu apsolutnu i božansku moć njegove monarhijske vladavine. O ovoj dugotrajnoj i bliskoj vezi prožetoj ljubavlju majke i sina, mogu svjedočiti isječci zapisa Lujevih dnevnika kao što su:

"Priroda je bila odgovorna za prve čvorove koji su me vezali za moju majku. Ali privrženosti nastale kasnije, zajedničkim svojstvima duha, puno je teže razbiti od onih stvorenih samo krvlju."

Sve do njihove pete godine, Luja i njegovog mlađeg brata Filipa odgajale su guvernante Françoise de Lansac i Marie-Catherine de Senecey. U skladu s duhom vremena, dva su princa kao mališani bili odjevani kao djevojčice. Tek su s napunjenih šest godina započeli usvajati odgoj specifičnan za spol. U skladu s tadašnjim običajem, smatralo se da prinčevi, koje su do tada odgajale guvernante, "prerastaju u muškarce" u dobi od 7 godina (smatralo se da je to "doba razuma" u procesu intelektualnog razvoja djeteta) te bivaju povjereni na brigu i odgoj guverneru uz pomoć njegova zamjenika.

Obrazovanje mladog Luja najprije je bilo u rukama kardinala Richelieua, a nakon njegove smrti, 4. prosinca 1642., na mjestu glavnog ministra (premijera) naslijeđuje ga kardinal Jules Mazarin. Ovaj položaj Mazarinu omogućuje ključnu ulogu u Lujevom daljnjem obrazovanju. Neposredno nakon smrti Richelieua, Luj XIII. kardinalu Mazarinu dodjeljuje ulogu kuma Luju XIV., a kraljica Ana mu kasnije dodijeljuje i odgovornost za obrazovanje mladog monarha i njegova brata Filipa I. vojvode Orléansa (poznatog kao "Mali gospodin"). Mazarin stoga postaje "nadzornik vlade i ponašanja kraljeve osobe, kao i ponašanja vojvode od Anjoua" (titula Filipa I. stečena rođenjem).

Kardinal Mazarin osigurao je da mladi monarh stekne sveobuhvatno obrazovanje. 1646. godine Mazarin zadatak guvernera (odgajatelja) Luja XIV. povjerava časniku i maršalu Nicolasu de Neufvilleu, vojvodi Villeroya. U tom su periodu mladi monarh Luj i njegov mlađi brat Filip često dijelili svoje vrijeme između Palais-Royala i obližnjeg Hôtela de Villeroy. U tom periodu, Luj XIV. sprijateljio se s Villeroyevom djecom, posebno s maršalovim sinom Françoisom de Neufvilleom, kasnije i vojvodom Villeroya, s kojim razvija cjeloživotno prijateljstvo.

Jules Mazarin je bio vrlo angažiran u obuci mladog kralja. Postavio je starog maršala Nicolasa de Neufvillea de Villeroya i opata Hardouina de Péréfixea de Beaumonta kao njegove učitelje.

Budući da su pretenzije na vlast među braćom (pokušaji Gastona, vojvode Orléansa da preuzme vlast svog brata i vladajućeg kralja Luja XIII.) još uvijek još uvijek bile sveprisutne u sjećanjima suvremenika, Mazarin je prepoznao opasnosti snažnog kraljeva brata. Navodno je osigurao da Filip nije obrazovan kao potencijalni prijestolonasljednik. Lujov školski kolega i prijatelj bio je sin njegova učitelja, François de Neufville, kasnije i vojvoda Villeroya. Njih dvojicu poučavao je duhovnik Hardouin de Péréfixe de Beaumont, a od 1652. filozof François de La Mothe le Vayera. Predmeti koji su obrađivali bili su strani jezici (latinski i talijanski), religija, povijest, matematika i vojna znanost. Jahanje i mačevanje proširili su program obuke koji je svoj završetak pronašao u umjetničkim sadržajima (slikanje, crtanje, arhitektura, ples i glazba). Mazarin je osobno upoznao Luja s umijećem upravljanja i državnih poslova i dao mu ideju o moći simbolizma. Majka mu je dala svijest da ga je Bog izabrao za vladara (božansko pravo), iz čega je proizašla neograničena pretenzija na moć francuskog monarha.

Kardinal Mazarin vodi kraljeve poslove od Lujeva djetinstva. Glavni ministar uživao je ugled iznimne talentiranosti za politiku i stoga je sam kralja poučio umijeću upravljanja. Luj XIV. stekao je solidno i vrlo opsežno obrazovanje po pitanju državnih poslova, prava, povijesti i vojne strategije, ali i raznih jezika i znanosti. Nakon Mazarinove smrti, 9. ožujka 1661. godine, 22-godišnji kralj bio je dobro pripremljen za svoju dužnost i objavio je Državnom vijeću kako neće imenovati glavnog ministra, već da će sam voditi poslove vlade.

Mazarin je izvanredno dobro razumio zamršenost vanjske politike i diplomatskih odnosa. Njegova najveća i najtrajnija postignuća bila su na području vanjske politike. Kao jedan od najvažnijih diplomata svog doba, utjelovio je državničke kvalitete svog prethodnika s vlastitom neponovljivom oštroumnošću. Pokušao je prenijeti svoje znanje i vještinu novom kralju. Mazarin je mladom kralju omogućio da prisustvuje ministarskom vijeću kako bi stekao iskustvo. Mladog je kralja osobno uveo u tajne diplomacije i važnost saveza. Kardinalovo poimanje umjetnosti također je utjecalo na mladog kralja. Došavši na vlast u mladosti, Luj nije imao konvencionalno humanističko obrazovanje većine prinčeva, koji su učili latinski, drevnu povijest, retoriku i umjetnost. Umjesto toga, njegova se pouka usredotočila na praktične potrebe kraljevstva, poput povijesti Francuske, njene monarhije i vojnih poslova. Kao tinejdžeru, Luju je bilo dopušteno sudjelovati u opsadama i promatrati bitke sa sigurne udaljenosti. Također je proučavao ono što je Mazarin smatrao političkom umjetnošću: bavljenje stranim veleposlanicima, ocjenjivanje karaktera muškaraca prema njihovom ponašanju i prikrivanje istinskih mišljenja i ideja drugih. Od svoje majke, rimokatolkinje, Luj je stekao duhovno obrazovanje. Tijekom svog života Luj je ostao pobožno religiozan i pokušao je eliminirati protestantizam u Francuskoj.

Mladi kralj imao je razne učitelje, posebice opata Hardouina Péréfixea de Beaumonta 1644. u ulozi preceptora (od lat. praecepto) i ispovjednika i Françoisa de La Mothea Le Vayera od 1640. godine. Jedan od njegovih najboljih odgajatelja nesumnjivo bio Pierre de La Porte, koji je bio u službi Ane Austrijske te je postao prvi sobar mladog Luja XIV. i onaj koji mu je čitao povijesne izvještaje. Lujev osobni komornik (prvi sobar) Pierre de La Porte podučavao ga je francuskoj povijesti. Preko De La Portea mladi Luj je saznao za svog prethodnika Luja IX., čijim je stopama želio krenuti. Unatoč njihovim naporima da mu pruže lekcije iz latinskog, povijesti, matematike, talijanskog i crtanja, mladi Luj nije bio baš marljiv učenik. U mladosti je Luj vježbao ratovanje koristeći igračku dvorca, napravljen posebno za njega u vrtovima dvorca Saint-Germain-en-Laye.

S druge strane, mladi se monarh, po uzoru na velikog kolekcionara umjetnina, kardinala Mazarina, pokazao vrlo sklonim slikarstvu, arhitekturi, glazbi i posebno plesu, koji je u to vrijeme bio bitan i sastavni dio obrazovanja plemića (džentlmena). Također, naučio je svirati gitaru uz pouku Francesca Corbette. Luj je naučio španjolski i talijanski, a njemački i engleski su mu ostali nepoznati. Osim toga, njegov je latinski bio tek osrednje razvijen. Lujevo znanje geografije je, s druge strane, bilo iznimno dobro.

Utjecaj majke na razvoj mladog kralja, posebno je vidljiv na vjerskom i političkom planu. Odmalena mu je usađivala ideju da kraljeva vlast mora biti apsolutna i učila ga je vjerskom moralu. Luj je imao koristi i od posebnog seksualnog obrazovanja, jer je njegova majka tražila od barunice de Beauvais, nadimka Cateau la Borgnesse, da mu "oduzme nevinost (djevičanstvo)" (dosl. da ga "uskrati za nevinost") kad kralj dostigne seksualnu zrelost (punoljetnost).

"Čuda"

Tijekom djetinjstva, Luj XIV. je je u nekoliko navrata izbjegao gotovo sigurnu smrt. U dobi od 5 godina gotovo se utopio u jednom od ribnjaka u vrtu Palais-Royala. Spasili su ga u zadnji čas. Zatim, u dobi od 9 godina, 10. studenog 1647., obolio je od malih boginja (variola). Deset dana kasnije, liječnici su izgubili svaku nadu, ali mladi se Luj "čudesno" oporavio. S 15 godina prebolio je tumor na dojci, a sa 17 gonoreju.

Najozbiljnija uzbuna za kraljevstvo dogodila se 30. lipnja 1658., tijekom zauzimanja grada Berguesa na sjeveru Francuske: u svojoj 19. godini kralj postaje žrtva ozbiljnog trovanja hranom uzrokovanog zaraženom vodom, koje rezultira trbušnim tifusom i tifusnom groznicom, dijagnosticiranom kao egzantematski tifus (promjene na koži). Dana 8. srpnja 1658. primio je posljednje sakramente (bolesničko pomazanje), a dvorsko vijeće započinje s pripremama za njegovo nasljedstvo. No François Guénaut, osobni liječnik Ane Austrijske, dao mu je emetik (vomitivu) na bazi antimona i vina, konzumacija koje dovodi do još jednog "čudesng" kraljeva izliječenja. Prema riječima njegova tajnika, Toussainta Rosea, Luj XIV. je tom prilikom izgubio dobar dio kose i privremeno je počeo nositi tzv. "prozor periku", čiji su otvori propuštali nekoliko pramenova koji su mu ostali.

Nasljeđivanje prijestolja

Henri_Testelin_-_Louis_XIV_1648 Louis XIV, roi de France (1638-1715) par Henri Testelin, 1648, huile sur toile.

Louis_XIV_by_Juste_d'Egmont

Portret Luja XIV. kao dječaka u krunidbenoj odori. Djelo pripisano umjetniku Henriju Testelinu, 1648. godine.

Službeni portret Luja XIV. u krunidbenoj odori. Djelo umjetnika Hyacinthea Rigauda.

Portret Luja XIV. kao Velikog Dofena u krunidbenoj odori. Djelo umjetnika Pierrea Mignarda, 1648. godine.

Portret Luja XIV. kao dječaka u krunidbenoj odori. Potretirao Henri Testelin, 1648. godine

Portret kralja Luja XIV. na konju kako prakticira sokolarstvo. Djelo umjetnika Justusa van Egmonta.

Portret Luja XIV. Djelo umjetnika Henrija Testelina.

Portret Luja XIV. Djelo prethodno pripisivano umjetniku Jeanu Nocretu.

Luj XIV u Baletu noći. Balet je koreografiran 1653. Bio je značajan jer je Luj XIV. debitirao na dvoru. Ovaj dvorski balet trajao je 12 sati, počevši od zalaska sunca i trajao do jutra, a sačinjavalo ga je ukupno 45 plesova. Luj XIV. pojavio se u njih 5. Najpoznatiji ples, Ballet de la Nuit, prikazuje Luja XIV. kao Apolona, Kralja Sunca. Umjetnik Henri de Gissey. Portret je objavljen u kopiji baleta R. Ballarda iz 1653.

Portret Luja XIV. prikazan kao Aleksandar Veliki. Djelo umjetnika Charlesa le Bruna, 17. stoljeće, prije 1690. godine.

Krajem studenog 1642. kardinal Richelieu se, iscrpljen političkim karnevalom, kojeg je tako dugo i tako majstorski predvodio, razbolio u svojoj rezidenciji u Parizu, gdje je i preminuo, 4. prosinca 1642. Ubrzo nakon Richelieuove smrti, zdravlje kralja Luja XIII. se ozbiljno pogoršalo. Vjerojatno je bolovao od Crohnove bolesti.

U proljeće 1643. godine, osjetivši skoru smrt, Luj XIII. odlučio je dovesti svoje poslove u red. Uprkos običaju, koji bi kraljicu Anu učinio jedinom regenticom Francuske, kralj je odredio da će u ime njegovog sina vladati regentsko vijeće. Nedostatak vjere u političke sposobnosti kraljice Ane bilo je njegovo primarno obrazloženje. Ipak, napravio je ustupak i imenovao ju čelnicom vijeća. Na bolesničkoj postelji kralj je osigurao budućnost svoga sina. Odredio je da će njegova supruga, Ana Austrijska nominalno postati regentica, a uspostavljeno regentsko vijeće uključivalo je Gastona, vojvodu Orléansa, kardinala Mazarina, kancelara Pierrea Séguiera i još dva bivša ministra. Nadživjevši Richelieua za jedva šest mjeseci, Luj XIII. podlegao je groznici i preminuo 14. svibnja 1643.

Smrću Luja XIII., mladi dofen Luj, tada dječak u dobi od četiri godine i osam mjeseci, nasljeđuje francusku krunu i biva proglašen kraljem Francuske pod imenom Luj XIV., a njegova majka, Ana Austrijska, postaje kraljica regent. Unatoč pokušajima Luja XIII. da je oporučno spriječi u dobivanju tog položaja, Ana je imenovana regenticom. Uz pomoć Pierrea Séguiera, natjerala je Pariški parlament (fr. Parlement de Paris) da opozove oporuku pokojnog kralja, koja je ograničavala njezine ovlasti. Njihov četverogodišnji sin okrunjen je za francuskog kralja Luja XIV., Ana je preuzela regentstvo, ali je na opće iznenađenje povjerila vladu glavnom ministru, kardinalu Mazarinu, koji je bio štićenik kardinala Richelieua i bio je član regentskog vijeća.

Četiri dana kasnije, već 18. svibnja 1643. njegov sin i nasljednik Luj dolazi s majkom u Pariz. Ondje je Pariškom parlamentu (fr. Parlement de Paris) predstavljen kao novi kralj. Kraljica Ana Austrijska je uspješno poništila oporuku svog supruga odlukom Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris), sudskog tijela koje se sastojalo uglavnom od plemića i visoko pozicioniranog svećenstva. Parlament je iz inata glasao protiv volje pokojnog kralja i odbacuje volju Luja XIII. o uspostavi regentskog vijeća te prenosi apsolutnu i potpunu vlast na kraljicu Anu Austrijsku. Ovom akcijom ukinuto je regentsko vijeće Luja XIII. i Ana postaje jedina regentica Francuske. Ujedno protjeruje i neke od ministara svog pokojnog supruga (jedan od njih bio je i Léon Bouthillier, grof Chavignya i Buzançaisa, originalno član regentskog vijeća), a imenovala je Henrija-Augustea de Loméniea, grofa Briennea za svog ministra vanjskih poslova. Nakon njezina imenovanja jedinom regenticom, Ana Austrijska izabrala je Mazarina za svog prvog ministra. Zajedno su odredili smjer francuske politike tijekom ranih godina Lujeve maloljetnosti kao kralja.

Mazarin se u domaćoj politici suočio s još ozbiljnijim poteškoćama nego u vanjskoj. Vladavina Luja XIV. započela je uz velika očekivanja plemića i običnog puka. Nadali su se da je započelo doba dobrih vremena i kada je kraljica regent pojavila se sa svojim djetetom sinčićem pred Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris), u svibnju 18, 1643., četiri dana nakon smrti Luja XIII., Veliki suci i knezovi žurno su odbacili oporuku Luja XIII., nadajući se kako će revizijom čina regentstva zadobiti kraljičinu milost i naklonost. Ali i magistrati i plemići su ubrzo bili jako razočarani. Ana Austrijska, Lujeva majka, nije bila žena koju je bilo lako prestrašiti ili uljuditi. Daleko od toga da bi odbacila politiku pokojnog kardinala Richelieua, ona ju je nastavila i ojačala zadržavanjem Julesa Mazarina, Richelieuove "sjene", kao njezinog glavnog ministar i osobnog pouzdanika. Les grands, nalaz i sami su se tako uvlačili, planirali svrgavanje Mazarina od strane tzv. kabale moćnika (fr. cabale des importants) 1643. godine. Poput tolikih nezgoda iz nekadašnje vladavine, i ova je bila uništena u plićacima ljubomore i nepovjerenja. Obaviješten od svojih špijuna o njihovim aktivnostima, Mazarin je prognao vođe kabale na njihova imanja, čime je vlastiti položaj u vijeću učinio vrhovnim. Njegova pobjeda nad kabalom je još i veća time što Mazarin nije pribjegao krvoproliću, kao što je Richelieu bio prisiljen učiniti u sličnim prilikama.

Ana Austrijska je u svojim rukama čvrsto držala smjer vjerske politike sve do smrti kardinala Mazarina 1661. godine. Njezine najvažnije političke odluke bile su imenovanje kardinala Mazarina za glavnog ministra i nastavak politike njezina pokojnog supruga Luja XIII. i njegova prvog ministra kardinala Richelieua, unatoč njihovom progonu nje same. Sve to učinila je za dobrobit svog sina. Ana Austrijska je mladom Luju željela omogućiti apsolutnu vlast i pobjedničko kraljevstvo. Njezino obrazloženje za odabir Mazarina kao glavnog ministra su uglavnom bile njegove sposobnosti i njegova potpuna ovisnost o njoj, barem do 1651. kada službeno prestaje biti regentica. Ana Austrijska je zaštitila Mazarina uhićenjem i protjerivanjem svojih, do tada vjernih, sljedbenika koji su se urotili protiv njega 1643. godine: Césara, vojvode Beauforta i Marie de Rohan. Svakodnevno vođenje politike prepustila je kardinalu Mazarinu.

Najbolji primjer Anine državničke mudrosti i djelomične promjene osjećaja u njezinu srcu prema rodnoj Španjolskoj vidi se u tome što je zadržala jednog od Richelieuovih ljudi, francuskog kancelara Pierrea Séguiera, na njegovom položaju. Séguier je bio zadužen za provođenje ispitivanja i saslušanja Ane Austrijske 1637., prilikom čega ju je tretirao kao "običnu kriminalku", kako je Ana opisala tretman koji je uslijedio nakon otkrića da je odavala francuske vojne tajne i informacije Španjolskoj. Ana je bila stavljena u kućni pritvor u trajanju od nekoliko godina tijekom vladavine svog supruga. Zadržavši Séguiera na njegovu položaju, Ana Austrijska pokazala je da su interesi Francuske i njezina sina Luja XIV. duh vodilja svih njezinih političkih i pravnih akcija. Iako se nije nužno protivila Španjolskoj, nastojala je okončati rat francuskom pobjedom, kako bi se uspostavio trajni mir između tih sukobljenih katoličkih naroda.

Kraljica je vanjskoj politici Francuske također dala djelomičnu katoličku orijentaciju. To je osjetila Nizozemska, protestantski saveznik Francuske, koja je u siječnju 1648. sklopila tzv, Münsterski mir sa Španjolskom koji je ratificiran u svibnju iste godine.

U listopadu 1648. Ana Austrijska i kardinal Mazarin uspješno su ispregovarali Westfalski mir, čime je okončan Tridesetogodišnji rat. Njegovi su uvjeti osigurali Nizozemskoj neovisnost od Španjolske, dodijelili određenu autonomiju raznim njemačkim prinčevima Svetog Rimskog Carstva i omogućili Švedskoj mjesto u Carskom vijeću (lat. Dieta Imperii ili Comitium Imperiale) i teritorije za kontrolu nad ušćima rijeka Odre, Elbe i Weser. Francuska je ipak najviše profitirala od nagodbe. Austrija, kojom je vladao habsburški car Ferdinand III., ustupila je sve habsburške zemlje i potraživanja u Alsaceu Francuskoj i priznala svoj de facto suverenitet nad Tri biskupije Metz, Verdun i Toul. Štoviše, u želji da se emancipiraju od habsburške dominacije, male njemačke državice tražile su francusku zaštitu. To je anticipiralo (postavilo temelje) formiranju Rajnske lige 1658., što je dovelo do daljnjeg smanjenja habsburške carske moći.

Mazarin je, kako otkrivaju njegovi portreti, bio malen, punašno lijepuškast čovjek, krupnih očiju, nježnih ruku i graciozne figure. Njegov način ponašanja, kako je primijetio jedan suvremenik, bio je "šarmantan, ljubazan, graciozan, agilan, živ, ciljan (...)" Ispod ove patine uljudnosti ležala je mješavina cinizma, odvojenosti i samospoznaje koja je činila Mazarina jednako zastrašujućim svećenikom kao i Richelieua. Na primjer, tijekom najgorih dana francuskog građanskog rata — Fronde — u vrijeme kada je bio javno vrijeđan, njegov osobni život satiriziran, a on sam otjeran u progonstvo, Mazarin je počeo skupljati divljačke satire svoje osobe i politike poznate kao Mazarinade; dao ih je uvezati, čitati naglas za vlastitu zabavu, a kasnije je prodao neke od kompleta za znatnu zaradu. Tako je jednom gestom pokazao cinizam, distanciranje i, nadalje, želju za novčanom dobiti koja karakterizira cijeli njegov život.

Mazarin je služio krunu s velikom odanošću, predanošću i neumornošću kao i njegov prethodnik, Richelieu. Doista, Mazarinova galantnost prema regentici Ani od Austrije bila je toliko značajna da su glasine, tada i sada, povezale Mazarina i Anu u tajnom braku. Nema dokaza koji podupiru ovu tvrdnju; možemo samo primijetiti da je njihov odnos bio srdačan više od ugodnosti i nježan iznad prijateljstva. Korijen takvog prijateljstva i odanosti nije teško pronaći. Obojica su bili stranci uhvaćeni u stranoj zemlji, okruženi neprijateljskim plemstvom. Zajedno su stvorili nužno savezništvo utemeljeno na međusobnom poštovanju i privrženosti.

Ana Austrijska, kraljica regentica nakon smrti Luja XIII. 1643. bila je flegmatična, debeljuškasta, pomalo neraspoložena udovica, koja je mnogo svog vremena posvetila molitvi i dobrim djelima. Njezinu političku snagu, međutim, nikako ne treba podcjenjivati. Ona bila uporna u borbi za očuvanje kraljevskih prerogativa svog maloljetnog sina i imidža njegove slave. U svojoj potrazi za političkom stabilnosti uvelike se oslanjala na savjet svog pronicljivog kardinala i ministra. Mazarin je zauzvrat uspio ojačati kraljičinu majčinsku odanost sinu i osloboditi je dosade rutinskog donošenja odluka. S druge strane, bilo bi pogrešno reći da je vladu regentstva vodio isključivo kardinal; bila je to vlada provođena u tandemu, s Mazarinom koji je opskrbljivao kreativnu energiju i Anom Austrijskom prestiž položaja i sigurnost svrhe. Bio je to savez začuđujuće sličan onome koji je postojao između Richelieua i Luja XIII.

Nemiri Fronde

Portret Luja, pobjednika Fronde iz 1655., prikazan kao rimski bog Jupiter.

Portret mladog kralja, Luja XIV. Djelo umjetnika Pierrea Mignarda.

Kruna Francuske biva ponuđena mladom Luju (budućem kralju Luju XIV.) od strane djevice Marije, uz prisustvo njegove majke, Ane Austrijske, i njegovog mlađeg brata, Filipa, vojvode Anjoua. Djelo umjetnika Philippea de Champaignea.

Mladi Luj XIV. sa svojim bratom Filipom i svojom guvernantom Françoise de Souvré, markizom de Lansac.

Međutim, kritični problemi u godinama 1644. do 1648. nisu bili politički, već ekonomski. Prihodi države bili su opterećeni dugom od dvije do tri godine prije stvarne naplate poreza. Kako bi ublažio financijski pritisak na riznicu, Mazarin je pozvao stručnjaka, Particellija d'Emeryja, kao nadzornika financija. Kako bi povećao državni prihod, Particelli je predložio dva nova poreza, fr. toise i aisés, prvi porez na nekretnine, a drugi porez na dohodak koji je teško pao na bogate. Pariški parlament, kao što će ponovno učiniti u razdoblju Fronde, a i u osamnaestom stoljeću, usvojio je taktiku odgode. Nakon takozvane Kolijevke pravde (fr. lit de justice), održane na sedmi rođendan Luja XIV., 5. rujna 1645., parlament je konačno pristao na kompromisnu mjeru u kojoj je porez na korporacije (privredna društva) zamijenjen težim porezima na nekretnine i prihode. Ipak, čak i s ovim ustupkom, nezadovoljstvo je raslo. Žamor protesta čuo se na sudovima i na ulicama Pariza. Glasovi su tražili smjenu Mazarina. Neprijateljstvo koje su narod i parlamenti iskazivali prema vladi bilo je pogoršano općom europskom krizom u kojoj je engleska revolucija posebno poslužila kao uzor francuskim pravnicima, koji su se nadali, poput svoje braće u parlamentu u Westminsteru, postati arbitri državne politike, kotač ravnoteže između velikih gospodara i monarhije. U proljeće 1648. Pariški parlament sastao se u Chambre de Saint-Louis, gdje je sastavio dvadeset i sedam članaka koji su, između ostalog, zahtijevali ukidanje dužnosti intendanta, uspostavu prava habeas corpus, i priznavanje prava na pristanak u stvarima oporezivanja Qconsentement a Vimpot). Opozicija vladi postala je toliko otvorena da je početkom godine Omer Talon, jedan od glavnih sudaca parlamenta, povikao:Vašem je veličanstvu važno da postanemo slobodni ljudi, a ne robovi.1 Rukavica od hermelina bila je bačena pred Mazarinove noge, ali on je oklijevao prije nego što je prihvatio izazov.

Konačno, u kolovozu 1648. ministarstvo, umorno zbog stalnog uznemiravanja od strane sudova i ohrabreno pobjedom francuske vojskom nad Španjolcima, otvoreno je napao parlamentarne pretenzije na vlast naredivši uhićenje nekoliko njihovih vođa. Od tog mjeseca do ljeta 1653. nije bilo mira u Francuskoj. Uslijedio je građanski rat, koji su povjesničari nazvali Fronde - ili točnije, Frondes - naziv koji dolazi od praćke koju su koristili ulični ježevi, simbolizirajući otpor pariškog stanovništva takozvanoj tiraniji stranaca, Mazarina i Ane Austrijske. Fronde se mogu zgodno podijeliti u tri zasebna ustanka: prvo razdoblje počinje u kolovozu 1648. i traje do ožujka 1649., poznato kao Parlamentarna ili Stara Fronda'; razdoblje koje je uslijedilo i koje se proteglo do veljače 1651., u kojem su se spojili interesi plemstva odore i plemstva mača, poznato je kao Kneževska ili Nova Fronda; i posljednje razdoblje, od veljače 1651. do 1653., koje označava godine besprekidnih borbi i poznato kao Condeanska Fronda, nazvana po svom glavnom vođi, princu de Condeu.

Dodatna prijetnja došla je od vanjske sile kada su španjolske trupe pokrenule napad na sjeverne granice Francuske. U strahu da će opet biti zarobljeni u slijepoj ulici (fr. cul-de-sac) Louvrea, dvor je započeo svoje lutanje po Francuskoj. Kako je posvjedočila Madamme de Motteville, Mi smo bili u jadnom stanju. Proračun kućanstva bio je iscrpljen, krunski dragulji založeni, a mnogi veliki dužnosnici ostali su neplaćeni. Kao što je vojvoda od Yorka, koji je tada boravio u Francuskoj, izvijestio:Ništa nije bilo tako rijetko kao novac. Francuski dvor bio je u velikim poteškoćama... Kruna je bila dovedena u krajnje žalosno stanje 25 Mazarin, svjestan opasnosti za sebe i za kraljevsku obitelj ako ostane, pobjegao je iz Francuske u sigurnost dvorca u blizini Kölna, odakle je skupljao sredstva i vojsku, dopisivao se sa stranim prinčevima i savjetovao kraljicu što učiniti akcije kojoj bi trebala težiti. Conde, samozvani spasitelj monarhije, ponovno se šepurio po dvoru kao da je već imenovan regentom. Njegov nezasitan apetit za uredima i napredovanjem svojih stvorenja doveo ga je do ponovnog sukoba s Anom, koju je, kako je vojvoda od Yorka primijetio u to vrijeme, "bilo je teško uplašiti i čija je hrabrost bila neustrašiva..." 27 U vrijeme stupanja Luja XIV. na prijestolje, zbog njegovog malog broja godina, postojala je velika bojazan da će mladi kralj postati razmaženi vladar poput Henrika VI., kralja Engleske, no iznenadne okolnosti su odlučile drugačije. Pobuna plemića, udruženih s gradom Parizom i nekoliko drugih gradova, 1648. godine, rezultira zarobljavanjem mladog Luja. Sljedećih nekoliko godina, tijekom građasnkog rata, mladi Luj upoznaje glad i bijedu iz prve ruke. Čak ni konačna pobjeda ostvarena od strane kardinala Mazarina, pet godina kasnije, nije postigla umirujući učinak na mladog kralja. Luj XIV. tu pobunu i bijedu koja uslijeđuje nikada nije zaboravio. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih je dao sagraditi palaču Versailles gdje se stalno nastanio i time svoju prijestolnicu preselio iz Pariza.

Kad se Tridesetogodišnji rat približio kraju, u Francuskoj je izbio građanski rat poznat kao Fronde (po praćkama kojima su se razbijali prozori). Učinkovito je spriječio sposobnost Francuske da iskoristi Westfalski mir. Ana Austrijska i Mazarin uglavnom su slijedili politiku kardinala Richelieua, povećavajući moć krune na račun plemstva i parlamenta. Ana Austrijska se puno više miješala u unutarnju politiku nego u vanjske poslove; bila je vrlo ponosna kraljica koja je inzistirala na božanskim pravima francuskog kralja.[21]

Europa nakon potpisivanja Westfalskog mira 1648.

Sve ju je to navelo da zagovara politiku sile u svim pitanjima koja se tiču kraljeve vlasti, i to na način mnogo radikalniji od onog koji je predlagao Mazarin. Kardinal je u potpunosti ovisio o potpori Ane Austrijske i morao je upotrijebiti sav svoj utjecaj na kraljicu kako bi ublažio neke njezine radikalne postupke. Ana Austrijska je zatvorila svakog aristokrata ili člana parlamenta koji bi osporio njezinu volju; njezin glavni cilj bio je prenijeti na svog sina apsolutnu vlast u pitanjima financija i pravosuđa. Jedan od čelnika Pariškog parlamenta, kojeg je zatvorila, umro je u zatvoru.[22]

Frondeuri, politički nasljednici nezadovoljne feudalne aristokracije, nastojali su zaštititi svoje tradicionalne feudalne privilegije od sve više centralizirane kraljevske vlasti. Nadalje, vjerovali su da su njihov tradicionalni utjecaj i autoritet uzurpirali nedavno oplemenjeni birokrati (fr. Noblesse de Robe, ili "plemstvo odore"), koji su upravljali kraljevstvom i na koje se monarhija sve više počela oslanjati. Ovo uvjerenje pojačalo je ogorčenost plemića.

Godine 1648. Ana Austrijska i Mazarin pokušali su oporezovati članove Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris). Članovi su odbili podložiti se tom zahtjevu i naredili su spaljivanje svih ranijih kraljevih financijskih edikta. Ohrabren pobjedom Luja, vojvode Enghiena (kasnije poznatog kao le Grand Condé) u bitci kod Lensa, Mazarin je, na inzistiranje kraljice Ana Austrijske, uhitio određene članove kao demonstraciju sile.[23] Najvažnije uhićenje, s Anine točke gledišta, bilo je ono Pierrea Broussela, jednog od najvažnijih vođa Pariškog parlamenta.

Ljudi u Francuskoj žalili su se na širenje kraljevske vlasti, visoke stope oporezivanja i smanjenje ovlasti Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris) i drugih regionalnih predstavničkih tijela. Kao rezultat toga, u Parizu su izbili neredi, a Ana Austrijska je bila prisiljena, pod velikim pritiskom, osloboditi Broussel. Štoviše, u noći s 9. na 10. veljače 1651., kada je Luju bilo dvanaest godina, rulja bijesnih Parižana provalila je u kraljevsku palaču i zahtijevala da vidi svog kralja. Odvedeni u kraljevsku spavaću odaju, zagledali su se u Luja koji je glumio da spava, bili su umireni i potom tiho otišli.[24] Prijetnja kraljevskoj obitelji potaknula je Anu Austrijsku da pobjegne iz Pariza s kraljem i njegovim dvorjanima.

Ubrzo nakon toga, sklapanje Vestfalskog mira omogućilo je Condéovoj vojsci da se vrati u pomoć Luju i njegovom dvoru. Condéova obitelj bila je bliska s Ana Austrijska u to vrijeme i on je pristao pomoći joj u pokušaju da obnovi kraljev autoritet.[25] Kraljičina vojska, na čelu s Condéom, napala je pobunjenike u Parizu; pobunjenici su bili pod političkom kontrolom Ana Austrijskaine stare prijateljice Marie de Rohan. Beaufort, koji je pobjegao iz zatvora u koji ga je Ana Austrijska zatvorila prije pet godina, bio je vojni vođa u Parizu, pod nominalnom kontrolom Contija. Nakon nekoliko bitaka postignut je politički kompromis; potpisan je mir u Rueilu, a dvor se vratio u Pariz.

Na žalost po Anu Austrijsku, njezina djelomična pobjeda ovisila je o Condéu, koji je želio kontrolirati kraljicu i uništiti Mazarinov utjecaj. Condéova sestra bila je ta koja ga je gurnula da se okrene protiv kraljice. Nakon što je sklopila dogovor sa svojom starom prijateljicom Marie de Rohan, koja je uspjela nametnuti imenovanje Charlesa de l'Aubespinea, markiza de Châteauneufa za ministra pravosuđa, Ana Austrijska je uhitila Condéa, njegovog brata Armanda de Bourbona, princa od Contija, i muž njihove sestre Ana Austrijska Genevieve de Bourbon, vojvotkinje od Longuevillea. Ova situacija nije dugo potrajala, a Mazarinova nepopularnost dovela je do stvaranja koalicije na čelu s Marie de Rohan i vojvotkinjom od Longuevillea. Ova aristokratska koalicija bila je dovoljno jaka da oslobodi prinčeve, progna Mazarina i nametne uvjet kućnog pritvora kraljici Ana Austrijska.

Svim tim događajima svjedočio je i Luj što uvelike objašnjava njegovo kasnije nepovjerenje prema Parizu i višoj aristokraciji.[26] "U jednom smislu, Lujevo djetinjstvo završilo je izbijanjem Fronde. Ne samo da je život postao nesiguran i neugodan – sudbina koja je zadesila mnogu djecu u svim dobima – već je Luj morao biti odveden u povjerenje svoje majke i Mazarina u političkim i vojnim stvarima u koje nije mogao imati dubokog razumijevanja." [27] "Obiteljska kuća ponekad je postala gotovo zatvor kad je Pariz morao biti napušten, ne u bezbrižnim izletima u druge dvorce, već u ponižavajućim bijegovima."[27] Kraljevska obitelj je na ovaj način dva puta istjerana iz Pariza, a u jednom su trenutku Luj XIV i Ana Austrijska bili praktično uhićeni u kraljevskoj palači u Parizu. Godine Fronde usadile su Luju mržnju prema Parizu i posljedičnu odlučnost da se iseli iz drevne prijestolnice što je prije moguće te da se nikada ne vrati.

Kao što je završila prva Fronda (fr. Fronde Parlementaire, od 1648. do 1649. godine), započela je druga (fr. Fronde des Princes od 1650. do 1653. godine). Za razliku od onoga što joj je prethodilo, priče o gadnim spletkama i polovičnim ratovima karakterizirale su ovu drugu fazu pobune više klase. Za aristokraciju je ova pobuna predstavljala prosvjed za preokret njihovog političkog degradiranja s pozicije vazala na poziciju dvorjana. Predvodili su ga francuski plemići najvišeg ranga, među kojima su bili Lujev ujak Gaston, vojvoda Orléansa i prva rođakinja Ana Marie Louise d'Orléans, vojvotkinja od Montpensiera, poznata kao la Grande Mademoiselle; Prinčevi krvi kao što su Condé, njegov brat Armand de Bourbon, princ Contija, i njihova sestra vojvotkinja od Longuevillea; vojvode legitimnog kraljevskog podrijetla, poput Henrija, vojvode Longuevillea, i Françoisa, vojvode od Beauforta; takozvani "strani prinčevi" kao što su Frédéric Maurice, vojvoda Bouillona, njegov brat maršal Turenne i Marie de Rohan, vojvotkinja Chevreusea; i potomci najstarijih francuskih obitelji, poput Françoisa de La Rochefoucaulda.

Druga Fronda započela je gotovo odmah po završetku prve Fronde (Fronde Parlementaire) 1650. Plemići svih rangova, od princeza kraljevske krvi i kraljevih rođaka, poput Gastona, vojvode Orléansa, njegove kćeri, Ana Marie Louise d' Orléans, Louis II od Bourbon-Condé i Armando de Bourbon-Conti, do plemića duge loze kao što su Franjo VI., vojvoda od La Rochefoucaulda, Frédéric Maurice de La Tour d'Auvergne, njegov brat, Henri de la Tour de Auvergne-Bouillon i Marie de Rohan-Montbazon, čak su i plemići legitimnog kraljevskog podrijetla poput Henrika II od Orleansa i Franje od Bourbon-Vendômea, sudjelovali u pobuni protiv kraljevske moći. Čak je i svećenstvo imalo predstavnika u pobuni u osobi Jean-François Paul de Gondi. Kao rezultat tih burnih dana, u kojima je kraljica majka navodno čak morala prodati svoj nakit kako bi prehranila svoju djecu, Luj XIV. razvio je duboko nepovjerenje prema plemstvu.

