Miro Relota
Fra Miro Relota (Gusti Grab, Busovača, 1955.), visoki katolički crkveni dužnosnik i humanitarac. Bio je definitor franjevačke provincije u Italiji, gvardijan samostana u Bitettu u Italiji i samostan Duha Svetoga u Fojnici.[1]
Životopis uredi
Rođen je u busovačkom mjestu Gustom Grabu 1955. godine. U obitelji je imao tri sestre i brata. Djetinjstvo je proveo kao svako normalno dijete. Nakon završene osnove, završio je dva razreda srednje tehničke škole, nakon čega je otišao u sjemenište u Visokom. Nakon sjemeništa i novicijata, odslužio je vojsku u Puli. Uslijedio je studije teologije u Nedžarićima, a na petoj godini studija na prijedlog i potica fra Benedikta Vujice franjevačka ga je provincija poslala na studij u Rim. U Italiji se prvo smjestio kod Barija u samostan bl. Jakova Zadranina, u samostan u kojemu je još u 14. stoljeću bilo sjedište novaka današnje Bosne Srebrene. Za svećenika se zaredio 1991. godine.[1]
Te je godine bjesnila agresija na Hrvatsku i nadvijala se scena slična scenarija nad BiH. Razmišljao je vratiti se u Hrvatsku, ali poglavari su odlučili neka ostane u Italiji, jer će ondje moći mnogo više pomoći. Procjena se pokazala dobrom. Fra Miro je poslije govorio da su Talijani svaki put zdušno mu pomagali u svakoj akciji i da se to ne smije zaboraviti. Već 1992. godine, dok je bio u svetištu sv. Nikole u Bariju, pozvao ga je župnik Kiseljaka fra Ivan Pervan, koji ga je zamolio neka se pobrine za sjemeništarce i profesore koji su morali napustiti Visoko. Kao brojne izbjeglice i prognanici iz BiH, došli su do Splita i nisu znali dalje kamo će. Fra Miro ih je smjestio u Campobasso gdje su boravili četiri mjeseca. Na intervenciju Gojka Šuška, đaci su se vratili u Hrvatsku, u Makarsku, dok su u Italiji ostali profesori. Među profesorima je bio i budći biskup fra Marko Semren. Početkom rata snašle su ga teške kušnje. Otac mu je ratne 1992. ubijen u fra Mirovom rodnom Gustom Grabu. Nešto poslije mu je brat teško ranjen u obje noge, a sestre i mati završile u izbjeglištvu. 1993. je pao u tešku kušnju. Kad je dovezao pomoć 1993. u Kiselja, vidio je mati koja mu je prenijela da joj je unuk, fra Mirov 14-godišnji sinovac na crti, na straži. Od strašne bolne slike koja mu gotovo pomuti razum, gotovo je zamijenio sinovca na položaju, na što ga je mati zaustavila, smirila i obrazložila, držeći ga za ruke, da ako to napravi, "Sine, ako to učiniš, ove ruke nikada više neće moći biti fratarske." Pribravši se, zavezao je natrag fratarski pojas i vratio se u Italiju i s još većim žarom organizirao konvoje pomoći koji su najčešće išli do Splita i Međugorja, otkamo je preko humanitarnih organizacija pomoć dostavljana širom BiH. Fra Miro je rekao da "Nikad se nisam pitao komu će pomoć biti uručena, nego sam samo želio da dođe do onih najpotrebitijih." Relota je cijelog rata i poraća, sve do povratka u Bosnu Srebrenu listopada 2015., bio je angažiran je na slanju pomoći, svojoj Provinciji i svome hrvatskom narodu, hrvatskom, ali i ostalima. Bili su tu konvoji, dolasci, odlasci, posjet opkoljenom Sarajevu.[1]
Poslije povratka u Bosnu, postao je u Fojnici župni vikar[2] i župnik te gvardijan samostana sv. Duha.[3]
Izvori uredi
- ↑ a b c FMC Svjetlo riječi Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. studenoga 2015. (Wayback Machine) Branka Jukić: Jednostavan, pristupačan, pravi fratar – fra Miro Relota, 18. studenoga 2015. (pristupljeno 16. studenoga 2016.)
- ↑ Sutješki vjesnik, Kraljeva Sutjeska Proslava Dana Kraljice Katarine, 28. listopada 2015. (pristupljeno 16. listopada 2016.)
- ↑ Vitez.info Dario Plavčić: Busovljak fra Miro Relota novi je fojnički gvardijan, 5. srpnja 2016. (pristupljeno 16. listopada 2016.)
Vanjske poveznice uredi
- Birin-Kupres Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. listopada 2016. (Wayback Machine) Proslava mature. Franjevačko sjemenište u Visokom