Neoakut
Neoakut (također poznat kao hrvatski akut ili zavinuti naglasak) jest vrsta naglaska koji se razvio u praslavenskom jeziku povlačenjem naglasaka Ivšićevim zakonom. Tradiocionalno se rekonstruira kao naglasak uzlazne intonacije, prema slovenskom jeziku u kojem je uzlazan i prema ruskom jeziku gdje je uzlazan u punoglasju,[1] kao i prema općehrvatskom dijalektalnom akutu ⟨õ⟩ povijesno uzlazne intonacije, odnosno pretežno[2] ravne intonacije prema najnovijim fonetskim istraživanjima.[3]
Dugi i kratki neoakut uredi
Kratki neoakut imao je jednaku intonaciju kao stari kratki vokali na središnjim slogovima, ali kratkosilazni ostvaraj na početnim slogovima. Kratkouzlazni ostvaraj posvjedočen je u slovačkom jeziku, nekim ruskim dijalektima, novoštokavskim dijalektima, kao i rubnim kajkavskim, čakavskim i nekim slovenskim dijalektima.[1]
Dugi neoakut imao je dugu uzlaznu intonaciju na svim slogovima. U svim slavenskim jezicima koji čuvaju duljinu kao fonološku razliku, dugi neoakut je sačuvao svoju duljinu.
Izvori uredi
- ↑ a b Kapović, Mate (2008), "Razvoj hrvatske akcentuacije", Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51, str. 3.-4.
- ↑ Kalsbeek, Janneke. 1998. The Čakavian Dialect of Orbanići near Žminj in Istria. Amsterdam — Atlanta, str. 28.
- ↑ Langston, Keith. 2006. Čakavian Prosody. The Accentual Patterns of the Čakavian Dialects of Croatian. Bloomington, str. 26.-29.
Literatura uredi
- Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Matica hrvatska
- Ivšić, Stjepan (1911), Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU (187): 133–208
- Stang, Christian (1957), Slavonic accentuation, Oslo
- Kapović, Mate (2008), Razvoj hrvatske akcentuacije, Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51: 1–39
- Langston, Keith. (2006) Čakavian Prosody. The Accentual Patterns of the Čakavian Dialects of Croatian, Bloomington.