Kraljica Ana Austrijska odigrala je najvažniju ulogu u porazu Fronde jer je htjela prenijeti apsolutnu vlast na svog sina. Osim toga, većina prinčeva odbila je imati posla s Mazarinom, koji je otišao u egzil na nekoliko godina. Frondeurs je tvrdio da djeluje u Lujevo ime iu njegovom stvarnom interesu protiv njegove majke i Mazarina. Kraljica Ana Austrijska doista je imala vrlo blizak odnos s kardinalom, a mnogi promatrači vjeruju da je Mazarin postao očuh Luja XIV. tajnim vjenčanjem s kraljicom. Međutim, Lujevo punoljetstvo i kasnija krunidba lišili su ih Frondeurovih izgovora za pobunu. Fronde je tako postupno gubila snagu i završila 1653., kada se Mazarin trijumfalno vratio iz progonstva. Od tog vremena do svoje smrti, Mazarin je bio zadužen za vanjsku i financijsku politiku bez svakodnevnog nadzora Ana Austrijska, koja više nije bila regentica.

Tijekom tog razdoblja Luj se zaljubio u Mazarinovu nećakinju Marie Mancini, no Ana Austrijska i Mazarin prekinuli su kraljevu zaljubljenost poslavši Mancinijevu s dvora kako bi ju vjenčali u Italiji. Dok je Mazarin možda bio u iskušenju kratko vrijeme da uda svoju nećakinju za francuskog kralja, kraljica Ana Austrijska bila je apsolutno protiv toga; htjela je oženiti svog sina kćeri svog brata, Filipa IV od Španjolske, kako iz dinastičkih tako i iz političkih razloga. Mazarin je ubrzo podržao kraljičin stav jer je znao da njezina potpora njegovoj moći i njegovoj vanjskoj politici ovisi o sklapanju mira sa Španjolskom s čvrste pozicije i o španjolskom braku. Osim toga, Mazarinovi odnosi s Marie Mancini nisu bili dobri i nije joj vjerovao da će poduprijeti njegov stav. Sve Lujeve suze i njegove molbe majci nisu je natjerale da se predomisli. Španjolski brak bio bi vrlo važan i zbog svoje uloge u okončanju rata između Francuske i Španjolske, jer će se mnoge tvrdnje i ciljevi Lujeve vanjske politike u sljedećih 50 godina temeljiti na ovom braku, i zato što je kroz ovaj braka da će španjolsko prijestolje na kraju biti predano kući Bourbon (koja ga drži do danas).

Godine 1648. počinje razdoblje snažnog osporavanja kraljevske vlasti od strane parlamenata i plemstva, koje se naziva Fronde. Epizoda koja je ostavila trajan trag na monarha. Reagirajući na te događaje, posvetio se nastavku rada koji je započeo Richelieu, a koji se sastojao u slabljenju pripadnika plemstva mača prisiljavajući ih da služe kao članovi njegova dvora i prijenosom stvarne moći na visoko upravu. centralizirano predvođeno plemstvom halje[28]. Sve je počelo kada se 1648. pariški parlament usprotivio porezima koje je Mazarin želio uvesti[29]. Dan barikada prisilio je regenta i kralja da se smjeste u Rueil-Malmaisonu[30]. Ako se dvor dovoljno brzo vrati u prijestolnicu, zahtjevi parlamentaraca, koje je podržavao vrlo popularni koadjutor Pariza, Jean-François Paul de Gondi, prisilili su Mazarina da razmisli o državnom udaru. Usred noći, početkom 1649. godine, regent i dvor napustili su glavni grad s ciljem da se vrate da ga opsjednu i vrate mu poslušnost. Afera se zakomplicirala kada su ličnosti iz visokog plemstva pružile podršku Frondi: princ de Conti, brat princa de Condé[n 10], Beaufort, unuk Henrija IV. i nekolicina drugih htjeli su svrgnuti Mazarina. Nakon nekoliko mjeseci opsade koju je vodio Condé, postignut je mirovni sporazum (fr. Paix de Rueil), koji je doveo do pobjede pariškog parlamenta i poraza dvora. Međutim, to je prije primirje nego mir.

U razdoblju od 1649. do 1650. došlo je do prekida savezništva, Mazarin i regent obratili su se parlamentu i vođama velikih iz prve Fronde i natjerali Condéa, svog starog saveznika, i princa od Contija[32]. Dana 25. prosinca 1649. kralj je obavio svoju prvu pričest u crkvi Saint-Eustache i, kada je imao samo dvanaest godina, stupio je u vijeće 1650. Od veljače 1650. razvija se kneževska pobuna, koja prisiljava Mazarina i dvor na putovati u provincije kako bi vodili vojne pohode[33]. Godine 1651. Gondi i Beaufort, vođe Grands prve Fronde, udružili su snage u parlamentu kako bi svrgnuli Mazarina, kojeg je pobuna natjerala u egzil 8. veljače 1651. Kraljica i mladi Luj pokušali su pobjeći iz prijestolnice, ali, uznemireni, Parižani su upali u Palais-Royal gdje je boravio kralj, sada zatočenik Fronde. Koadjutor i vojvoda od Orléansa potom će podvrgnuti kralja poniženju koje on nikada neće zaboraviti: usred noći povjeravaju kapetanu vojvodine švicarske garde da iz prve ruke provjeri je li on doista tamo[34] .

Dana 7. rujna 1651., tzv. Kolijevka pravde (fr. lit de justice) proglašava punoljetnost kralja (kraljevsku punoljetnost ima trinaest). Svi velikani kraljevstva dolaze mu odati počast, osim Condéa koji iz Guyennea podiže vojsku za pohod na Pariz[35]. 27. rujna, kako bi izbjegao ponovno zatvaranje u Parizu, dvor je napustio prijestolnicu za Fontainebleau, zatim Bourges, gdje je bilo stacionirano četiri tisuće ljudi maršala d'Estréea . Tada je započeo građanski rat koji ć“pomoći da se stvari razjasne“[35]. Dana 12. prosinca Luj XIV. je ovlastio Mazarina da se vrati u Francusku; kao reakciju na taj čin, Pariški parlament, protjerao je kardinala i odredio je otkupninu za njegovu glavu u iznosu od 150 000 livri. Suci Visokog suda su tjeralicu shvatili ozbiljno. Nagrada vrijedna 150 000 livri objavljena je po cijelom Parizu — 10 000 livri za odsijecanje kardinalova nosa, 5 000 livri za odsijecanje uha, 30 000 livri za iskopavanje oka i za kardinalove "karakteristike muškarca" – 50 000 livri),

Početkom 1652. sučelila su se tri tabora: dvor, oslobođen nadzora koji je uspostavio Parlament 1648., Parlament te konačno Condé i Veliki[37]. Condé će dominirati Parizom tijekom prvog dijela 1652. godine, oslanjajući se posebno na ljude kojima dijelom manipulira. Ali izgubio je položaje u provinciji, a Pariz, koji je sve manje podržavao njegovu tiraniju, prisilio ga je da 13. listopada sa svojim trupama napusti grad. Dana 21. listopada, Ana Austrijska i njezin sin Luj XIV., u pratnji svrgnutog kralja Charlesa II od Engleske, vratili su se u glavni grad. Apsolutizam po božanskom pravu počinje uzimati maha. Pismo koje kralj upućuje Parlamentu omogućuje sagledavanje njegove suštine:

"Sva vlast pripada Nama. Držimo ju od samog Boga bez da itko, bez obzira na stanje, na nju može položiti pravo […] Funkcije pravde, oružja, financija uvijek moraju biti odvojene; službenici Parlamenta nemaju nikakvu drugu moć osim one koju Smo im udostojili povjeriti da dijele pravdu […] Hoće li potomstvo moći vjerovati da su ti službenici tvrdili da predsjedaju vladom kraljevstva, da formiraju vijeća i prikupljaju poreza, konačno, prisvajajući sebi punoću moći koja pripada samo Nama."

Dana 22. listopada 1653. Luj XIV., tada petnaestogodišnjak, sazvao je lit de justice na kojem se, kršeći tradiciju, pojavio kao vojskovođa s gardom i bubnjarima. Tom prilikom proglasio je opću amnestiju, protjeravši iz Pariza Velikog parlamentarce kao i službenike kuće Condé. Što se tiče Sabora, zabranjuje mu se “ubuduće bilo kakvo znanje o državnim poslovima i financijama” Predložak:Unité.

Vladavina

Punoljetnost, krunidba i prve reforme

Karta grada Pariza iz 1657. godine.

"Zauzimanje Valenciennesa od strane kralja Luja XIV., 17. ožujka 1677." Ulje na platnu Jeana Alauxa, zvanog le Romain.

Portret kralja Luja XIV. i kraljevske obitelji prikazani kao rimski bogovi na slici Jeana Nocreta iz 1670. godine. Slijeva nadesno: Lujeva tetka Henrietta-Maria; njegov brat, Filip, vojvoda od Orléansa; Filipova kći Marie Louise; njegova žena Henriette-Anne Stuart; kraljica-majka Ana Austrijska; tri kćeri Gastona od Orléansa; Luj XIV.; dofen Luj; kraljica Marija Terezija; i la Grande Mademoiselle.

Luj XIV., kralj Francuske. Djelo umjentnika Claudea Lefebvrea.

Portret kralja Luja XIV. kao mladića, djelo umjetnika Charlesa le Bruna.

Portret kralja Luja XIV., ulje na platnu. Pripisano umjetniku Claudea Lefebvreu ili njegovoj radionici.

Luj XIV. okrunjen je i posvećen 7. lipnja 1654. u katedrali u Reimsu od strane Simona Legrasa, biskupa Soissonsa. Političke poslove još uvijek je obavljao Mazarin, dok je kralja vojnu obuku nastavio kod Turennea.

Dana 7. rujna 1651., Luj XIV. proglašen je punoljetnim. Nakon smrti kardinala Mazarina u ožujku 1661., Luj je osobno preuzeo upravljanje državom i šokirao dvor objavivši da će vladati bez glavnog ministra: „Do sada sam s povjerenjem prepuštao upravljanje svojim poslovima pokojnom kardinalu. Došlo je vrijeme da ih sada upravljam sam. Vi \[tajnici i ministri] pomoći ćete mi svojim savjetima kada ih zatražim. Zapovijedam vam da ne ovjeravate nijednu naredbu osim na moj nalog... Zapovijedam vam da ništa ne potpisujete, pa ni putovnicu... bez mog naloga; da mi osobno svakodnevno podnosite izvješća i da ne favorizirate nikoga.“ Iskoristivši opće javno zazivanje mira i reda nakon desetljeća građanskih i stranih ratova, mladi je kralj učvrstio središnju političku vlast na štetu feudalnog plemstva. Hvaleći njegovu sposobnost da bira i potiče ljude od talenta, povjesničar Chateaubriand zapisao je: „to je glas genija svih vrsta koji odzvanja s groba Luja“.

Luj je svoju osobnu vladavinu započeo administrativnim i fiskalnim reformama. Godine 1661. državna je riznica bila na rubu bankrota. Kako bi stabilizirao financije, Luj je 1665. imenovao Jeana-Baptistea Colberta generalnim upraviteljem financija. No prije toga morao je neutralizirati Nicolasa Fouqueta, moćnog nadzornika financija. Premda Fouquetove financijske nepravilnosti nisu bile znatno drukčije od Mazarinovih prije njega, niti Colbertovih poslije, njegova je ambicija zabrinjavala kralja. Fouquet je kralja ugostio na raskošnom imanju Vaux-le-Vicomte, razmetljivo pokazujući bogatstvo koje se teško moglo steći bez pronevjere javnih sredstava.

Fouquet je djelovao kao da želi naslijediti Mazarina i Richelieua u moći te je nepromišljeno kupio i utvrdio udaljeni otok Belle-Île. Te su radnje zapečatile njegovu sudbinu. Optužen za pronevjeru, Fouquet je osuđen od strane Parlamenta na progonstvo, ali Luj je presudu preinačio u doživotni zatvor.

Colbert predstavlja članove Kraljevske Akademije znanosti Luju XIV. 1667. godine. U pozadini je prikazana nova Pariška zvjezdarnica.

Fouquetov pad dao je Colbertu slobodne ruke da smanji državni dug učinkovitijim oporezivanjem. Glavni porezi bili su *aides* i *douanes* (carine), *gabelle* (porez na sol) te *taille* (porez na zemljište). *Taille* je isprva smanjen, a određeni porezni koncesijski ugovori raspisani su putem javne dražbe, umjesto da se prodaju odabranima. Financijski su dužnosnici morali redovito voditi evidenciju, revidirati popise i ukinuti nezakonite izuzeće. Do 1661., samo je 10 % prihoda s kraljevskih posjeda stizalo do kralja. Reformama su se protivili brojni interesi: *taille* su ubirali kraljevski službenici koji su svoje dužnosti skupo platili, a kažnjavanje zloupotreba smanjivalo je vrijednost njihove kupovine. Ipak, Colbert je postigao izvrsne rezultate: deficit iz 1661. pretvoren je u višak do 1666.; kamate na dug pale su s 52 milijuna na 24 milijuna livri. *Taille* je smanjen sa 42 milijuna (1661.) na 35 milijuna (1665.), dok su prihodi od neizravnog oporezivanja porasli s 26 na 55 milijuna. Prihodi kraljevske domene narasli su sa 80.000 livri (1661.) na 5,5 milijuna (1671.). Te su godine prihodi iznosili 26 milijuna britanskih funti, od čega je 10 milijuna došlo u riznicu. Rashodi su iznosili oko 18 milijuna, ostavljajući deficit od 8 milijuna. Do 1667., neto prihodi narasli su na 20 milijuna funti, a rashodi pali na 11 milijuna, ostavljajući višak od 9 milijuna.

Novac je bio nužan oslonac reorganiziranoj i proširenoj vojsci, veličanstvenosti Versaillesa i rastućoj upravi. Financije su bile ahilova peta francuske monarhije: ubiranje poreza bilo je skupo i neučinkovito, a izravni porezi osipali su se kroz ruke brojnih posrednika. Neizravne poreze ubirali su privatni koncesionari (tzv. *fermiers généraux*) koji su pritom ostvarivali velik profit. Riznica je prokišnjavala na sve strane.

Glavna slabost proizlazila je iz starog dogovora između kralja i plemstva: kralj je mogao nametati poreze bez pristanka samo ako izuzme plemstvo. Samo su "nepovlašteni" slojevi plaćali izravne poreze, što je u praksi značilo seljaci, jer je većina građanstva na razne načine ishodila izuzeća. Tako je čitav teret državnih rashoda pao na najsiromašnije i nemoćne. Nakon 1700., uz potporu pobožne kraljeve supruge iz sjene, madame de Maintenon, Luj je bio potaknut da promijeni poreznu politiku. Iako je bio spreman oporezivati plemstvo, bojao se političkih ustupaka koje bi oni zauzvrat zahtijevali. Tek pred kraj vladavine, pod pritiskom rata, uspio je – po prvi put u francuskoj povijesti – uvesti izravne poreze na aristokraciju. Bio je to korak prema jednakosti pred zakonom i održivim javnim financijama, iako su ga, očekivano, oslabila izuzeća i privilegije koje su plemići i građani ishodili upornim zahtjevima.

Luj i Colbert također su planirali snažan razvoj trgovine i industrije. Colbertova merkantilistička uprava osnovala je nove tvornice i poticala izumitelje i proizvođače, poput proizvođača svile iz Lyona i manufakture Gobelins. U Francusku su pozvani obrtnici i majstori iz cijele Europe – proizvođači stakla iz Murana, švedski metalci, nizozemski brodograditelji. Cilj je bio smanjiti uvoz, povećati izvoz i time spriječiti odljev plemenitih metala iz zemlje.

Luj je proveo reformu vojne uprave preko Michela Le Telliera i njegova sina Françoisa-Michela Le Telliera, markiza de Louvoisa. Oni su krotili neovisni duh plemstva, namećući im disciplinu i u vojsci i na dvoru. Prošlost, kada su generali ignorirali zapovijedi Pariza i vodili ratove prema osobnim ambicijama, bila je iza njih. Louvois je modernizirao vojsku i pretvorio je u profesionalnu, discipliniranu i dobro obučenu silu. Posebno se brinuo za materijalne uvjete i moral vojnika, a ponekad je i sam upravljao vojnim pohodima.

Odnosi s kolonijama

Lujeve pravne reforme bile su provedene kroz njegove brojne Velike uredbe. Prije toga, Francuska je bila pravno rascjepkana zemlja, s onoliko pravnih sustava koliko i pokrajina, uz suživot običajnog prava na sjeveru i rimskog građanskog prava na jugu. Velika uredba o parničnim postupcima (fr. ‘’Grande Ordonnance de Procédure Civile’’) iz 1667., poznata i kao ‘’Lujev zakonik’’ (fr. ‘’Code Louis’’), bio je opsežan zakonik koji je ujednačio građansko-pravne postupke diljem kraljevstva. Među ostalim, propisao je vođenje matičnih knjiga krštenja, vjenčanja i smrti u državnim, a ne crkvenim registrima, i strogo regulirao pravo Parlamenta na prosvjed. “Lujev zakonik” kasnije je poslužio kao osnova Napoleonskog zakonika, koji je inspirirao mnoge moderne pravne sustave.

Jedan od Lujevih zloglasnijih dekreta bio je ‘’Velika uredba o kolonijama’’ (fr. ‘’Grande Ordonnance sur les Colonies’’) iz 1685., poznat kao Crni zakonik (fr. ’’Code Noir’’). Premda je ozakonio ropstvo, pokušao ga je donekle humanizirati zabranom razdvajanja obitelji. U kolonijama, samo su rimokatolici smjeli posjedovati robove, a robovi su morali biti kršteni.

Gravura kralja Luja XIV. (lijevo) i njegove supruge, kraljice Marije Terezije Austrijske (desno).

Politička pozadina braka s Marijom Terezijom

Nakon sloma Fronde (građanskih ratova u Francuskoj između 1648. i 1653.), kraljičina majka i regentica Ana Austrijska nastojala je osigurati političku stabilnost i međunarodni ugled Francuske putem dinastičkih saveza. Njezin najveći cilj bio je da njezin sin, mladi kralj Luj XIV., ojača vezu s Habsburzima udajom za španjolsku infantkinju. Smatrala je da je najprikladnija nevjesta njezina nećakinja i Lujeva sestrična — Marija Terezija, najstarija kći španjolskog kralja Filipa IV..

Godine 1657., devetnaestogodišnji Luj već je bio u ljubavnoj vezi s Marie Mancini, nećakinjom moćnog kardinala Julesa Mazarina, koji je tada bio glavni ministar Francuske. Iako je veza između kralja i Marie bila iskrena i obostrana, ona je naišla na protivljenje s dvora. Raison d'état (državni interes) i majčine odlučne opomene prevagnule su nad mladenačkom ljubavnom aferom (fr. ’’affaire de cœur’'), pa je kralj bio prisiljen odreći se Marie Manzini.

U jesen 1658., nakon višegodišnjih sukoba između Francuske i Španjolske, Filip IV. pokazao je spremnost da sklopi mir, između ostaloga i kroz udaju svoje kćeri. Formalni pregovori o miru i braku započeli su početkom 1659. u Parizu, a nastavili se na Otok fazana na rijeci Bidasoi, simboličnom graničnom mjestu između dviju kraljevina. Tamo je potpisan Pirenejski mir, čime su postavljeni temelji dinastičkog braka između francuskog kralja i španjolske infantkinje.

Brak s Marijom Terezijom Austrijskom

Razgovor francuskog Luja XIV. i španjolskog kralja Filipa IV. tijekom susreta na Otoku fazana 1659. godine. Možemo vidjeti kćer Filipa IV., Mariju Tereziju Austrijsku, španjolsku infatu i buduću kraljicu Francuske kako stoji iza njega.

Vjenčanje Luja XIV. i Marije Terezije Austrijske 9. lipnja 1660. godine, ulje na platnu, djelo umjetnika Jacquesa Laumosniera.

Dana 7. studenoga 1659., Španjolci pristaju potpisati Pirenejski mir, kojim se utvrđuju granice između Francuske i Španjolske. U sklopu tog mira, Luj XIV. prihvaća – htio to ili ne – jednu od ključnih odredbi ugovora: brak s infantkinjom Marijom Terezijom Austrijskom, kćeri španjolskog kralja Filipa IV. i francuske princeze Elizabete Francuske.

Zaručnici su bili dvostruki prvi rođaci: Lujeva majka Ana Austrijska bila je sestra Filipa IV., dok je Elizabeta bila sestra francuskog kralja Luja XIII.. Brak je imao primarno diplomatsku svrhu — služio je zbližavanju dviju najvećih katoličkih monarhija toga doba. Vjenčanje je održano 9. lipnja 1660. u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Saint-Jean-de-Luzu, na baskijskoj obali Atlantika.

Luj XIV. upoznao je svoju buduću suprugu svega tri dana prije vjenčanja. Marija Terezija nije govorila francuski, no brak je konzumiran već prve bračne noći. Prema nekim izvorima, sam čin konzumacije odvijao se pred svjedocima, kako je tada nalagao običaj na kraljevskom dvoru, dok drugi izvori ističu da je ovaj put iznimno izostalo uobičajeno svjedočenje.

Važno je napomenuti da je Marija Terezija prilikom sklapanja braka morala formalno odustati od svojih prava na španjolsko prijestolje. Zauzvrat, Filip IV. obvezao se isplatiti tzv. miraz od 500.000 zlatnih ekua u tri rate. Međutim, taj iznos nikada nije isplaćen u cijelosti. Prema dogovoru, neisplata miraza značila je da odricanje Marije Terezije od prava na španjolsko nasljeđe gubi pravnu valjanost, što će kasnije poslužiti kao formalni temelj za Lujevu dinastičku tvrdnju na španjolsku krunu i izbijanje Rata za španjolsko nasljeđe (1701.–1714.).

Apsolutna vlast

Luj XIV. 1660. godine, pastel, djelo umjetnika Walleranta Vaillanta.

Još od djetinjstva Luja XIV., državne je poslove u njegovo ime vodio kardinal Mazarin. Smatran izuzetno talentiranim političarem, Mazarin je osobno poučavao mladog kralja umijeću vladanja državom. Tako je Luj stekao temeljito i široko obrazovanje u državničkim pitanjima, pravu, povijesti i vojnoj strategiji, ali i u različitim jezicima i znanostima.

Nakon Mazarinove smrti 9. ožujka 1661., tada 22-godišnji kralj obznanio je državnom vijeću kako više neće imenovati glavnog ministra, već će osobno preuzeti upravljanje državom. Ova načela vladavine, danas poznata kao **apsolutistički kabinetski sustav**, zapisao je 1670. godine u svojim "Memoarima" za buduće nasljednike. Dvor i ministri u početku su bili zbunjeni i smatrali su da se radi o prolaznoj fazi. No, Luj je odmah započeo s preustrojem vlade i otpustio veći dio članova državnog vijeća — čak je i vlastitu majku isključio iz političkog procesa — ostavivši samo trojicu najvažnijih ministara. Među njima je bio i ministar financija Nicolas Fouquet.

Nakon što ga je ambiciozni Jean-Baptiste Colbert optužio za pronevjeru i izdaju, Luj je dao uhititi Fouqueta te ga ubrzo zamijenio Colbertom. Fouquet je zloupotrebljavao državna sredstva i bez kraljeve dozvole gradio utvrde, što je Luj protumačio kao pripremu za pobunu. Nova je vlada ubrzo pokrenula opsežan reformni program s ciljem jačanja gospodarstva i znanosti, izgradnje mornarice i vojske, te duboke reforme državne uprave.

Izgradnju flote predvodili su Colbert i njegov sin, markiz de Seignelay. Reformu i proširenje vojske vodio je ministar Le Tellier zajedno sa svojim sinom, **markizom de Louvoisom**. Luj je majci pisao:

"Nisam budala kakvom su me dvorjani smatrali…"

Mladi kralj želio je impresionirati Europu — i prva se prilika ukazala već 1661. godine u Kočijaškom sporu u Londonu, nakon kojeg je Španjolska priznala prvenstvo francuskog kralja diljem Europe. Dvorovi diljem kontinenta shvatili su da Luj nema namjeru biti slab kralj.

Godine 1662. sklopljen je defenzivni savez između Francuske i Nizozemske, a ubrzo nakon toga Luj je od engleskog kralja Karla II. otkupio grad Dünkirchen. No, kralj nije želio iznenaditi Europu samo politički, već i pokazati svoju moć i bogatstvo. To se najefektnije činilo kroz raskošne dvorske svečanosti tipične za barokno doba. Tako je 1664. godine priredio slavlje "Užitci začaranog otoka" (fr. Plaisirs de l’Île enchantée). Europski vladari ostali su zadivljeni luksuzom tih zabava i počeli oponašati stil života francuskog monarha. Ovdje započinje i legenda o “Kralju Suncu.”

Godine 1665. umro je njegov ujak i tast, španjolski kralj Filip IV., a Luj je prvi put zatražio nasljedno pravo svoje supruge. Pozivao se na brabantsko devolucijsko pravo, po kojem kćeri iz prvog braka imaju prednost pri nasljeđivanju. Na španjolskom je prijestolju tada sjedio mali Karlo II., pod regentstvom svoje majke, Marije Ane Austrijske, koja je odbila francuske zahtjeve.

Luj je zatim pripremio rat koji je izbio 1667.i trajao do iduće godine — Devolucijski rat. Kraljeve vojne reforme bile su već daleko odmakle: uveo je stalnu vojsku sastavljenu od profesionalnih vojnika — strogo uvježbanih, discipliniranih i redovito plaćenih — što je bilo novo za tadašnju Francusku. U Španjolsku Nizozemsku ušla je vojska od 70.000 ljudi, a potom je anektirana i pokrajina Franche-Comté.

Španjolska se našla pred svršenim činom (fr. fait accompli) i nije imala snage za otpor. Iako je pobjeda djelovala potpunom, Nizozemska, dotadašnji saveznik Francuske, počela se osjećati ugroženo prisutnošću francuskih trupa. Generalne skupštine Nizozemske 1668. sklopile su savez s Engleskom i Švedskom, poznat kao Trojni savez, kako bi ubrzale mirovne pregovore.

Luj se tada našao prisiljen popustiti u pregovorima u Aachenu. Mirom je Francuska zadržala veliki dio zapadnih Španjolskih Nizozemskih teritorija, no morala je vratiti Franche-Comté. Luj nije mogao oprostiti što su mu Nizozemci, koje je godinama podupirao — čak je 1666. vojno intervenirao u njihovu korist tijekom Drugog englesko-nizozemskog rata — okrenuli leđa. Otvoreno ih je optužio za **nezahvalnost i izdaju.

No, to ga nije spriječilo da još iste godine u Versaillesu **proslavi Veliko kraljevsko slavlje (Grand Divertissement Royal) — kao simbol svoje pobjede i raskoši.

Upravni i financijski preustroj

Prvi dio vladavine Luja XIV. obilježen je velikim upravnim reformama, a prije svega boljom raspodjelom poreza. U prvih dvanaest godina zemlja je u miru ponovno stekla relativni prosperitet 124. Postupno prelazimo iz pravosudne monarhije (gdje je glavna funkcija kralja dijeliti pravdu) u administrativnu monarhiju (kralj je na čelu uprave); glavne upravne uredbe naglašavaju kraljevsku vlast: zemlje bez gospodara postaju kraljevske zemlje, što omogućuje reorganizaciju poreza i lokalnih prava. Kralj je stvorio Lujev zakonik 1667., stabilizirajući građanski postupak, kaznenu uredbu 1670., uredbu o vodama i šumama (ključna faza u reorganizaciji voda i šuma) i edikt o klasama mornarice 1669. trgovačka uredba iz 1673.

Kraljevsko vijeće je podijeljeno na nekoliko vijeća, različitih značaja i uloga. Visoko vijeće bavi se najozbiljnijim stvarima; Vijeće za depeše, pokrajinske uprave; Financijsko vijeće, financije kako mu i ime kaže; Vijeće stranaka, pravni predmeti; vijeće za trgovinu, trgovačke poslove i konačno Vijeće savjesti nadležno je za katoličku i protestantsku vjeru. Luj XIV nije želio da u vijećima budu krvni prinčevi ili vojvode, sjećajući se problema s kojima se susretala tijekom Fronde kada su sjedili u tim vijećima. Kraljeve odluke pripremaju se u određenoj tajnosti. Edikte su brzo registrirali parlamenti, a zatim su ih objavili u provincijama gdje su intendanti, njezini upravitelji, sve više preuzimali prednost pred namjesnicima, koji su dolazili iz plemstva mača.

Luj XIV. je vladao preko niza savjetodavnih tijela, poznatih kao kraljevska vijeća, koja su činila središte upravnog sustava apsolutističke monarhije. Neka vijeća bila su povjerena najvišim pitanjima države, dok su druga obrađivala specifične upravne, financijske i pravne teme.

Kraljevo vijeće ili Usko vijeće Sastojalo se od triju ključnih, središnjih vijeća pod izravnim nadzorom kralja.	Uloga vijeća
Više vijeće (fr. Conseil d'en haut) Čine ga kralj i njegovi najbliži ministri, saziva ga isključivo kralj.	Glavna izvršna vlast Kraljevstva, nadležna za najviša državna, politička i diplomatska pitanja. Sastav: kralj, prijestolonasljednik, glavni kontrolor financija (fr. ’’contrôleur général’’), državni tajnici za glavne resore. Članovi nose titulu državnih ministara (fr. ‘’Ministres d’État’’). Vijeće se sastajalo tri puta tjedno i predstavlja instituciju najsličniju onome što danas nazivamo kabinetom vlade.
Kraljevsko vijeće za financije (fr. Conseil royal des finances) Sastav: kralj, glavnim kontrolorom financija (fr. ’’chef du conseil des finances’’) i dva-tri financijska savjetnika.	Odgovorno za fiskalnu politiku, proračun, nadzor prihoda i rashoda kraljevine. Utvrđivalo godišnji proračun, donosilo odluke o raspodjeli poreza (npr. ‘’Taille’’ – porez na zemljište) i sklapanju ugovora o zakupu prihoda. Na čelu je bio ‘’chef du conseil des finances’’, često počasna funkcija otvorena i visokome plemstvu. Sastajalo se tri puta tjedno.
Vijeće za depeše (fr. Conseil des dépêches) Čine ga četiri državna tajnika.	Razmatralo i obrađivalo izvješća i dopise guvernera, intendanata i drugih predstavnika provincija. Sastavljalo službene odgovore i naredbe koje su se provodile u pokrajinama. Ključno za komunikaciju i provedbu kraljevske politike na lokalnoj razini.

Ostala vijeća	Uloga vijeća
Privatno vijeće (fr. ‘’Conseil privé‘’ ili ‘’Conseil des parties‘’) Činilo ga je 30 državnih savjetnika i 98 gospodara zahtjeva (‘’maîtres des requêtes‘’).	Najviši upravni i pravosudni sud kraljevstva, nadležan za upravne, sudske i porezne predmete, osobito one koji su stizali iz provincija. Kralj rijetko osobno predsjedava; tu dužnost najčešće preuzima kancelar. Vijeće je bilo ključno u donošenju odluka u pravnim sporovima i upravnim pitanjima. Nazivi ‘’Conseil privé’’ i ‘’Conseil des parties’’ su sinonimi koji označuju isto tijelo, pri čemu ‘’des parties‘’ naglašava pravni aspekt djelovanja vijeća (funkcionalni aspekt vijeća su pravni predmeti).
Trgovačko vijeće (fr. ‘’Conseil de commerce‘’) Sastojalo se od 12 izabranih trgovaca i 6 kraljevskih službenika.	Zaduženo za nadzor i razvoj trgovine, manufaktura i gospodarskih pitanja. Osnovano je 1664., no djelovalo je isprekidano i zapravo samo tri do četiri godine, sve do 1676. godine. Eksperimentalnog je karaktera, s ograničenom stvarnom moći. Godine 1700. zamijenjeno je Trgovačkim uredom (fr. ‘’Bureau du commerce’’), komisijom pod ingerencijom Privatnog vijeća, koja je 1701. donijela edikt kojim se plemstvu dopušta bavljenje veletrgovinom bez gubitka časti.
Vijeće savjesti (fr. ‘’Conseil de conscience‘’) Predsjedao mu je sam kralj, a činili su ga kraljev ispovjednik, pariški nadbiskup i jedan do dva biskupa/prelata.	Bavilo se religijskim i vjerskim pitanjima, posebno imenovanjima u crkvenoj hijerarhiji, osobito izborom biskupa. Iako nije imalo redovito zasjedanje, imalo je snažan utjecaj na odnose s Katoličkom crkvom i katoličku politiku u kraljevstvu. Djelovalo je kao povremeni savjetodavni forum u osjetljivim crkvenim pitanjima.

Ministri	Uloge
Kancelar (doživotna dužnost)	Nadležan za Pravosuđe; predsjedava parlamentima i upravlja ovjerom kraljevskih edikata i zakona. Za vrijeme vladavine Luj XIV. to je bio često simboličan, ali častan položaj.
Glavni kontrolor državnih financija (privremena pozicija - zamjenjiv) Uspostavljena dužnost 1665.	Najviši upravitelj financijskog i gospodarskog života Francuske; za vrijeme Luja XIV. najpoznatiji nositelj ove funkcije bio je Jean-Baptiste Colbert, koji je proveo niz merkantilističkih reformi, ojačao kraljevske financije i podupirao kolonijalnu ekspanziju.
Četvorica državnih tajnika (privremena pozicija - zamjenjivi) za vanjske poslove za rat (vojsku) za mornaricu za Kraljevsku kuću (Maison du Roi)	Osim što pokrivaju navedena područja, državnu upravu u Francuskoj dijele i teritorijalno, pri čemu u svojim regijama obnašaju dužnosti slične današnjem ministru unutarnjih poslova. Zajedno s glavnim kontrolorom financija čine jezgru administracije apsolutističke vlasti Luja XIV..

Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.

Kultura, umjetnost i znanost: instrumenti utjecaja i moći

Potraga za slavom kod Luja XIV. ne očituje se samo kroz politiku i rat: ona uključuje i umjetnost, književnost i znanost, kao i izgradnju raskošnih palača i raskošnih spektakala. Iako se uspjeh i politička instrumentalizacija antičkih referenci pojačavaju još od renesanse, grčko-rimska mitologija posebno se koristi u svrhu prestiža i kraljevske propagande.

Osjećaj za spektakl

Molièreova predstava “Princeza Elide” održana u Versaillesu 1664., u sklopu raskošne svečanosti “Užitci čarobnog otoka” (fr. Plaisirs de l'Île enchantée’').

Kralj pridaje veliku važnost spektakularnim proslavama (vidi „Svečanosti u Versaillesu“), jer je od Mazarina naučio koliko je važan spektakl u politici i nužnost prikazivanja moći kako bi se ojačala podrška naroda. Još 1661., dok Versailles još nije izgrađen, Luj detaljno objašnjava, u svrhu obrazovanja novorođenog Velikog Dofena, razloge zbog kojih bi vladar trebao organizirati svečanosti:

"Ova zajednica užitaka, koja ljudima na dvoru omogućuje pristojnu bliskost s nama, dira ih i očarava više nego što se može reći. Narod, s druge strane, uživa u spektaklu kojemu je, u biti, uvijek cilj da im se svidi; i svi naši podanici, općenito, oduševljeni su kada vide da volimo ono što i oni vole, ili u čemu su najuspješniji. Na taj način pridobivamo njihovu pamet i srce, ponekad možda i jače nego nagradama i dobročinstvima; a što se tiče stranaca, u državi koju ionako vide kao cvatuću i dobro uređenu, ono što se troši na te izdatke koji se mogu smatrati suvišnima, ostavlja vrlo povoljan dojam o raskoši, moći, bogatstvu i veličini."

Kako bi očarao dvor i trenutnu miljenicu, organizira raskošne svečanosti, ne ustručavajući se dovesti životinje iz Afrike. Najslavnija i najbolje dokumentirana među njima svakako su ‘’Užitci začaranog otoka’’, 1664. Povjesničar Christian Biet ovako opisuje otvorenje tih svečanosti:

"Predvođen heroldom u antičkom ruhu, trima paževima među kojima je bio i kraljev, g. d’Artagnan, osam trubača i osam bubnjara, kralj se prikazao kakav jest – pod grčkom maskom, na konju sa zlatnim i draguljima optočenim pojasom. […] Glumci Molièreove trupe posebno su zadivili. Proljeće, utjelovljeno likom gospođe Du Parc, dojahalo je na španjolskom konju. Znalo se da je vrlo lijepa, voljeli su je kao koketu, a pojavila se veličanstveno. Njezino oholo držanje i prav nos oduševili su jedne, dok su njezine noge, koje je znala pokazati, i njezine bijele grudi, uzbudile druge do krajnjih granica. Debeli Du Parc, njezin muž, napustio je svoje groteskne uloge da bi glumio Ljeto na slonu prekrivenom bogatom prostirkom. La Thorillière, odjeven kao Jesen, paradirao je na devi, a svi su se divili kako je taj tako ponosan čovjek uspio nametnuti svoje držanje egzotičnoj životinji. Napokon, Zimu je utjelovio Louis Béjart, jašući medvjeda. Zlobnici su tvrdili da se samo nespretan medvjed mogao uskladiti s hramanjem glumca zaduženog za uloge slugu. Njihovu povorku činilo je četrdeset i osam osoba, s glavama ukrašenim velikim posudama za posluženje. Četiri glumca Molièreove trupe tada su izgovarali pohvale kraljici, pod svjetlom stotina svijećnjaka obojanih zeleno i srebrno, od kojih je svaki nosio dvadeset i četiri svijeće."

