Prvi zakon o ustroju zdravstva donesen je [[1874.]] za vrijeme [[Ivan Mažuranić|Mažuranićevih]] reformi. Tim zakonom su uspostavljeni državni liječnici i diplomirane primalje u županijama, kotarevimakotarima i gradovima. Liječnici u državnoj službi morali su biti diplomanti opće medicine ili kirurgije i morali su znati hrvatski jezik.<ref name="karaula"/> Medicina je postala djelatnost [[Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije|vlade]], a liječnici državni službenici.<ref name="karaula"/> U Zagrebu je [[1875.]] osnovan [[Zbor liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije]], a 1877. počinje izlaziti Liječnički vjesnik. [[1872.]] u Kraljevini su bile samo 22 bolnice te je na jednu bolnicu dolazilo 80.000 stanovnika.<ref name="karaula"/> No, do [[1905.]] taj je broj smanjen na 61.000.<ref name="karaula"/> Zdravstvene prilike, pogotovo na selu, bile su iznimno loše zbog nedostatka higijene, neimaštine, neukosti i nedostatka liječnika, što je uzrokovalo razmjerno visoku smrtnost, pogotovo kod djece. Osim vlade, znatne napore u zdravstveno obrazovanje seljaka ulagala su i braća Radić preko svog lista "[[Dom (novine)|Dom]]". [[1894.]] [[sabor]] je donio novi, detaljniji zakon o zdravstvu, kojim je propisana i ljekarnička služba. Iako je osnivanje [[Medicinski fakultet u Zagrebu|medicinskog fakulteta]] bilo predviđeno još 1861. i odobreno 1874., zbog nedostatka sredstava fakultet je osnovan tek 1917.