Graditelj

Katedrala Saint-Louis-des-Invalides.





Pogled na dvorac Marly s vodenog bazena, slika Pierrea-Denisa Martina (1724. godine).

Prekovani dvostruki ‘’Louis d’or’’ s portretom monarha (avers) i njegovim insignijama i osmerostrukim slovom L (revers).




Palača Versailles 1668. godine, naslikao Pierre Patel.



U kraljevoj viziji, veličina kraljevstva mjeri se i njegovim uljepšavanjem. Po Colbertovom savjetu, jedan od prvih kraljevih projekata bila je obnova palače i vrta Tuileries, koju su vodili Louis Le Vau i André Le Nôtre. Unutarnje uređenje bilo je djelo Charlesa Le Bruna i slikara iz briljantne Kraljevske akademije slikarstva i kiparstva.

Nakon uhićenja Fouqueta, čiji je raskošni život simboliziran dvorcem Vaux-le-Vicomte, kralj troši velika sredstva na uljepšavanje Louvrea (1666. – 1678.), za što angažira Claudea Perraulta, nauštrb Berninija koji je doputovao iz Rima upravo zbog tog projekta. Obnavljanje vrtova dvorca Saint-Germain-en-Laye, njegova glavna rezidencija prije Versaillesa, povjerava Le Nôtreu. Luj XIV. seli u dvorac Versailles 1682., nakon više od dvadeset godina radova. Taj dvorac koštao je manje od 82 milijuna livri, što je tek nešto više od proračunskog deficita iz 1715. Godine 1687., izgradnja Grand Trianona povjerena je Julesu Hardouin-Mansartu. Osim dvorca Versailles, koji kontinuirano proširuje tijekom cijele vladavine, kralj gradi i dvorac Marly kako bi ondje primao svoje najbliže.

Pariz mu duguje, među ostalim, i kraljevski most (koji je financirao vlastitim sredstvima), Opservatorij, Elizejske poljane, Invalides, trg Vendôme kao i trg Pobjeda (koji slavi pobjede nad Španjolskom, Carstvom, Brandenburgom i Ujedinjenim pokrajinama). Dva slavoluka, vrata Saint-Denis i vrata Saint-Martin, slave pobjede Kralja Sunca u europskim ratovima.

Također duboko mijenja strukturu brojnih francuskih gradova — Lille, Besançon, Belfort, Briançon — utvrđujući ih kroz radove Vaubana. Stvara ili razvija određene gradove, poput Versaillesa za dvor, te Neuf-Brisach i Sarrelouis kako bi obranio stečene teritorije u Alzasu i Loreni. Godine 1685., željezni obrambeni prsten oko Francuske bio je u suštini završen.

Za potporu razvoju kraljevske mornarice, proširuje luke i arsenal u Brestu i Toulonu, stvara ratnu luku u Rochefortu, trgovačke luke u Lorientu i Sèteu, te gradi slobodnu luku i arsenal za galije u Marseilleu.

Francuski jezik i književni klasicizam

Pod vlašću Luja XIV. nastavlja se proces započet za vrijeme Luja XIII., kojim francuski jezik postaje jezik učenih ljudi u Europi, kao i jezik diplomacije, što ostaje i tijekom 18. stoljeća. Taj jezik tada se zapravo malo govori u samoj Francuskoj, izvan krugova vlasti i dvora, koji imaju ključnu ulogu u njegovu širenju i oblikovanju. Gramatik Vaugelas definira dobru uporabu jezika kao „način govora najprosvjećenijeg dijela dvora“. Na tom tragu, Gilles Ménage i Dominique Bouhours (autor *Razgovora Arista i Eugènea*) naglašavaju jasnoću te preciznost izražavanja i mišljenja. Među velikim gramatičarima tog stoljeća nalaze se i Antoine Arnauld i Claude Lancelot, autori *Port-Royal gramatike* iz 1660. godine.

Žene igraju važnu ulogu u oblikovanju francuskog jezika, što na neki način pokazuje i Molièreova komedija *Smiješne preuzetnice*. One jeziku daju osjetljivost za nijanse, pažnju prema izgovoru i sklonost neologizmima. La Bruyère o njima piše: „One pod svojim perom pronalaze izraze i obrate koji su kod nas često rezultat dugog i mukotrpnog rada; sretne su u izboru riječi koje tako točno postavljaju da, koliko god bile poznate, zrače svježinom novine, kao da su stvorene upravo za onu uporabu kojoj ih pridružuju.“

Nicolas Boileau, u svom *Pjesničkom umijeću* iz 1674., prema riječima Pierrea Claraca, „sažima klasičnu doktrinu onakvu kakva je bila oblikovana u Francuskoj u prvoj polovici stoljeća. Djelo nije ni moglo biti originalno u svojoj inspiraciji. Ali ono što ga razlikuje od svih sličnih rasprava jest to što je napisano u stihovima i želi više zabaviti nego poučiti. Napisano za ljude iz boljeg društva, kod njih je postiglo izvanredan uspjeh.“

Oko 1660. godine opada popularnost herojskog romana, koji seže još do Henrika IV., dok se razvijaju nove forme pisanja poput novela i pisama, koje bivaju teorijski obrađene u djelima kao što su *Rasprava o podrijetlu romana* Pierrea-Daniela Hueta (1670) i *Mišljenja o pismima i o povijesti, s dvojbama o stilu* autora Du Plaisira (1683).

Francuzi iz provincije tada govore regionalnim jezicima, a francuski postaje općeprihvaćen jezik naroda tek pod Trećom Republikom. Štoviše, iako religije u tom razdoblju, kako bi bile bolje shvaćene od vjernika, ulažu napore u školovanje, stopa pismenosti ostaje skromna i u najpovoljnijim regijama doseže najviše 60 % kod muškaraca i 30 % kod žena. Administrativne i političke elite moraju biti dvojezične (francuski i regionalni jezik), a ponekad i trojezične, ako se računa i latinski. Unatoč tomu, formira se dvorska publika (ideal „čestitog čovjeka“) koja cijeni književnika i dodjeljuje mu „poseban status“.

Književnici se, poput imućnijih slojeva, školuju u isusovačkim kolegijima (njih stotinjak), u kolegijima oratorijanaca ili, kao Jean Racine, u „malim školama“ Port-Royala gdje se nastava temelji na proučavanju latinskih klasika poput Cicerona, Horacija, Vergilija, Kvintilijana. Kao pisci, oni žele te uzore ne toliko oponašati koliko nadmašiti.

Autori iz razdoblja Luja XIV. — osobito Corneille, Racine, Molière, La Fontaine, La Bruyère, Charles Perrault, Fénelon, Madame de La Fayette, Madame de Sévigné — nazivani su „klasicima“ tek od vremena Stendhala, koji ih tako naziva u suprotnosti s romantičarima. Kada se, krajem vladavine, rasplamsava „svađa Starih i Modernih“, Francuska je već izgradila književnost i jezik čiji će utjecaj potrajati barem dva stoljeća.

U 18. stoljeću, Voltaire u dvama djelima — *Hram ukusa* (1733) i *Stoljeće Luja XIV.* — slavi književnost i francuski jezik tog razdoblja kao simbole francuske izvrsnosti. Krajem 19. stoljeća, u trenutku kada Treća Republika započinje s masovnim obrazovanjem, Gustave Lanson u francuskom jeziku i književnosti doba Luja XIV. vidi kao instrument „francuske nadmoći“. Iako su vlasti s kraja 19. i početka 20. stoljeća bile nepovjerljive prema Luju XIV., ipak veličaju klasične autore koje u velikoj mjeri daju na čitanje srednjoškolcima.

Zaštitnik umjetnosti i znanosti

Luj XIV. s glazbenim instrumentima, cvijećem i voćem, djelo Jeana Garniera (1632.–1705.)

U mladosti, Louis XIV pleše u baletima prikazanim na dvoru, poput ‘’Baleta godišnjih doba’’ u ljeto 1661. Svoj posljednji balet otplesat će 1670. godine. Balete će potom zamijeniti komedije-baleti, poput’’Građanina plemića’’ (fr. ‘’Le Bourgeois gentilhomme’’) Molièrea. Godine 1662. osnovana je Kraljevska akademija za ples. Kralj je također pjevao uz pratnju gitare. Robert de Visée, glazbenik Kraljeve sobe, skladao je dvije zbirke skladbi za gitaru posvećenih kralju. Glazba je sastavni dio dvorskog života – nijedan dan u Versaillesu nije prolazio bez glazbe. Svakog jutra, nakon vijećanja, Luj XIV. bi u kraljevskoj kapelici slušao tri moteta.

Veliki ljubitelj talijanske glazbe, Luj XIV. imenuje Jeana-Baptistea Lullyja nadzornikom glazbe i učiteljem glazbe kraljevske obitelji. Uvijek u potrazi za novim talentima, kralj pokreće glazbena natjecanja: tako 1683. Michel-Richard de Lalande postaje zamjenik ravnatelja Kraljevske kapelice te kasnije sklada ‘’Simfonije za kraljeve večere’’ (fr. ‘’Symphonies pour les Soupers du Roy’’).

Luj XIV. pridaje veliku važnost kazalištu usmjeravao je određene pisce, više svojim ugledom i autoritetom nego vlastitim ukusom i obrazovanjem, prema plemenitosti i uzvišenosti, prema zdravom razumu i točnosti izraza.” Njegov je utjecaj ogroman jer se ponaša kao mecena i financira velike kulturne ličnosti toga doba, kojima ujedno i voli biti okružen. Umjetnici i književnici natječu se u trudu i talentu kako bi zadobili kraljevu naklonost. Vrlo rano prepoznaje Molièreov komički genij te mu 1661. godine obnavlja dvoranu u Palais-Royalu, gdje će ovaj stvarati do svoje smrti. Kao nagradu, kralj Molièreovoj družini daje godišnju mirovinu od 6000 livri (usporedbe radi: tadašnji radnik ili vojnik mogao je godišnje zaraditi oko 100 do 200 livri. što znači da je 6000 livri vrijedilo od 30 do 60 godina plaće običnog radnika); ona postaje službeno „Kraljeva trupa u Palais-Royalu” 1665. Iste godine Luj XIV. postaje kum Molièreovu prvom djetetu.

Dok komedija preko Molièrea dobiva priznanje kao plemenita umjetnost, tragedija i dalje cvjeta i „teži postati državna institucija”, dosežući vrhunac s Racineom. Kralj ga nagrađuje za uspjeh ‘’Fedre’’ (fr. ’’Phèdre’’, 1677.) tako što ga imenuje svojim službenim povjesničarom. Prema Antoineu Adamu:

"Povijesna veličina Luja XIV. bila je u tome što je kraljevstvu dao stil. Bili to Bossuet, La Rochefoucauld, Madame de Lafayette ili Racineove junakinje – svi oni dijele osjećaj držanja, ne kazališnog, već veličanstvenog. Kao da ih nosi ponos rase ili društvenog staleža, svijest o vlastitim dužnostima i pravima. Oko 1680. taj se stil najjasnije očituje – tada je monarhijska Francuska najsnažnije bila svjesna da proživljava izvanredno razdoblje povijesti."

Bista Luja XIV., djelo kipara Berninija.

U umjetnosti se nameće referenca na antički Rim. Slikari prikazuju kralja kao novog Augusta, kao Jupitera – pobjednika Titana, kao Marsa – boga rata, ili kao Neptuna. Nova kozmička vizija suprotstavlja se onoj Corneilleovoj herojskoj, o moralu. Cilj joj je „ponovno definirati novi poredak oko monarhije, novi skup vrijednosti”. Od 1660-1670., Nicolas Boileau hvali zdrav razum i logiku, čime pomaže u rušenju „tragične emfaze à la Corneille” karakteristične za buntovno plemstvo ranog stoljeća. Umjetnost tada postaje sredstvo da se plemstvu nametnu „rimske” vrijednosti s ciljem „discipliniranja njegovih ludih poriva”. Potkraj stoljeća “tragedija” gubi dah i pada u nemilost publike.

Godine 1648. osnovana je Kraljevska akademija slikarstva i kiparstva, gdje se školuju svi veliki umjetnici kraljevstva. Pod zaštitom Colberta, njome upravlja Charles Le Brun, a među osnivačima su najznačajnije figure francuskog slikarstva sredine stoljeća poput Eustachea Le Sueura, Philippea de Champaignea i Laurenta de La Hyrea. Akademija je osmišljena po uzoru na talijanske akademije i omogućuje umjetnicima s kraljevskom dozvolom da izbjegnu stroga pravila gradskih cehova, koji su od srednjeg vijeka nadzirali slikarsko i kiparsko zanimanje. Članovi Akademije razvijaju složen sustav poučavanja, kopiranja starih majstora, održavanja predavanja o „ljepoti” u službi monarha i čak osnivaju Francusku akademiju u Rimu, kamo se šalju najzaslužniji učenici. Većina velikih narudžbi toga doba, uključujući oslikane i isklesane dekoracije dvorca Versailles, izrađuju se u toj novoj kraljevskoj akademiji.

Godine 1664. Colbert poziva Gian Lorenza Berninija, tada na vrhuncu slave, kako bi preuredio Louvre. Iako je njegov projekt odbačen, talijanski kipar-arkitekt izrađuje mramornu bistu kralja i konjaničku skulpturu, koju isporučuje dvadeset godina nakon povratka u Rim. Isprva „prognana” u neugledni kut vrta Versaillesa, danas se čuva u Oranžeriji dvorca (dok njezina kopija krasi prostor ispred piramide Louvrea u Parizu). Ova skulptura otkrivena je u Versaillesu u isto vrijeme kad i *Perzej i Andromeda* francuskog kipara Pierrea Pugeta, čiji je slavni *Milon iz Krotona* već od 1682. ukrašavao park.

Godine 1672. Louis XIV postaje službeni zaštitnik Francuske akademije: „Na Colbertov nagovor, kralj joj je dao sjedište — u Louvreu — sredstva za potrebe, žetone za nagrađivanje prisutnosti na sjednicama, kao i četrdeset naslonjača — znak potpune jednakosti među akademicima.” Godine 1666. osniva Akademiju znanosti, s ciljem da konkurira Kraljevskom društvu u Londonu. Tijekom njegove vladavine također dolazi do reorganizacije Botaničkog vrta i osnutka Konzervatorija za strojeve, obrte i zanate.

Tijekom vrhunca vladavine Luja XIV., u Francuskoj su osnovane brojne kraljevske akademije koje su nastavile i proširile tradiciju započetu osnivanjem Francuske akademije [Académie française] 1635. godine, u doba Luja XIII. i kardinala Richelieua. Dok je Francuska akademija imala zadatak njegovati i standardizirati francuski jezik, pod vladavinom Luja XIV. osnovane su specijalizirane akademije poput Kraljevske akademije slikarstva i kiparstva (fr. ‘’Académie royale de peinture et de sculpture’’) 1648., Akademije natpisa i književnosti (fr. ‘’Académie des inscriptions et belles-lettres’’) 1663., Akademije znanosti (fr. ‘’Académie des sciences’’) 1666., Kraljevske akademije za glazbu (fr. ‘’Académie royale de musique’’) 1669. i Kraljevske akademije za arhitekturu [Académie royale d’architecture’’) 1671. Sve su one djelovale u okviru kraljevske potpore, potičući razvoj umjetnosti, znanosti i kulture te potvrđujući centralnu ulogu monarha u intelektualnom životu Francuske. Ove akademije značajno su oblikovale francusku kulturu i znanost tijekom baroka, a njihova djelovanja bila su usko povezana s tradicijom i autoritetom Francuske akademije.

Naziv akademije	Godina osnivanja	Kratki opis
Francuska akademija (Académie française)	1635.	Akademija osnovana za njegovanje i standardizaciju francuskog jezika i književnosti.
Kraljevska akademija slikarstva i kiparstva (Académie royale de peinture et de sculpture)	1648.	Akademija za obrazovanje i razvoj likovnih umjetnosti, slikarstva i kiparstva pod kraljevskom zaštitom.
Akademija natpisa i književnosti (Académie des inscriptions et belles-lettres)	1663.	Akademija posvećena proučavanju povijesti, arheologije, i klasične književnosti.
Akademija znanosti (Académie des sciences)	1666.	Znanstvena akademija osnovana za promicanje istraživanja i razvoja prirodnih znanosti.
Kraljevska akademija za glazbu (Académie royale de musique)	1669.	Akademija koja je razvijala glazbenu umjetnost, posebno operu i glazbene izvedbe na dvoru.
Kraljevska akademija za arhitekturu (Académie royale d’architecture)	1671.	Akademija posvećena arhitekturi, urbanizmu i razvoju građevinske umjetnosti.

Čovjek rata

Louis XIV posvetio je gotovo trideset i tri godine svoje vladavine od ukupno pedeset i četiri ratovanju. Na samrti je priznao budućem Luju XV.:

"Često sam započinjao ratove previše olako i vodio ih iz taštine."

Vojska i ratni troškovi, osobito u vrijeme sukoba, zauzimali su najveći dio državnog proračuna — do gotovo 80 % u godini 1692. Dobio je temeljitu vojnu obuku pod vodstvom generala Turennea. Sa dvadeset godina sudjelovao je u bici kod Dinana (23. lipnja 1658.), gdje su njegove trupe, predvođene Turenneom, ostvarile odlučujuću pobjedu nad vojskama Condéa i Španjolske.

Reorganizacija vojske

Reorganizacija vojske postala je moguća zahvaljujući financijskim reformama. Dok je Colbert uredio financije, vojnu reformu su uz kralja pomagali provoditi Michel Le Tellier i njegov sin, markiz de Louvois. Reforme su se odnosile na ujednačavanje plaća vojnika, osnivanje Doma invalida fr. Hôtel des Invalides 1670. te promjenu sustava regrutacije. Sve je to smanjilo broj dezertiranja i poboljšalo životni standard vojnog osoblja. Kralj je također povjerio Vaubanu izgradnju obrambenog pojasa utvrda oko kraljevine (politika „prednjeg pojasa“). U sredini svoje vladavine, Francuska je imala vojsku od oko 200.000 vojnika, čime je bila najveća i najsnažnija vojska u Europi, sposobna suprotstaviti se velikim savezima mnogih europskih država. Tijekom Holandskog rata (1672.–1678.) vojska je brojala oko 250.000 vojnika, dok je za ratove u devetogodišnjem ratu (1688.–1696.) i u ratu za španjolsko nasljedstvo (1701.–1714.) dosegla brojku od 400.000. Financiranje ratnih kampanja djelomično su pokrivali doprinosi osvojenih ili okupiranih stranih teritorija.

Mornarica

Na dan smrti kardinala Mazarina 1661. godine, kraljevska mornarica, njezini brodovi i brodogradilišta bili su u lošem stanju. U funkciji je bilo tek desetak linijskih brodova, dok je engleska mornarica imala 157 brodova, od kojih su polovica bili veliki ratni brodovi s 30 do 100 topova. Flota Republika Ujedinjenih Provinicija imala je 84 broda.

Suprotno čestom mišljenju, Luj XIV. osobno je bio zainteresiran za pomorska pitanja i zajedno s Colbertom pridonio je razvoju francuske ratne mornarice. Dana 7. ožujka 1669. osnovao je položaj tajnika države za mornaricu, a Colberta je imenovao prvim službenikom na tom položaju. Ipak, kralju je najvažnija bila kopnena vojska, jer je smatrao da se veličina države stječe na kopnu.

Colbert i njegov sin mobilizirali su ljudske, financijske i logističke resurse kao nikada prije, stvarajući gotovo ni iz čega mornaricu prve klase. U trenutku Colbertove smrti 1683. mornarica „La Royale“ brojala je 112 brodova, nadmašivši britansku Royal Navy za 45 brodova, iako su zbog mladosti flote časnici često nedostajali iskustva.

Mornarica je aktivno sudjelovala u ratovima i igrala važnu ulogu u pokušajima vraćanja Jakova II na englesko prijestolje, a također je bila angažirana u borbama protiv barbaresk pirata. Iako je neuspješna ekspedicija u Džidželiju u studenom 1664. godine imala za cilj zaustaviti piratstvo barbareska na Sredozemlju, ekspedicije Abraham Duquesnea 1681. i 1685. uspjele su uništiti mnoge brodove u zaljevu Alžira.

Ratovi koje je vodio

Luj XIV je tijekom svoje vladavine uključio kraljevinu u brojne ratove i bitke:

Ratovi Luja XIV.

Rat	Razdoblje	Saveznici	Neprijatelji	Povod rata	Ishod
Rat za devoluciju	1667.–1668.	Nema	Španjolska Od 1668.: Engleska, Nizozemska, Švedska	Neisplata Francuskoj miraza španjolske infante Marije Terezije.	Aachenski mir
Francusko-nizozemski rat	1672.–1678.	Engleska, Švedska, Köln, Münster	Nizozemska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska, Brandenburg, Danska-Norveška	Nakon rata za devoluciju, Luj XIV. želi razbiti Trojni savez iz Haaga i posebno potisnuti Nizozemsku kako bi nastavio širenje prema španjolskim teritorijima.	Nimveški mir i Westminsterski mir
Rat okupljanja	26. listopada 1683. – 15. kolovoza 1684.	Nema	Španjolska	Francuska traži ruralna područja oko gradova osvojenih u Ratu za devoluciju i ratu protiv Nizozemske, prema običajima.	Francuska pobjeda i Primirje u Regensburgu
Rat Augsburške lige	24. rujna 1688. – rujan 1697.	Jakobiti, Osmansko Carstvo	Augsburška liga: Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Savoja, Španjolska, Švedska (do 1691.), Portugal, Škotska	U okviru politike okupljanja, Luj XIV. zauzima razne teritorije, uključujući Strasbourg i Tri biskupije.	Rijswički mir: Luj XIV. priznaje Vilima III. Oranskog kao kralja Engleske, Škotske i Irske.
Rat za španjolsko naslijeđe	1701.–1714.	Španjolska, Bavarska, Köln	Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Savoja, Portugal, Austrija, Pruska, Aragon, Kamisardi	Luj XIV. prihvaća oporuku Karla II. Španjolskog, kojom vojvoda od Anjoua, unuk Luja XIV. i infante Marije Terezije, postaje kralj Španjolske.	Utrechtski mir: Filip od Anjoua priznat kao španjolski kralj, ali se odriče prava na francusko prijestolje. Mir u Rastattu: potpisan između Francuske i Austrije

Ovi ratovi znatno proširuju teritorij Francuske: za vladavine Luja XIV. Francuska osvaja Gornju Alzasu, Metz, Toul, Verdun, Roussillon, Artois, Francusku Flandriju, Cambrai, Franche-Comté, Saaru, Hainaut i Donju Alzasu.

No, druga strana medalje jest da takva politika budi zabrinutost među ostalim europskim državama te ih sve češće navodi na udruživanje protiv Francuske. Iako Francuska ostaje moćna na kontinentu, postaje sve više izolirana, dok Engleska doživljava gospodarski procvat, a u Njemačkoj se počinju javljati obrisi nacionalne svijesti.

Vanjska politika Luja XIV.

Teritorij pod francuskom vlašću i osvajanja u periodu od 1643. do 1715. godine.





Francuska s teritorijima koje je osvojio kralj Luj XIV na povijesnoj karti iz 1757.





Luj XIV. pri zauzimanju Besançona godine 1674. (Eremitāž, Sankt Peterburg); umjetnik: Adam Frans van der Meulen

Louis XIV. nastavlja strategiju svojih prethodnika, započetu još za \Franje I., s ciljem oslobađanja Francuske iz hegemonijskog obruča Habsburgovaca u Europi, vodeći neprekidne ratove protiv Španjolske, osobito na flandrijskoj bojišnici. Međutim, ratovi koji slijede nakon Vestfalskih ugovora odvijaju se u bitno drukčijem okviru. Francuska tada postaje percipirana kao prijetnja drugim silama te se mora suočiti s dvjema novim uzlaznim silama: protestantskom Engleskom i austrijskim Habsburgovcima.

Kraljev isključivi resor

Vanjska politika jedno je od područja u koje se kralj osobno i duboko uključuje. Luj XIV. smatra vanjsku politiku svojim osobnim kraljevskim prerogativom. U svojim Memoarima za dofena piše:

Vidjelo me se kako izravno pregovaram sa stranim ministrima, primam depeše, sam odgovaram na dio njih i svojim tajnicima diktiram bit ostatka odgovora.

Jedan od glavnih pokretača vanjske politike Luja XIV. jest potraga za slavom (fr. la gloire). Za njega, slava nije puko pitanje taštine, već želja da se uvrsti među one ljude kojih se potomstvo sjeća stoljećima. Za njega je slava manifestacija kraljevske veličine, vrijedna ratova, saveza i rizika. Oslanjajući se na teoriju božanskog prava, smatra da samo njegov uspjeh i prestiž mogu osigurati stabilnost i poredak u Europi. Jedan od njegovih prvih ciljeva bio je zaštititi nacionalni teritorij – tzv. pré carré (strogo čuvano dvorište) Sébastiena Le Prestre de Vaubana, koji je osmislio sustav obrambenih utvrda na granicama.

Osim zaštite granica, cilj je bio i stvaranje „prirodnih granica“ Francuske – od Rajne do Pireneja i Alpa – čime bi se zaokružila zemljopisna i strateška cjelovitost Kraljevstva. U tome se ogleda i klasično shvaćanje moći kao izraza teritorijalne kontrole, dok Luj XIV. sve više koristi i simboličke instrumente vladavine nad prostorom – od ceremonijalnog preuzimanja gradova do kartografskog predstavljanja dominacija.

Problem je nastao kada se, osobito nakon 1680. godine, francuska moć toliko učvrstila da ostale europske sile počinju Francusku doživljavati kao ozbiljnu prijetnju. Ratovi nakon Vestfalskog mira 1648. odvijaju se u drukčijem međunarodnom okviru. S obzirom na vojnu i ekonomsku snagu Francuske, ostale europske sile – osobito Engleska, Austrija, Nizozemska i Brandenburg – počinju doživljavati Francusku kao rastuću hegemonijsku prijetnju, što dovodi do stvaranja više protufrancuskih koalicija tijekom njegove vladavine. Tijekom vladavine Luja XIV. dolazi do formiranja više savezničkih koalicija protiv Francuske, uključujući Augsburšku ligu (1686.) i Veliku alijansu (1689.), predvođenu Vilimom III. i Leopoldom I.

Ministarstva i diplomacija

Kako bi provodio svoju politiku, kralj se okružuje nadarenim suradnicima, poput Huguesa de Lionnea (1656.–1671.), koji je bio temelj u oblikovanju savezništava i sklapanju Pirenejskog ugovora, zatim Simona Arnaulda de Pomponnea (1672.–1679.), kojega nasljeđuje Charles Colbert de Croissy (1679.–1691.), znatno grublji i ciničniji, poznat po agresivnijoj diplomatskoj strategiji. prije no što se Pomponne vraća 1691. kada se procjenjuje da je potrebna pomirljivija politika i umjerena, pregovaračka diplomacija. Posljednji i najtalentiraniji ministar vanjskih poslova, koji je reorganizirao Ministarstvo vanjskih poslova i unaprijedio tajnu diplomaciju i špijunažu, Jean-Baptiste Colbert de Torcy, Colbertov sin, a smatra ga se, prema Jean-Christianu Petitfilsu, „jednim od najsjajnijih ministara vanjskih poslova starog režima“.

Francuska tada raspolaže s petnaest veleposlanika, petnaest izaslanika i dvojicom rezidenata, od kojih su neki iznimno vješti pregovarači. Oko njih djeluju neslužbeni pregovarači i tajni agenti, među kojima je i znatan broj žena – poput barunice de Sack, gospođe de Blau te Louise de Kérouaille, koja postaje ljubavnica engleskog kralja Karla II.

Koristi se i financijskim oružjem: dragocjeni darovi ženama ili ljubavnicama moćnika, dodjela mirovina i slično. Diplomacija Luja XIV. uključivala je i korištenje financijskih sredstava i mekih oblika utjecaja – luksuzni darovi, mirovine, povlastice, pa i zavodničke misije. Mnoge od tih misija provodile su već spomenute žene. Među povlaštenim primateljima kraljevskih mirovina ističu se dvojica crkvenih ljudi – Guillaume-Egon de Fürstenberg, koji postaje opat opatije Saint-Germain-des-Prés i njegov brat Francisco Egon de Fürstenberg.

Luj je rano shvatio važnost kulturne diplomacije: francuski jezik, moda, dvor i etiketa širili su se Europom kao uzor. Prijemi, svečanosti i stil dvora u Versaillesu nisu služili samo unutarnjem prestižu, već i kao diplomatsko oruđe – stvarajući aureolu civilizacijske superiornosti.

Glavni ratovi i diplomacija

Vanjska politika Luja XIV. obilježena je brojnim velikim sukobima, među kojima se ističu:

• Rat za devolucijsko nasljeđe (1667.–1668.) protiv Španjolske, okončan Aachenskim mirom, gdje Luj osvaja gradove u Flandriji. Luj koristi pravo svoje supruge Marije Terezije na španjolske teritorije u Flandriji, ali se zbog stvaranja Trostruke alijanse (Engleska, Nizozemska i Švedska) mora zadovoljiti ograničenim dobitcima.

• Francusko-nizozemski rat (1672.–1678.), gdje je Francuska isprva saveznica Engleske protiv Nizozemske, no sukob se širi na cijelu Europu. Luj pokušava uništiti Nizozemsku, ali nakon početnih uspjeha dolazi do okupljanja koalicije europskih država koje ga prisiljavaju na mirovni sporazum u Nijmegenu. Rat završava Nimveškim mirom, kojim Francuska dobiva Franche-Comté i nekoliko pograničnih gradova.

• Rat Augsburške lige (1688.–1697.), poznat i kao Devetogodišnji rat, u kojem protiv njega ustaje široka europska koalicija, uključujući Svetu rimsku crkvu, Englesku, Španjolsku, Nizozemsku i Savojsku. Rat završava Rijswickim mirom, kojim Luj XIV. priznaje Vilima III. od Orangea za kralja Engleske i odriče dijela osvojenih teritorija.

• Rat za španjolsko nasljeđe (1701.–1714.), najduži i najskuplji sukob njegove vladavine, izazvan smrću posljednjeg španjolskog kralja iz linije Habsburgovaca Karla II. bez nasljednika. Luj XIV. pokušava postaviti svog unuka Filipa V. (Filipa Anžujskog) na španjolsko prijestolje. Rat završava Utrechtskim mirom (1713.) i Rastattskim mirom (1714.) i Badenškim mirom (1714.), kojim Francuska zadržava Filipa V. kao španjolskog kralja, ali se obvezuje da Španjolska i Francuska neće biti u personalnoj uniji. Ovo izaziva rat s Velikom alijansom, koji završava mirovnim ugovorima u Utrechtu, Rastattu i Badenu, pri čemu Filip V. zadržava španjolsko prijestolje, ali uz uvjet da se krune Francuske i Španjolske nikada ne mogu ujediniti.

Kolonijalna politika i globalna diplomacija

Iako su mu europska pitanja u prvom planu, kralj pokazuje zanimanje i za francuske kolonije u Americi, osobito Novu Francusku (današnji Kanada) gdje su utvrde poput Quebeca, Montreala i Louisbourga postale su ključne točke francuske prisutnosti, zatim karipske otoke, ali ne zanemaruje ni Aziju ni Afriku. Poticao je francusko širenje u Zapadnoj Africi, radi trgovine i utvrda na obali Gvineje te Indiji, gdje je Pondicherry postao francusko trgovačko središte.

Godine 1688. šalje francuske isusovce kineskom caru Kangxiju, čime započinje kinesko-francuske diplomatske odnose. Misija uključuje znanstvenike, astronome i kartografe koji donose europsko znanje kineskom dvoru.

Nakon što 1701. primi pismo etiopskog cara Iyasu I., poslanika Jacques-Charlesa Ponceta, kralj šalje izaslanstvo pod vodstvom Lenoira Du Roulea u nadi da će uspostaviti diplomatske veze. No izaslanici bivaju masakrirani 1705. godine u Sennaru.

Luj XIV. također potiče stvaranje trgovačkih kompanija poput Francuske Istočnoindijske kompanije, te pokušava proširiti francuski utjecaj u Indiji, Madagaskaru i Senegalu, postavljajući temelje za buduće kolonijalno carstvo.

Iako se kolonijalna politika Luja XIV. u praksi suočavala s logističkim ograničenjima, njezin je simbolički i strateški značaj bio golem. Uspostavljanje prisutnosti u ključnim točkama globalne trgovine omogućilo je Francuskoj da se profilira kao svjetska sila, što će u 18. stoljeću preuzeti i intenzivirati Lujevi nasljednici.

Vanjska politika Luja XIV. oblikovala je konture moderne diplomacije: spoj sile i pregovora, predstave i realpolitike. Premda su njegovi ratovi opteretili državni proračun i izazvali stvaranje koalicija, postignuti utjecaj Francuske u međunarodnim odnosima ostavio je trajni trag – kako u teritorijalnim dobitcima, tako i u simbolici moći i ugledu francuskog dvora.

Tradicionalni savez protiv Habsburgovaca (1643. – 1672.)

Pojednostavljena karta Europe nakon Vestfalskog mira 1648. godine.

Kako bi oslobodio Francusku habsburškog obruča i spriječio njihovu dominaciju u Europi, mladi Luj XIV. zajedno sa svojim ministrom kardinalom Mazarinom nastavio je politiku svojih prethodnika, posebno Richelieua, sklapajući saveze s glavnim protestantskim silama, poput Nizozemske, Švedske i engleskih puritana. Cilj je bio destabilizirati Habsburško Carstvo i oslabiti njihov utjecaj.

Francusko-španjolski rat, dio šireg sukoba Tridesetogodišnjeg rata, imao je više faza i trajao je sve do 1659. godine. Tijekom tog vremena, Francuska je otvoreno podržavala protestantske saveznike u borbi protiv katoličkih Habsburgovaca. Vestfalski mirovni ugovori, potpisani 1648., označili su ne samo kraj ovoga krvavog sukoba, već i prekretnicu u europskoj politici – srušili su habsburšku dominaciju i formalno podijelili Carstvo na austrijski i španjolski dio. Njemačka je ostala podijeljena na stotine malih država, što je znatno oslabilo centralnu vlast i omogućilo jačanje nacionalnih država. Ugovori su utemeljili načela sekularnosti u politici, što je papu Inocenta X. natjeralo na oštru osudu jer je smatrao da se time umanjuje crkvena vlast u svjetskim poslovima.

Ovaj mir poslužio je kao model za buduće multilateralne pregovore i kongrese u Europi, koji će oblikovati diplomatske odnose u naredna dva stoljeća.

Tijekom građanskog ustanka poznatog kao Fronda (1648.–1653.), koji je ugrozio autoritet francuske krune, Španjolska je nastojala iskoristiti priliku i oslabiti Luja XIV. podupirući vojni ustanak Velikog Condéa, koji je najprije bio saveznik kralja, ali je tijekom Fronde prešao na njegovu suprotnu stranu. Ova unutarnja nestabilnost stvorila je ozbiljnu prijetnju Francuskoj monarhiji.

Godine 1659., nakon brojnih vojnih pobjeda i diplomatskih uspjeha, te saveza s engleskim puritanima (za vrijeme Olivera Cromwella) i njemačkim silama okupljenim u Rajnskoj ligi, Španjolska je bila prisiljena prihvatiti Pirenejski ugovor. Ovaj ugovor označio je kraj dugotrajnog sukoba i učvrstio novi položaj Francuske u Europi. Savez je dodatno potvrđen brakom između Luja XIV. i španjolske infantice Marije Terezije, čime je Francuska stekla legitimitet za kasnije teritorijalne zahtjeve.

Nakon smrti španjolskog kralja Filipa IV. 1665., Luj XIV. započeo je rat za devolucijsko nasljeđe (1667.–1668.), koristeći pravo svoje supruge Marije Terezije na nasljedstvo španjolskih teritorija. Francuski zahtjevi odnosili su se na nekoliko pograničnih gradova u Španjolskoj Flandriji, uključujući Lille i Tournai. Iako je rat bio kratkotrajan, on je pokazao odlučnost Francuske da proširi svoje granice.

Na kraju ovog razdoblja, Luj XIV. postao je neupitna vojna i diplomatska supersila u Europi. Njegov autoritet bio je toliko velik da je čak i papa bio pod njegovim utjecajem. Proširio je kraljevstvo prema sjeveru pripojivši regiju Artois te otkupivši luku Dunkirk od Britanaca, čime je učvrstio pomorsku i trgovinsku moć Francuske. Na jugu je uspio sačuvati strateški važan Roussillon, čime je osigurao sigurnost svojih granica.

Pod vodstvom vještog ministra Jean-Baptistea Colberta, Luj XIV. je također podupro razvoj mornarice i kolonijalnih posjeda, što je bilo ključno za nadmetanje s hegemonijom Španjolske na svjetskoj razini. Colbertova ekonomska i kolonijalna politika postavila je temelje za francusku globalnu prisutnost u Novom svijetu, Africi i Aziji.

Nizozemski rat (1672. – 1678.)

Nizozemski rat, poznat i kao Holandski rat, predstavlja jednu od najsloženijih i najkontroverznijih epizoda vladavine Luja XIV. U povijesti diplomacije i rata 17. stoljeća, ovaj sukob se često tumači kao kraljeva tragična pogreška i izraz njegove neutažive gladi za slavom. Premda je formalno započeo 1672., njegove duboke korijene nalazimo već u Devolucijskom ratu (1667. – 1668.), kada je Republika Ujedinjenih Nizozemskih Pokrajina – tadašnja trgovačka i pomorska velesila – spriječila francuske ambicije širenja u Španjolsku Nizozemsku.

Luj XIV., pogođen nizozemskom diplomatskom intervencijom i gorljivošću njihove anti-francuske propagande, osobno je njegovao osvetu prema Republici. Nizozemska je bila centar pamfletizma koji je ismijavao njegovu apsolutističku vlast i razotkrivao dvoranske intrige, a uz to je predstavljala bastion protestantizma, suprotstavljen katoličkom Parizu. No najdublji motiv bila je kraljeva neugasla žeđ za slavom i vječnoj uspomeni u povijesti – što potvrđuju i djela suvremenika poput američkog povjesničara Paula Sominoua.

Premda je veliki ministar financija Jean-Baptiste Colbert isprva bio protivnik rata, svjestan njegovih ekonomskih posljedica, a vojni ministri Le Tellier i Louvois u početku neodlučni, kralj se odlučio za agresiju, oslonjen na podršku vojnih velikana poput Turennea, koji je vjerovao u brzu pobjedu, i opreznijeg Condéa.

Rat započinje u svibnju 1672., kada francuska vojska, saveznica s Engleskom, Kölnom i Münsterom, iznenadno udara na nizozemski teritorij. Luj XIV. osobno se pridružuje vojsci kod Charleroia i 12. lipnja slavno prelazi Rajnu kod Lobitha, što Versailles slavi kao trijumf klasičnih razmjera. Ipak, Nizozemci odgovaraju genijalnim taktičkim potezom: otvaraju brane i potapaju vlastiti teritorij, čime zaustavljaju francuski prodor uzduž tzv. Holandske vodene linije. Unatoč tim poteškoćama, Luj privremeno boravi u dvorcu Heeswijk, gdje sklapa sporazum s engleskim izaslanicima.

Kada francuska vojska odbija povoljne mirovne uvjete koje nudi Republika, nizozemska unutarnja oligarhija biva svrgnuta u narodnoj revoluciji, a na čelo dolazi karizmatični vojvoda Vilim III. Oranski, koji se ubrzo profilira u neumoljivog protivnika Luja XIV. i kasnijeg kralja Engleske. Istodobno, protiv Francuske se okreću nove sile: Španjolska, Sveto Rimsko Carstvo i brojni knezovi iz Njemačke, uključujući Brandenburg i Bavarsku. Ulazak Austrije u rat 1673. godine, nakon francuske opsade grada Triera, dramatično mijenja ravnotežu snaga.

Luj XIV. još iste godine vodi slavni pohod i opsjeda tvrđavu Maastricht, koja mu se predaje nakon trinaestodnevne borbe – još jedan trenutak koji kralj svečano obilježava u Versaillesu. Međutim, njegova ambicija da u potpunosti slomi Nizozemsku nestaje 1674. padom Bonna u ruke Vilima Oranskog. Iste godine, Luj vodi i uspješnu kampanju u Franche-Comtéu, regiji koju će Francuska konačno pripojiti nakon sklapanja mira.

Na moru, savez Francuske i Engleske bilježi ograničen uspjeh – unatoč sposobnostima admirala poput d’Estréesa, nizozemska mornarica, pod vodstvom Michiela de Ruytera, nadmoćno dominira u bitkama kod Solebaya (1672.), Texela (1673.) i drugim ključnim pomorskim sukobima.

U unutrašnjosti kraljevine, situacija se dodatno komplicira otkrivanjem zavjere 1674. godine: među urotnicima su Louis de Rohan i nizozemski učitelj Franciscus van den Enden, koji su planirali svrgnuti Luja i postaviti njegovog maloljetnog sina na prijestolje. Zavjera je pravovremeno otkrivena zahvaljujući budnosti kraljevskih musketeira, a urotničke su snage zatočene u Bastilji.

U međuvremenu, veliki vojni zapovjednici – Turenne u Alzasu, Condé u Flandriji, te Villars i Vauban na sjevernoj granici – vode iscrpljujuće bitke u Njemačkoj i Španjolskoj Nizozemskoj. Turenne pogiba 1675. godine u bitci kod Sasbacha, što snažno pogađa francuski moral. No njegov nasljednik, maršal od Luksemburga, provodi brutalne kampanje koje, iako vojno djelotvorne, izazivaju ogorčenje zbog pokolja nad civilnim stanovništvom, što Vilim III. Oranski vješto koristi u svojoj anti-francuskoj propagandi.

Kao odgovor na višegodišnje prijetnje, Luj XIV. 1674. povjerava Sébastienu Le Prestreu de Vaubanu izgradnju sustava utvrda poznatog kao pré carré, dvostrukog obrambenog pojasa koji štiti sjevernu granicu kraljevstva. Taj sustav postaje temeljem francuske obrambene strategije sljedećih desetljeća.

No kako rat odmiče, Francuska je iscrpljena – kako ljudstvom, tako i financijama. Godine 1672. proračunski deficit iznosio je 8 milijuna livri, a do 1676. narastao je na 24 milijuna. Pritisnut okolnostima i međunarodnim izolacijama, kralj pristaje na mirovne pregovore koji se intenziviraju 1677. godine u nizozemskom gradu Nijmegena.

Nijmegenski mir (1678.)

Sporazumi iz Nijmegena potpisani su u kolovozu 1678. godine, a definiraju novu kartu političke moći u Europi. Francuska zadržava Franche-Comté, te osigurava značajne dobitke u Španjolskoj Nizozemskoj: Valenciennes, Bouchain, Condé-sur-l’Escaut, Maubeuge, Cambrai, Ypres, Cassel i preostali dio Artoisa. No u zamjenu mora vratiti neke teritorije Flandrije.

Ovim mirom Luj XIV. dobiva priznanje za jačanje granica i širenje teritorija, ali istovremeno gubi potporu nekadašnjih saveznika, a u Europi jača strah od francuske hegemonije. Politika Richelieua i Mazarina – koja je nastojala očuvati ravnotežu i razjedinjenost njemačkih kneževina – sada je napuštena. Francuska od ove točke preuzima otvoreniju imperijalnu strategiju.

U Parizu kralj slavi povratak i dočekan je s trijumfom: Skupština grada Pariza mu dodjeljuje titulu „Luj Veliki“ – jasno nadahnutu Aleksandrom Velikim – no iza te slave krije se i opomena: rat je od Francuske stvorio europsku prijetnju i usadio neprijateljstva koja će definirati političku kartu kontinenta narednih desetljeća. Između ostalog, rat cementira osobno i ideološko neprijateljstvo između Luja XIV. i Vilima III. Oranskog – neprijateljstvo koje će svoj vrhunac dosegnuti Glorious Revolution i novim europskim ratovima krajem stoljeća.

Rat za Réunion (1683.–1684.)

Podrobniji članci o temama: Rat za Réunion i Ratisbonsko primirje

Dužd Genove prisiljen se ispričati kralju Lujev XIV. u Dvorani ogledala u Versaillesu, 15. svibnja 1685. (umjetnik Claude Guy Hallé, Château de Versailles)

Nakon prethodnih osvajanja, osobito u sklopu Devolucijskog rata i Rata za naslijeđe Španjolske, granice novostečenih teritorija nisu bile jasno definirane. Luj XIV. odlučuje iskoristiti svoju političku i vojnu moć kako bi pripojio Francuskoj sva područja koja su u prošlosti, makar formalno, bila podložna vlasti gradova i teritorija koje je nedavno zauzeo. U tu svrhu osniva posebne komisije, tzv. komore za pripojenje (Predložak:Jez-fr), kojima dodjeljuje zadatak da prouče stare pravne dokumente i presude u korist francuskih interesa.

Na primjer, u Franche-Comtéu, regiji koja je Francuskoj pripala nakon rata s Španjolskom, odjel Parlamenta u Besançonu zadužen je za analiziranje povijesnih prava i jurisdikcija. Najosjetljiviji slučaj bio je onaj s Strasbourgom, tada slobodnim carskim gradom unutar Svetog Rimskog Carstva. Isprva, Luj XIV. u ovom pitanju traži oprez svojih pravnika, no nakon što jedan general Carstva posjeti grad, kralj mijenja mišljenje i u jesen 1681. odlučuje ga zauzeti vojnom silom.

Ova ekspanzionistička politika izazvala je zabrinutost među europskim silama. Već 1680. Španjolska i Engleska potpisuju sporazum o međusobnoj pomoći u slučaju francuske agresije. Kako bi neutralizirao prijetnju, Luj XIV. prijeti engleskom kralju Karlu II. da će objaviti sadržaj tajnog Doverskog sporazuma (1670.), u kojem se Karlo obvezuje na potporu Francuskoj u zamjenu za znatne novčane subvencije. Suočen s mogućnošću sramote, engleski kralj odustaje od suprotstavljanja Francuskoj.

Unatoč francuskim pokušajima diplomatskog uvjeravanja, zabrinutost se širi i njemačkim državama, uključujući Brandenburšku markgrofoviju, kojoj je Francuska nudila subvencije kako bi zadržala njihovu neutralnost. Istodobno, Luj XIV. službeno podržava Austriju, ali istovremeno potajno održava kontakte s Osmanskim Carstvom, koje 1683. pokreće veliki pohod na Beč. Na taj način francuski kralj pokušava zadržati Habsburgovce zauzetima na istočnom frontu.

Konačno, Ratisbonskim primirjem iz 1684. većina francuskih osvajanja – uključujući i Strasbourg – biva potvrđena na razdoblje od 20 godina.

Među državama koje su podržavale Španjolsku, osobitu nemilost kod Luja XIV. izazvala je Republika Genova. Povod za to bila je činjenica da genovska vlada nije pokazala odgovarajući diplomatski respekt prema francuskom veleposlaniku. Kao odgovor, Luj XIV. šalje flotu pod zapovjedništvom admirala Abrahama Duquesnea, koja 1684. bombardira Genovu i dijelom razara grad.

Godinu dana kasnije, 15. svibnja 1685., genovski dož (doge) osobno dolazi u Versailles, gdje se – prema tadašnjoj ceremonijalnoj praksi – mora duboko nakloniti Lujevoj veličanstvenosti u Dvorani ogledala (Predložak:Jez-fr), simbolu apsolutističke moći francuskog dvora.

Devetogodišnji rat ili Rat Augsburške lige (1688. – 1697.)

Podrobniji članci o temama: [[:Devetogodišnji rat]] i [[:Prvi interkolonijalni rat]]

Uzroci sukoba

Uzroci izbijanja novog rata bili su brojni. Za cara Leopolda I. Sporazum u Regensburgu iz 1684. bio je tek privremen. Namjeravao ga je revidirati čim bi porazio Turke na istoku. Nasuprot tomu, Luj XIV. inzistirao je na produljenju primirja iz Regensburga.

Njegov progon protestanata nakon ukidanja Nanteskog edikta 1685. razljutio je Nizozemce, koji su preplavili Francusku pamfletima u kojima je Luj prikazivan kao tiranin i Antikrist. Taj je čin također uzrokovao izbjeglički val hugenota u protestantske zemlje, što je dodatno zaoštrilo odnose.

U Engleskoj, kralj Jakov II., Lujev nepouzdan katolički saveznik, svrgnut je Slavnom revolucijom 1688.–1689., a zamijenio ga je Vilim III. Oranski, protestantski vođa i Lujev protivnik. Luj je, uz to, pružio utočište svrgnutom kralju Jakovu II. i podržavao njegov pokušaj povratka na prijestolje, čime je dodatno antagonizirao Englesku.

U Savoji je Luj XIV. tretirao vojvodu Viktora-Amadeja II. kao vazala. U Njemačkoj je Luj pokušavao osigurati nasljedna prava princeze Palatinatske na Pfalz, kako bi spriječio da novi kurfurst bude saveznik cara. Taj pokušaj predstavljanja prava njegove snahe Elizabete Šarlote bio je oslonjen na dvojbeno tumačenje sukcesijskog prava.

U srpnju 1686. njemački knezovi, bojeći se daljnjeg širenja francuskih „reunija“ (politike spajanja teritorija), osnovali su Augsburšku ligu, koju su činili car, španjolski kralj, kralj Švedske, kurfursti Bavarske i Pfalza te vojvoda Holstein-Gottorpa. Ligom je upravljao Maximilian II. Emanuel, izbornik Bavarske, koji je ubrzo prešao na francusku stranu, što je oslabilo unutarnju koheziju saveza.

U isto vrijeme, odnosi između Francuske i pape Inocenta XI. pogoršavali su se, posebno nakon sukoba oko regale (prava na crkvene prihode u ispražnjenim biskupijama), kao i zbog Lujeve samovolje u crkvenim imenovanjima, što je potkopavalo njegovu reputaciju kao "najkatoličkijeg kralja".

Vojne operacije

Karta pomorske bitke kod rta Béveziers.(1690.).

Grand-Place de Bruxelles u plamenu tijekom francuskog bombardiranja, u noći s 13. na 14. kolovoza 1695.




Dana 24. rujna 1688., smatrajući se ugroženim od strane Lige te nezadovoljan odugovlačenjem oko Regensburškog primirja, Luj XIV. zahtijevao je njegovu pretvorbu u trajan mir i postavljanje biskup Strasbourga za novog nadbiskupa Kölna. Kada ti uvjeti nisu ispunjeni, francuske snage zauzimaju Philippsburg, Avignon, Köln i Liège.

Godine 1689., po nalogu Louvoisa, Francuzi pustoše Pfalz i uništavaju brojne gradove kako bi zastrašili protivnike – ali učinak je suprotan: Fridrik I. od Brandenburga, izbornik Saske, vojvoda od Hannovera i landgrof Hessea pridružuju se caru u koaliciji.

Francuska vojska isprva doživljava poraze, što dovodi do promjena među generalima. Vojvoda od Luxembourga ponovno dolazi u milost i pobjeđuje u bitki kod Fleurusa 1690. Ipak, Luj i Louvois nisu znali iskoristiti ovu pobjedu, jer nisu bili skloni ratovanju pokretljivim postrojbama.

Na moru, Tourville razbija anglo-nizozemsku flotu kod rta Béveziers 10. srpnja 1690.

U Irskoj su trupe svrgnutog kralja Jakova II. i vojvode Lauzuna poražene kod rijeke Boyne od snaga Vilima III., čime završava nada o restauraciji jakobita.

Dana 10. travnja 1691., Luj XIV. osvaja Mons, a 1692. opsjeda i zauzima Namur, dok Viktor-Amadej II. napada francuski Dauphiné.

Iste godine, francuska flota doživljava težak poraz u bitci kod La Houguea, čime Francuska odustaje od klasične pomorske borbe i sve se više okreće korsarstvu i trgovačkom ratu.

Godine 1693., Bitka kod Neerwindena završava velikom francuskom pobjedom i masovnim zarobljavanjem neprijateljskih zastava. U Italiji, Nicolas de Catinat pobjeđuje Viktora-Amadeja u bitci kod Marsaglia.

Te iste godine, mediteranska flota pomaže osvajanju Rosasa u Kataloniji te, u suradnji s Tourvilleom, uništava 83 engleska trgovačka broda na putu prema Smyrni.

Usprkos vojnim uspjesima, rat zapada u pat-poziciju. Karlo XI. Švedski predlaže posredovanje, a iscrpljenost zaraćenih strana pogoduje pregovorima.

Mir u Rijswijku

Podrobniji članak o temi: [[:Rijswijški mir]]

Savoja prva sklapa mir s Francuskom, čime prisiljava saveznike na primirje u Italiji. U rujnu 1697. Engleska, Nizozemska i Španjolska potpisuju mir, a 30. listopada im se pridružuju car i njemački knezovi.

Francuska zadržava Strasbourg i dobiva Saint-Domingue (današnji Haiti), dok Pondicherry biva vraćen Francuskoj od strane Nizozemaca. S druge strane, Francuska mora vratiti Barcelonu, Luxembourg i uporišta u Nizozemskoj koja je držala od nimveškog mira.

Luj XIV. priznaje Vilima III. kao zakonitog engleskog kralja, čime se konačno prekida službena podrška dinastiji Stuart. Nizozemci dobivaju trgovačke povlastice, a njihova uloga kao posrednika u ravnoteži snaga učvršćena je.

Iako je Francuska dobila bolje granice, ostatak Europe nameće joj nadzor. Koncept „ravnoteža moći“, kojeg nameću Vilim III. i Engleska, postaje temelj buduće europske diplomacije.

U Francuskoj, mir nije dobro prihvaćen. Javnost nije razumjela zašto se, unatoč tolikim pobjedama, moralo pristati na mnoge ustupke. Vauban je mir ocijenio kao „najveću sramotu od mira u Cateau-Cambrésisu“.

Rat za španjolsko naslijeđe (1701. – 1714.)

Podrobniji članci o temama: Rat za španjolsko naslijeđe i Drugi međukolonijalni rat

Bitka kod Denaina (1712.), slika prikazuje francuskog vojnog zapovjednika Claudea-Louisa-Hectora, vojvodu od Villarsa, prilikom poraza princa Eugena Savojskog tijekom Rata za španjolsko nasljeđe. Umjetnik: Jean Alaux.

Ova medalja iz 1706. komemorira pobjedu vojvode od Marlborougha nad francuskim maršalom, vojvodom od Villeroija i zauzeće 12 flandrijskih gradova tijekom Rata za španjolsko nasljeđe. Izradio: Philipp Heinrich Müller.




Bitka kod Malage, tijekom Rata za španjolsko nasljeđe, 1704. Umjetnik: Isaac Sailmaker

Povijesni kontekst

Zbog krhkog zdravlja Karla II. Španjolskog, posljednjeg habsburškog vladara na španjolskom prijestolju, koji je ostao bez nasljednika, pitanje sukcesije otvorilo se vrlo rano. Na prijestolje su polagale pravo dvije moćne dinastije: Bourbonci iz Francuske i Habsburgovci iz Austrije. Problem se pokazao gotovo nerješivim jer bi i francuski i austrijski kandidat narušio ravnotežu snaga u Europi.

Nakon brojnih neuspješnih pregovora o podjeli španjolskog naslijeđa, pod utjecajem španjolskog dvora i uz podršku pape Inocenta XII., Karlo II. je u oporuci prijestolje ostavio Filipu Anžuvinskom, unuku Luja XIV. i praunuku Filipa IV. Španjolskog.

Luj XIV. isprva oklijeva prihvatiti ovu ponudu jer bi to značilo postaviti Bourbona na španjolsko prijestolje bez teritorijalnog dobitka za Francusku, što je bila pozicija koju je zagovarao i veliki vojni inženjer Vauban. Ipak, odbiti španjolsku krunu značilo bi otvoriti put habsburškom okruženju Francuske. Unatoč slaboj gospodarskoj situaciji Španjolske, Luj XIV. na kraju prihvaća oporuku, uvjeren da je to "božji nalog".

Izbijanje rata

Austrijanci ovu odluku tumače kao casus belli i ulaze u savez s palatinskim elektorom, hanoverskim i brandenburškim elektorom, koji tada postaje kralj Pruske. Vilim III. Oranski, tadašnji kralj Engleske, i nizozemski državnik Anthonie Heinsius suprotstavljaju se Lujevu prihvaćanju nasljedstva, iako se suočavaju s domaćim javnim mnijenjem koje je bilo protiv novog rata.

Unatoč pokušajima diplomatskog rješenja, do sukoba dolazi, djelomično i zbog Lujevih pogrešaka: tražio je da Filip V. zadrži pravo nasljedstva francuskog prijestolja, čime bi potencijalno ujedinio dvije krune, i poslao je trupe u Belgiju, čime je prekršio postojeće mirovne sporazume.

Nakon smrti Vilima III. 1702. godine, Engleska, Nizozemska i car Leopold I. objavljuju rat Francuskoj, pridružuju im se Danska, kralj Pruske i brojni njemački knezovi i biskupi.

Vojna ravnoteža

Koalicijsku vojsku predvode znameniti vojskovođe: Eugen Savojski, nizozemski kancelar Heinsius i engleski vojvoda od Marlborougha. Francuska strana, iako oslonjena na slabije zapovjednike poput Villeroya i Tallarda, ima i dvojicu izvanrednih vojskovođa – Villarsa i Vendômea, čije su vojne sposobnosti parirale protivnicima.

Porazi, pregovori i apel narodu

Rat za španjolsko naslijeđe isprva ide nepovoljno za Francusku. Iznimka je Villarsova uspješna ofenziva u Njemačkoj. Provansa je okupirana, a Toulon opsjednut 1707. godine. Nesloga između vojvode od Vendômea i vojvode od Burgundije dovodi do katastrofalnog francuskog povlačenja kod Oudenaardea 1708.

Gospodarska kriza dodatno opterećuje ratne napore, pa Luj XIV. 1709. traži prekid neprijateljstava i otvaranje mirovnih pregovora. Međutim, saveznici traže da njegov unuk, Filip V., abdicira u korist habsburškog pretendenta, što je za Luja bilo neprihvatljivo.

Tada se kralj obraća narodu preko apela koji piše sam ili uz pomoć ministra vanjskih poslova Torcyja. U poruci ističe:

 »...prešućujem prijedloge da udružim svoje snage s onima Lige i prisilim kralja, svoga unuka, da se odrekne prijestolja te živi bez zemlje, kao običan građanin. Protuprirodno je i pomisliti da su me mogli pokušati nagovoriti na takvu izdaju. Ipak, iako volim svoj narod kao vlastitu djecu, i dijelim njihovu patnju zbog rata, pokazao sam cijeloj Europi svoju želju za mirom. Uvjeren sam da bi se sami moji podanici usprotivili miru koji bi bio u suprotnosti s pravdom i čašću FRANCUSKOG imena.«

(Luj XIV.)

Riječ „FRANCUSKOG“, pisana velikim slovima, bila je jasan apel na patriotizam. Suprotno tadašnjoj apsolutističkoj doktrini. Tom prilikom Luj nije tražio slijepu poslušnost, već iskrenu potporu naroda.

Ova je poruka pročitana vojsci od strane vojvode od Villarsa i izazvala je veliki odjek. U bitci kod Malplaqueta, iako prisiljeni na povlačenje, francuski vojnici nanose saveznicima dvostruko veće gubitke nego što su sami pretrpjeli.

Kralj Sunce

Zlatna medalja iz 1665. s likom Luja XIV.

Ovu drugu pobjedu cijela Francuska dočekuje s oduševljenjem. Grad Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazi u stjecanju statusa najveće europske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španjolske tijekom ovog drugog rata nije spasio Nizozemce od poraza. Tijekom svog tog narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682. godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine sedamnaestog stoljeća je vrijeme kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba bore se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na noćni počinak. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV. ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Iako taj potez ima očite nehumane posljedice on ima i jednu dobru u tome što su tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.

Propadanje

Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage, dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Europi. Na nizozemsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697. godine. Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti španjolskog kralja bez djece. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o nasljeđivanju Španjolske kojim bi francuski prijestolonasljednik dobio Italiju, a austrijski Španjolsku. Na vijest o smrti španjolskog kralja 1. studenog 1700. Luj XIV. odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta unuku Kralja sunca pod uvjetom da ne dođe do unije s Francuskom. Rat za španjolsko nasljeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. godine označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o nasljeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV. odbio.

Kraj života i vladavine

Za samog Luja XIV. bi bilo mnogo bolje da je umro pet godina ranije nego što se to u stvarnosti dogodilo. Tijekom tih posljednjih godina života umire mu jedini sin, dva od tri unuka i 2 od 3 praunuka. To razdoblje mu je bilo samo hod iz jedne u drugu noćnu moru. Jedini živi unuk iz prvog braka mu je onaj koji ga po mirovnom sporazumu ne smije naslijediti. U svom testamentu on proglašava svog preživjelog praunuka preboležljivim i nesposobnim za vladanje. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svojega brata on oduzima buduće regenstvo dinastiji Orleans i postavlja na tu poziciju svoga sina iz drugog "tajnog" braka, to jest Luja Augusta vojvodu od Maina. Kako bi ta dinastijska promjena postala svima očita tjedan dana prije smrti Luja XIV. naređuje da ga na vojnoj paradi zamjeni "novopriznati" (samo za javnost) sin.

Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži rođak, a time ujedno i prestolonasljednik djeteta kralja (s izuzetkom kada je regent bila majka).

Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara "možda sam previše volio rat". Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.

Osobna i državna ostavština

Palača Versailles

Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio. Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko nasljeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko nasljeđivanja koji će platiti Luj XVI.

U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamijenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.

Predci

Rodovnica Luja XIV.
Čukun-djedovi i čukun-bake	Charles de Bourbon, vojvoda od Vendômea (1489.–1537.) ⚭ 1513. Françoise d'Alençon (1490.–1550.)	Kralj Henrik II. Navarski (1503.–1555.) ⚭ 1526. Margareta Navarska (1492.–1549.)	Kozimo I. de' Medici (1519.–1574.) ⚭ 1539. Eleonora od Toleda (1522.–1562.)	Car Ferdinand I. (1503.–1564.) ⚭ 1521. Ana od Češke i Ugarske (1503.–1547.)		Vojvoda Albrecht V. Bavarski (1528.–1579.) ⚭ 1546. Ana Austrijska (1528.–1590.)	Car Karlo V. (1500.–1558.) ⚭ 1526. Izabela Portugalska (1503.–1539.)	Car Maksimilijan II. (1527.–1576.) ⚭ 1548. Marija Španjolska (1528.–1603.)
Pradjedovi i prabake	Antun de Bourbon, vojvoda od Vendômea (1518.–1562.) ⚭ 1548. Kraljica Ivana III. Navarska (1528.–1572.)		Franjo I. de' Medici (1541.–1587.) ⚭ 1565. Ivana Austrijska (1547.–1578.)		Nadbiskup Karlo II. Štajerski (1540.–1590.) ⚭ 1571. Marija Ana Bavarska (1551.–1608.)		Kralj Filip II. Španjolski (1527.–1598.) ⚭ 1570. Ana Austrijska (1549.–1580.)
Djedovi i bake	Kralj Henrik IV. Francuski (1553.–1610.) ⚭ 1600. Marija de' Medici (1575.–1642.)				Kralj Filip III. Španjolski (1578.–1621.) ⚭ 1599. Margareta Austrijska (1584.–1611.)
Roditelji	Kralj Luj XIII. (1601.–1643.) ⚭ 1615. Ana Austrijska (1601.–1666.)
Luj XIV. (1638.–1715.), kralj Francuske i Navare

Luj XIV., poznat kao „Kralj Sunce“, bio je potomak dviju najmoćnijih europskih dinastija ranonovovjekovlja — Burbonaca i Habsburgovaca. S očeve strane pripadao je dinastiji Bourbon, ogranku Kapetanske dinastije, dok je s majčine strane bio izravni potomak španjolsko-austrijskih Habsburgovaca.

Ove dinastičke poveznice bile su temelj njegove političke legitimnosti i omogućile su Francuskoj određeni stupanj diplomatskog utjecaja u srednjoeuropskom prostoru, osobito u kontekstu Tridesetogodišnjeg rata i kasnijih ratova s Habsburgovcima. Lujeva majka, Ana Austrijska, bila je kći španjolskog kralja Filipa III. i unuka cara Maksimilijana II., što ga je činilo unukom i nećakom cara Svetog Rimskog Carstva s više strana. Time je Luj XIV. utjelovljavao simboličko i stvarno sjecište dviju dinastičkih sila koje su stoljećima oblikovale političku kartu Europe.

Brakovi među burbonskim i habsburškim granama, osobito onaj Luja XIV. i Marije Terezije Španjolske, bili su ključni u prenošenju dinastičkih prava i pokretanju tzv. Rata za španjolsko naslijeđe, čime su ove veze dobile i geopolitički značaj u prijelomnom trenutku europske povijesti.

Rodoslovno stablo predaka Luja XIV.

Luj XIV., kralj Francuske – rodoslovlje

Antun od Bourbona (1518.–1562.)                       Henrik IV. Francuski (1553.–1610.)                             Ivana III. Navarska (1528.–1572.)                       Luj XIII. Francuski (1601.–1643.)                                   Franjo I. de' Medici (1541.–1587.)                       Marija de' Medici (1575.–1642.)                             Joana Austrijska (1547.–1578.)                       Luj XIV. Francuski (1638.–1715.)                                         Filip II. Španjolski (1527.–1598.)                       Filip III. Španjolski (1578.–1621.)                             Ana Austrijska (1549.–1580.)                       Ana Austrijska (1601.–1666.)                                   Karlo II. Austrijski (1540.–1590.)                       Margareta Austrijska (1584.–1611.)                             Marija Ana Bavarska (1551.–1608.)

Tablični prikaz rodoslovnog stabla

Pradjedovi i prabake
Antun od Bourbona (1518.–1562.) (1518.–1562.)	Ivana III. Navarska (1528.–1572.)	Franjo I. de' Medici (1541.–1587.)	Joana Austrijska (1547.–1578.)	Filip II. Španjolski (1527.–1598.)	Ana Austrijska (1549.–1580.)	Karlo II. Austrijski (1540.–1590.)	Marija Ana Bavarska (1551.–1608.) (1551.–1608.)
Djedovi i bake
Henrik IV. Francuski (1553.–1610.)		Marija de' Medici (1575.–1642.)		Filip III. Španjolski (1578.–1621.)		Margareta Austrijska (1584.–1611.) (1584.–1611.)
Roditelji
Luj XIII. Francuski (1601.–1643.)				Ana Austrijska (1601.–1666.) (1601.–1666.)
Braća
Luj XIV. Francuski (1638.–1715.)
Filip I. Orléanski (1640.–1701.)

Djeca

Luj XIV., poznat i kao "Kralj Sunce", imao je brojnu djecu – kako zakonitu tako i izvanbračnu – s različitim plemkinjama svoga dvora. Djeca su često korištena u političke svrhe, za sklapanje brakova i jačanje saveza. Iako su mnoga umrla u djetinjstvu, nekoliko ih je ostavilo dubok trag u francuskoj povijesti.

Zakonita djeca s kraljicom Marijom Terezijom od Španjolske

1. Luj od Francuske, poznat kao *Veliki Dofen* (*1. studenoga 1661. – †14. travnja 1711.)
2. Ana Elizabeta od Francuske (*18. studenoga 1662. – †30. prosinca 1662.)
3. Marija Ana od Francuske (*16. studenoga 1664. – †26. prosinca 1664.)
4. Marija Terezija od Francuske (1667.–1672.) (*2. siječnja 1667. – †1. ožujka 1672.)
5. Filip Karlo od Francuske (*11. kolovoza 1668. – †10. srpnja 1671.), vojvoda od Anjoua
6. Luj Franjo od Francuske (*14. lipnja 1672. – †4. studenoga 1672.), također vojvoda od Anjoua

Izvanbračna djeca

S Louise de La Vallière (kraljevom prvom istaknutom ljubavnicom):

1. Charles de La Baume Le Blanc (*19. studenoga 1663. – †1665.)
2. Philippe de La Baume Le Blanc (*7. siječnja 1665. – †1666.)
3. Louis de La Baume Le Blanc (*1665. – †1666.)
4. Marija Ana od Bourbona, poznata kao *gospođica od Bloisa (1666.–1739.); udana za Luja Armanda I., princa od Contija
5. Luj od Bourbona, grof od Vermandoisa (*2. listopada 1667. – †18. studenoga 1683.)

S Françoise-Athénaïs, markiza de Montespan (najpoznatijom kraljevom ljubavnicom):

1. Luj August od Bourbona, vojvoda od Mainea (1670.–1736.)
2. Luj Cezar od Bourbona, grof od Vexina (*1672. – †10. siječnja 1683.)
3. Louise Françoise od Bourbona, gospođica od Nantesa (1673.–1743.); udana za Luja III., princa od Condéa
4. Louise Marie od Bourbona (12. studenoga 1674. – †15. rujna 1681.)
5. Françoise Marie od Bourbona, gospođica od Bloisa (1677.–1749.); udana za Filipa II., vojvodu od Orléansa, budućeg regenta Francuske
6. Luj Aleksandar od Bourbona, grof od Toulousea (1678.–1737.)

S Marie Angélique de Scorailles, poznatom kao gospođica od Fontangesa:

sin (rođen i umro 1679.)

Povezani članci

• Popis francuskih vladara
• Dvorski apsolutizam
• Jules Mazarin
• Jean-Baptiste Colbert
• Dvorac Versailles

Dodatna literatura

• Louis Bertrand, Luj XIV, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943.
• Louis de Rouvroy de Saint-Simon, Dvor Luja XIV: memoari, Zora, Zagreb, 1960.
• Luc Orešković, Luj XIV. i Hrvati: neostvareni savez, Dom i svijet, Zagreb, 2000. ISBN 9536491451
• J. Carpentier, F. Lebrun, E. Carpentier, J.-M. Mayeur, A. Tranoy, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb, 1999. ISBN 9531810273

Izvori

Literatura

• Barentine, John C. 2016. Uncharted constellations: asterisms, single-source and rebrands. Springer Praxis books in popular astronomy (engleski). Springer Praxis. Cham Chichester. ISBN 978-3-319-27619-9
• Beem, Charles. 2018. Queenship in Early Modern Europe (engleski). Red Globe Press. ISBN 9781137005069. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. ožujka 2022. Pristupljeno 3. listopada 2023.
• Bély, Lucien. 2001. The History of France (engleski). Editions Jean-Paul Gisserot. Paris. ISBN 978-2-87747-563-1
• Bluche, François. 1986. Louis XIV: grand prix de l'histoire Moët-Hennesy 1986. Collection Pluriel Texte intégral (francuski). 2. izdanje. Hachette. Paris. ISBN 978-2-01-013174-5
• Bluche, François. 1990. Louis XIV (engleski). Prijevod: Greengrass, Mark. Franklin Watts. New York City. ISBN 978-0-531-15112-9
• Deschodt, Éric. 2008. Louis XIV. Folio (francuski). Gallimard. Paris. ISBN 978-2-07-034498-7
• Dunlop, Ian. 2000. Louis XIV. Pimlico (engleski). 1. izdanje. Pimlico. London. ISBN 978-0-7126-6709-8
• Dvornik, Francis. 1962. The Slavs in European History and Civilization (engleski). Rutgers University Press. ISBN 9780813507996
• Fraser, Antonia. 2006. Love and Louis XIV: The Women in the Life of the Sun King (engleski). Random House, Inc.. New York City. ISBN 978-1-4000-3374-4
• Hatton, Ragnhild Marie. 1972. Louis XIV and His World (engleski). Putnam. New York.
• Lacaille, Frédéric. 2012. Versailles: 400 ans d'histoire. Découvertes Gallimard (francuski). Gallimard. Paris. ISBN 978-2-07-044430-4
• Laurentin, René; Sbalchiero, Patrick. 2012. Dictionnaire des "Apparitions de la Vierge Marie" (francuski). Fayard. str. 695–696. ISBN 978-2213-67132-1
• Nathan, James. 1993. Force, Order, and Diplomacy in the Age of Louis XIV. Virginia Quarterly Review (engleski). University of Virginia. Charlottesville, Virginia. 69 (4)
• Op de Beeck, Johan. 2018. De Zonnekoning: Glorie & schaduw van Lodewijk XIV (Dutch Edition) (nizozemski). Horizon. ISBN 9789492626172
• Panhuysen, Luc. 2016. Oranje tegen de Zonnekoning: de strijd tussen Willem III en Lodewijk XIV om Europa (nizozemski). Uitgeverij Atlas Contact. Amsterdam Antwerpen. ISBN 978-90-450-2329-8
• Pernot, Michel. 2012. La Fronde: 1648-1653 (francuski). Tallandier. Paris. ISBN 978-2-84734-966-5
• Petitfils, Jean-Christian. 2002. Louis XIV (francuski). Perrin. Paris. OCLC 423881843
• Reinhardt, Nicole. 2016. Voices of Conscience: Royal Confessors and Political Counsel in Seventeenth-Century Spain and France (engleski). Oxford University Press. ISBN 9780191008702
• Sonnino, Paul. 1998. Prelude to the Fronde: The French Delegation at the Peace of Westphalia. Heinz Duchhardt (ur.). Der Westfälische Friede: Diplomatie–Politische Zäsur–Kulturelles Umfeld–Rezeptionsgeschichte (njemački). Oldenberg Verlag GmbH. München. ISBN 978-3-486-56328-3
• Teissier, Octave. 1860. Histoire de la commune de Cotignac (francuski). Laffitte. OCLC 490200221

Vanjske poveznice

• Luj XIV. Hrvatska enciklopedija
• Dražen Klinčić. Francuska za vladavine Louisa XIV. Hrvatski povijesni portal. Siječanj 2008.
• Louis XIV - the Sun King Stranica posvećena Luju XIV. (engl.)
• Людовик XIV  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2019. (Wayback Machine), stranica posvećena Luju XIV. (rus.)

Prethodnik Luj XIII.

Kralj Francuske

Nasljednik Luj August

Prve godine života Luja XIV.

Rođenje

Portret Ane Austrijske i budućeg kralja Luja XIV., koji nosi kapu s perom u boji njegove haljine i pregaču bogato ukrašenu vezom i čipkom. 1639. godina.

Portret Luja XIV. kao novorođenčeta i njegove dojilje madame A. Melin. Rad umjetnika Mignarda le Romaina.

Portret Luja XIV. kao novorođenčeta i njegove dojilje dame Longuet de la Giraudiere. Rad umjetnika Charlesa Beaubruna.

Luj XIV. Bourbon rođen je 5. rujna 1638., u otprilike 11:15 ujutro, u dvorcu Saint-Germain-en-Laye, u obitelji Luja XIII. i Ane austrijske. Bio je neočekivano dijete kraljevskog para. Mnogi su suvremenici Lujevo rođenje dočekali kao sretan događaj budući da je brak njegovih roditelja trajao već 23 godine, a sve do tada nisu imali potomaka. Vijest o njegovom rođenju ubrzo se pročula kraljevstvom, diljem, u neku ruku, zahvalne francuske nacije. U skladu s tadašnjim običajima, rođenju su prisustvovali prinčevi i visoki dužnosnici krune te utvrdili da je novorođenče na rukama primalje, dame Péronne, dječak. Vijest o rođenju nasljednika prenesena je Luju XIII. koji je, osjećavši se slabo nakon groznice koju je nedavne prebolio, otišao jesti. Čuvši vijest, pao je na koljena kako bi zahvalio Bogu što mu je dao nasljednika kojem su se toliko dugo nadali. Otkako je kraljičina trudnoća javno objavljena, uznesene su nebrojene javne molitve, dok su ljudi nestrpljivo čekali da kraljevski par Francuskoj konačno osigura dofena, prijestolonasljednika. Samostani diljem Francuske su predviđali rođenje dofena i uspješan porod. Rođenje djeteta, poznatog kao Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), neki već samo po sebi smatraju čudom. Mnogi suvremenici to vide i kao dokaz da "nebesa" podupiru politiku koju su vodili kralj i njegov glavni ministar, kardinal Richelieu.

Rođenje dofena doživljeno je i kao politička olakšica. Njime je uklonjen rizik da prijestolje Luja XIII. naslijedi kraljev brat, vojvoda Gaston, vojvoda od Orléansa – pretendent na prijestolje i nepoželjni urotnik nesklon dvoru i upleten u više zavjera protiv kraljevske vlasti. Samim time, učvršćena je stabilnost dinastije Bourbon i kontinuitet apsolutne monarhije.

Početak slavlja slijedio je neposredno nakon što su jahači iz dvorca krenuli prema Parizu kako bi proširili radosne vijesti. Budući da su bili spriječeni prijeći rijeku Seinu oštećenim mostom u Neuillyju, svoju su poruku prenijeli relejima smještenima na drugoj obali rijeke mašući šeširima u zraku. Vidjevši radostan znak, da je rođen dječak, a ne prekrižene ruke u znak rođenja djevojčice, odgalopirali su prema Parizu gdje su već planirana tri dana proslave tog radosnog događaja. U tjednima koji slijedili nakon rođenja mladog princa, dvor, Pariz i pokrajine predali se ekstatičnim proslavama. Njegovo rođenje dovelo je do velikog popularnog festivala na ulicama Pariza, a nizozemski pravnik, Hugo de Groot, stanovnik Pariza i suvremenik događaja, napisao je o ovoj gozbi: "Nikad jedan događaj nije ljude uzdigao do takve radosti." Službeno, gozbe su, u znak proslave rođenja nasljednika, trajale puna tri dana. Diplomatski opunomoćenici europskih prijestolnica došli su čestitati francuskom kralju, a u Rimu je papa Urban VIII. proslavio visoku pontifikalnu misu u čast dofena (fr. Le Dauphin) Luja. No u cijeloj Europi nitko nije izrazio veće zadovoljstvo povodom rođenja prijestolonasljednika od francuskog glavnog ministra, kardinala Richelieua, koji je u tadašnjim službenom glasilu, Francuskoj gazeti (fr. Gazzete de France), primijetio da "između oca i majke leži to divljenja vrijedno dijete, predmet njihovih želja i posljednji izraz njihove sreće."

Njegova je majka, Ana Austrijska, u razdoblju između 1619. i 1631. godine rodila četiri mrtvorođena djeteta. U "sterilnom" braku, isprekidanom s nekoliko pobačaja, par se otuđio, a "nenadano" rođenje prijestolonasljednika neki su suvremenici smatrali darom s neba. Stoga su vodeći suvremenici događaja Luja smatrali božanskim darom, a njegovo dugo očekivano rođenje Božjim čudom. Pobožna Ana austrijska događaj je pripisala djelu i zagovoru brata Fiacrea kod Notre-Dame-de-Grâces. Kao posljedicu zahvalnosti i radosti koja je nastala njegovim rođenjem, novorođenče je dobilo nadimak "Bogomdani" ili "Božji Dar" (fr. Dieudonné). Iako su neki povjesničari tvrdili da je Lujev pravi otac kardinal Mazarin, provedeni DNK test poništio je ovu hipotezu. Povjesničar Jean-Christian Petitfils predložio je period između 23. i 30. studenoga 1637., tjedan u kojem je kraljevski par boravio u Saint-Germainu, kao razdoblje "začeća dofena", dok neki drugi autori tvrde da je dofen začet otprilike 5. prosinca 1637. u palači Louvre (5. prosinca pada točno devet mjeseci prije njegova rođenja, 5. rujna 1638.). Naime, prema tadašnjem javnom glasilu (novinama), "Francuskoj gazeti" (fr. La Gazette de France), 5. prosinca 1637. kralj je bio u gradu kada je iznenada izbila oluja s grmljavinom. Sklonište je potražio u palači Louvre gdje je i prenoćio sa svojom suprugom, Anom Austrijskom, a ujedno s njom imao i spolni odnos. Dvojbeno je jesu li se događaji doista tako odigrali, budući da je, prema osobnom liječniku Louisa XIII., Charlesu Bouvardu, dijete začeto u tjednu između 23. i 30. studenog 1637.

Vizija i obećanje

Ana Austrijska sa svojim sinovima kraljem Lujem XIV. i Filipom, vojvodom Anjoua u molitvi Svetom Trojstvu. Rad umjetnika Philippea de Champaignea.

Kralj Luj XIII i kraljica Ana austrijska, a kasnije i sam Luj, ovo rođenje, dugo željenog sina i prijestolonasljednika, smatraju plodom zagovora brata (fratra, svećenika) Fiacrea kod Djevice Marije u Notre-Dame de Grâces gdje redovnik izgovara tri devetnice (novene) kako bi kraljevskom paru bio podaren "nasljednik francuske krune". Naime, 27. listpada 1637. tijekom osobne molitve brat Fiacre imao je unutarnju spoznaju: kraljica Ana austrijska morala je javno zatražiti izgovaranje triju devetnica (novena), molitvi u čast Djevice Marije, upućenih Blaženoj Djevici s tri mjesta: iz svetišta Notre-Dame de Paris, iz svetišta Notre-Dame des Victoires i svetišta Notre-Dame de Grâces, u Cotignacu, te da će joj tada biti podaren sin Brat Fiacre izvještava kako mu je spomenuta unutarnja spoznaja kasnije i potvrđena vizijom (ukazanjem) Djevice Marije (marijansko ukazanje, mariofanija) i to 03. studenog 1637., dok se molio u kapeli samostana. Navodno, Djevica mu potvrđuje da će kraljica doista dobiti sina ako izvrši molitve. Kao "znak" autentičnosti njegove vizije, Djevica mu govori da će u crkvi u Cotignacu pronaći sliku Djevice s istim obilježjima kao u njegovoj viziji. Sutradan to upućuje svom nadređenom i biva sastavljen zapisnik o izjavama brata. Kardinal de La Rochefoucauldis je zadužio provjeru izjava redovnika i za to piše guverneru Provanse i kardinalu Fréjusa kako bi pomno provjerio opis slike koju je napravio ovaj redovnik, koji nikada nije napustio Pariz. Budući da je istraga bila pozitivna, redovnik dobiva audijenciju kod kralja i kraljice, koji, primivši obavijest, izvršavaju tri devetnice. Devetnice izgovara i brat Fiacre od 8. studenog do 5. prosinca 1637. U siječnju 1638. kraljica je shvatila da je trudna. Dana 7. veljače 1638., kralj i kraljica službeno su na audijenciju primili brata Fiacrea kako bi s njim razgovarali o njegovim vizijama Djevice Marije i marijanskom obećanju o nasljedniku krune, za koje im je ranije rekao. Na kraju razgovora, kralj službeno dodjeljuje redovniku misiju da ode u crkvu Notre-Dame-de-Grâces u Cotignacu i u njihovo ime izmoli devetnicu, "kako bi trudnoća i porod dobro prošli". Bratovo hodočašće prati otac Jean Chrysostome (podprior pariškog samostana). Brat Fiacre i njegov nadređeni odlaze na misiju s pismom kralja, u kojem on traži od svih svojih poručnika i časnika da priteknu u pomoć dvojici redovnika, odaslanih u ime kralja. Dana 10. veljače 1638., u znak zahvalnosti Djevici za ovo još nerođeno dijete, kralj potpisuje "Zavjet Luja XIII.", posvećujući kraljevstvo Francuske Djevici Mariji i čineći 15. kolovoza državnim praznikom u cijelom kraljevstvu.. 1644. godine kraljica je pozvala brata Fiacrea k sebi i rekla mu: "Nisam izgubila iz vida milost naznačenu da si je za mene primio od Blažene Djevice, koja mi je podarila sina". I ovom mu je prilikom povjerila osobnu misiju: donijeti poklon Djevici Mariji u svetište u Cotignacu, u znak zahvalnosti za rođenje sina. 1660. godine Luj XIV. i njegova majka osobno će otići u Cotignac, moliti se i zahvaliti Djevici, a zatim će 1661. i 1667. godine kralj dati darove koje je u njegovo ime donio brat Fiacre u crkvu Cotignac.

Krštenje

Registar krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye, stranica koja sadrži zapis o krštenju dofena Luja, sina Luja XIII. i Ane Austrijske.

Luj XIV. kao dječak. Djelo pripisano umjetniku Louisu Ferdinandu Elleu, starijem.

Luj XIV. kao mladi francuski kralj, odjeven u Fleur-de-lis dok sjedi na prijestolju zajedno sa svojim mlađim bratom Filipom I. vojvodom Orléansa.

Luj XIV. kao dječak. Djelo pripisano umjetniku Claudeu De Ruetu.

Mladi dofen Luj, plod je zajedništva dviju najmoćnijih dinastija tog doba: kapetske dinastije Bourbon (ogranak dinastije Capet) i dinastije Habsburg . Uz titulu dofena, koja mu je pripala tradicijom, po rođenju mu je dodijeljena i titula Prvi sin Francuske (fr. Premier fils de France). Službeno je kršten 1643., u dobi od 4 godine i 7 mjeseci. Uz tradicionalni naslov francuskih nasljednika – dofen (fr. le Dauphin), prilikom krštenja dodijeljen mu je, i naziv "Luj Bogomdani" ili "Luj – Dar Božji" (fr. Louis Dieudonné).

Transkript originalnog teksta župnog registra krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye (isječak):

"Le cinquième jour de septembre mil-six-cent-trente-huit, nasquit dans le chateau neuf de Saint-Germain-en-Laye à onze heures un quart du matin, Monseigneur le Dauphin fils premier-né de très chrétien et très puissant monarque Luj treizième de ce nom, Roy de France et de Navarre et de très religieuse et illustre Princesse Ana Austrijska d'Autriche, s très chaste et fidelle épouse et fut incontinent après, le même jour ondoyé par le Révérend Père en Dieu Messire Dominique Séguier, Evesque de Meaux et premier aumosnier de s Majesté avec les eaux baptismales des fonts de la paroisse du dit lieu de Saint Germain en Laye, baillées et livrées par M. Cagnyé, prètre et curé de la dite paroisse." Signé BAILLY.

Prijevod gore spomenutog originalnog teksta preuzetog iz matičnih knjiga župe Saint Germain en Laye:

"Petog dana rujna, tisuću šest stotina trideset i osme, u novom dvorcu Saint-Germain-en-Laye u jedanaest i petnaest sati ujutro, monseigneur le Dauphin, prvorođeni sin vrlo kršćanskog i vrlo moćnog monarha, Luja, trinaestog ovog imena, Kralja Francuske i Navare i vrlo religiozne i slavne princeze Ana Austrijska Austrijske, njegova vrlo čedna i vjerna supruga i odmah potom, istoga dana zanjihan je od strane prečasnog Oca u Bogu, mojem Gospodinu, Dominique Séguier, biskup Meauxa i prvoga kapelana njegova Veličanstva, u vodama krštenja, iz zdenca župe spomenutog mjesta, Saint Germain en Laye, a kojeg je "oslobodio" i porodio gospodin Cagnyé, svećenik i župnik navedene župe." Potpis: BAILLY.

Riječ je o krštenici budućeg i najslavnijeg kralja Francuske, Luja XIV. S obzirom na to da je bio je kršten odmah po rođenju, istog dana, moguće da je bio jako slab da bi njegove šanse za preživljavanje bile stavljene pod hipoteku! Njegovo se ime ne pojavljuje u zapisu i čini se da je dodano a posteriori (naknadno). Naime, tinta i rukopis na margini različiti su od onih tijela teksta.

Samo krštenje bilo je događaj bez krsnih kumova, bez svjedoka i bez potpisa – gotovo "anonimni" čin i zapis, koji se izgledom gotovo ništa ne razlikuje od ostalih akata u registru, osim što je nešto dulji. Jedini trag o čijem krštenju je riječ su superlativi vezani uz imena roditelja novorođenčeta! Kakav kontrast u odnosu na sjaj njegovog budućeg, vrlo dugog života! Službeno, maleni je Luj ponovno kršten gotovo 5 godina kasnije, 21. travnja 1643., mjesec dana prije smrti svog oca Luja XIII., u crkvi Saint Eustache u Parizu, uz svu raskoš dostojnu njegovog čina. Krsni kum mu je bio kardinal Mazarin, a krsna kuma princeza Condéa.

Proslave povodom rođenja budućeg kralja, Luja XIV., održane su ponad sumorne pozadine rata i prijetnju invazijom. Francuska je dotad već gotovo dvadeset godina (do 1635.) izbjegavala odgovoriti vojnom intervencijom Triedesetogodišnjem ratu. Međutim, početkom 1630-ih uplitanje Francuske u rat je postalo neizbježno. Dok je Luj bio dijete, njegova je majka obnašala ulogu regenta, vladajući Francuskom umjesto njega. Pomogao joj je kardinal Jules Mazarin, talijanski financijer koji je bio glavni ministar Luja XIII. Mazarin je vodio naciju kroz kasnije faze Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). U ovom ratu Francuska se borila protiv dinastije Habsburg, koja je vladala Španjolskom, za vojnu prevlast u Europi. Korijeni rata protezali su se unatrag, do 16. stoljeća, a dvije su se zemlje desetljećima borile, svaka nastojeći proširiti svoja područja i utjecaj.

Dvije godine kasnije, rođenjem drugog sina i Lujeva brata, Filipa, Bourbonsko nasljeđe se konačno smatralo sigurnim. Njegov mlađi brat, Filip I. vojvoda Orléansa, rođen je 1640. godine. Iako prilično kasno, rođenje dvojice sinova osiguralo je opstanak dinastije Bourbon, a nasljeđivanje prijestolja od strane kraljeva brata i spletkara Gastona, vojvode Orléansa, palo je u zaborav. Ipak, brak između Luja XIII. i Ane Austrijske ostao je nesretan, budući da je kralj sumnjao u roditeljstvo svoje djece i optužio svoju suprugu da je podigla prijestolonasljednika protiv njega.

Djetinstvo i obrazovanje

Portret mladog kralja Luja XIV. i njegovog mlađeg brata Filipa I. vojvode Orléansa, poznatog kao "Mali gospodin". Slika pripisana umjetnicima Henriju i Charlesu Beaubrunu.

Portret Luja XIV. kao dječaka. Rad umjetnikâ Henrija i Charlesa Beaubruna.

Luj XIV. kao dijete.

Briga o novorođenčetu Luju bila je povjerena dojilji, a imao je ukupno sedam različitih njegovateljica. Dvije godine nakon njegova rođenja, mali je Luj dobio brata, Filipa. Njihova je majka, Ana Austrijska, radila očitu razliku između dvojice sinova, pokazujući naklonost pretežno starijemu i prijestolonasljedniku. Svojeg drugog sina, Filipa, je nazivala ma petite fille (moja mala djevojčica). On nije dobio spomena vrijedan odgoj.

Lujov odnos s majkom bio je neobično prisan za tadašnje vrijeme. Suvremenici i očevici tvrdili su da će kraljica cijelo vrijeme provoditi s Lujom. Oboje su bili jako zainteresirani za hranu i kazalište, a velika je vjerojatnost da je Luj te interese razvio u bliskom odnosu s majkom. Lujeva je majka bila ta koja je vjerovala u njegovu apsolutnu i božansku moć njegove monarhijske vladavine. O ovoj dugotrajnoj i bliskoj vezi prožetoj ljubavlju majke i sina, mogu svjedočiti isječci zapisa Lujevih dnevnika kao što su:

"Priroda je bila odgovorna za prve čvorove koji su me vezali za moju majku. Ali privrženosti nastale kasnije, zajedničkim svojstvima duha, puno je teže razbiti od onih stvorenih samo krvlju."

Sve do njihove pete godine, Luja i njegovog mlađeg brata Filipa odgajale su guvernante Françoise de Lansac i Marie-Catherine de Senecey. U skladu s duhom vremena, dva su princa kao mališani bili odjevani kao djevojčice. Tek su s napunjenih šest godina započeli usvajati odgoj specifičnan za spol. U skladu s tadašnjim običajem, smatralo se da prinčevi, koje su do tada odgajale guvernante, "prerastaju u muškarce" u dobi od 7 godina (smatralo se da je to "doba razuma" u procesu intelektualnog razvoja djeteta) te bivaju povjereni na brigu i odgoj guverneru uz pomoć njegova zamjenika.

Obrazovanje mladog Luja najprije je bilo u rukama kardinala Richelieua, a nakon njegove smrti, 4. prosinca 1642., na mjestu glavnog ministra (premijera) naslijeđuje ga kardinal Jules Mazarin. Ovaj položaj Mazarinu omogućuje ključnu ulogu u Lujevom daljnjem obrazovanju. Neposredno nakon smrti Richelieua, Luj XIII. kardinalu Mazarinu dodjeljuje ulogu kuma Luju XIV., a kraljica Ana mu kasnije dodijeljuje i odgovornost za obrazovanje mladog monarha i njegova brata Filipa I. vojvode Orléansa (poznatog kao "Mali gospodin"). Mazarin stoga postaje "nadzornik vlade i ponašanja kraljeve osobe, kao i ponašanja vojvode od Anjoua" (titula Filipa I. stečena rođenjem).

Kardinal Mazarin osigurao je da mladi monarh stekne sveobuhvatno obrazovanje. 1646. godine Mazarin zadatak guvernera (odgajatelja) Luja XIV. povjerava časniku i maršalu Nicolasu de Neufvilleu, vojvodi Villeroya. U tom su periodu mladi monarh Luj i njegov mlađi brat Filip često dijelili svoje vrijeme između Palais-Royala i obližnjeg Hôtela de Villeroy. U tom periodu, Luj XIV. sprijateljio se s Villeroyevom djecom, posebno s maršalovim sinom Françoisom de Neufvilleom, kasnije i vojvodom Villeroya, s kojim razvija cjeloživotno prijateljstvo.

Jules Mazarin je bio vrlo angažiran u obuci mladog kralja. Postavio je starog maršala Nicolasa de Neufvillea de Villeroya i opata Hardouina de Péréfixea de Beaumonta kao njegove učitelje.

Budući da su pretenzije na vlast među braćom (pokušaji Gastona, vojvode Orléansa da preuzme vlast svog brata i vladajućeg kralja Luja XIII.) još uvijek još uvijek bile sveprisutne u sjećanjima suvremenika, Mazarin je prepoznao opasnosti snažnog kraljeva brata. Navodno je osigurao da Filip nije obrazovan kao potencijalni prijestolonasljednik. Lujov školski kolega i prijatelj bio je sin njegova učitelja, François de Neufville, kasnije i vojvoda Villeroya. Njih dvojicu poučavao je duhovnik Hardouin de Péréfixe de Beaumont, a od 1652. filozof François de La Mothe le Vayera. Predmeti koji su obrađivali bili su strani jezici (latinski i talijanski), religija, povijest, matematika i vojna znanost. Jahanje i mačevanje proširili su program obuke koji je svoj završetak pronašao u umjetničkim sadržajima (slikanje, crtanje, arhitektura, ples i glazba). Mazarin je osobno upoznao Luja s umijećem upravljanja i državnih poslova i dao mu ideju o moći simbolizma. Majka mu je dala svijest da ga je Bog izabrao za vladara (božansko pravo), iz čega je proizašla neograničena pretenzija na moć francuskog monarha.

Kardinal Mazarin vodi kraljeve poslove od Lujeva djetinstva. Glavni ministar uživao je ugled iznimne talentiranosti za politiku i stoga je sam kralja poučio umijeću upravljanja. Luj XIV. stekao je solidno i vrlo opsežno obrazovanje po pitanju državnih poslova, prava, povijesti i vojne strategije, ali i raznih jezika i znanosti. Nakon Mazarinove smrti, 9. ožujka 1661. godine, 22-godišnji kralj bio je dobro pripremljen za svoju dužnost i objavio je Državnom vijeću kako neće imenovati glavnog ministra, već da će sam voditi poslove vlade.

Mazarin je izvanredno dobro razumio zamršenost vanjske politike i diplomatskih odnosa. Njegova najveća i najtrajnija postignuća bila su na području vanjske politike. Kao jedan od najvažnijih diplomata svog doba, utjelovio je državničke kvalitete svog prethodnika s vlastitom neponovljivom oštroumnošću. Pokušao je prenijeti svoje znanje i vještinu novom kralju. Mazarin je mladom kralju omogućio da prisustvuje ministarskom vijeću kako bi stekao iskustvo. Mladog je kralja osobno uveo u tajne diplomacije i važnost saveza. Kardinalovo poimanje umjetnosti također je utjecalo na mladog kralja. Došavši na vlast u mladosti, Luj nije imao konvencionalno humanističko obrazovanje većine prinčeva, koji su učili latinski, drevnu povijest, retoriku i umjetnost. Umjesto toga, njegova se pouka usredotočila na praktične potrebe kraljevstva, poput povijesti Francuske, njene monarhije i vojnih poslova. Kao tinejdžeru, Luju je bilo dopušteno sudjelovati u opsadama i promatrati bitke sa sigurne udaljenosti. Također je proučavao ono što je Mazarin smatrao političkom umjetnošću: bavljenje stranim veleposlanicima, ocjenjivanje karaktera muškaraca prema njihovom ponašanju i prikrivanje istinskih mišljenja i ideja drugih. Od svoje majke, rimokatolkinje, Luj je stekao duhovno obrazovanje. Tijekom svog života Luj je ostao pobožno religiozan i pokušao je eliminirati protestantizam u Francuskoj.

Mladi kralj imao je razne učitelje, posebice opata Hardouina Péréfixea de Beaumonta 1644. u ulozi preceptora (od lat. praecepto) i ispovjednika i Françoisa de La Mothea Le Vayera od 1640. godine. Jedan od njegovih najboljih odgajatelja nesumnjivo bio Pierre de La Porte, koji je bio u službi Ane Austrijske te je postao prvi sobar mladog Luja XIV. i onaj koji mu je čitao povijesne izvještaje. Lujev osobni komornik (prvi sobar) Pierre de La Porte podučavao ga je francuskoj povijesti. Preko De La Portea mladi Luj je saznao za svog prethodnika Luja IX., čijim je stopama želio krenuti. Unatoč njihovim naporima da mu pruže lekcije iz latinskog, povijesti, matematike, talijanskog i crtanja, mladi Luj nije bio baš marljiv učenik. U mladosti je Luj vježbao ratovanje koristeći igračku dvorca, napravljen posebno za njega u vrtovima dvorca Saint-Germain-en-Laye.

S druge strane, mladi se monarh, po uzoru na velikog kolekcionara umjetnina, kardinala Mazarina, pokazao vrlo sklonim slikarstvu, arhitekturi, glazbi i posebno plesu, koji je u to vrijeme bio bitan i sastavni dio obrazovanja plemića (džentlmena). Također, naučio je svirati gitaru uz pouku Francesca Corbette. Luj je naučio španjolski i talijanski, a njemački i engleski su mu ostali nepoznati. Osim toga, njegov je latinski bio tek osrednje razvijen. Lujevo znanje geografije je, s druge strane, bilo iznimno dobro.

Utjecaj majke na razvoj mladog kralja, posebno je vidljiv na vjerskom i političkom planu. Odmalena mu je usađivala ideju da kraljeva vlast mora biti apsolutna i učila ga je vjerskom moralu. Luj je imao koristi i od posebnog seksualnog obrazovanja, jer je njegova majka tražila od barunice de Beauvais, nadimka Cateau la Borgnesse, da mu "oduzme nevinost (djevičanstvo)" (dosl. da ga "uskrati za nevinost") kad kralj dostigne seksualnu zrelost (punoljetnost).

"Čuda"

Tijekom djetinjstva, Luj XIV. je je u nekoliko navrata izbjegao gotovo sigurnu smrt. U dobi od 5 godina gotovo se utopio u jednom od ribnjaka u vrtu Palais-Royala. Spasili su ga u zadnji čas. Zatim, u dobi od 9 godina, 10. studenog 1647., obolio je od malih boginja (variola). Deset dana kasnije, liječnici su izgubili svaku nadu, ali mladi se Luj "čudesno" oporavio. S 15 godina prebolio je tumor na dojci, a sa 17 gonoreju.

Najozbiljnija uzbuna za kraljevstvo dogodila se 30. lipnja 1658., tijekom zauzimanja grada Berguesa na sjeveru Francuske: u svojoj 19. godini kralj postaje žrtva ozbiljnog trovanja hranom uzrokovanog zaraženom vodom, koje rezultira trbušnim tifusom i tifusnom groznicom, dijagnosticiranom kao egzantematski tifus (promjene na koži). Dana 8. srpnja 1658. primio je posljednje sakramente (bolesničko pomazanje), a dvorsko vijeće započinje s pripremama za njegovo nasljedstvo. No François Guénaut, osobni liječnik Ane Austrijske, dao mu je emetik (vomitivu) na bazi antimona i vina, konzumacija koje dovodi do još jednog "čudesng" kraljeva izliječenja. Prema riječima njegova tajnika, Toussainta Rosea, Luj XIV. je tom prilikom izgubio dobar dio kose i privremeno je počeo nositi tzv. "prozor periku", čiji su otvori propuštali nekoliko pramenova koji su mu ostali.

Nasljeđivanje prijestolja

Henri_Testelin_-_Louis_XIV_1648 Louis XIV, roi de France (1638-1715) par Henri Testelin, 1648, huile sur toile.

Louis_XIV_by_Juste_d'Egmont

Portret Luja XIV. kao dječaka u krunidbenoj odori. Djelo pripisano umjetniku Henriju Testelinu, 1648. godine.

Službeni portret Luja XIV. u krunidbenoj odori. Djelo umjetnika Hyacinthea Rigauda.

Portret Luja XIV. kao Velikog Dofena u krunidbenoj odori. Djelo umjetnika Pierrea Mignarda, 1648. godine.

Portret Luja XIV. kao dječaka u krunidbenoj odori. Potretirao Henri Testelin, 1648. godine

Portret kralja Luja XIV. na konju kako prakticira sokolarstvo. Djelo umjetnika Justusa van Egmonta.

Portret Luja XIV. Djelo umjetnika Henrija Testelina.

Portret Luja XIV. Djelo prethodno pripisivano umjetniku Jeanu Nocretu.

Luj XIV u Baletu noći. Balet je koreografiran 1653. Bio je značajan jer je Luj XIV. debitirao na dvoru. Ovaj dvorski balet trajao je 12 sati, počevši od zalaska sunca i trajao do jutra, a sačinjavalo ga je ukupno 45 plesova. Luj XIV. pojavio se u njih 5. Najpoznatiji ples, Ballet de la Nuit, prikazuje Luja XIV. kao Apolona, Kralja Sunca. Umjetnik Henri de Gissey. Portret je objavljen u kopiji baleta R. Ballarda iz 1653.

Portret Luja XIV. prikazan kao Aleksandar Veliki. Djelo umjetnika Charlesa le Bruna, 17. stoljeće, prije 1690. godine.

Krajem studenog 1642. kardinal Richelieu se, iscrpljen političkim karnevalom, kojeg je tako dugo i tako majstorski predvodio, razbolio u svojoj rezidenciji u Parizu, gdje je i preminuo, 4. prosinca 1642. Ubrzo nakon Richelieuove smrti, zdravlje kralja Luja XIII. se ozbiljno pogoršalo. Vjerojatno je bolovao od Crohnove bolesti.

U proljeće 1643. godine, osjetivši skoru smrt, Luj XIII. odlučio je dovesti svoje poslove u red. Uprkos običaju, koji bi kraljicu Anu učinio jedinom regenticom Francuske, kralj je odredio da će u ime njegovog sina vladati regentsko vijeće. Nedostatak vjere u političke sposobnosti kraljice Ane bilo je njegovo primarno obrazloženje. Ipak, napravio je ustupak i imenovao ju čelnicom vijeća. Na bolesničkoj postelji kralj je osigurao budućnost svoga sina. Odredio je da će njegova supruga, Ana Austrijska nominalno postati regentica, a uspostavljeno regentsko vijeće uključivalo je Gastona, vojvodu Orléansa, kardinala Mazarina, kancelara Pierrea Séguiera i još dva bivša ministra. Nadživjevši Richelieua za jedva šest mjeseci, Luj XIII. podlegao je groznici i preminuo 14. svibnja 1643.

Smrću Luja XIII., mladi dofen Luj, tada dječak u dobi od četiri godine i osam mjeseci, nasljeđuje francusku krunu i biva proglašen kraljem Francuske pod imenom Luj XIV., a njegova majka, Ana Austrijska, postaje kraljica regent. Unatoč pokušajima Luja XIII. da je oporučno spriječi u dobivanju tog položaja, Ana je imenovana regenticom. Uz pomoć Pierrea Séguiera, natjerala je Pariški parlament (fr. Parlement de Paris) da opozove oporuku pokojnog kralja, koja je ograničavala njezine ovlasti. Njihov četverogodišnji sin okrunjen je za francuskog kralja Luja XIV., Ana je preuzela regentstvo, ali je na opće iznenađenje povjerila vladu glavnom ministru, kardinalu Mazarinu, koji je bio štićenik kardinala Richelieua i bio je član regentskog vijeća.

Četiri dana kasnije, već 18. svibnja 1643. njegov sin i nasljednik Luj dolazi s majkom u Pariz. Ondje je Pariškom parlamentu (fr. Parlement de Paris) predstavljen kao novi kralj. Kraljica Ana Austrijska je uspješno poništila oporuku svog supruga odlukom Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris), sudskog tijela koje se sastojalo uglavnom od plemića i visoko pozicioniranog svećenstva. Parlament je iz inata glasao protiv volje pokojnog kralja i odbacuje volju Luja XIII. o uspostavi regentskog vijeća te prenosi apsolutnu i potpunu vlast na kraljicu Anu Austrijsku. Ovom akcijom ukinuto je regentsko vijeće Luja XIII. i Ana postaje jedina regentica Francuske. Ujedno protjeruje i neke od ministara svog pokojnog supruga (jedan od njih bio je i Léon Bouthillier, grof Chavignya i Buzançaisa, originalno član regentskog vijeća), a imenovala je Henrija-Augustea de Loméniea, grofa Briennea za svog ministra vanjskih poslova. Nakon njezina imenovanja jedinom regenticom, Ana Austrijska izabrala je Mazarina za svog prvog ministra. Zajedno su odredili smjer francuske politike tijekom ranih godina Lujeve maloljetnosti kao kralja.

Mazarin se u domaćoj politici suočio s još ozbiljnijim poteškoćama nego u vanjskoj. Vladavina Luja XIV. započela je uz velika očekivanja plemića i običnog puka. Nadali su se da je započelo doba dobrih vremena i kada je kraljica regent pojavila se sa svojim djetetom sinčićem pred Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris), u svibnju 18, 1643., četiri dana nakon smrti Luja XIII., Veliki suci i knezovi žurno su odbacili oporuku Luja XIII., nadajući se kako će revizijom čina regentstva zadobiti kraljičinu milost i naklonost. Ali i magistrati i plemići su ubrzo bili jako razočarani. Ana Austrijska, Lujeva majka, nije bila žena koju je bilo lako prestrašiti ili uljuditi. Daleko od toga da bi odbacila politiku pokojnog kardinala Richelieua, ona ju je nastavila i ojačala zadržavanjem Julesa Mazarina, Richelieuove "sjene", kao njezinog glavnog ministar i osobnog pouzdanika. Les grands, nalaz i sami su se tako uvlačili, planirali svrgavanje Mazarina od strane tzv. kabale moćnika (fr. cabale des importants) 1643. godine. Poput tolikih nezgoda iz nekadašnje vladavine, i ova je bila uništena u plićacima ljubomore i nepovjerenja. Obaviješten od svojih špijuna o njihovim aktivnostima, Mazarin je prognao vođe kabale na njihova imanja, čime je vlastiti položaj u vijeću učinio vrhovnim. Njegova pobjeda nad kabalom je još i veća time što Mazarin nije pribjegao krvoproliću, kao što je Richelieu bio prisiljen učiniti u sličnim prilikama.

Ana Austrijska je u svojim rukama čvrsto držala smjer vjerske politike sve do smrti kardinala Mazarina 1661. godine. Njezine najvažnije političke odluke bile su imenovanje kardinala Mazarina za glavnog ministra i nastavak politike njezina pokojnog supruga Luja XIII. i njegova prvog ministra kardinala Richelieua, unatoč njihovom progonu nje same. Sve to učinila je za dobrobit svog sina. Ana Austrijska je mladom Luju željela omogućiti apsolutnu vlast i pobjedničko kraljevstvo. Njezino obrazloženje za odabir Mazarina kao glavnog ministra su uglavnom bile njegove sposobnosti i njegova potpuna ovisnost o njoj, barem do 1651. kada službeno prestaje biti regentica. Ana Austrijska je zaštitila Mazarina uhićenjem i protjerivanjem svojih, do tada vjernih, sljedbenika koji su se urotili protiv njega 1643. godine: Césara, vojvode Beauforta i Marie de Rohan. Svakodnevno vođenje politike prepustila je kardinalu Mazarinu.

Najbolji primjer Anine državničke mudrosti i djelomične promjene osjećaja u njezinu srcu prema rodnoj Španjolskoj vidi se u tome što je zadržala jednog od Richelieuovih ljudi, francuskog kancelara Pierrea Séguiera, na njegovom položaju. Séguier je bio zadužen za provođenje ispitivanja i saslušanja Ane Austrijske 1637., prilikom čega ju je tretirao kao "običnu kriminalku", kako je Ana opisala tretman koji je uslijedio nakon otkrića da je odavala francuske vojne tajne i informacije Španjolskoj. Ana je bila stavljena u kućni pritvor u trajanju od nekoliko godina tijekom vladavine svog supruga. Zadržavši Séguiera na njegovu položaju, Ana Austrijska pokazala je da su interesi Francuske i njezina sina Luja XIV. duh vodilja svih njezinih političkih i pravnih akcija. Iako se nije nužno protivila Španjolskoj, nastojala je okončati rat francuskom pobjedom, kako bi se uspostavio trajni mir između tih sukobljenih katoličkih naroda.

Kraljica je vanjskoj politici Francuske također dala djelomičnu katoličku orijentaciju. To je osjetila Nizozemska, protestantski saveznik Francuske, koja je u siječnju 1648. sklopila tzv, Münsterski mir sa Španjolskom koji je ratificiran u svibnju iste godine.

U listopadu 1648. Ana Austrijska i kardinal Mazarin uspješno su ispregovarali Westfalski mir, čime je okončan Tridesetogodišnji rat. Njegovi su uvjeti osigurali Nizozemskoj neovisnost od Španjolske, dodijelili određenu autonomiju raznim njemačkim prinčevima Svetog Rimskog Carstva i omogućili Švedskoj mjesto u Carskom vijeću (lat. Dieta Imperii ili Comitium Imperiale) i teritorije za kontrolu nad ušćima rijeka Odre, Elbe i Weser. Francuska je ipak najviše profitirala od nagodbe. Austrija, kojom je vladao habsburški car Ferdinand III., ustupila je sve habsburške zemlje i potraživanja u Alsaceu Francuskoj i priznala svoj de facto suverenitet nad Tri biskupije Metz, Verdun i Toul. Štoviše, u želji da se emancipiraju od habsburške dominacije, male njemačke državice tražile su francusku zaštitu. To je anticipiralo (postavilo temelje) formiranju Rajnske lige 1658., što je dovelo do daljnjeg smanjenja habsburške carske moći.

Mazarin je, kako otkrivaju njegovi portreti, bio malen, punašno lijepuškast čovjek, krupnih očiju, nježnih ruku i graciozne figure. Njegov način ponašanja, kako je primijetio jedan suvremenik, bio je "šarmantan, ljubazan, graciozan, agilan, živ, ciljan (...)" Ispod ove patine uljudnosti ležala je mješavina cinizma, odvojenosti i samospoznaje koja je činila Mazarina jednako zastrašujućim svećenikom kao i Richelieua. Na primjer, tijekom najgorih dana francuskog građanskog rata — Fronde — u vrijeme kada je bio javno vrijeđan, njegov osobni život satiriziran, a on sam otjeran u progonstvo, Mazarin je počeo skupljati divljačke satire svoje osobe i politike poznate kao Mazarinade; dao ih je uvezati, čitati naglas za vlastitu zabavu, a kasnije je prodao neke od kompleta za znatnu zaradu. Tako je jednom gestom pokazao cinizam, distanciranje i, nadalje, želju za novčanom dobiti koja karakterizira cijeli njegov život.

Mazarin je služio krunu s velikom odanošću, predanošću i neumornošću kao i njegov prethodnik, Richelieu. Doista, Mazarinova galantnost prema regentici Ani od Austrije bila je toliko značajna da su glasine, tada i sada, povezale Mazarina i Anu u tajnom braku. Nema dokaza koji podupiru ovu tvrdnju; možemo samo primijetiti da je njihov odnos bio srdačan više od ugodnosti i nježan iznad prijateljstva. Korijen takvog prijateljstva i odanosti nije teško pronaći. Obojica su bili stranci uhvaćeni u stranoj zemlji, okruženi neprijateljskim plemstvom. Zajedno su stvorili nužno savezništvo utemeljeno na međusobnom poštovanju i privrženosti.

Ana Austrijska, kraljica regentica nakon smrti Luja XIII. 1643. bila je flegmatična, debeljuškasta, pomalo neraspoložena udovica, koja je mnogo svog vremena posvetila molitvi i dobrim djelima. Njezinu političku snagu, međutim, nikako ne treba podcjenjivati. Ona bila uporna u borbi za očuvanje kraljevskih prerogativa svog maloljetnog sina i imidža njegove slave. U svojoj potrazi za političkom stabilnosti uvelike se oslanjala na savjet svog pronicljivog kardinala i ministra. Mazarin je zauzvrat uspio ojačati kraljičinu majčinsku odanost sinu i osloboditi je dosade rutinskog donošenja odluka. S druge strane, bilo bi pogrešno reći da je vladu regentstva vodio isključivo kardinal; bila je to vlada provođena u tandemu, s Mazarinom koji je opskrbljivao kreativnu energiju i Anom Austrijskom prestiž položaja i sigurnost svrhe. Bio je to savez začuđujuće sličan onome koji je postojao između Richelieua i Luja XIII.

Nemiri Fronde

Portret Luja, pobjednika Fronde iz 1655., prikazan kao rimski bog Jupiter.

Portret mladog kralja, Luja XIV. Djelo umjetnika Pierrea Mignarda.

Kruna Francuske biva ponuđena mladom Luju (budućem kralju Luju XIV.) od strane djevice Marije, uz prisustvo njegove majke, Ane Austrijske, i njegovog mlađeg brata, Filipa, vojvode Anjoua. Djelo umjetnika Philippea de Champaignea.

Mladi Luj XIV. sa svojim bratom Filipom i svojom guvernantom Françoise de Souvré, markizom de Lansac.

Međutim, kritični problemi u godinama 1644. do 1648. nisu bili politički, već ekonomski. Prihodi države bili su opterećeni dugom od dvije do tri godine prije stvarne naplate poreza. Kako bi ublažio financijski pritisak na riznicu, Mazarin je pozvao stručnjaka, Particellija d'Emeryja, kao nadzornika financija. Kako bi povećao državni prihod, Particelli je predložio dva nova poreza, fr. toise i aisés, prvi porez na nekretnine, a drugi porez na dohodak koji je teško pao na bogate. Pariški parlament, kao što će ponovno učiniti u razdoblju Fronde, a i u osamnaestom stoljeću, usvojio je taktiku odgode. Nakon takozvane Kolijevke pravde (fr. lit de justice), održane na sedmi rođendan Luja XIV., 5. rujna 1645., parlament je konačno pristao na kompromisnu mjeru u kojoj je porez na korporacije (privredna društva) zamijenjen težim porezima na nekretnine i prihode. Ipak, čak i s ovim ustupkom, nezadovoljstvo je raslo. Žamor protesta čuo se na sudovima i na ulicama Pariza. Glasovi su tražili smjenu Mazarina. Neprijateljstvo koje su narod i parlamenti iskazivali prema vladi bilo je pogoršano općom europskom krizom u kojoj je engleska revolucija posebno poslužila kao uzor francuskim pravnicima, koji su se nadali, poput svoje braće u parlamentu u Westminsteru, postati arbitri državne politike, kotač ravnoteže između velikih gospodara i monarhije. U proljeće 1648. Pariški parlament sastao se u Chambre de Saint-Louis, gdje je sastavio dvadeset i sedam članaka koji su, između ostalog, zahtijevali ukidanje dužnosti intendanta, uspostavu prava habeas corpus, i priznavanje prava na pristanak u stvarima oporezivanja Qconsentement a Vimpot). Opozicija vladi postala je toliko otvorena da je početkom godine Omer Talon, jedan od glavnih sudaca parlamenta, povikao:Vašem je veličanstvu važno da postanemo slobodni ljudi, a ne robovi.1 Rukavica od hermelina bila je bačena pred Mazarinove noge, ali on je oklijevao prije nego što je prihvatio izazov.

Konačno, u kolovozu 1648. ministarstvo, umorno zbog stalnog uznemiravanja od strane sudova i ohrabreno pobjedom francuske vojskom nad Španjolcima, otvoreno je napao parlamentarne pretenzije na vlast naredivši uhićenje nekoliko njihovih vođa. Od tog mjeseca do ljeta 1653. nije bilo mira u Francuskoj. Uslijedio je građanski rat, koji su povjesničari nazvali Fronde - ili točnije, Frondes - naziv koji dolazi od praćke koju su koristili ulični ježevi, simbolizirajući otpor pariškog stanovništva takozvanoj tiraniji stranaca, Mazarina i Ane Austrijske. Fronde se mogu zgodno podijeliti u tri zasebna ustanka: prvo razdoblje počinje u kolovozu 1648. i traje do ožujka 1649., poznato kao Parlamentarna ili Stara Fronda'; razdoblje koje je uslijedilo i koje se proteglo do veljače 1651., u kojem su se spojili interesi plemstva odore i plemstva mača, poznato je kao Kneževska ili Nova Fronda; i posljednje razdoblje, od veljače 1651. do 1653., koje označava godine besprekidnih borbi i poznato kao Condeanska Fronda, nazvana po svom glavnom vođi, princu de Condeu.

Dodatna prijetnja došla je od vanjske sile kada su španjolske trupe pokrenule napad na sjeverne granice Francuske. U strahu da će opet biti zarobljeni u slijepoj ulici (fr. cul-de-sac) Louvrea, dvor je započeo svoje lutanje po Francuskoj. Kako je posvjedočila Madamme de Motteville, Mi smo bili u jadnom stanju. Proračun kućanstva bio je iscrpljen, krunski dragulji založeni, a mnogi veliki dužnosnici ostali su neplaćeni. Kao što je vojvoda od Yorka, koji je tada boravio u Francuskoj, izvijestio:Ništa nije bilo tako rijetko kao novac. Francuski dvor bio je u velikim poteškoćama... Kruna je bila dovedena u krajnje žalosno stanje 25 Mazarin, svjestan opasnosti za sebe i za kraljevsku obitelj ako ostane, pobjegao je iz Francuske u sigurnost dvorca u blizini Kölna, odakle je skupljao sredstva i vojsku, dopisivao se sa stranim prinčevima i savjetovao kraljicu što učiniti akcije kojoj bi trebala težiti. Conde, samozvani spasitelj monarhije, ponovno se šepurio po dvoru kao da je već imenovan regentom. Njegov nezasitan apetit za uredima i napredovanjem svojih stvorenja doveo ga je do ponovnog sukoba s Anom, koju je, kako je vojvoda od Yorka primijetio u to vrijeme, "bilo je teško uplašiti i čija je hrabrost bila neustrašiva..." 27 U vrijeme stupanja Luja XIV. na prijestolje, zbog njegovog malog broja godina, postojala je velika bojazan da će mladi kralj postati razmaženi vladar poput Henrika VI., kralja Engleske, no iznenadne okolnosti su odlučile drugačije. Pobuna plemića, udruženih s gradom Parizom i nekoliko drugih gradova, 1648. godine, rezultira zarobljavanjem mladog Luja. Sljedećih nekoliko godina, tijekom građasnkog rata, mladi Luj upoznaje glad i bijedu iz prve ruke. Čak ni konačna pobjeda ostvarena od strane kardinala Mazarina, pet godina kasnije, nije postigla umirujući učinak na mladog kralja. Luj XIV. tu pobunu i bijedu koja uslijeđuje nikada nije zaboravio. Ona je bila jedan od razloga zbog kojih je dao sagraditi palaču Versailles gdje se stalno nastanio i time svoju prijestolnicu preselio iz Pariza.

Kad se Tridesetogodišnji rat približio kraju, u Francuskoj je izbio građanski rat poznat kao Fronde (po praćkama kojima su se razbijali prozori). Učinkovito je spriječio sposobnost Francuske da iskoristi Westfalski mir. Ana Austrijska i Mazarin uglavnom su slijedili politiku kardinala Richelieua, povećavajući moć krune na račun plemstva i parlamenta. Ana Austrijska se puno više miješala u unutarnju politiku nego u vanjske poslove; bila je vrlo ponosna kraljica koja je inzistirala na božanskim pravima francuskog kralja.[21]

Europa nakon potpisivanja Westfalskog mira 1648.

Sve ju je to navelo da zagovara politiku sile u svim pitanjima koja se tiču kraljeve vlasti, i to na način mnogo radikalniji od onog koji je predlagao Mazarin. Kardinal je u potpunosti ovisio o potpori Ane Austrijske i morao je upotrijebiti sav svoj utjecaj na kraljicu kako bi ublažio neke njezine radikalne postupke. Ana Austrijska je zatvorila svakog aristokrata ili člana parlamenta koji bi osporio njezinu volju; njezin glavni cilj bio je prenijeti na svog sina apsolutnu vlast u pitanjima financija i pravosuđa. Jedan od čelnika Pariškog parlamenta, kojeg je zatvorila, umro je u zatvoru.[22]

Frondeuri, politički nasljednici nezadovoljne feudalne aristokracije, nastojali su zaštititi svoje tradicionalne feudalne privilegije od sve više centralizirane kraljevske vlasti. Nadalje, vjerovali su da su njihov tradicionalni utjecaj i autoritet uzurpirali nedavno oplemenjeni birokrati (fr. Noblesse de Robe, ili "plemstvo odore"), koji su upravljali kraljevstvom i na koje se monarhija sve više počela oslanjati. Ovo uvjerenje pojačalo je ogorčenost plemića.

Godine 1648. Ana Austrijska i Mazarin pokušali su oporezovati članove Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris). Članovi su odbili podložiti se tom zahtjevu i naredili su spaljivanje svih ranijih kraljevih financijskih edikta. Ohrabren pobjedom Luja, vojvode Enghiena (kasnije poznatog kao le Grand Condé) u bitci kod Lensa, Mazarin je, na inzistiranje kraljice Ana Austrijske, uhitio određene članove kao demonstraciju sile.[23] Najvažnije uhićenje, s Anine točke gledišta, bilo je ono Pierrea Broussela, jednog od najvažnijih vođa Pariškog parlamenta.

Ljudi u Francuskoj žalili su se na širenje kraljevske vlasti, visoke stope oporezivanja i smanjenje ovlasti Pariškog parlamenta (fr. Parlement de Paris) i drugih regionalnih predstavničkih tijela. Kao rezultat toga, u Parizu su izbili neredi, a Ana Austrijska je bila prisiljena, pod velikim pritiskom, osloboditi Broussel. Štoviše, u noći s 9. na 10. veljače 1651., kada je Luju bilo dvanaest godina, rulja bijesnih Parižana provalila je u kraljevsku palaču i zahtijevala da vidi svog kralja. Odvedeni u kraljevsku spavaću odaju, zagledali su se u Luja koji je glumio da spava, bili su umireni i potom tiho otišli.[24] Prijetnja kraljevskoj obitelji potaknula je Anu Austrijsku da pobjegne iz Pariza s kraljem i njegovim dvorjanima.

Ubrzo nakon toga, sklapanje Vestfalskog mira omogućilo je Condéovoj vojsci da se vrati u pomoć Luju i njegovom dvoru. Condéova obitelj bila je bliska s Ana Austrijska u to vrijeme i on je pristao pomoći joj u pokušaju da obnovi kraljev autoritet.[25] Kraljičina vojska, na čelu s Condéom, napala je pobunjenike u Parizu; pobunjenici su bili pod političkom kontrolom Ana Austrijskaine stare prijateljice Marie de Rohan. Beaufort, koji je pobjegao iz zatvora u koji ga je Ana Austrijska zatvorila prije pet godina, bio je vojni vođa u Parizu, pod nominalnom kontrolom Contija. Nakon nekoliko bitaka postignut je politički kompromis; potpisan je mir u Rueilu, a dvor se vratio u Pariz.

Na žalost po Anu Austrijsku, njezina djelomična pobjeda ovisila je o Condéu, koji je želio kontrolirati kraljicu i uništiti Mazarinov utjecaj. Condéova sestra bila je ta koja ga je gurnula da se okrene protiv kraljice. Nakon što je sklopila dogovor sa svojom starom prijateljicom Marie de Rohan, koja je uspjela nametnuti imenovanje Charlesa de l'Aubespinea, markiza de Châteauneufa za ministra pravosuđa, Ana Austrijska je uhitila Condéa, njegovog brata Armanda de Bourbona, princa od Contija, i muž njihove sestre Ana Austrijska Genevieve de Bourbon, vojvotkinje od Longuevillea. Ova situacija nije dugo potrajala, a Mazarinova nepopularnost dovela je do stvaranja koalicije na čelu s Marie de Rohan i vojvotkinjom od Longuevillea. Ova aristokratska koalicija bila je dovoljno jaka da oslobodi prinčeve, progna Mazarina i nametne uvjet kućnog pritvora kraljici Ana Austrijska.

Svim tim događajima svjedočio je i Luj što uvelike objašnjava njegovo kasnije nepovjerenje prema Parizu i višoj aristokraciji.[26] "U jednom smislu, Lujevo djetinjstvo završilo je izbijanjem Fronde. Ne samo da je život postao nesiguran i neugodan – sudbina koja je zadesila mnogu djecu u svim dobima – već je Luj morao biti odveden u povjerenje svoje majke i Mazarina u političkim i vojnim stvarima u koje nije mogao imati dubokog razumijevanja." [27] "Obiteljska kuća ponekad je postala gotovo zatvor kad je Pariz morao biti napušten, ne u bezbrižnim izletima u druge dvorce, već u ponižavajućim bijegovima."[27] Kraljevska obitelj je na ovaj način dva puta istjerana iz Pariza, a u jednom su trenutku Luj XIV i Ana Austrijska bili praktično uhićeni u kraljevskoj palači u Parizu. Godine Fronde usadile su Luju mržnju prema Parizu i posljedičnu odlučnost da se iseli iz drevne prijestolnice što je prije moguće te da se nikada ne vrati.

Kao što je završila prva Fronda (fr. Fronde Parlementaire, od 1648. do 1649. godine), započela je druga (fr. Fronde des Princes od 1650. do 1653. godine). Za razliku od onoga što joj je prethodilo, priče o gadnim spletkama i polovičnim ratovima karakterizirale su ovu drugu fazu pobune više klase. Za aristokraciju je ova pobuna predstavljala prosvjed za preokret njihovog političkog degradiranja s pozicije vazala na poziciju dvorjana. Predvodili su ga francuski plemići najvišeg ranga, među kojima su bili Lujev ujak Gaston, vojvoda Orléansa i prva rođakinja Ana Marie Louise d'Orléans, vojvotkinja od Montpensiera, poznata kao la Grande Mademoiselle; Prinčevi krvi kao što su Condé, njegov brat Armand de Bourbon, princ Contija, i njihova sestra vojvotkinja od Longuevillea; vojvode legitimnog kraljevskog podrijetla, poput Henrija, vojvode Longuevillea, i Françoisa, vojvode od Beauforta; takozvani "strani prinčevi" kao što su Frédéric Maurice, vojvoda Bouillona, njegov brat maršal Turenne i Marie de Rohan, vojvotkinja Chevreusea; i potomci najstarijih francuskih obitelji, poput Françoisa de La Rochefoucaulda.

Druga Fronda započela je gotovo odmah po završetku prve Fronde (Fronde Parlementaire) 1650. Plemići svih rangova, od princeza kraljevske krvi i kraljevih rođaka, poput Gastona, vojvode Orléansa, njegove kćeri, Ana Marie Louise d' Orléans, Louis II od Bourbon-Condé i Armando de Bourbon-Conti, do plemića duge loze kao što su Franjo VI., vojvoda od La Rochefoucaulda, Frédéric Maurice de La Tour d'Auvergne, njegov brat, Henri de la Tour de Auvergne-Bouillon i Marie de Rohan-Montbazon, čak su i plemići legitimnog kraljevskog podrijetla poput Henrika II od Orleansa i Franje od Bourbon-Vendômea, sudjelovali u pobuni protiv kraljevske moći. Čak je i svećenstvo imalo predstavnika u pobuni u osobi Jean-François Paul de Gondi. Kao rezultat tih burnih dana, u kojima je kraljica majka navodno čak morala prodati svoj nakit kako bi prehranila svoju djecu, Luj XIV. razvio je duboko nepovjerenje prema plemstvu.

Kraljica Ana Austrijska odigrala je najvažniju ulogu u porazu Fronde jer je htjela prenijeti apsolutnu vlast na svog sina. Osim toga, većina prinčeva odbila je imati posla s Mazarinom, koji je otišao u egzil na nekoliko godina. Frondeurs je tvrdio da djeluje u Lujevo ime iu njegovom stvarnom interesu protiv njegove majke i Mazarina. Kraljica Ana Austrijska doista je imala vrlo blizak odnos s kardinalom, a mnogi promatrači vjeruju da je Mazarin postao očuh Luja XIV. tajnim vjenčanjem s kraljicom. Međutim, Lujevo punoljetstvo i kasnija krunidba lišili su ih Frondeurovih izgovora za pobunu. Fronde je tako postupno gubila snagu i završila 1653., kada se Mazarin trijumfalno vratio iz progonstva. Od tog vremena do svoje smrti, Mazarin je bio zadužen za vanjsku i financijsku politiku bez svakodnevnog nadzora Ana Austrijska, koja više nije bila regentica.

Tijekom tog razdoblja Luj se zaljubio u Mazarinovu nećakinju Marie Mancini, no Ana Austrijska i Mazarin prekinuli su kraljevu zaljubljenost poslavši Mancinijevu s dvora kako bi ju vjenčali u Italiji. Dok je Mazarin možda bio u iskušenju kratko vrijeme da uda svoju nećakinju za francuskog kralja, kraljica Ana Austrijska bila je apsolutno protiv toga; htjela je oženiti svog sina kćeri svog brata, Filipa IV od Španjolske, kako iz dinastičkih tako i iz političkih razloga. Mazarin je ubrzo podržao kraljičin stav jer je znao da njezina potpora njegovoj moći i njegovoj vanjskoj politici ovisi o sklapanju mira sa Španjolskom s čvrste pozicije i o španjolskom braku. Osim toga, Mazarinovi odnosi s Marie Mancini nisu bili dobri i nije joj vjerovao da će poduprijeti njegov stav. Sve Lujeve suze i njegove molbe majci nisu je natjerale da se predomisli. Španjolski brak bio bi vrlo važan i zbog svoje uloge u okončanju rata između Francuske i Španjolske, jer će se mnoge tvrdnje i ciljevi Lujeve vanjske politike u sljedećih 50 godina temeljiti na ovom braku, i zato što je kroz ovaj braka da će španjolsko prijestolje na kraju biti predano kući Bourbon (koja ga drži do danas).

Godine 1648. počinje razdoblje snažnog osporavanja kraljevske vlasti od strane parlamenata i plemstva, koje se naziva Fronde. Epizoda koja je ostavila trajan trag na monarha. Reagirajući na te događaje, posvetio se nastavku rada koji je započeo Richelieu, a koji se sastojao u slabljenju pripadnika plemstva mača prisiljavajući ih da služe kao članovi njegova dvora i prijenosom stvarne moći na visoko upravu. centralizirano predvođeno plemstvom halje[28]. Sve je počelo kada se 1648. pariški parlament usprotivio porezima koje je Mazarin želio uvesti[29]. Dan barikada prisilio je regenta i kralja da se smjeste u Rueil-Malmaisonu[30]. Ako se dvor dovoljno brzo vrati u prijestolnicu, zahtjevi parlamentaraca, koje je podržavao vrlo popularni koadjutor Pariza, Jean-François Paul de Gondi, prisilili su Mazarina da razmisli o državnom udaru. Usred noći, početkom 1649. godine, regent i dvor napustili su glavni grad s ciljem da se vrate da ga opsjednu i vrate mu poslušnost. Afera se zakomplicirala kada su ličnosti iz visokog plemstva pružile podršku Frondi: princ de Conti, brat princa de Condé[n 10], Beaufort, unuk Henrija IV. i nekolicina drugih htjeli su svrgnuti Mazarina. Nakon nekoliko mjeseci opsade koju je vodio Condé, postignut je mirovni sporazum (fr. Paix de Rueil), koji je doveo do pobjede pariškog parlamenta i poraza dvora. Međutim, to je prije primirje nego mir.

U razdoblju od 1649. do 1650. došlo je do prekida savezništva, Mazarin i regent obratili su se parlamentu i vođama velikih iz prve Fronde i natjerali Condéa, svog starog saveznika, i princa od Contija[32]. Dana 25. prosinca 1649. kralj je obavio svoju prvu pričest u crkvi Saint-Eustache i, kada je imao samo dvanaest godina, stupio je u vijeće 1650. Od veljače 1650. razvija se kneževska pobuna, koja prisiljava Mazarina i dvor na putovati u provincije kako bi vodili vojne pohode[33]. Godine 1651. Gondi i Beaufort, vođe Grands prve Fronde, udružili su snage u parlamentu kako bi svrgnuli Mazarina, kojeg je pobuna natjerala u egzil 8. veljače 1651. Kraljica i mladi Luj pokušali su pobjeći iz prijestolnice, ali, uznemireni, Parižani su upali u Palais-Royal gdje je boravio kralj, sada zatočenik Fronde. Koadjutor i vojvoda od Orléansa potom će podvrgnuti kralja poniženju koje on nikada neće zaboraviti: usred noći povjeravaju kapetanu vojvodine švicarske garde da iz prve ruke provjeri je li on doista tamo[34] .

Dana 7. rujna 1651., tzv. Kolijevka pravde (fr. lit de justice) proglašava punoljetnost kralja (kraljevsku punoljetnost ima trinaest). Svi velikani kraljevstva dolaze mu odati počast, osim Condéa koji iz Guyennea podiže vojsku za pohod na Pariz[35]. 27. rujna, kako bi izbjegao ponovno zatvaranje u Parizu, dvor je napustio prijestolnicu za Fontainebleau, zatim Bourges, gdje je bilo stacionirano četiri tisuće ljudi maršala d'Estréea . Tada je započeo građanski rat koji ć“pomoći da se stvari razjasne“[35]. Dana 12. prosinca Luj XIV. je ovlastio Mazarina da se vrati u Francusku; kao reakciju na taj čin, Pariški parlament, protjerao je kardinala i odredio je otkupninu za njegovu glavu u iznosu od 150 000 livri. Suci Visokog suda su tjeralicu shvatili ozbiljno. Nagrada vrijedna 150 000 livri objavljena je po cijelom Parizu — 10 000 livri za odsijecanje kardinalova nosa, 5 000 livri za odsijecanje uha, 30 000 livri za iskopavanje oka i za kardinalove "karakteristike muškarca" – 50 000 livri),

Početkom 1652. sučelila su se tri tabora: dvor, oslobođen nadzora koji je uspostavio Parlament 1648., Parlament te konačno Condé i Veliki[37]. Condé će dominirati Parizom tijekom prvog dijela 1652. godine, oslanjajući se posebno na ljude kojima dijelom manipulira. Ali izgubio je položaje u provinciji, a Pariz, koji je sve manje podržavao njegovu tiraniju, prisilio ga je da 13. listopada sa svojim trupama napusti grad. Dana 21. listopada, Ana Austrijska i njezin sin Luj XIV., u pratnji svrgnutog kralja Charlesa II od Engleske, vratili su se u glavni grad. Apsolutizam po božanskom pravu počinje uzimati maha. Pismo koje kralj upućuje Parlamentu omogućuje sagledavanje njegove suštine:

"Sva vlast pripada Nama. Držimo ju od samog Boga bez da itko, bez obzira na stanje, na nju može položiti pravo […] Funkcije pravde, oružja, financija uvijek moraju biti odvojene; službenici Parlamenta nemaju nikakvu drugu moć osim one koju Smo im udostojili povjeriti da dijele pravdu […] Hoće li potomstvo moći vjerovati da su ti službenici tvrdili da predsjedaju vladom kraljevstva, da formiraju vijeća i prikupljaju poreza, konačno, prisvajajući sebi punoću moći koja pripada samo Nama."

Dana 22. listopada 1653. Luj XIV., tada petnaestogodišnjak, sazvao je lit de justice na kojem se, kršeći tradiciju, pojavio kao vojskovođa s gardom i bubnjarima. Tom prilikom proglasio je opću amnestiju, protjeravši iz Pariza Velikog parlamentarce kao i službenike kuće Condé. Što se tiče Sabora, zabranjuje mu se “ubuduće bilo kakvo znanje o državnim poslovima i financijama” Predložak:Unité.

Vladavina

Punoljetnost, krunidba i prve reforme

Karta grada Pariza iz 1657. godine.

"Zauzimanje Valenciennesa od strane kralja Luja XIV., 17. ožujka 1677." Ulje na platnu Jeana Alauxa, zvanog le Romain.

Portret kralja Luja XIV. i kraljevske obitelji prikazani kao rimski bogovi na slici Jeana Nocreta iz 1670. godine. Slijeva nadesno: Lujeva tetka Henrietta-Maria; njegov brat, Filip, vojvoda od Orléansa; Filipova kći Marie Louise; njegova žena Henriette-Anne Stuart; kraljica-majka Ana Austrijska; tri kćeri Gastona od Orléansa; Luj XIV.; dofen Luj; kraljica Marija Terezija; i la Grande Mademoiselle.

Luj XIV., kralj Francuske. Djelo umjentnika Claudea Lefebvrea.

Portret kralja Luja XIV. kao mladića, djelo umjetnika Charlesa le Bruna.

Portret kralja Luja XIV., ulje na platnu. Pripisano umjetniku Claudea Lefebvreu ili njegovoj radionici.

Luj XIV. okrunjen je i posvećen 7. lipnja 1654. u katedrali u Reimsu od strane Simona Legrasa, biskupa Soissonsa. Političke poslove još uvijek je obavljao Mazarin, dok je kralja vojnu obuku nastavio kod Turennea.

Dana 7. rujna 1651., Luj XIV. proglašen je punoljetnim. Nakon smrti kardinala Mazarina u ožujku 1661., Luj je osobno preuzeo upravljanje državom i šokirao dvor objavivši da će vladati bez glavnog ministra: „Do sada sam s povjerenjem prepuštao upravljanje svojim poslovima pokojnom kardinalu. Došlo je vrijeme da ih sada upravljam sam. Vi \[tajnici i ministri] pomoći ćete mi svojim savjetima kada ih zatražim. Zapovijedam vam da ne ovjeravate nijednu naredbu osim na moj nalog... Zapovijedam vam da ništa ne potpisujete, pa ni putovnicu... bez mog naloga; da mi osobno svakodnevno podnosite izvješća i da ne favorizirate nikoga.“ Iskoristivši opće javno zazivanje mira i reda nakon desetljeća građanskih i stranih ratova, mladi je kralj učvrstio središnju političku vlast na štetu feudalnog plemstva. Hvaleći njegovu sposobnost da bira i potiče ljude od talenta, povjesničar Chateaubriand zapisao je: „to je glas genija svih vrsta koji odzvanja s groba Luja“.

Luj je svoju osobnu vladavinu započeo administrativnim i fiskalnim reformama. Godine 1661. državna je riznica bila na rubu bankrota. Kako bi stabilizirao financije, Luj je 1665. imenovao Jeana-Baptistea Colberta generalnim upraviteljem financija. No prije toga morao je neutralizirati Nicolasa Fouqueta, moćnog nadzornika financija. Premda Fouquetove financijske nepravilnosti nisu bile znatno drukčije od Mazarinovih prije njega, niti Colbertovih poslije, njegova je ambicija zabrinjavala kralja. Fouquet je kralja ugostio na raskošnom imanju Vaux-le-Vicomte, razmetljivo pokazujući bogatstvo koje se teško moglo steći bez pronevjere javnih sredstava.

Fouquet je djelovao kao da želi naslijediti Mazarina i Richelieua u moći te je nepromišljeno kupio i utvrdio udaljeni otok Belle-Île. Te su radnje zapečatile njegovu sudbinu. Optužen za pronevjeru, Fouquet je osuđen od strane Parlamenta na progonstvo, ali Luj je presudu preinačio u doživotni zatvor.

Colbert predstavlja članove Kraljevske Akademije znanosti Luju XIV. 1667. godine. U pozadini je prikazana nova Pariška zvjezdarnica.

Fouquetov pad dao je Colbertu slobodne ruke da smanji državni dug učinkovitijim oporezivanjem. Glavni porezi bili su *aides* i *douanes* (carine), *gabelle* (porez na sol) te *taille* (porez na zemljište). *Taille* je isprva smanjen, a određeni porezni koncesijski ugovori raspisani su putem javne dražbe, umjesto da se prodaju odabranima. Financijski su dužnosnici morali redovito voditi evidenciju, revidirati popise i ukinuti nezakonite izuzeće. Do 1661., samo je 10 % prihoda s kraljevskih posjeda stizalo do kralja. Reformama su se protivili brojni interesi: *taille* su ubirali kraljevski službenici koji su svoje dužnosti skupo platili, a kažnjavanje zloupotreba smanjivalo je vrijednost njihove kupovine. Ipak, Colbert je postigao izvrsne rezultate: deficit iz 1661. pretvoren je u višak do 1666.; kamate na dug pale su s 52 milijuna na 24 milijuna livri. *Taille* je smanjen sa 42 milijuna (1661.) na 35 milijuna (1665.), dok su prihodi od neizravnog oporezivanja porasli s 26 na 55 milijuna. Prihodi kraljevske domene narasli su sa 80.000 livri (1661.) na 5,5 milijuna (1671.). Te su godine prihodi iznosili 26 milijuna britanskih funti, od čega je 10 milijuna došlo u riznicu. Rashodi su iznosili oko 18 milijuna, ostavljajući deficit od 8 milijuna. Do 1667., neto prihodi narasli su na 20 milijuna funti, a rashodi pali na 11 milijuna, ostavljajući višak od 9 milijuna.

Novac je bio nužan oslonac reorganiziranoj i proširenoj vojsci, veličanstvenosti Versaillesa i rastućoj upravi. Financije su bile ahilova peta francuske monarhije: ubiranje poreza bilo je skupo i neučinkovito, a izravni porezi osipali su se kroz ruke brojnih posrednika. Neizravne poreze ubirali su privatni koncesionari (tzv. *fermiers généraux*) koji su pritom ostvarivali velik profit. Riznica je prokišnjavala na sve strane.

Glavna slabost proizlazila je iz starog dogovora između kralja i plemstva: kralj je mogao nametati poreze bez pristanka samo ako izuzme plemstvo. Samo su "nepovlašteni" slojevi plaćali izravne poreze, što je u praksi značilo seljaci, jer je većina građanstva na razne načine ishodila izuzeća. Tako je čitav teret državnih rashoda pao na najsiromašnije i nemoćne. Nakon 1700., uz potporu pobožne kraljeve supruge iz sjene, madame de Maintenon, Luj je bio potaknut da promijeni poreznu politiku. Iako je bio spreman oporezivati plemstvo, bojao se političkih ustupaka koje bi oni zauzvrat zahtijevali. Tek pred kraj vladavine, pod pritiskom rata, uspio je – po prvi put u francuskoj povijesti – uvesti izravne poreze na aristokraciju. Bio je to korak prema jednakosti pred zakonom i održivim javnim financijama, iako su ga, očekivano, oslabila izuzeća i privilegije koje su plemići i građani ishodili upornim zahtjevima.

Luj i Colbert također su planirali snažan razvoj trgovine i industrije. Colbertova merkantilistička uprava osnovala je nove tvornice i poticala izumitelje i proizvođače, poput proizvođača svile iz Lyona i manufakture Gobelins. U Francusku su pozvani obrtnici i majstori iz cijele Europe – proizvođači stakla iz Murana, švedski metalci, nizozemski brodograditelji. Cilj je bio smanjiti uvoz, povećati izvoz i time spriječiti odljev plemenitih metala iz zemlje.

Luj je proveo reformu vojne uprave preko Michela Le Telliera i njegova sina Françoisa-Michela Le Telliera, markiza de Louvoisa. Oni su krotili neovisni duh plemstva, namećući im disciplinu i u vojsci i na dvoru. Prošlost, kada su generali ignorirali zapovijedi Pariza i vodili ratove prema osobnim ambicijama, bila je iza njih. Louvois je modernizirao vojsku i pretvorio je u profesionalnu, discipliniranu i dobro obučenu silu. Posebno se brinuo za materijalne uvjete i moral vojnika, a ponekad je i sam upravljao vojnim pohodima.

Odnosi s kolonijama

Lujeve pravne reforme bile su provedene kroz njegove brojne Velike uredbe. Prije toga, Francuska je bila pravno rascjepkana zemlja, s onoliko pravnih sustava koliko i pokrajina, uz suživot običajnog prava na sjeveru i rimskog građanskog prava na jugu. Velika uredba o parničnim postupcima (fr. ‘’Grande Ordonnance de Procédure Civile’’) iz 1667., poznata i kao ‘’Lujev zakonik’’ (fr. ‘’Code Louis’’), bio je opsežan zakonik koji je ujednačio građansko-pravne postupke diljem kraljevstva. Među ostalim, propisao je vođenje matičnih knjiga krštenja, vjenčanja i smrti u državnim, a ne crkvenim registrima, i strogo regulirao pravo Parlamenta na prosvjed. “Lujev zakonik” kasnije je poslužio kao osnova Napoleonskog zakonika, koji je inspirirao mnoge moderne pravne sustave.

Jedan od Lujevih zloglasnijih dekreta bio je ‘’Velika uredba o kolonijama’’ (fr. ‘’Grande Ordonnance sur les Colonies’’) iz 1685., poznat kao Crni zakonik (fr. ’’Code Noir’’). Premda je ozakonio ropstvo, pokušao ga je donekle humanizirati zabranom razdvajanja obitelji. U kolonijama, samo su rimokatolici smjeli posjedovati robove, a robovi su morali biti kršteni.

Razgovor francuskog Luja XIV. i španjolskog kralja Filipa IV. tijekom susreta na Otoku fazana 1659. godine. Možemo vidjeti kćer Filipa IV., Mariju Tereziju Austrijsku, španjolsku infatu i buduću kraljicu Francuske kako stoji iza njega.

Vjenčanje Luja XIV. i Marije Terezije Austrijske 9. lipnja 1660. godine, ulje na platnu, djelo umjetnika Jacquesa Laumosniera.

Gravura kralja Luja XIV. (lijevo) i njegove supruge, kraljice Marije Terezije Austrijske (desno).

Politička pozadina braka s Marijom Terezijom

Nakon sloma Fronde (građanskih ratova u Francuskoj između 1648. i 1653.), kraljičina majka i regentica Ana Austrijska nastojala je osigurati političku stabilnost i međunarodni ugled Francuske putem dinastičkih saveza. Njezin najveći cilj bio je da njezin sin, mladi kralj Luj XIV., ojača vezu s Habsburzima udajom za španjolsku infantkinju. Smatrala je da je najprikladnija nevjesta njezina nećakinja i Lujeva sestrična — Marija Terezija, najstarija kći španjolskog kralja Filipa IV..

Godine 1657., devetnaestogodišnji Luj već je bio u ljubavnoj vezi s Marie Mancini, nećakinjom moćnog kardinala Julesa Mazarina, koji je tada bio glavni ministar Francuske. Iako je veza između kralja i Marie bila iskrena i obostrana, ona je naišla na protivljenje s dvora. Raison d'état (državni interes) i majčine odlučne opomene prevagnule su nad mladenačkom affaire de cœur (ljubavnom aferom), pa je kralj bio prisiljen odreći se Marie.

U jesen 1658., nakon višegodišnjih sukoba između Francuske i Španjolske, Filip IV. pokazao je spremnost da sklopi mir, između ostaloga i kroz udaju svoje kćeri. Formalni pregovori o miru i braku započeli su početkom 1659. u Parizu, a nastavili se na Otok fazana na rijeci Bidasoi, simboličnom graničnom mjestu između dviju kraljevina. Tamo je potpisan Pirenejski mir, čime su postavljeni temelji dinastičkog braka između francuskog kralja i španjolske infantkinje.

Brak s Marijom Terezijom Austrijskom

Datoteka:Entrevue Louis XIV et Philippe IV 1659.jpg

Susret Luja XIV. i Filipa IV. na Otoku fazana 1659. godine. Iza Filipa IV. vidi se njegova kći, buduća francuska kraljica.

Dana 7. studenoga 1659., Španjolci pristaju potpisati Pirenejski mir, kojim se utvrđuju granice između Francuske i Španjolske. U sklopu tog mira, Luj XIV. prihvaća – htio to ili ne – jednu od ključnih odredbi ugovora: brak s infantkinjom Marijom Terezijom Austrijskom, kćeri španjolskog kralja Filipa IV. i francuske princeze Elizabete Francuske.

Zaručnici su bili dvostruki prvi rođaci: Lujeva majka Ana Austrijska bila je sestra Filipa IV., dok je Elizabeta bila sestra francuskog kralja Luja XIII.. Brak je imao primarno diplomatsku svrhu — služio je zbližavanju dviju najvećih katoličkih monarhija toga doba. Vjenčanje je održano 9. lipnja 1660. u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Saint-Jean-de-Luzu, na baskijskoj obali Atlantika.

Luj XIV. upoznao je svoju buduću suprugu svega tri dana prije vjenčanja. Marija Terezija nije govorila francuski, no brak je konzumiran već prve bračne noći. Prema nekim izvorima, sam čin konzumacije odvijao se pred svjedocima, kako je tada nalagao običaj na kraljevskom dvoru, dok drugi izvori ističu da je ovaj put iznimno izostalo uobičajeno svjedočenje.

Važno je napomenuti da je Marija Terezija prilikom sklapanja braka morala formalno odustati od svojih prava na španjolsko prijestolje. Zauzvrat, Filip IV. obvezao se isplatiti tzv. miraz od 500.000 zlatnih ekua u tri rate. Međutim, taj iznos nikada nije isplaćen u cijelosti. Prema dogovoru, neisplata miraza značila je da odricanje Marije Terezije od prava na španjolsko nasljeđe gubi pravnu valjanost, što će kasnije poslužiti kao formalni temelj za Lujevu dinastičku tvrdnju na španjolsku krunu i izbijanje Rata za španjolsko nasljeđe (1701.–1714.).

Apsolutna vlast

Luj XIV. 1660. godine, pastel, djelo umjetnika Walleranta Vaillanta

Još od djetinjstva Luja XIV., državne je poslove u njegovo ime vodio kardinal Mazarin. Smatran izuzetno talentiranim političarem, Mazarin je osobno poučavao mladog kralja umijeću vladanja državom. Tako je Luj stekao temeljito i široko obrazovanje u državničkim pitanjima, pravu, povijesti i vojnoj strategiji, ali i u različitim jezicima i znanostima.

Nakon Mazarinove smrti 9. ožujka 1661., tada 22-godišnji kralj obznanio je državnom vijeću kako više neće imenovati glavnog ministra, već će osobno preuzeti upravljanje državom. Ova načela vladavine, danas poznata kao **apsolutistički kabinetski sustav**, zapisao je 1670. godine u svojim "Memoarima" za buduće nasljednike. Dvor i ministri u početku su bili zbunjeni i smatrali su da se radi o prolaznoj fazi. No, Luj je odmah započeo s preustrojem vlade i otpustio veći dio članova državnog vijeća — čak je i vlastitu majku isključio iz političkog procesa — ostavivši samo trojicu najvažnijih ministara. Među njima je bio i ministar financija Nicolas Fouquet.

Nakon što ga je ambiciozni Jean-Baptiste Colbert optužio za pronevjeru i izdaju, Luj je dao uhititi Fouqueta te ga ubrzo zamijenio Colbertom. Fouquet je zloupotrebljavao državna sredstva i bez kraljeve dozvole gradio utvrde, što je Luj protumačio kao pripremu za pobunu. Nova je vlada ubrzo pokrenula opsežan reformni program s ciljem jačanja gospodarstva i znanosti, izgradnje mornarice i vojske, te duboke reforme državne uprave.

Izgradnju flote predvodili su Colbert i njegov sin, markiz de Seignelay. Reformu i proširenje vojske vodio je ministar Le Tellier zajedno sa svojim sinom, **markizom de Louvoisom**. Luj je majci pisao:

"Nisam budala kakvom su me dvorjani smatrali…"

Mladi kralj želio je impresionirati Europu — i prva se prilika ukazala već 1661. godine u Kočijaškom sporu u Londonu, nakon kojeg je Španjolska priznala prvenstvo francuskog kralja diljem Europe. Dvorovi diljem kontinenta shvatili su da Luj nema namjeru biti slab kralj.

Godine 1662. sklopljen je defenzivni savez između Francuske i Nizozemske, a ubrzo nakon toga Luj je od engleskog kralja Karla II. otkupio grad Dünkirchen. No, kralj nije želio iznenaditi Europu samo politički, već i pokazati svoju moć i bogatstvo. To se najefektnije činilo kroz raskošne dvorske svečanosti tipične za barokno doba. Tako je 1664. godine priredio slavlje "Užitci začaranog otoka" (fr. Plaisirs de l’Île enchantée). Europski vladari ostali su zadivljeni luksuzom tih zabava i počeli oponašati stil života francuskog monarha. Ovdje započinje i legenda o “Kralju Suncu.”

Godine 1665. umro je njegov ujak i tast, španjolski kralj Filip IV., a Luj je prvi put zatražio nasljedno pravo svoje supruge. Pozivao se na brabantsko devolucijsko pravo, po kojem kćeri iz prvog braka imaju prednost pri nasljeđivanju. Na španjolskom je prijestolju tada sjedio mali Karlo II., pod regentstvom svoje majke, Marije Ane Austrijske, koja je odbila francuske zahtjeve.

Luj je zatim pripremio rat koji je izbio 1667.i trajao do iduće godine — Devolucijski rat. Kraljeve vojne reforme bile su već daleko odmakle: uveo je stalnu vojsku sastavljenu od profesionalnih vojnika — strogo uvježbanih, discipliniranih i redovito plaćenih — što je bilo novo za tadašnju Francusku. U Španjolsku Nizozemsku ušla je vojska od 70.000 ljudi, a potom je anektirana i pokrajina Franche-Comté.

Španjolska se našla pred svršenim činom (fr. fait accompli) i nije imala snage za otpor. Iako je pobjeda djelovala potpunom, Nizozemska, dotadašnji saveznik Francuske, počela se osjećati ugroženo prisutnošću francuskih trupa. Generalne skupštine Nizozemske 1668. sklopile su savez s Engleskom i Švedskom, poznat kao Trojni savez, kako bi ubrzale mirovne pregovore.

Luj se tada našao prisiljen popustiti u pregovorima u Aachenu. Mirom je Francuska zadržala veliki dio zapadnih Španjolskih Nizozemskih teritorija, no morala je vratiti Franche-Comté. Luj nije mogao oprostiti što su mu Nizozemci, koje je godinama podupirao — čak je 1666. vojno intervenirao u njihovu korist tijekom Drugog englesko-nizozemskog rata — okrenuli leđa. Otvoreno ih je optužio za **nezahvalnost i izdaju.

No, to ga nije spriječilo da još iste godine u Versaillesu **proslavi Veliko kraljevsko slavlje (Grand Divertissement Royal) — kao simbol svoje pobjede i raskoši.

Upravni i financijski preustroj

Prvi dio vladavine Luja XIV. obilježen je velikim upravnim reformama, a prije svega boljom raspodjelom poreza. U prvih dvanaest godina zemlja je u miru ponovno stekla relativni prosperitet 124. Postupno prelazimo iz pravosudne monarhije (gdje je glavna funkcija kralja dijeliti pravdu) u administrativnu monarhiju (kralj je na čelu uprave); glavne upravne uredbe naglašavaju kraljevsku vlast: zemlje bez gospodara postaju kraljevske zemlje, što omogućuje reorganizaciju poreza i lokalnih prava. Kralj je stvorio Lujev zakonik 1667., stabilizirajući građanski postupak, kaznenu uredbu 1670., uredbu o vodama i šumama (ključna faza u reorganizaciji voda i šuma) i edikt o klasama mornarice 1669. trgovačka uredba iz 1673.

Kraljevsko vijeće je podijeljeno na nekoliko vijeća, različitih značaja i uloga. Visoko vijeće bavi se najozbiljnijim stvarima; Vijeće za depeše, pokrajinske uprave; Financijsko vijeće, financije kako mu i ime kaže; Vijeće stranaka, pravni predmeti; vijeće za trgovinu, trgovačke poslove i konačno Vijeće savjesti nadležno je za katoličku i protestantsku vjeru. Luj XIV nije želio da u vijećima budu krvni prinčevi ili vojvode, sjećajući se problema s kojima se susretala tijekom Fronde kada su sjedili u tim vijećima. Kraljeve odluke pripremaju se u određenoj tajnosti. Edikte su brzo registrirali parlamenti, a zatim su ih objavili u provincijama gdje su intendanti, njezini upravitelji, sve više preuzimali prednost pred namjesnicima, koji su dolazili iz plemstva mača.

Luj XIV. je vladao preko niza savjetodavnih tijela, poznatih kao kraljevska vijeća, koja su činila središte upravnog sustava apsolutističke monarhije. Neka vijeća bila su povjerena najvišim pitanjima države, dok su druga obrađivala specifične upravne, financijske i pravne teme.

Kraljevo vijeće ili Usko vijeće Sastojalo se od triju ključnih, središnjih vijeća pod izravnim nadzorom kralja.	Uloga vijeća
Više vijeće (fr. Conseil d'en haut) Čine ga kralj i njegovi najbliži ministri, saziva ga isključivo kralj.	Glavna izvršna vlast Kraljevstva, nadležna za najviša državna, politička i diplomatska pitanja. Sastav: kralj, prijestolonasljednik, glavni kontrolor financija (fr. ’’contrôleur général’’), državni tajnici za glavne resore. Članovi nose titulu državnih ministara (fr. ‘’Ministres d’État’’). Vijeće se sastajalo tri puta tjedno i predstavlja instituciju najsličniju onome što danas nazivamo kabinetom vlade.
Kraljevsko vijeće za financije (fr. Conseil royal des finances) Sastav: kralj, glavnim kontrolorom financija (fr. ’’chef du conseil des finances’’) i dva-tri financijska savjetnika.	Odgovorno za fiskalnu politiku, proračun, nadzor prihoda i rashoda kraljevine. Utvrđivalo godišnji proračun, donosilo odluke o raspodjeli poreza (npr. ‘’Taille’’ – porez na zemljište) i sklapanju ugovora o zakupu prihoda. Na čelu je bio ‘’chef du conseil des finances’’, često počasna funkcija otvorena i visokome plemstvu. Sastajalo se tri puta tjedno.
Vijeće za depeše (fr. Conseil des dépêches) Čine ga četiri državna tajnika.	Razmatralo i obrađivalo izvješća i dopise guvernera, intendanata i drugih predstavnika provincija. Sastavljalo službene odgovore i naredbe koje su se provodile u pokrajinama. Ključno za komunikaciju i provedbu kraljevske politike na lokalnoj razini.

Ostala vijeća	Uloga vijeća
Privatno vijeće (fr. ‘’Conseil privé‘’ ili ‘’Conseil des parties‘’) Činilo ga je 30 državnih savjetnika i 98 gospodara zahtjeva (‘’maîtres des requêtes‘’).	Najviši upravni i pravosudni sud kraljevstva, nadležan za upravne, sudske i porezne predmete, osobito one koji su stizali iz provincija. Kralj rijetko osobno predsjedava; tu dužnost najčešće preuzima kancelar. Vijeće je bilo ključno u donošenju odluka u pravnim sporovima i upravnim pitanjima. Nazivi ‘’Conseil privé’’ i ‘’Conseil des parties’’ su sinonimi koji označuju isto tijelo, pri čemu ‘’des parties‘’ naglašava pravni aspekt djelovanja vijeća (funkcionalni aspekt vijeća su pravni predmeti).
Trgovačko vijeće (fr. ‘’Conseil de commerce‘’) Sastojalo se od 12 izabranih trgovaca i 6 kraljevskih službenika.	Zaduženo za nadzor i razvoj trgovine, manufaktura i gospodarskih pitanja. Osnovano je 1664., no djelovalo je isprekidano i zapravo samo tri do četiri godine, sve do 1676. godine. Eksperimentalnog je karaktera, s ograničenom stvarnom moći. Godine 1700. zamijenjeno je Trgovačkim uredom (fr. ‘’Bureau du commerce’’), komisijom pod ingerencijom Privatnog vijeća, koja je 1701. donijela edikt kojim se plemstvu dopušta bavljenje veletrgovinom bez gubitka časti.
Vijeće savjesti (fr. ‘’Conseil de conscience‘’) Predsjedao mu je sam kralj, a činili su ga kraljev ispovjednik, pariški nadbiskup i jedan do dva biskupa/prelata.	Bavilo se religijskim i vjerskim pitanjima, posebno imenovanjima u crkvenoj hijerarhiji, osobito izborom biskupa. Iako nije imalo redovito zasjedanje, imalo je snažan utjecaj na odnose s Katoličkom crkvom i katoličku politiku u kraljevstvu. Djelovalo je kao povremeni savjetodavni forum u osjetljivim crkvenim pitanjima.

Ministri	Uloge
Kancelar (doživotna dužnost)	Nadležan za Pravosuđe; predsjedava parlamentima i upravlja ovjerom kraljevskih edikata i zakona. Za vrijeme vladavine Luj XIV. to je bio često simboličan, ali častan položaj.
Glavni kontrolor državnih financija (privremena pozicija - zamjenjiv) Uspostavljena dužnost 1665.	Najviši upravitelj financijskog i gospodarskog života Francuske; za vrijeme Luja XIV. najpoznatiji nositelj ove funkcije bio je Jean-Baptiste Colbert, koji je proveo niz merkantilističkih reformi, ojačao kraljevske financije i podupirao kolonijalnu ekspanziju.
Četvorica državnih tajnika (privremena pozicija - zamjenjivi) za vanjske poslove za rat (vojsku) za mornaricu za Kraljevsku kuću (Maison du Roi)	Osim što pokrivaju navedena područja, državnu upravu u Francuskoj dijele i teritorijalno, pri čemu u svojim regijama obnašaju dužnosti slične današnjem ministru unutarnjih poslova. Zajedno s glavnim kontrolorom financija čine jezgru administracije apsolutističke vlasti Luja XIV..

Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.

Kultura, umjetnost i znanost: instrumenti utjecaja i moći

Potraga za slavom kod Luja XIV. ne očituje se samo kroz politiku i rat: ona uključuje i umjetnost, književnost i znanost, kao i izgradnju raskošnih palača i raskošnih spektakala. Iako se uspjeh i politička instrumentalizacija antičkih referenci pojačavaju još od renesanse, grčko-rimska mitologija posebno se koristi u svrhu prestiža i kraljevske propagande.

Osjećaj za spektakl

Molièreova predstava “Princeza Elide” održana u Versaillesu 1664., u sklopu raskošne svečanosti “Užitci čarobnog otoka” (fr. Plaisirs de l'Île enchantée’').

Kralj pridaje veliku važnost spektakularnim proslavama (vidi „Svečanosti u Versaillesu“), jer je od Mazarina naučio koliko je važan spektakl u politici i nužnost prikazivanja moći kako bi se ojačala podrška naroda. Još 1661., dok Versailles još nije izgrađen, Luj detaljno objašnjava, u svrhu obrazovanja novorođenog Velikog Dofena, razloge zbog kojih bi vladar trebao organizirati svečanosti:

"Ova zajednica užitaka, koja ljudima na dvoru omogućuje pristojnu bliskost s nama, dira ih i očarava više nego što se može reći. Narod, s druge strane, uživa u spektaklu kojemu je, u biti, uvijek cilj da im se svidi; i svi naši podanici, općenito, oduševljeni su kada vide da volimo ono što i oni vole, ili u čemu su najuspješniji. Na taj način pridobivamo njihovu pamet i srce, ponekad možda i jače nego nagradama i dobročinstvima; a što se tiče stranaca, u državi koju ionako vide kao cvatuću i dobro uređenu, ono što se troši na te izdatke koji se mogu smatrati suvišnima, ostavlja vrlo povoljan dojam o raskoši, moći, bogatstvu i veličini."

Kako bi očarao dvor i trenutnu miljenicu, organizira raskošne svečanosti, ne ustručavajući se dovesti životinje iz Afrike. Najslavnija i najbolje dokumentirana među njima svakako su ‘’Užitci začaranog otoka’’, 1664. Povjesničar Christian Biet ovako opisuje otvorenje tih svečanosti:

"Predvođen heroldom u antičkom ruhu, trima paževima među kojima je bio i kraljev, g. d’Artagnan, osam trubača i osam bubnjara, kralj se prikazao kakav jest – pod grčkom maskom, na konju sa zlatnim i draguljima optočenim pojasom. […] Glumci Molièreove trupe posebno su zadivili. Proljeće, utjelovljeno likom gospođe Du Parc, dojahalo je na španjolskom konju. Znalo se da je vrlo lijepa, voljeli su je kao koketu, a pojavila se veličanstveno. Njezino oholo držanje i prav nos oduševili su jedne, dok su njezine noge, koje je znala pokazati, i njezine bijele grudi, uzbudile druge do krajnjih granica. Debeli Du Parc, njezin muž, napustio je svoje groteskne uloge da bi glumio Ljeto na slonu prekrivenom bogatom prostirkom. La Thorillière, odjeven kao Jesen, paradirao je na devi, a svi su se divili kako je taj tako ponosan čovjek uspio nametnuti svoje držanje egzotičnoj životinji. Napokon, Zimu je utjelovio Louis Béjart, jašući medvjeda. Zlobnici su tvrdili da se samo nespretan medvjed mogao uskladiti s hramanjem glumca zaduženog za uloge slugu. Njihovu povorku činilo je četrdeset i osam osoba, s glavama ukrašenim velikim posudama za posluženje. Četiri glumca Molièreove trupe tada su izgovarali pohvale kraljici, pod svjetlom stotina svijećnjaka obojanih zeleno i srebrno, od kojih je svaki nosio dvadeset i četiri svijeće."

Graditelj

Cathédrale Saint-Louis-des-Invalides, 140309 2





Pogled na dvorac Marly s vodenog bazena, slika Pierrea-Denisa Martina (1724. godine)

Prekovani dvostruki ‘’Louis d’or’’ s portretom monarha (avers) i njegovim insignijama i osmerostrukim slovom L (revers)




Palača Versailles 1668. godine, naslikao Pierre Patel



U kraljevoj viziji, veličina kraljevstva mjeri se i njegovim uljepšavanjem. Po Colbertovom savjetu, jedan od prvih kraljevih projekata bila je obnova palače i vrta Tuileries, koju su vodili Louis Le Vau i André Le Nôtre. Unutarnje uređenje bilo je djelo Charlesa Le Bruna i slikara iz briljantne Kraljevske akademije slikarstva i kiparstva.

Nakon uhićenja Fouqueta, čiji je raskošni život simboliziran dvorcem Vaux-le-Vicomte, kralj troši velika sredstva na uljepšavanje Louvrea (1666. – 1678.), za što angažira Claudea Perraulta, nauštrb Berninija koji je doputovao iz Rima upravo zbog tog projekta. Obnavljanje vrtova dvorca Saint-Germain-en-Laye, njegova glavna rezidencija prije Versaillesa, povjerava Le Nôtreu. Luj XIV. seli u dvorac Versailles 1682., nakon više od dvadeset godina radova. Taj dvorac koštao je manje od 82 milijuna livri, što je tek nešto više od proračunskog deficita iz 1715. Godine 1687., izgradnja Grand Trianona povjerena je Julesu Hardouin-Mansartu. Osim dvorca Versailles, koji kontinuirano proširuje tijekom cijele vladavine, kralj gradi i dvorac Marly kako bi ondje primao svoje najbliže.

Pariz mu duguje, među ostalim, i kraljevski most (koji je financirao vlastitim sredstvima), Opservatorij, Elizejske poljane, Invalides, trg Vendôme kao i trg Pobjeda (koji slavi pobjede nad Španjolskom, Carstvom, Brandenburgom i Ujedinjenim pokrajinama). Dva slavoluka, vrata Saint-Denis i vrata Saint-Martin, slave pobjede Kralja Sunca u europskim ratovima.

Također duboko mijenja strukturu brojnih francuskih gradova — Lille, Besançon, Belfort, Briançon — utvrđujući ih kroz radove Vaubana. Stvara ili razvija određene gradove, poput Versaillesa za dvor, te Neuf-Brisach i Sarrelouis kako bi obranio stečene teritorije u Alzasu i Loreni. Godine 1685., željezni obrambeni prsten oko Francuske bio je u suštini završen.

Za potporu razvoju kraljevske mornarice, proširuje luke i arsenal u Brestu i Toulonu, stvara ratnu luku u Rochefortu, trgovačke luke u Lorientu i Sèteu, te gradi slobodnu luku i arsenal za galije u Marseilleu.

Francuski jezik i književni klasicizam

Pod vlašću Luja XIV. nastavlja se proces započet za vrijeme Luja XIII., kojim francuski jezik postaje jezik učenih ljudi u Europi, kao i jezik diplomacije, što ostaje i tijekom 18. stoljeća. Taj jezik tada se zapravo malo govori u samoj Francuskoj, izvan krugova vlasti i dvora, koji imaju ključnu ulogu u njegovu širenju i oblikovanju. Gramatik Vaugelas definira dobru uporabu jezika kao „način govora najprosvjećenijeg dijela dvora“. Na tom tragu, Gilles Ménage i Dominique Bouhours (autor *Razgovora Arista i Eugènea*) naglašavaju jasnoću te preciznost izražavanja i mišljenja. Među velikim gramatičarima tog stoljeća nalaze se i Antoine Arnauld i Claude Lancelot, autori *Port-Royal gramatike* iz 1660. godine.

Žene igraju važnu ulogu u oblikovanju francuskog jezika, što na neki način pokazuje i Molièreova komedija *Smiješne preuzetnice*. One jeziku daju osjetljivost za nijanse, pažnju prema izgovoru i sklonost neologizmima. La Bruyère o njima piše: „One pod svojim perom pronalaze izraze i obrate koji su kod nas često rezultat dugog i mukotrpnog rada; sretne su u izboru riječi koje tako točno postavljaju da, koliko god bile poznate, zrače svježinom novine, kao da su stvorene upravo za onu uporabu kojoj ih pridružuju.“

Nicolas Boileau, u svom *Pjesničkom umijeću* iz 1674., prema riječima Pierrea Claraca, „sažima klasičnu doktrinu onakvu kakva je bila oblikovana u Francuskoj u prvoj polovici stoljeća. Djelo nije ni moglo biti originalno u svojoj inspiraciji. Ali ono što ga razlikuje od svih sličnih rasprava jest to što je napisano u stihovima i želi više zabaviti nego poučiti. Napisano za ljude iz boljeg društva, kod njih je postiglo izvanredan uspjeh.“

Oko 1660. godine opada popularnost herojskog romana, koji seže još do Henrika IV., dok se razvijaju nove forme pisanja poput novela i pisama, koje bivaju teorijski obrađene u djelima kao što su *Rasprava o podrijetlu romana* Pierrea-Daniela Hueta (1670) i *Mišljenja o pismima i o povijesti, s dvojbama o stilu* autora Du Plaisira (1683).

Francuzi iz provincije tada govore regionalnim jezicima, a francuski postaje općeprihvaćen jezik naroda tek pod Trećom Republikom. Štoviše, iako religije u tom razdoblju, kako bi bile bolje shvaćene od vjernika, ulažu napore u školovanje, stopa pismenosti ostaje skromna i u najpovoljnijim regijama doseže najviše 60 % kod muškaraca i 30 % kod žena. Administrativne i političke elite moraju biti dvojezične (francuski i regionalni jezik), a ponekad i trojezične, ako se računa i latinski. Unatoč tomu, formira se dvorska publika (ideal „čestitog čovjeka“) koja cijeni književnika i dodjeljuje mu „poseban status“.

Književnici se, poput imućnijih slojeva, školuju u isusovačkim kolegijima (njih stotinjak), u kolegijima oratorijanaca ili, kao Jean Racine, u „malim školama“ Port-Royala gdje se nastava temelji na proučavanju latinskih klasika poput Cicerona, Horacija, Vergilija, Kvintilijana. Kao pisci, oni žele te uzore ne toliko oponašati koliko nadmašiti.

Autori iz razdoblja Luja XIV. — osobito Corneille, Racine, Molière, La Fontaine, La Bruyère, Charles Perrault, Fénelon, Madame de La Fayette, Madame de Sévigné — nazivani su „klasicima“ tek od vremena Stendhala, koji ih tako naziva u suprotnosti s romantičarima. Kada se, krajem vladavine, rasplamsava „svađa Starih i Modernih“, Francuska je već izgradila književnost i jezik čiji će utjecaj potrajati barem dva stoljeća.

U 18. stoljeću, Voltaire u dvama djelima — *Hram ukusa* (1733) i *Stoljeće Luja XIV.* — slavi književnost i francuski jezik tog razdoblja kao simbole francuske izvrsnosti. Krajem 19. stoljeća, u trenutku kada Treća Republika započinje s masovnim obrazovanjem, Gustave Lanson u francuskom jeziku i književnosti doba Luja XIV. vidi kao instrument „francuske nadmoći“. Iako su vlasti s kraja 19. i početka 20. stoljeća bile nepovjerljive prema Luju XIV., ipak veličaju klasične autore koje u velikoj mjeri daju na čitanje srednjoškolcima.

Zaštitnik umjetnosti i znanosti

Luj XIV. s glazbenim instrumentima, cvijećem i voćem, djelo Jeana Garniera (1632.–1705.)

U mladosti, Louis XIV pleše u baletima prikazanim na dvoru, poput ‘’Baleta godišnjih doba’’ u ljeto 1661. Svoj posljednji balet otplesat će 1670. godine. Balete će potom zamijeniti komedije-baleti, poput’’Građanina plemića’’ (fr. ‘’Le Bourgeois gentilhomme’’) Molièrea. Godine 1662. osnovana je Kraljevska akademija za ples. Kralj je također pjevao uz pratnju gitare. Robert de Visée, glazbenik Kraljeve sobe, skladao je dvije zbirke skladbi za gitaru posvećenih kralju. Glazba je sastavni dio dvorskog života – nijedan dan u Versaillesu nije prolazio bez glazbe. Svakog jutra, nakon vijećanja, Luj XIV. bi u kraljevskoj kapelici slušao tri moteta.

Veliki ljubitelj talijanske glazbe, Luj XIV. imenuje Jeana-Baptistea Lullyja nadzornikom glazbe i učiteljem glazbe kraljevske obitelji. Uvijek u potrazi za novim talentima, kralj pokreće glazbena natjecanja: tako 1683. Michel-Richard de Lalande postaje zamjenik ravnatelja Kraljevske kapelice te kasnije sklada ‘’Simfonije za kraljeve večere’’ (fr. ‘’Symphonies pour les Soupers du Roy’’).

Luj XIV. pridaje veliku važnost kazalištu usmjeravao je određene pisce, više svojim ugledom i autoritetom nego vlastitim ukusom i obrazovanjem, prema plemenitosti i uzvišenosti, prema zdravom razumu i točnosti izraza.” Njegov je utjecaj ogroman jer se ponaša kao mecena i financira velike kulturne ličnosti toga doba, kojima ujedno i voli biti okružen. Umjetnici i književnici natječu se u trudu i talentu kako bi zadobili kraljevu naklonost. Vrlo rano prepoznaje Molièreov komički genij te mu 1661. godine obnavlja dvoranu u Palais-Royalu, gdje će ovaj stvarati do svoje smrti. Kao nagradu, kralj Molièreovoj družini daje godišnju mirovinu od 6000 livri (usporedbe radi: tadašnji radnik ili vojnik mogao je godišnje zaraditi oko 100 do 200 livri. što znači da je 6000 livri vrijedilo od 30 do 60 godina plaće običnog radnika); ona postaje službeno „Kraljeva trupa u Palais-Royalu” 1665. Iste godine Luj XIV. postaje kum Molièreovu prvom djetetu.

Dok komedija preko Molièrea dobiva priznanje kao plemenita umjetnost, tragedija i dalje cvjeta i „teži postati državna institucija”, dosežući vrhunac s Racineom. Kralj ga nagrađuje za uspjeh ‘’Fedre’’ (fr. ’’Phèdre’’, 1677.) tako što ga imenuje svojim službenim povjesničarom. Prema Antoineu Adamu:

"Povijesna veličina Luja XIV. bila je u tome što je kraljevstvu dao stil. Bili to Bossuet, La Rochefoucauld, Madame de Lafayette ili Racineove junakinje – svi oni dijele osjećaj držanja, ne kazališnog, već veličanstvenog. Kao da ih nosi ponos rase ili društvenog staleža, svijest o vlastitim dužnostima i pravima. Oko 1680. taj se stil najjasnije očituje – tada je monarhijska Francuska najsnažnije bila svjesna da proživljava izvanredno razdoblje povijesti."

Bista Luja XIV., djelo kipara Berninija

U umjetnosti se nameće referenca na antički Rim. Slikari prikazuju kralja kao novog Augusta, kao Jupitera – pobjednika Titana, kao Marsa – boga rata, ili kao Neptuna. Nova kozmička vizija suprotstavlja se onoj Corneilleovoj herojskoj, o moralu. Cilj joj je „ponovno definirati novi poredak oko monarhije, novi skup vrijednosti”. Od 1660-1670., Nicolas Boileau hvali zdrav razum i logiku, čime pomaže u rušenju „tragične emfaze à la Corneille” karakteristične za buntovno plemstvo ranog stoljeća. Umjetnost tada postaje sredstvo da se plemstvu nametnu „rimske” vrijednosti s ciljem „discipliniranja njegovih ludih poriva”. Potkraj stoljeća “tragedija” gubi dah i pada u nemilost publike.

Godine 1648. osnovana je Kraljevska akademija slikarstva i kiparstva, gdje se školuju svi veliki umjetnici kraljevstva. Pod zaštitom Colberta, njome upravlja Charles Le Brun, a među osnivačima su najznačajnije figure francuskog slikarstva sredine stoljeća poput Eustachea Le Sueura, Philippea de Champaignea i Laurenta de La Hyrea. Akademija je osmišljena po uzoru na talijanske akademije i omogućuje umjetnicima s kraljevskom dozvolom da izbjegnu stroga pravila gradskih cehova, koji su od srednjeg vijeka nadzirali slikarsko i kiparsko zanimanje. Članovi Akademije razvijaju složen sustav poučavanja, kopiranja starih majstora, održavanja predavanja o „ljepoti” u službi monarha i čak osnivaju Francusku akademiju u Rimu, kamo se šalju najzaslužniji učenici. Većina velikih narudžbi toga doba, uključujući oslikane i isklesane dekoracije dvorca Versailles, izrađuju se u toj novoj kraljevskoj akademiji.

Godine 1664. Colbert poziva Gian Lorenza Berninija, tada na vrhuncu slave, kako bi preuredio Louvre. Iako je njegov projekt odbačen, talijanski kipar-arkitekt izrađuje mramornu bistu kralja i konjaničku skulpturu, koju isporučuje dvadeset godina nakon povratka u Rim. Isprva „prognana” u neugledni kut vrta Versaillesa, danas se čuva u Oranžeriji dvorca (dok njezina kopija krasi prostor ispred piramide Louvrea u Parizu). Ova skulptura otkrivena je u Versaillesu u isto vrijeme kad i *Perzej i Andromeda* francuskog kipara Pierrea Pugeta, čiji je slavni *Milon iz Krotona* već od 1682. ukrašavao park.

Godine 1672. Louis XIV postaje službeni zaštitnik Francuske akademije: „Na Colbertov nagovor, kralj joj je dao sjedište — u Louvreu — sredstva za potrebe, žetone za nagrađivanje prisutnosti na sjednicama, kao i četrdeset naslonjača — znak potpune jednakosti među akademicima.” Godine 1666. osniva Akademiju znanosti, s ciljem da konkurira Kraljevskom društvu u Londonu. Tijekom njegove vladavine također dolazi do reorganizacije Botaničkog vrta i osnutka Konzervatorija za strojeve, obrte i zanate.

Tijekom vrhunca vladavine Luja XIV., u Francuskoj su osnovane brojne kraljevske akademije koje su nastavile i proširile tradiciju započetu osnivanjem Francuske akademije [Académie française] 1635. godine, u doba Luja XIII. i kardinala Richelieua. Dok je Francuska akademija imala zadatak njegovati i standardizirati francuski jezik, pod vladavinom Luja XIV. osnovane su specijalizirane akademije poput Kraljevske akademije slikarstva i kiparstva (fr. ‘’Académie royale de peinture et de sculpture’’) 1648., Akademije natpisa i književnosti (fr. ‘’Académie des inscriptions et belles-lettres’’) 1663., Akademije znanosti (fr. ‘’Académie des sciences’’) 1666., Kraljevske akademije za glazbu (fr. ‘’Académie royale de musique’’) 1669. i Kraljevske akademije za arhitekturu [Académie royale d’architecture’’) 1671. Sve su one djelovale u okviru kraljevske potpore, potičući razvoj umjetnosti, znanosti i kulture te potvrđujući centralnu ulogu monarha u intelektualnom životu Francuske. Ove akademije značajno su oblikovale francusku kulturu i znanost tijekom baroka, a njihova djelovanja bila su usko povezana s tradicijom i autoritetom Francuske akademije.

Naziv akademije	Godina osnivanja	Kratki opis
Francuska akademija (Académie française)	1635.	Akademija osnovana za njegovanje i standardizaciju francuskog jezika i književnosti.
Kraljevska akademija slikarstva i kiparstva (Académie royale de peinture et de sculpture)	1648	Akademija za obrazovanje i razvoj likovnih umjetnosti, slikarstva i kiparstva pod kraljevskom zaštitom.
Akademija natpisa i književnosti (Académie des inscriptions et belles-lettres)	1663.	Akademija posvećena proučavanju povijesti, arheologije, i klasične književnosti.
Akademija znanosti (Académie des sciences)	1666.	Znanstvena akademija osnovana za promicanje istraživanja i razvoja prirodnih znanosti.
Kraljevska akademija za glazbu (Académie royale de musique)	1669.	Akademija koja je razvijala glazbenu umjetnost, posebno operu i glazbene izvedbe na dvoru.
Kraljevska akademija za arhitekturu (Académie royale d’architecture)	1671.	Akademija posvećena arhitekturi, urbanizmu i razvoju građevinske umjetnosti.

Čovjek rata

Louis XIV posvetio je gotovo trideset i tri godine svoje vladavine od ukupno pedeset i četiri ratovanju. Na samrti je priznao budućem Luju XV.:

"Često sam započinjao ratove previše olako i vodio ih iz taštine."

Vojska i ratni troškovi, osobito u vrijeme sukoba, zauzimali su najveći dio državnog proračuna — do gotovo 80 % u godini 1692. Dobio je temeljitu vojnu obuku pod vodstvom generala Turennea. Sa dvadeset godina sudjelovao je u bici kod Dinana (23. lipnja 1658.), gdje su njegove trupe, predvođene Turenneom, ostvarile odlučujuću pobjedu nad vojskama Condéa i Španjolske.

Reorganizacija vojske

Reorganizacija vojske postala je moguća zahvaljujući financijskim reformama. Dok je Colbert uredio financije, vojnu reformu su uz kralja pomagali provoditi Michel Le Tellier i njegov sin, markiz de Louvois. Reforme su se odnosile na ujednačavanje plaća vojnika, osnivanje Doma invalida fr. Hôtel des Invalides 1670. te promjenu sustava regrutacije. Sve je to smanjilo broj dezertiranja i poboljšalo životni standard vojnog osoblja. Kralj je također povjerio Vaubanu izgradnju obrambenog pojasa utvrda oko kraljevine (politika „prednjeg pojasa“). U sredini svoje vladavine, Francuska je imala vojsku od oko 200.000 vojnika, čime je bila najveća i najsnažnija vojska u Europi, sposobna suprotstaviti se velikim savezima mnogih europskih država. Tijekom Holandskog rata (1672.–1678.) vojska je brojala oko 250.000 vojnika, dok je za ratove u devetogodišnjem ratu (1688.–1696.) i u ratu za španjolsko nasljedstvo (1701.–1714.) dosegla brojku od 400.000. Financiranje ratnih kampanja djelomično su pokrivali doprinosi osvojenih ili okupiranih stranih teritorija.

Mornarica

Na dan smrti kardinala Mazarina 1661. godine, kraljevska mornarica, njezini brodovi i brodogradilišta bili su u lošem stanju. U funkciji je bilo tek desetak linijskih brodova, dok je engleska mornarica imala 157 brodova, od kojih su polovica bili veliki ratni brodovi s 30 do 100 topova. Flota Republika Ujedinjenih Provinicija imala je 84 broda.

Suprotno čestom mišljenju, Luj XIV. osobno je bio zainteresiran za pomorska pitanja i zajedno s Colbertom pridonio je razvoju francuske ratne mornarice. Dana 7. ožujka 1669. osnovao je položaj tajnika države za mornaricu, a Colberta je imenovao prvim službenikom na tom položaju. Ipak, kralju je najvažnija bila kopnena vojska, jer je smatrao da se veličina države stječe na kopnu.

Colbert i njegov sin mobilizirali su ljudske, financijske i logističke resurse kao nikada prije, stvarajući gotovo ni iz čega mornaricu prve klase. U trenutku Colbertove smrti 1683. mornarica „La Royale“ brojala je 112 brodova, nadmašivši britansku Royal Navy za 45 brodova, iako su zbog mladosti flote časnici često nedostajali iskustva.

Mornarica je aktivno sudjelovala u ratovima i igrala važnu ulogu u pokušajima vraćanja Jakova II na englesko prijestolje, a također je bila angažirana u borbama protiv barbaresk pirata. Iako je neuspješna ekspedicija u Džidželiju u studenom 1664. godine imala za cilj zaustaviti piratstvo barbareska na Sredozemlju, ekspedicije Abraham Duquesnea 1681. i 1685. uspjele su uništiti mnoge brodove u zaljevu Alžira.

Ratovi koje je vodio

Luj XIV je tijekom svoje vladavine uključio kraljevinu u brojne ratove i bitke:

Ratovi Luja XIV.

Rat	Razdoblje	Saveznici	Neprijatelji	Povod rata	Ishod
Rat za devoluciju	1667.–1668.	Nema	Španjolska Od 1668.: Engleska, Nizozemska, Švedska	Neisplata Francuskoj miraza španjolske infante Marije Terezije.	Aachenski mir
Francusko-nizozemski rat	1672.–1678.	Engleska, Švedska, Köln, Münster	Nizozemska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska, Brandenburg, Danska-Norveška	Nakon rata za devoluciju, Luj XIV. želi razbiti Trojni savez iz Haaga i posebno potisnuti Nizozemsku kako bi nastavio širenje prema španjolskim teritorijima.	Nimveški mir i Westminsterski mir
Rat okupljanja	26. listopada 1683. – 15. kolovoza 1684.	Nema	Španjolska	Francuska traži ruralna područja oko gradova osvojenih u Ratu za devoluciju i ratu protiv Nizozemske, prema običajima.	Francuska pobjeda i Primirje u Regensburgu
Rat Augsburške lige	24. rujna 1688. – rujan 1697.	Jakobiti, Osmansko Carstvo	Augsburška liga: Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Savoja, Španjolska, Švedska (do 1691.), Portugal, Škotska	U okviru politike okupljanja, Luj XIV. zauzima razne teritorije, uključujući Strasbourg i Tri biskupije.	Rijswički mir: Luj XIV. priznaje Vilima III. Oranskog kao kralja Engleske, Škotske i Irske.
Rat za španjolsko naslijeđe	1701.–1714.	Španjolska, Bavarska, Köln	Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Savoja, Portugal, Austrija, Pruska, Aragon, Kamisardi	Luj XIV. prihvaća oporuku Karla II. Španjolskog, kojom vojvoda od Anjoua, unuk Luja XIV. i infante Marije Terezije, postaje kralj Španjolske.	Utrechtski mir: Filip od Anjoua priznat kao španjolski kralj, ali se odriče prava na francusko prijestolje. Mir u Rastattu: potpisan između Francuske i Austrije

Ovi ratovi znatno proširuju teritorij Francuske: za vladavine Luja XIV. Francuska osvaja Gornju Alzasu, Metz, Toul, Verdun, Roussillon, Artois, Francusku Flandriju, Cambrai, Franche-Comté, Saaru, Hainaut i Donju Alzasu.

No, druga strana medalje jest da takva politika budi zabrinutost među ostalim europskim državama te ih sve češće navodi na udruživanje protiv Francuske. Iako Francuska ostaje moćna na kontinentu, postaje sve više izolirana, dok Engleska doživljava gospodarski procvat, a u Njemačkoj se počinju javljati obrisi nacionalne svijesti.

Vanjska politika Luja XIV.

Louis XIV. nastavlja strategiju svojih prethodnika, započetu još za \Franje I., s ciljem oslobađanja Francuske iz hegemonijskog obruča Habsburgovaca u Europi, vodeći neprekidne ratove protiv Španjolske, osobito na flandrijskoj bojišnici. Međutim, ratovi koji slijede nakon Vestfalskih ugovora odvijaju se u bitno drukčijem okviru. Francuska tada postaje percipirana kao prijetnja drugim silama te se mora suočiti s dvjema novim uzlaznim silama: protestantskom Engleskom i austrijskim Habsburgovcima.

Teritorij pod francuskom vlašću i osvajanja u periodu od 1643. do 1715. godine.





Francuska s teritorijima koje je osvojio kralj Luj XIV na povijesnoj karti iz 1757.





Luj XIV. pri zauzimanju Besançona godine 1674. (Eremitāž, Sankt Peterburg); umjetnik: Adam Frans van der Meulen

Kraljev isključivi resor

Vanjska politika jedno je od područja u koje se kralj osobno i duboko uključuje. Luj XIV. smatra vanjsku politiku svojim osobnim kraljevskim prerogativom. U svojim Memoarima za dofena piše:

Vidjelo me se kako izravno pregovaram sa stranim ministrima, primam depeše, sam odgovaram na dio njih i svojim tajnicima diktiram bit ostatka odgovora.

Jedan od glavnih pokretača vanjske politike Luja XIV. jest potraga za slavom (fr. la gloire). Za njega, slava nije puko pitanje taštine, već želja da se uvrsti među one ljude kojih se potomstvo sjeća stoljećima. Za njega je slava manifestacija kraljevske veličine, vrijedna ratova, saveza i rizika. Oslanjajući se na teoriju božanskog prava, smatra da samo njegov uspjeh i prestiž mogu osigurati stabilnost i poredak u Europi. Jedan od njegovih prvih ciljeva bio je zaštititi nacionalni teritorij – tzv. pré carré (strogo čuvano dvorište) Sébastiena Le Prestre de Vaubana, koji je osmislio sustav obrambenih utvrda na granicama.

Osim zaštite granica, cilj je bio i stvaranje „prirodnih granica“ Francuske – od Rajne do Pireneja i Alpa – čime bi se zaokružila zemljopisna i strateška cjelovitost Kraljevstva. U tome se ogleda i klasično shvaćanje moći kao izraza teritorijalne kontrole, dok Luj XIV. sve više koristi i simboličke instrumente vladavine nad prostorom – od ceremonijalnog preuzimanja gradova do kartografskog predstavljanja dominacija.

Problem je nastao kada se, osobito nakon 1680. godine, francuska moć toliko učvrstila da ostale europske sile počinju Francusku doživljavati kao ozbiljnu prijetnju. Ratovi nakon Vestfalskog mira 1648. odvijaju se u drukčijem međunarodnom okviru. S obzirom na vojnu i ekonomsku snagu Francuske, ostale europske sile – osobito Engleska, Austrija, Nizozemska i Brandenburg – počinju doživljavati Francusku kao rastuću hegemonijsku prijetnju, što dovodi do stvaranja više protufrancuskih koalicija tijekom njegove vladavine. Tijekom vladavine Luja XIV. dolazi do formiranja više savezničkih koalicija protiv Francuske, uključujući Augsburšku ligu (1686.) i Veliku alijansu (1689.), predvođenu Vilimom III. i Leopoldom I.

Ministarstva i diplomacija

Kako bi provodio svoju politiku, kralj se okružuje nadarenim suradnicima, poput Huguesa de Lionnea (1656.–1671.), koji je bio temelj u oblikovanju savezništava i sklapanju Pirenejskog ugovora, zatim Simona Arnaulda de Pomponnea (1672.–1679.), kojega nasljeđuje Charles Colbert de Croissy (1679.–1691.), znatno grublji i ciničniji, poznat po agresivnijoj diplomatskoj strategiji. prije no što se Pomponne vraća 1691. kada se procjenjuje da je potrebna pomirljivija politika i umjerena, pregovaračka diplomacija. Posljednji i najtalentiraniji ministar vanjskih poslova, koji je reorganizirao Ministarstvo vanjskih poslova i unaprijedio tajnu diplomaciju i špijunažu, Jean-Baptiste Colbert de Torcy, Colbertov sin, a smatra ga se, prema Jean-Christianu Petitfilsu, „jednim od najsjajnijih ministara vanjskih poslova starog režima“.

Francuska tada raspolaže s petnaest veleposlanika, petnaest izaslanika i dvojicom rezidenata, od kojih su neki iznimno vješti pregovarači. Oko njih djeluju neslužbeni pregovarači i tajni agenti, među kojima je i znatan broj žena – poput barunice de Sack, gospođe de Blau te Louise de Kérouaille, koja postaje ljubavnica engleskog kralja Karla II.

Koristi se i financijskim oružjem: dragocjeni darovi ženama ili ljubavnicama moćnika, dodjela mirovina i slično. Diplomacija Luja XIV. uključivala je i korištenje financijskih sredstava i mekih oblika utjecaja – luksuzni darovi, mirovine, povlastice, pa i zavodničke misije. Mnoge od tih misija provodile su već spomenute žene. Među povlaštenim primateljima kraljevskih mirovina ističu se dvojica crkvenih ljudi – Guillaume-Egon de Fürstenberg, koji postaje opat opatije Saint-Germain-des-Prés i njegov brat Francisco Egon de Fürstenberg.

Luj je rano shvatio važnost kulturne diplomacije: francuski jezik, moda, dvor i etiketa širili su se Europom kao uzor. Prijemi, svečanosti i stil dvora u Versaillesu nisu služili samo unutarnjem prestižu, već i kao diplomatsko oruđe – stvarajući aureolu civilizacijske superiornosti.

Glavni ratovi i diplomacija

Vanjska politika Luja XIV. obilježena je brojnim velikim sukobima, među kojima se ističu:

• Rat za devolucijsko nasljeđe (1667.–1668.) protiv Španjolske, okončan Aachenskim mirom, gdje Luj osvaja gradove u Flandriji. Luj koristi pravo svoje supruge Marije Terezije na španjolske teritorije u Flandriji, ali se zbog stvaranja Trostruke alijanse (Engleska, Nizozemska i Švedska) mora zadovoljiti ograničenim dobitcima.

• Francusko-nizozemski rat (1672.–1678.), gdje je Francuska isprva saveznica Engleske protiv Nizozemske, no sukob se širi na cijelu Europu. Luj pokušava uništiti Nizozemsku, ali nakon početnih uspjeha dolazi do okupljanja koalicije europskih država koje ga prisiljavaju na mirovni sporazum u Nijmegenu. Rat završava Nimveškim mirom, kojim Francuska dobiva Franche-Comté i nekoliko pograničnih gradova.

• Rat Augsburške lige (1688.–1697.), poznat i kao Devetogodišnji rat, u kojem protiv njega ustaje široka europska koalicija, uključujući Svetu rimsku crkvu, Englesku, Španjolsku, Nizozemsku i Savojsku. Rat završava Rijswickim mirom, kojim Luj XIV. priznaje Vilima III. od Orangea za kralja Engleske i odriče dijela osvojenih teritorija.

• Rat za španjolsko nasljeđe (1701.–1714.), najduži i najskuplji sukob njegove vladavine, izazvan smrću posljednjeg španjolskog kralja iz linije Habsburgovaca Karla II. bez nasljednika. Luj XIV. pokušava postaviti svog unuka Filipa V. (Filipa Anžujskog) na španjolsko prijestolje. Rat završava Utrechtskim mirom (1713.) i Rastattskim mirom (1714.) i Badenškim mirom (1714.), kojim Francuska zadržava Filipa V. kao španjolskog kralja, ali se obvezuje da Španjolska i Francuska neće biti u personalnoj uniji. Ovo izaziva rat s Velikom alijansom, koji završava mirovnim ugovorima u Utrechtu, Rastattu i Badenu, pri čemu Filip V. zadržava španjolsko prijestolje, ali uz uvjet da se krune Francuske i Španjolske nikada ne mogu ujediniti.

Kolonijalna politika i globalna diplomacija

Iako su mu europska pitanja u prvom planu, kralj pokazuje zanimanje i za francuske kolonije u Americi, osobito Novu Francusku (današnji Kanada) gdje su utvrde poput Quebeca, Montreala i Louisbourga postale su ključne točke francuske prisutnosti, zatim karipske otoke, ali ne zanemaruje ni Aziju ni Afriku. Poticao je francusko širenje u Zapadnoj Africi, radi trgovine i utvrda na obali Gvineje te Indiji, gdje je Pondicherry postao francusko trgovačko središte.

Godine 1688. šalje francuske isusovce kineskom caru Kangxiju, čime započinje kinesko-francuske diplomatske odnose. Misija uključuje znanstvenike, astronome i kartografe koji donose europsko znanje kineskom dvoru.

Nakon što 1701. primi pismo etiopskog cara Iyasu I., poslanika Jacques-Charlesa Ponceta, kralj šalje izaslanstvo pod vodstvom Lenoira Du Roulea u nadi da će uspostaviti diplomatske veze. No izaslanici bivaju masakrirani 1705. godine u Sennaru.

Luj XIV. također potiče stvaranje trgovačkih kompanija poput Francuske Istočnoindijske kompanije, te pokušava proširiti francuski utjecaj u Indiji, Madagaskaru i Senegalu, postavljajući temelje za buduće kolonijalno carstvo.

Iako se kolonijalna politika Luja XIV. u praksi suočavala s logističkim ograničenjima, njezin je simbolički i strateški značaj bio golem. Uspostavljanje prisutnosti u ključnim točkama globalne trgovine omogućilo je Francuskoj da se profilira kao svjetska sila, što će u 18. stoljeću preuzeti i intenzivirati Lujevi nasljednici.

Vanjska politika Luja XIV. oblikovala je konture moderne diplomacije: spoj sile i pregovora, predstave i realpolitike. Premda su njegovi ratovi opteretili državni proračun i izazvali stvaranje koalicija, postignuti utjecaj Francuske u međunarodnim odnosima ostavio je trajni trag – kako u teritorijalnim dobitcima, tako i u simbolici moći i ugledu francuskog dvora.

Tradicionalni savez protiv Habsburgovaca (1643. – 1672.)

Pojednostavljena karta Europe nakon Vestfalskog mira 1648. godine.

Kako bi oslobodio Francusku habsburškog obruča i spriječio njihovu dominaciju u Europi, mladi Luj XIV. zajedno sa svojim ministrom kardinalom Mazarinom nastavio je politiku svojih prethodnika, posebno Richelieua, sklapajući saveze s glavnim protestantskim silama, poput Nizozemske, Švedske i engleskih puritana. Cilj je bio destabilizirati Habsburško Carstvo i oslabiti njihov utjecaj.

Francusko-španjolski rat, dio šireg sukoba Tridesetogodišnjeg rata, imao je više faza i trajao je sve do 1659. godine. Tijekom tog vremena, Francuska je otvoreno podržavala protestantske saveznike u borbi protiv katoličkih Habsburgovaca. Vestfalski mirovni ugovori, potpisani 1648., označili su ne samo kraj ovoga krvavog sukoba, već i prekretnicu u europskoj politici – srušili su habsburšku dominaciju i formalno podijelili Carstvo na austrijski i španjolski dio. Njemačka je ostala podijeljena na stotine malih država, što je znatno oslabilo centralnu vlast i omogućilo jačanje nacionalnih država. Ugovori su utemeljili načela sekularnosti u politici, što je papu Inocenta X. natjeralo na oštru osudu jer je smatrao da se time umanjuje crkvena vlast u svjetskim poslovima.

Ovaj mir poslužio je kao model za buduće multilateralne pregovore i kongrese u Europi, koji će oblikovati diplomatske odnose u naredna dva stoljeća.

Tijekom građanskog ustanka poznatog kao Fronda (1648.–1653.), koji je ugrozio autoritet francuske krune, Španjolska je nastojala iskoristiti priliku i oslabiti Luja XIV. podupirući vojni ustanak Velikog Condéa, koji je najprije bio saveznik kralja, ali je tijekom Fronde prešao na njegovu suprotnu stranu. Ova unutarnja nestabilnost stvorila je ozbiljnu prijetnju Francuskoj monarhiji.

Godine 1659., nakon brojnih vojnih pobjeda i diplomatskih uspjeha, te saveza s engleskim puritanima (za vrijeme Olivera Cromwella) i njemačkim silama okupljenim u Rajnskoj ligi, Španjolska je bila prisiljena prihvatiti Pirenejski ugovor. Ovaj ugovor označio je kraj dugotrajnog sukoba i učvrstio novi položaj Francuske u Europi. Savez je dodatno potvrđen brakom između Luja XIV. i španjolske infantice Marije Terezije, čime je Francuska stekla legitimitet za kasnije teritorijalne zahtjeve.

Nakon smrti španjolskog kralja Filipa IV. 1665., Luj XIV. započeo je rat za devolucijsko nasljeđe (1667.–1668.), koristeći pravo svoje supruge Marije Terezije na nasljedstvo španjolskih teritorija. Francuski zahtjevi odnosili su se na nekoliko pograničnih gradova u Španjolskoj Flandriji, uključujući Lille i Tournai. Iako je rat bio kratkotrajan, on je pokazao odlučnost Francuske da proširi svoje granice.

Na kraju ovog razdoblja, Luj XIV. postao je neupitna vojna i diplomatska supersila u Europi. Njegov autoritet bio je toliko velik da je čak i papa bio pod njegovim utjecajem. Proširio je kraljevstvo prema sjeveru pripojivši regiju Artois te otkupivši luku Dunkirk od Britanaca, čime je učvrstio pomorsku i trgovinsku moć Francuske. Na jugu je uspio sačuvati strateški važan Roussillon, čime je osigurao sigurnost svojih granica.

Pod vodstvom vještog ministra Jean-Baptistea Colberta, Luj XIV. je također podupro razvoj mornarice i kolonijalnih posjeda, što je bilo ključno za nadmetanje s hegemonijom Španjolske na svjetskoj razini. Colbertova ekonomska i kolonijalna politika postavila je temelje za francusku globalnu prisutnost u Novom svijetu, Africi i Aziji.

Nizozemski rat (1672. – 1678.)

Nizozemski rat, poznat i kao Holandski rat, predstavlja jednu od najsloženijih i najkontroverznijih epizoda vladavine Luja XIV. U povijesti diplomacije i rata 17. stoljeća, ovaj sukob se često tumači kao kraljeva tragična pogreška i izraz njegove neutažive gladi za slavom. Premda je formalno započeo 1672., njegove duboke korijene nalazimo već u Devolucijskom ratu (1667. – 1668.), kada je Republika Ujedinjenih Nizozemskih Pokrajina – tadašnja trgovačka i pomorska velesila – spriječila francuske ambicije širenja u Španjolsku Nizozemsku.

Luj XIV., pogođen nizozemskom diplomatskom intervencijom i gorljivošću njihove anti-francuske propagande, osobno je njegovao osvetu prema Republici. Nizozemska je bila centar pamfletizma koji je ismijavao njegovu apsolutističku vlast i razotkrivao dvoranske intrige, a uz to je predstavljala bastion protestantizma, suprotstavljen katoličkom Parizu. No najdublji motiv bila je kraljeva neugasla žeđ za slavom i vječnoj uspomeni u povijesti – što potvrđuju i djela suvremenika poput američkog povjesničara Paula Sominoua.

Premda je veliki ministar financija Jean-Baptiste Colbert isprva bio protivnik rata, svjestan njegovih ekonomskih posljedica, a vojni ministri Le Tellier i Louvois u početku neodlučni, kralj se odlučio za agresiju, oslonjen na podršku vojnih velikana poput Turennea, koji je vjerovao u brzu pobjedu, i opreznijeg Condéa.

Rat započinje u svibnju 1672., kada francuska vojska, saveznica s Engleskom, Kölnom i Münsterom, iznenadno udara na nizozemski teritorij. Luj XIV. osobno se pridružuje vojsci kod Charleroia i 12. lipnja slavno prelazi Rajnu kod Lobitha, što Versailles slavi kao trijumf klasičnih razmjera. Ipak, Nizozemci odgovaraju genijalnim taktičkim potezom: otvaraju brane i potapaju vlastiti teritorij, čime zaustavljaju francuski prodor uzduž tzv. Holandske vodene linije. Unatoč tim poteškoćama, Luj privremeno boravi u dvorcu Heeswijk, gdje sklapa sporazum s engleskim izaslanicima.

Kada francuska vojska odbija povoljne mirovne uvjete koje nudi Republika, nizozemska unutarnja oligarhija biva svrgnuta u narodnoj revoluciji, a na čelo dolazi karizmatični vojvoda Vilim III. Oranski, koji se ubrzo profilira u neumoljivog protivnika Luja XIV. i kasnijeg kralja Engleske. Istodobno, protiv Francuske se okreću nove sile: Španjolska, Sveto Rimsko Carstvo i brojni knezovi iz Njemačke, uključujući Brandenburg i Bavarsku. Ulazak Austrije u rat 1673. godine, nakon francuske opsade grada Triera, dramatično mijenja ravnotežu snaga.

Luj XIV. još iste godine vodi slavni pohod i opsjeda tvrđavu Maastricht, koja mu se predaje nakon trinaestodnevne borbe – još jedan trenutak koji kralj svečano obilježava u Versaillesu. Međutim, njegova ambicija da u potpunosti slomi Nizozemsku nestaje 1674. padom Bonna u ruke Vilima Oranskog. Iste godine, Luj vodi i uspješnu kampanju u Franche-Comtéu, regiji koju će Francuska konačno pripojiti nakon sklapanja mira.

Na moru, savez Francuske i Engleske bilježi ograničen uspjeh – unatoč sposobnostima admirala poput d’Estréesa, nizozemska mornarica, pod vodstvom Michiela de Ruytera, nadmoćno dominira u bitkama kod Solebaya (1672.), Texela (1673.) i drugim ključnim pomorskim sukobima.

U unutrašnjosti kraljevine, situacija se dodatno komplicira otkrivanjem zavjere 1674. godine: među urotnicima su Louis de Rohan i nizozemski učitelj Franciscus van den Enden, koji su planirali svrgnuti Luja i postaviti njegovog maloljetnog sina na prijestolje. Zavjera je pravovremeno otkrivena zahvaljujući budnosti kraljevskih musketeira, a urotničke su snage zatočene u Bastilji.

U međuvremenu, veliki vojni zapovjednici – Turenne u Alzasu, Condé u Flandriji, te Villars i Vauban na sjevernoj granici – vode iscrpljujuće bitke u Njemačkoj i Španjolskoj Nizozemskoj. Turenne pogiba 1675. godine u bitci kod Sasbacha, što snažno pogađa francuski moral. No njegov nasljednik, maršal od Luksemburga, provodi brutalne kampanje koje, iako vojno djelotvorne, izazivaju ogorčenje zbog pokolja nad civilnim stanovništvom, što Vilim III. Oranski vješto koristi u svojoj anti-francuskoj propagandi.

Kao odgovor na višegodišnje prijetnje, Luj XIV. 1674. povjerava Sébastienu Le Prestreu de Vaubanu izgradnju sustava utvrda poznatog kao pré carré, dvostrukog obrambenog pojasa koji štiti sjevernu granicu kraljevstva. Taj sustav postaje temeljem francuske obrambene strategije sljedećih desetljeća.

No kako rat odmiče, Francuska je iscrpljena – kako ljudstvom, tako i financijama. Godine 1672. proračunski deficit iznosio je 8 milijuna livri, a do 1676. narastao je na 24 milijuna. Pritisnut okolnostima i međunarodnim izolacijama, kralj pristaje na mirovne pregovore koji se intenziviraju 1677. godine u nizozemskom gradu Nimegi.

Nijmegenski mir (1678.)

Sporazumi iz Nimega potpisani su u kolovozu 1678. godine, a definiraju novu kartu političke moći u Europi. Francuska zadržava Franche-Comté, te osigurava značajne dobitke u Španjolskoj Nizozemskoj: Valenciennes, Bouchain, Condé-sur-l’Escaut, Maubeuge, Cambrai, Ypres, Cassel i preostali dio Artoisa. No u zamjenu mora vratiti neke teritorije Flandrije.

Ovim mirom Luj XIV. dobiva priznanje za jačanje granica i širenje teritorija, ali istovremeno gubi potporu nekadašnjih saveznika, a u Europi jača strah od francuske hegemonije. Politika Richelieua i Mazarina – koja je nastojala očuvati ravnotežu i razjedinjenost njemačkih kneževina – sada je napuštena. Francuska od ove točke preuzima otvoreniju imperijalnu strategiju.

U Parizu kralj slavi povratak i dočekan je s trijumfom: Skupština grada Pariza mu dodjeljuje titulu „Luj Veliki“ – jasno nadahnutu Aleksandrom Velikim – no iza te slave krije se i opomena: rat je od Francuske stvorio europsku prijetnju i usadio neprijateljstva koja će definirati političku kartu kontinenta narednih desetljeća. Između ostalog, rat cementira osobno i ideološko neprijateljstvo između Luja XIV. i Vilima III. Oranskog – neprijateljstvo koje će svoj vrhunac dosegnuti Glorious Revolution i novim europskim ratovima krajem stoljeća.

Kralj Sunce

Zlatna medalja iz 1665. s likom Luja XIV.

Ovu drugu pobjedu cijela Francuska dočekuje s oduševljenjem. Grad Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazi u stjecanju statusa najveće europske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španjolske tijekom ovog drugog rata nije spasio Nizozemce od poraza. Tijekom svog tog narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682. godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine sedamnaestog stoljeća je vrijeme kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba bore se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na noćni počinak. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV. ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Iako taj potez ima očite nehumane posljedice on ima i jednu dobru u tome što su tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.

Propadanje

Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage, dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Europi. Na nizozemsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697. godine. Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti španjolskog kralja bez djece. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o nasljeđivanju Španjolske kojim bi francuski prijestolonasljednik dobio Italiju, a austrijski Španjolsku. Na vijest o smrti španjolskog kralja 1. studenog 1700. Luj XIV. odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta unuku Kralja sunca pod uvjetom da ne dođe do unije s Francuskom. Rat za španjolsko nasljeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. godine označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o nasljeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV. odbio.

Kraj života i vladavine

Za samog Luja XIV. bi bilo mnogo bolje da je umro pet godina ranije nego što se to u stvarnosti dogodilo. Tijekom tih posljednjih godina života umire mu jedini sin, dva od tri unuka i 2 od 3 praunuka. To razdoblje mu je bilo samo hod iz jedne u drugu noćnu moru. Jedini živi unuk iz prvog braka mu je onaj koji ga po mirovnom sporazumu ne smije naslijediti. U svom testamentu on proglašava svog preživjelog praunuka preboležljivim i nesposobnim za vladanje. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svojega brata on oduzima buduće regenstvo dinastiji Orleans i postavlja na tu poziciju svoga sina iz drugog "tajnog" braka, to jest Luja Augusta vojvodu od Maina. Kako bi ta dinastijska promjena postala svima očita tjedan dana prije smrti Luja XIV. naređuje da ga na vojnoj paradi zamjeni "novopriznati" (samo za javnost) sin.

Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži rođak, a time ujedno i prestolonasljednik djeteta kralja (s izuzetkom kada je regent bila majka).

Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara "možda sam previše volio rat". Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.

Osobna i državna ostavština

Palača Versailles

Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio. Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko nasljeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko nasljeđivanja koji će platiti Luj XVI.

U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamijenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.

Djeca

Luj XIV., poznat i kao "Kralj Sunce", imao je brojnu djecu – kako zakonitu tako i izvanbračnu – s različitim plemkinjama svoga dvora. Djeca su često korištena u političke svrhe, za sklapanje brakova i jačanje saveza. Iako su mnoga umrla u djetinjstvu, nekoliko ih je ostavilo dubok trag u francuskoj povijesti.

Zakonita djeca s kraljicom Marijom Terezijom od Španjolske

1. Luj od Francuske, poznat kao *Veliki Delfin* (*1. studenoga 1661. – †14. travnja 1711.)
2. Ana Elizabeta od Francuske (*18. studenoga 1662. – †30. prosinca 1662.)
3. Marija Ana od Francuske (*16. studenoga 1664. – †26. prosinca 1664.)
4. Marija Terezija od Francuske (1667.–1672.) (*2. siječnja 1667. – †1. ožujka 1672.)
5. Filip Karlo od Francuske (*11. kolovoza 1668. – †10. srpnja 1671.), vojvoda od Anjoua
6. Luj Franjo od Francuske (*14. lipnja 1672. – †4. studenoga 1672.), također vojvoda od Anjoua

Izvanbračna djeca

S Louise de La Vallière (kraljevom prvom istaknutom ljubavnicom):

1. Charles de La Baume Le Blanc (*19. studenoga 1663. – †1665.)
2. Philippe de La Baume Le Blanc (*7. siječnja 1665. – †1666.)
3. Louis de La Baume Le Blanc (*1665. – †1666.)
4. Marija Ana od Bourbona, poznata kao *gospođica od Bloisa* (1666.–1739.); udana za Luja Armanda I., princa od Contija
5. Luj od Bourbona, grof od Vermandoisa (*2. listopada 1667. – †18. studenoga 1683.)

S Françoise-Athénaïs, markiza de Montespan (najpoznatijom kraljevom ljubavnicom):

1. Luj August od Bourbona, *vojvoda od Mainea* (1670.–1736.)
2. Luj Cezar od Bourbona, *grof od Vexina* (1672. – 10. siječnja 1683.)
3. Louise Françoise od Bourbona, *gospođica od Nantesa* (1673.–1743.); udana za Luja III., princa od Condéa
4. Louise Marie od Bourbona (*12. studenoga 1674. – †15. rujna 1681.)
5. Françoise Marie od Bourbona, *gospođica od Bloisa* (1677.–1749.); udana za Filipa II., vojvodu od Orléansa, budućeg regenta Francuske
6. Luj Aleksandar od Bourbona, *grof od Toulousea* (1678.–1737.)

S Marie Angélique de Scorailles, poznatom kao *gospođica od Fontangesa*:

• sin (rođen i umro 1679.)

Predci

Rodovnica Luja XIV.
Čukun-djedovi i čukun-bake	Charles de Bourbon, vojvoda od Vendômea (1489.–1537.) ⚭ 1513. Françoise d'Alençon (1490.–1550.)	Kralj Henrik II. Navarski (1503.–1555.) ⚭ 1526. Margareta Navarska (1492.–1549.)	Kozimo I. de' Medici (1519.–1574.) ⚭ 1539. Eleonora od Toleda (1522.–1562.)	Car Ferdinand I. (1503.–1564.) ⚭ 1521. Ana od Češke i Ugarske (1503.–1547.)		Vojvoda Albrecht V. Bavarski (1528.–1579.) ⚭ 1546. Ana Austrijska (1528.–1590.)	Car Karlo V. (1500.–1558.) ⚭ 1526. Izabela Portugalska (1503.–1539.)	Car Maksimilijan II. (1527.–1576.) ⚭ 1548. Marija Španjolska (1528.–1603.)
Pradjedovi i prabake	Antun de Bourbon, vojvoda od Vendômea (1518.–1562.) ⚭ 1548. Kraljica Ivana III. Navarska (1528.–1572.)		Franjo I. de' Medici (1541.–1587.) ⚭ 1565. Ivana Austrijska (1547.–1578.)		Nadbiskup Karlo II. Štajerski (1540.–1590.) ⚭ 1571. Marija Ana Bavarska (1551.–1608.)		Kralj Filip II. Španjolski (1527.–1598.) ⚭ 1570. Ana Austrijska (1549.–1580.)
Djedovi i bake	Kralj Henrik IV. Francuski (1553.–1610.) ⚭ 1600. Marija de' Medici (1575.–1642.)				Kralj Filip III. Španjolski (1578.–1621.) ⚭ 1599. Margareta Austrijska (1584.–1611.)
Roditelji	Kralj Luj XIII. (1601.–1643.) ⚭ 1615. Ana Austrijska (1601.–1666.)
Luj XIV. (1638.–1715.), kralj Francuske i Navare

Luj XIV., poznat kao „Kralj Sunce“, bio je potomak dviju najmoćnijih europskih dinastija ranonovovjekovlja — Burbonaca i Habsburgovaca. S očeve strane pripadao je dinastiji Bourbon, ogranku Kapetanske dinastije, dok je s majčine strane bio izravni potomak španjolsko-austrijskih Habsburgovaca.

Ove dinastičke poveznice bile su temelj njegove političke legitimnosti i omogućile su Francuskoj određeni stupanj diplomatskog utjecaja u srednjoeuropskom prostoru, osobito u kontekstu Tridesetogodišnjeg rata i kasnijih ratova s Habsburgovcima. Lujeva majka, Ana Austrijska, bila je kći španjolskog kralja Filipa III. i unuka cara Maksimilijana II., što ga je činilo unukom i nećakom cara Svetog Rimskog Carstva s više strana. Time je Luj XIV. utjelovljavao simboličko i stvarno sjecište dviju dinastičkih sila koje su stoljećima oblikovale političku kartu Europe.

Brakovi među burbonskim i habsburškim granama, osobito onaj Luja XIV. i Marije Terezije Španjolske, bili su ključni u prenošenju dinastičkih prava i pokretanju tzv. Rata za španjolsko naslijeđe, čime su ove veze dobile i geopolitički značaj u prijelomnom trenutku europske povijesti.

Rodoslovno stablo predaka Luja XIV.

Luj XIV., kralj Francuske – rodoslovlje

Antun od Bourbona (1518.–1562.)                       Henrik IV. Francuski (1553.–1610.)                             Ivana III. Navarska (1528.–1572.)                       Luj XIII. Francuski (1601.–1643.)                                   Franjo I. de' Medici (1541.–1587.)                       Marija de' Medici (1575.–1642.)                             Joana Austrijska (1547.–1578.)                       Luj XIV. Francuski (1638.–1715.)                                         Filip II. Španjolski (1527.–1598.)                       Filip III. Španjolski (1578.–1621.)                             Ana Austrijska (1549.–1580.)                       Ana Austrijska (1601.–1666.)                                   Karlo II. Austrijski (1540.–1590.)                       Margareta Austrijska (1584.–1611.)                             Marija Ana Bavarska (1551.–1608.)

Tablični prikaz rodoslovnog stabla

Pradjedovi i prabake
Antun od Bourbona (1518.–1562.) (1518.–1562.)	Ivana III. Navarska (1528.–1572.)	Franjo I. de' Medici (1541.–1587.)	Joana Austrijska (1547.–1578.)	Filip II. Španjolski (1527.–1598.)	Ana Austrijska (1549.–1580.)	Karlo II. Austrijski (1540.–1590.)	Marija Ana Bavarska (1551.–1608.) (1551.–1608.)
Djedovi i bake
Henrik IV. Francuski (1553.–1610.)		Marija de' Medici (1575.–1642.)		Filip III. Španjolski (1578.–1621.)		Margareta Austrijska (1584.–1611.) (1584.–1611.)
Roditelji
Luj XIII. Francuski (1601.–1643.)				Ana Austrijska (1601.–1666.) (1601.–1666.)
Braća
Luj XIV. Francuski (1638.–1715.)
Filip I. Orléanski (1640.–1701.)

Povezani članci

• Popis francuskih vladara
• Dvorski apsolutizam
• Jules Mazarin
• Jean-Baptiste Colbert
• Dvorac Versailles

Dodatna literatura

• Louis Bertrand, Luj XIV, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943.
• Louis de Rouvroy de Saint-Simon, Dvor Luja XIV: memoari, Zora, Zagreb, 1960.
• Luc Orešković, Luj XIV. i Hrvati: neostvareni savez, Dom i svijet, Zagreb, 2000. ISBN 9536491451
• J. Carpentier, F. Lebrun, E. Carpentier, J.-M. Mayeur, A. Tranoy, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb, 1999. ISBN 9531810273

Izvori

Literatura

• Barentine, John C. 2016. Uncharted constellations: asterisms, single-source and rebrands. Springer Praxis books in popular astronomy (engleski). Springer Praxis. Cham Chichester. ISBN 978-3-319-27619-9
• Beem, Charles. 2018. Queenship in Early Modern Europe (engleski). Red Globe Press. ISBN 9781137005069. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. ožujka 2022. Pristupljeno 3. listopada 2023.
• Bély, Lucien. 2001. The History of France (engleski). Editions Jean-Paul Gisserot. Paris. ISBN 978-2-87747-563-1
• Bluche, François. 1986. Louis XIV: grand prix de l'histoire Moët-Hennesy 1986. Collection Pluriel Texte intégral (francuski). 2. izdanje. Hachette. Paris. ISBN 978-2-01-013174-5
• Bluche, François. 1990. Louis XIV (engleski). Prijevod: Greengrass, Mark. Franklin Watts. New York City. ISBN 978-0-531-15112-9
• Deschodt, Éric. 2008. Louis XIV. Folio (francuski). Gallimard. Paris. ISBN 978-2-07-034498-7
• Dunlop, Ian. 2000. Louis XIV. Pimlico (engleski). 1. izdanje. Pimlico. London. ISBN 978-0-7126-6709-8
• Dvornik, Francis. 1962. The Slavs in European History and Civilization (engleski). Rutgers University Press. ISBN 9780813507996
• Fraser, Antonia. 2006. Love and Louis XIV: The Women in the Life of the Sun King (engleski). Random House, Inc.. New York City. ISBN 978-1-4000-3374-4
• Hatton, Ragnhild Marie. 1972. Louis XIV and His World (engleski). Putnam. New York.
• Lacaille, Frédéric. 2012. Versailles: 400 ans d'histoire. Découvertes Gallimard (francuski). Gallimard. Paris. ISBN 978-2-07-044430-4
• Laurentin, René; Sbalchiero, Patrick. 2012. Dictionnaire des "Apparitions de la Vierge Marie" (francuski). Fayard. str. 695–696. ISBN 978-2213-67132-1
• Nathan, James. 1993. Force, Order, and Diplomacy in the Age of Louis XIV. Virginia Quarterly Review (engleski). University of Virginia. Charlottesville, Virginia. 69 (4)
• Op de Beeck, Johan. 2018. De Zonnekoning: Glorie & schaduw van Lodewijk XIV (Dutch Edition) (nizozemski). Horizon. ISBN 9789492626172
• Panhuysen, Luc. 2016. Oranje tegen de Zonnekoning: de strijd tussen Willem III en Lodewijk XIV om Europa (nizozemski). Uitgeverij Atlas Contact. Amsterdam Antwerpen. ISBN 978-90-450-2329-8
• Pernot, Michel. 2012. La Fronde: 1648-1653 (francuski). Tallandier. Paris. ISBN 978-2-84734-966-5
• Petitfils, Jean-Christian. 2002. Louis XIV (francuski). Perrin. Paris. OCLC 423881843
• Reinhardt, Nicole. 2016. Voices of Conscience: Royal Confessors and Political Counsel in Seventeenth-Century Spain and France (engleski). Oxford University Press. ISBN 9780191008702
• Sonnino, Paul. 1998. Prelude to the Fronde: The French Delegation at the Peace of Westphalia. Heinz Duchhardt (ur.). Der Westfälische Friede: Diplomatie–Politische Zäsur–Kulturelles Umfeld–Rezeptionsgeschichte (njemački). Oldenberg Verlag GmbH. München. ISBN 978-3-486-56328-3
• Teissier, Octave. 1860. Histoire de la commune de Cotignac (francuski). Laffitte. OCLC 490200221

Vanjske poveznice

• Luj XIV. Hrvatska enciklopedija
• Dražen Klinčić. Francuska za vladavine Louisa XIV. Hrvatski povijesni portal. Siječanj 2008.
• Louis XIV - the Sun King Stranica posvećena Luju XIV. (engl.)
• Людовик XIV  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2019. (Wayback Machine), stranica posvećena Luju XIV. (rus.)

Prethodnik Luj XIII.

Kralj Francuske

Nasljednik Luj August